Home About us Products Services Contact us Bookmark
:: wikimiki.org ::
Dezdemona (mjesec)

Dezdemona (mjesec)

Dezdemona (Desdemona) je prirodni mjesec planete Uran. Ovaj mjesec je svoje ime dobio prema Othellovoj eni iz William Shakespearove komada Othello. Pri samom otkriću ovog mjeseca korišteno je privremeno ime S/1986 U 7. Kresida je ponekad takođe poznata pod imenom Uran VI. Ovaj mjesec je otkriven od strane svemirske sonde Voyager 2, 20 januara 1986 godine. Postoji i asteroid poznata pod imenom 666 Desdemona

Vidi takođe


- Uranovi prirodni sateliti

- Uran Category:Sunčev sistem ja:デスデモナ

Uran

Uran je sedma planeta u Sunčevom sistemu i treća po veličini. Uran je udaljen 19.218 AJ ili 2,870,990,000 km od Sunca. Ima prečnik 51,118 km (na ekvatoru) i masu 8.683 × 1025 kg. U orbiti oko Urana do sada je otkriveno 27 prirodnih satelita i 11 planetarnih prstenova. Uran odbija oko 51% sunčeva svjetla (albedo 0.51). Za prosječne opozicije (kada je najbliži Zemlji) vidi se pod uglom od 4 lučne sekunde, a magnituda mu je oko 5.3. Budući da naše oko može vidjeti objekte svjetlije od magnitude 6.5, Uran se može vidjeti i golim okom, ali ga je teško raspoznati od okolnih zvijezda. Mali teleskop je dovoljan da se iz tačke pretvori u mali plavo-zeleni disk. Uran je dobio ime po bogu neba i ocu Titana u grčkoj mitologiji.

Fizičke osobine

Uran spada u plinovite divove, kao i Jupiter, Saturn i Neptun. Smatra se da, kao i Neptun, ima malu kamenu jezgru. Na jezgro se nastavlja omotač od vodenog leda, metana i amonijaka, koji prema van postupno prelazi u atmosferu. Uran, za razliku od ostalih plinovitih divova, nema vlastiti izvor toplote u unutrašnjosti. Najniža temperatura je izmjerena na razini sa pritiskom od 100 milibara i iznosi 52 K. Iznad tog sloja temperatura raste do 150 K (-123°C) u razrijeđenoj gornjoj atmosferi. Temperatura prema unutrašnjosti raste do nekoliko hiljada °C. Za vrijeme prolaska letjelice Voyager 2 Uranov južni pol je bio okrenut Suncu. Iz toga proizlazi da bi polarna područja trebala biti toplija od ekvatorskih što, iz nepoznatih razloga, ipak nije slučaj.

Atmosfera

Uranova atmosfera se sastoji velikom većinom od vodika (83%) i helija (15%), nešto malo metana (2%), a vode i amonijaka ima u tragovima. Metan u atmosferi daje Uranu karakterističnu modrozelenu boju jer upija svjetlost komplementarnih boja. Atmosfera Urana je gotovo bezlična. Providna je i čista do velikih dubina gdje se nalaze oblaci smrznutog metana. Polarno je područje prekriveno sumaglicom. Vjetrovi na ekvatoru pušu brzinama do 50 m/s, znatno sporije nego na drugim plinovitim divovima. Uran pokazuje pojaseve paralelne sa ekvatorom, ali vrlo teško uočljive, čak i uz kompjutersku obradu slika. Međutim, novije fotografije teleskopa Hubble (HST) pokazuju sve veću i veću aktivnost u Uranovoj atmosferi. HST je tokom 1998. snimio čak 20 svijetlih oblaka na različitim visinama. Svijetle oblake vjerovatno čine kristali metana. Sumnja se da su promjene nastale uslijed promjene orijentacije Urana prema Suncu. Naime, Sunce obasjava područja sve bliže ekvatoru, pa izmjena dana i noći ima sve veću uticaj na temperaturu pojedinih dijelova Urana. Na Uranu se, zapravo, događa izmjena godišnjih doba. Oko godine 2007., Sunce će biti iznad Uranova ekvatora.

Orbita i rotacija

Jedan Uranov obilazak oko Sunca traje 83.83 godine. Okrene se oko svoje ose za 17 sati i 14 minuta. Kao i sva plinovita tijela ima diferencijalnu rotaciju (trajanje dana ovisi o udaljenosti od ekvatora), ali bržu pri polovima. Uran je neobičan po tome što je okrenut "na bok", t.j. os rotacije mu je nagnuta čak 98° u odnosu na putanju oko Sunca (retrogradno kretanje). Mogući uzrok bi nekoliko uzastopnih sudara s manjim tijelima iz istog smjera.

Magnetsko polje

Uranovo magnetsko polje je nagnuto čak 55° prema ose rotacije, a smatra se da nastaje relativno blizu površine. Intenzitet Uranovog magnetskog polja otprilike odgovara Zemljinom polju, iako Uranovo polje znatno varira od mjesta do mjesta zbog velikog odmaka izvora polja od središta planete. Izvor magnetskog polja je nepoznat. Kao i kod ostalih planeta s magnetskim poljima, postoji magnetski rep u smjeru suprotnom od Sunca, koji se kod Urana proteže najmanje 10 miliona km iza planete. Veliki nagib ose rotacije planete zajedno s nagibom magnetskog polja čine magnetski rep zavijenim u spiralu.

Uranovi sateliti

Vidi: Uranovi prirodni sateliti Do danas je pronađeno ukupno 27 Uranovih satelita. Uran je sve do nedavno, sa svojih tadašnjih 20 poznatih satelita, držao rekord u Sunčevom sistemu, dok ga nedavno nisu pretekli Saturn sa 31 i Jupiter sa ukupno 61 satelitom. Za razliku od ostalih planeta čiji sateliti dobivaju imena po mitskim likovima, Uranovi dobivaju imena likova iz djela Williama Shakespearea i Alexandera Popea. Možemo ih podijeliti u tri skupine:
- Prvu grupu čine 13 unutarnjih satelita koji su vrlo mali i tamni, otkriveni većinom na fotografijama Voyagera 2. To su, redom od Urana prema van: Kordelija (Cordelia), Ofelija (Ophelia), Bjanka (Bianca), Kresida (Cressida), Dezdemona (Desdemona), Julija (Juliet), Portija (Portia), Rozalinda (Rosalind), S/2003 U2, S/1986 U10, Belinda, Pak (Puck) i S/2003 U1.
- Drugu grupu čine 5 velikih satelita: Miranda, Ariel, Umbriel, Titanija (Titania) i Oberon
- Treću grupu čine 7 vanjskih satelita, otkrivenih tokom 1997. i kasnije, koji su mnogostruko više udaljenih od Oberona: Kaliban (Caliban), Stefano (Stephano), Trinkulo (Trinculo), Sikoraks (Sycorax), Prospero, Setebos i S/2001 U1.

Uranovi prstenovi

Godine 1977., za vrijeme okultacije (pomračenja) zvijezde Sigma Kentaura Uranom, primjećena je jedna nepredviđena pojava. Naime, zvijezda nije naglo nestala iza Urana, već je prije i poslije pomračenja 9 puta zatitrala. To je bio rezultat prolaska iza Uranovih 9 prstenova. Deseti i jedanaesti prsten su otkriveni kasnije, 1985. godine (Voyager 2). Redom od Urana prema vani nalaze se prstenovi: 1986U2R, 6, 5, 4, Alfa, Beta, Eta, Gama, Delta, Lambda (bivši 1986U1R) i Epsilon. Većina prstenova je široka tek nekoliko kilometara, osim prstena 1986U2R koji je širok 2500 km. Albedo prstenova je samo 0.03 (odbijaju tek 3% svjetlosti). Prstenovi su eliptični, posebno vanjski, i ne izgledaju cjelovitima poput Saturnovih prstenova. Veličina čestica je u rasponu od prašine do 10-metarskih gromada. Najudaljeniji prsten, Epsilon, je ujedno i najsvjetliji. Radio-mjerenja su pokazala da ovom prstenu nedostaju čestice manje od nekoliko decimetara. Rijetka Uranova vanjska atmosfera vodika bi mogla biti odgovorna za ovaj nedostatak.

Historija ljudskog istraživanja

Uran je prvi planet otkriven u moderno doba. Otkrio ga je William Herschel, za vrijeme sustavnog pretraživanja neba, 13. marta 1781. godine. Herschel je u početku mislio da je ugledao kometu. Uran je, zapravo, viđen i mnogo puta prije (na granici je vidljivosti golim okom), ali je bio uvršten u karte kao obična zvijezda. John Flamsteed ga je 1690. katalogizirao kao 34 Tauri (34 Bika). Herschel je nakon nekoliko godina (1787.) otkrio i 2 velika Uranova satelita Titaniju i Oberon, a Lassell je 1851. otkrio Ariel i Umbriel. Miranda, najmanji od 5 velikih Uranovih satelita, otkrivena je 1948. (Kuiper). Godine 1977, za vrijeme okultacije (pomračenja) zvijezde sigma Kentaura Uranom, praćenjem treperenja pomračene zvijezde prije zalaska za Uran, otkriveno je devet prstenova. Samo je jedna letjelica posjetila Uran: Voyager 2, koji je 24. januara 1986. prošao 81 500 km iznad vrhova Uranovih oblaka. Tada je fotografirano 5 poznatih Uranovih satelita, te otkriveno novih 10 satelita unutar Mirandine putanje (Kordelija, Ofelija, Bjanka, Kresida, Dezdemona, Julija, Portija, Rozalinda, Belinda i Pak). Voyager 2 je otkrio i dva nova Uranova prstena. U novije vrijeme se ponovo (uz pomoć starih Voyagerovih fotografija, te promatranja modernim teleskopima) otkrivaju novi Uranovi sateliti. Tako su 1997 otkriveni Kaliban i Sikoraks (Gladman), a 1999 još tri satelita: Prospero (Holman), Setebos (Kavelaars) i Stefano (Karkoscha). Category:Sunčev sistem ja:天王星 ko:천왕성 ms:Uranus simple:Uranus (planet)

William Shakespeare

William Shakespeare (1564. - 1616.), engleski dramatičar i pjesnik. 1616

Biografija

Ni o jednom drugom piscu ne zna se tako malo kao o Williamu Shakespeareu. Ličnost pisca, čija su djela poznata cijelom obrazovanom svijetu još uvijek je zagonetka. William Shakespeare rodio se u gradiću Stratford-on-Avon 1564. godine, u grofoviji Warwickshire (u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo), kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Kršten je 26. aprila 1564. godine, pa se smatra da je rođen 23. aprila 1564. godine. Otac mu je bio John Shakespeare, ugledan i imućan građanin, trgovac-zanatlija, član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. godine John Shakespeare mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljski grb koji prikazuje sokola i koplje te ima francuski natpis: Non sans droit (Ne bez prava). Uz sve to John Shakespeare 1571. godine izabran je za gradonačelnika Stratford-on-Avona. Majka Williama Shakespearea zvala se Mary, a djevojačko prezime bilo joj je Arden. Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu, ipak zna se samo da je u toj istoj školi učio latinski, čitao Ovidija, Cicerona, Virgilija, Plauta i Terencija. Postoje pretpostavke da je William Shakespeare napustio školu 1578. godine kada su poslovi njegovog oca pošli nagore, te je nazočnost četrnaestogodišnjeg sina u kući postala neophodna. Od tada, pa do svoje 18 godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci. Tek od 18. septembra 1582. godine postoji dokumenat koji govori o ženidbi Williama Shakespearea s Ann Hathaway iz obližnjeg zaseoka Shotery, a koja je bila osam godina starija od njega. U braku najvjerovatnije nije bio sretan, jer je često pisao protiv ranih brakova. Godine 1583. rodila mu se kćerka Susan, a 1585. blizanci - kćerka Judith i sin Hamnet. Onda se opet do 1592. godine o Shakespearu ništa ne zna, a te se godine prvi puta spominje kao glumac i dramski pisac. Godine 1596. umire mu sin Hamnet, a 1597. godine u Stantfordu je kupio imanje zvano New Place i postao, u međuvremenu, suvlasnik kazališta Globe. Nedugo potom, 1601. godine, Shakespearu umire otac, a 1607. udala mu se kćerka Susan za poznatog londonskog liječnika Johna Halla. Godinu dana kasnije umire mu majka, a iste godine Willliam se povlači iz Londona u svoj rodni grad, premda je povremeno dolazio u London (npr. 1612. godine kao svjedok u jednoj parnici). Iste godine (1612.) umire mu brat Gilbert, a sljedeće 1613. i posljednji brat Richard, kada je u Londonu izgorjelo pozorište Globe. Godine 1616. udala mu se kćerka Judith, a 23. aprila iste godine (istog datuma kada je rođen) umro je u 52-oj godini života u Stratford-on-Avonu, gdje je i sahranjen u crkvi sv. Trojstva u blizni oltara. Iznad groba postavljena je 1623. godine spomen bista s latinskim natpisom: Po mudrosti Nestor, po genijalnosti Sokrat, po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod plače, a Olimp ga ima. Shakespeareova supruga Ann umrla je 1623. godine, sedam godina poslije smrti svoga muža. Iste godine u Londonu svjetlo dana ugledalo je prvo izdanje svih Shakespearovih djela. Posljednji neposredni potomak Shakespearov, njegova unuka Elisabeth, kćerka Susan i dr Johna Halla umrla je 1670. godine i loza se ugasila.

Stvaralaštvo

Shakespeare bijaše plodan pisac, pretpostavlja se (jer se ne može sa sigurnošću utvrditi autorstvo svih njegovih drama) da je napisao 34 drame, 154 soneta i nekoliko pjesama. Piščevo stvaralaštvo se uglavnom dijeli na nekoliko kategorija:
- rane drame (uglavnom komedije i historije, tj. drame sa sadržajima iz engleske i antičke prošlosti, i početni pokušaji tragedija)
- zrelo doba (velike tragedije)
- poznije doba stvaralaštva (tzv. mračne komedije ili problematske drame i "romance") Uz dramski opus, Shakespeare je i autor spjevova, te možda najbolje zbirke ljubavne poezije u engleskoj i svjetskoj književnosti.

Rane drame

Karakteristike ranoga Shakespeareova stvaralaštva su sljedeće: sočan, "renesansni" humor često protkan opscenostima nastalima na tlu srednjovjekovnih farsi, što je glavno obilježje komedija; bujan jezik (sam Shakespeare je iskovao više stotina riječi-usporedbe radi, njegov cjelokupni opus ima, po različitim brojanjima, oko 30.000 različitih riječi, dok onaj francuskoga dramatičara Racinea oko 4.000) u kojima se miješa visoka retorika i vulgarni izričaj; te usredotočenost na problematiku vlasti i političkih makinacija (u historijskim dramama), i ljubavnih zapleta i raspleta u komedijama. U tom razdoblju, koje traje do otprilike 1600, Shakespeare je ostvario neke od gledalištu najomiljenijih drama: "Romea i Juliju", burlesku koja prerasta u tragediju, veoma popularnu zbog motiva nesretnih adolescentskih ljubavnika; "Mletačkog trgovca", hibridni komad u kojem auktor oscilira između karikaturalnoga prikaza jevrejskoga zelenaša i tragične dimenzije koju Shylock, mletački trgovac, poprima tokom radnje skoro usprkos piščevoj volji; "Henrika IV.", u kojem je dao jedan od nezaboravnih likova svjetske književnosti, zemnoga i realističkog vitalista Falstaffa- osobu iskričave duhovitosti i mudrosti, pravoga utjelovljenja renesansnoga obilja života; te "Rikarda III.", prethodnika velikih tragedija, heroja-zločinca ili antijunaka koji fascinira makijavelističkim političkim i osobnim bravurama. U ovom je razdoblju pisac postavio temelje svojim velikim tragedijama, a radošću, vitalnošću razigranoga erosa i himničkim raspoloženjem u kojem slavi mladost, zdravlje i slobodu, dao trajno vrijedna ostvarenja renesansne komedije.

Zrelo doba

Na prijelazu u 17. stoljeće počinje veliko "tragično razdoblje". Apsorbiravši i nadvladavši svoje prvotne utjecaje, Chaucera i Christophera Marlowa, Shakespeare u ovom dobu daje jedinstvena ostvarenja kojima je preporodio evropsku i svjetsku književnost-no, kojih su doseg spoznali tek kasniji naraštaji. Budući da sljedeće drame predstavljaju, u neku ruku, duhovno rođenje modernoga zapadnoga čovjeka, potrebno je nešto reći i o autorovu svjetonazoru koji prosijava kroz ta djela. Shakespeareov je genij često okarakteriziran kao neopoganski i kvazišamanski: njegova skoro nadnaravna sposobnost da stvori osobnosti tragične aure za koje se može reći da bi ih bilo plitko okarakterizirati klišejima da su "veće od života"- nego da utjelovljuju svu veličajnost života; sklonost prikazu stanja psihičke disocijacije i raskoljenosti, opsesivnosti i neizmjernosti u strastima, od ljubomore do vlastohleplja; usredotočenost na ljudski kozmos bez teoloških i spiritualnih raščlana- sve to ukazuje na snažnu sekularnu i antidogmatsku struju i u piščevu karakteru. No, također, pažljivije čitanje njegovih drama, kao i otkrića iz bardove biografije koja su se nagomilala u posljednjih 100 i više godina, ostavljaju malo sumnje da je Shakespeare bio, ne samo formalno, katolik- iako ne i katolički dramatičar. Duh Hamletova oca u čistilištu, sakramentalnost braka, suptilne referencije na ikonografiju katoličke kulture koje se provlače kroz cijeli Shakespeareov opus: sve to daje složenost njegovu djelu koje je apsorbiralo i skepticizam i prometeizam i humanizam nanovo oživljene antike, srednjovjekovne motive trošnosti i mučnine tjelesnosti, pojačanu ekspresiju manirizma koji je nagovijestio novi period sumnji i preispitivanja. Ali, prije svega, Shakespeareova izvornost leži u mnogovrsnosti njegove invencije: niko nije prije njega stvorio tako fascinantne prikaze personalnosti, niti dao uvjerljivu sliku rastućega i promjenljivoga sebstva; niko nije dao takvo obilje nezaboravnih scena seksualnosti i ljubavi, strasti koje kolaju u temeljnom krugu ljudskoga društva, obitelji; niko nije prikazao proroke nihilizma poput Edmunda ("Kralj Lear") ili Jaga ("Otelo"), a kamoli najvećega karizmata svjetske književnosti, Hamleta. Osim navedenih, Shakespeareove su središnje teme: razorna sila vremena; ambivalentni stav prema tjelesnosti i seksualnosti, koji se kreće od proslavljanja do razjarenoga poricanja; zaslijepljenost i samoobmana kao bitna značajka ljudskoga života; neprisutnost Boga ili bilo kakvog transcendentnoga načela u njegovu "theatrum mundi"; nepostojanost i varavost kako sudbine, tako i ljudi- prema drugima i sebi samima. Najveća Shakespeareova originalnost je u otkriću mutabilnosti ljudske osobnosti i apoteozi misterije koja je skriveni centar čovjekova postojanja- njegovi likovi izmiču kako psihološkim i socijalnim redukcijama, tako i teološkim ili spiritualnim tumačenjima. Ostavši pjesnik, a ne analitičar ili filozof do konca, William Shakespeare ostaje univezalni mitograf trajne uzbudljivosti ljudske sudbine koja se ne može svesti ni na kakve šablone. Među velikim tragedijama se ističu "Hamlet", djelo koje je više puta prepravljao, a koje prikazom intelektualca kao herojskog karizmata, te obiljem tema u tekstu i podtekstu ostaje jednim od temeljaca zapadne duhovne kulture; "Otelo", u kojem je ljubomornoga ratnika herojskih izmjera zasjenio utjelovljeni Satan, Jago; "Antonije i Kleopatra", s arhetipom fatalne žene Kleopatre, koja je nadrasla svoj povijesni uzor; "Macbeth", u kojem dominiraju heroj-zločinac kralj Macbeth i njegova još nezaboravnija žena, lady Macbeth; "Kralj Lear", djelo krajnjega naprezanja, za koje je rečeno da, s još nekoliko djela zapadnoga korpusa, od Platona i Biblije do Dostojevskog i Prousta- objelodanjuje početak i kraj ljudske naravi i sudbine.

Poznije doba stvaralaštva

Zajedno s ovim tragičkim vrhuncima supostoje tzv. mračne komedije ili problemske drame ("problem plays"), među kojima se ističu "Troilo i Kresida" i "Mjera za mjeru". U tim dramama nema tragične katarze, niti velikih, nezaboravnih likova. Dominantni tom je cinizam i gnušanje nad ljudskom prevrtljivosti i podlosti, tjelesnim vidovima postojanja, političkim makinacijama i kompromisnom naravi društvenoga života uopće. Pune jetke ironije, ove drame su u neku ruku prethodnice egzistencijalističke vizure kakva je zavladala u 20. vijeku. Shakespeare je svoj dramski opus dovršio u duhu smirenja. Njegove posljednje drame, "Cimbelin", "Zimska priča" i "Oluja" su različito ocjenjivane (doduše, valja reći da su hronološki posljednje piščeve drame "Henrik VIII. " i "Dva plemića", no, budući da se radi o krparijama kojih je Shakespeare, u najbolju ruku, samo jedan od autora, njegove pozne "romance" se obično uzimaju kao zadnja djela). U tim dramama, nazvanima "romancama" (što nema veze s bosanskim značenjem toga pojma), radi se o fantazijskom svijetu napučenom duhovima i neobičnim događajima; zapleti i sukobi potencijalno tragične naravi razrješuju se na čudesan i bajkovit način; ličnosti nemaju realističnu dimenziju nego su više nalik likovima iz bajki ili narodnih priča. Svršetak Shakespeareova stvaralaštva je različito ocjenjivan: po jednima, autor je rezignirao i iscrpio tvoračku energiju, te pribjegao jeftinim rješenjima i happyendu bajkovite naravi- ne imavši više snage nositi se sa životnim realijama. Po drugima, posljednje romance predstavljaju mudrost izrečenu u smiraj života (iako je Shakespeare umro tek u svojim pedesetima, zamjetna je zasićenost i želja za počinkom, izražena u više navrata u kasnijim djelima). To gledište bi se moglo svesti na sljedeću tvrdnju: nakon bujne i pustopašne vitalnosti, komike i optimizma koji karakteriziraju rana djela, došlo je teško tragično razdoblje u kojem je pisac hodao na rubu ponora ludila (velike tragedije), istodobno s kojim i malo kasnije slijede protoegzistencijalistički mučni ironijski problemski komadi, da bi Shakespeare kraj života dočekao u pomirenosti i praštanju, te vizionarnom prikazu života kao sna (slavni stihovi iz "Oluje"). Bilo kako bilo, posljednje piščeve drame su ostale trajno popularne kod publike, a utemeljile su i tradiciju bajkovito-nadrealnih djela u engleskoj i američkoj književnosti. on je najveci i najpoznatiji pisac svih vremena

Utjecaj

William Shakespeare je jedan od nekolicine najvećih svjetskih imaginativnih književnika, autor koji bez sumnje spada u najužu elitu vrhunskih pisaca. Ne samo auktor za usku i naobraženu elitu, Shakespeare je možda i najpopularniji svjetski spisatelj. Njegova djela predstavljaju okosnicu svjetskih kazališta, a našla su i snažnoga odjeka u drugim umjetnostima, od glazbe do slikarstva i filma. Neprocjenjiv je utjecaj koji je izvršio na svjetsku književnost, a sumarno bi se moglo reći da će vjerojatno i dalje uživati popularnost i simpatije, kako kod laičke publike, tako i kod stručnjaka i pisaca- i to zbog više činitelja, među kojima su najvjerojatnije presudni njegov svjetovni i slobodni duh neokovan dogmama vremena, kao i raznovrsnost u prikazu ljudske doživljajnosti koja se kreće od tragedije do komedije, od pesimizma do optimizma, od naturalističkog egzistencijalizma do vizionarne fantazijske romance.

Tragedije

# Romeo i Julija (Romeo and Giuliett; 1593.) # Tit Andronik (Titus Andronicus; 1594.) # Julije Cezar (1599.) # Troilo i Kresida (Troilus and Cressida; 1601. - 1602.) # Hamlet (1602.) # Othelo (1604.) # Kralj Lear (King Lear; 1605.) # Macbeth (1606.) # Antonije i Kleopatra (1607.) # Koriolan (1608.) # Timon Atenjanin (1608.)

Komedije

# Uzaludni ljubavni trud (Love's Labour's Lost; 1590.) # Dva plemića iz Verone (The Two Gentlmen of Verona; 1591.) # Komedija nesporazuma (The Comedy of Errors; 1593. - 1594.) # San Ivanjske noći (A Midsummer Night's Dream; 1594.) # Mletački trgovac (The Merchant of Venice; 1595.) # Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew; 1596.) # Mnogo vike ni za što (1599.) # Vesele žene vindsorske (The Merry Wives of Windsor; 1599.) # Bogojavljenska noć (Twelfth Night; 1599. - 1600.) # Kako vam drago (As You Like It; 1600.) # Sve je dobro što se dobro svrši (All's Well That Ends Well; 1602. - 1604.) # Ravnom mjerom /Mjera za mjeru (Measure for measure; 1604.) # Periklo (1608.) # Cimbelin (Cymbeline; 1610.) # Zimska priča (1610.) # Oluja /Bura (The tempest; 1611.)

Historijske drame

# Kralj Henrik VI (1591.) # Kralj Richard III (1593.) # Kralj Richard II (1594.) # Kralj John (1594.) # Kralj Henrik IV (1596. - 1597.) # Kralj Henrik V (1599.) # Kralj Henrik VIII (1612.)

Pjesme

# Soneti # Venera i Adonis (Venus and Adonis; 1593.) # Napastovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece; 1594.) # Strastveni hodočasnik (The Passionate Pilgrim)

Vanjski linkovi

[http://william-shakespeare.classic-literature.co.uk/ http://william-shakespeare.classic-literature.co.uk/] Online djela Williama Shakespearea na engleskom jeziku Shakespeare, William Shakespeare, William Category:1564 rođenja Category:1616 smrti ja:ウィリアム・シェイクスピア ko:윌리엄 셰익스피어 ms:William Shakespeare simple:William Shakespeare th:วิลเลียม เชกสเปียร์

1986

Događaji

1986. u temama


- 26. april - Nuklearna katastrofa u Černobilu

Rođenja

Smrti

Nobelove nagrade

als:1986 ja:1986年 ko:1986년 ms:1986 simple:1986 th:พ.ศ. 2529

Asteroid

Asteroidi ili planetoidi su mala čvrsta tijela u planetarnim sistemima. U usporedbi s planetama mnogo su manji i najčešće nepravilnog oblika. Nastali su od ostataka protoplanetarne tvari koja se nije pripojila planetama za vrijeme formiranja sistema iz protoplanetarnog diska. Najčešće kruže oko matične zvijezde vlastitom putanjom ili kao prirodni sateliti (mjeseci) većih planeta. Neke od njih nalazimo vezane gravitacijskim silama uz planete, u grupama koje orbitiraju u putanji planeta, ispred ili iza. Iako se do nedavno mislilo drukčije, otkriveno je da asteroidi mogu imati vlastite mjesece kada je u orbiti oko asteroida Ida pronađen satelit nazvan Daktil. Većina asteroida u Sunčevom sistemu nalazi se u asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera, te u Kuiperovom pojasu. Do sada ih je otkriveno blizu 80 000, a oko 11 000 ih je dobilo službena imena - redni broj i ime. Procjenjuje se da bi ih u našem sistemu moglo biti nekoliko miliona.

Definicija

Još uvijek ne postoji tačna definicija asteroida. Stručnjaci se razilaze u mišljenjima kako na odgovarajući način klasificirati asteroide prema masi, veličini, sastavu i položaju u planetarnom sistemu. Prijedlog je da se asteroidima nazivaju tijela veća od 50 m u prečniku, manja od planeta i kamenog ili metalnog sastava. Još manja tijela, koja se popuno raspadnu i izgore pri ulasku u Zemljinu atmosferu spadala bi u kategoriju meteoroita, dok bi asteroidima nazivali ona koja pri udaru u Zemlju mogu doprijeti do zemljine površine.

Historija otkrića

Još je u 16. stoljeću Johannes Kepler primijetio da su staze Marsa i Jupitera u odnosu na staze ostalih planeta, više razmaknute, pa je pretpostavio da unutar njih vjerovatno postoji još neotkrivena planeta. Johannes Daniel Titius i Johann Elert Bode pronašli su jednostavnu zakonitost prema kojoj se mogu računati udaljenosti planeta od Sunca. Premda Titius-Bodeovo pravilo nije pouzdano fizički rastumačeno, a također ne daje dobre rezultate za daleke planete, ipak je nagovijestilo da se između putanja Marsa i Jupitera treba nalaziti neka planeta. Ovo pravilo predviđa postojanje planete na udaljenosti 2,8 AJ od Sunca. Godine 1800. u potragu za "nedostajućom" planetom krenulo je 12 njemačkih astronoma. Potraga je dala rezultat u noći od 31. decembra 1800. na 1. januar 1801. kada ih je preduhitrio Talijan Giuseppe Piazzi koji je u Palermu, tokom rutinskog pretraživanja neba otkrio tijelo Sunčevog sistema koje je nazvano Ceres(Karera). Iste je godine znameniti njemački matematičar Karl Friedrich Gauss proračunao elemente staze ovog tijela i pokazao da bi se moglo raditi o "nedostajućoj" planeti. Astronome je zbunjivala veličina Ceresa (samo 940 km u promjeru), jer su očekivali mnogo veće tijelo. Već nakon dvije godine Heinrich W. M. Olbers je otkrio Paladu. Do 1807. godine su otkriveni Junona i Vesta. Ubrzo se pokazalo da je Sunčev sistem prepun malih planeta koje danas zovemo planetoidi ili asteroidi.

Fizičke osobine

Ukupna masa asteroida se danas procjenjuje na 1022 kg (oko 1000 puta manje od mase Zemlje), od čega oko 10% otpada samo na Ceres. Do sada je pronađeno 238 asteroida većih od 100 km i vjeruje se da su to svi, dok se za manje asteroide vjeruje da ih je otkriven tek mali postotak. Procjena je da postoji oko milijardu tijela većih od 1 km. Asteroidi se oko Sunca kreću u istom smjeru kao i planete. Prosječne inklinacije (nagib u odnosu na ekliptiku) su manje od 16°. Asteroidi nemaju atmosfere. Većina asteroida je udaljena od Sunca između 1.7 i 4 AJ u području nazvanom asteroidni pojas. Većina asteroida u asteroidnom pojasu imaju ekscentricitet od 0,1 do 0,2. U samom asteroidnom pojasu postoji područje najveće gustoće putanja asteroida (između 2,2 i 3,3 AJ) - glavni pojas. Asteroidi rotiraju, a kako su nepravilnog oblika, to dovodi do promjene njihova sjaja i prividne veličine. Na temelju mjerenja perioda promjene može se odrediti i period rotacije. Periodi rotacije većine asteroida su između 4 i 16 sati. Kako su asteroidi malih dimenzija, oblik im se ne može primjetiti čak ni pomoću najvećih teleskopa. Posmatranjem okultacija (zamračivanja, sakrivanja) zvijezda asteroidima može se odrediti njihov oblik i dimenzije. Po dimenzijama je osobit asteroid 1620 Geograf (1620 Geographos) koji je štapičastog oblika. Neki od njih uzajamno su vezani svojim gravitacionim poljem i zajedno se kreću oko Sunca. Primjer je jedan od Trojanaca: 624 Hektor (62 Hector).

Klasifikacija asteroida

Uobičajeno je da se asteriodi grupišu prema orbitalnim karakteristikama i prema fotometrijskim i spektroskopskim osobinama, koja ukazuju na razlike u strukturi.

Orbitalne grupe

Prema orbitalnim karakteristikama, asteroidi su podijeljeni u grupe i obitelji. Obično se grupi daje ime po asteroidu koji je u njoj prvi otkriven.
- Kirkwoodove zone
- Hirayamine familije
- NEA (eng. Near Earth Asteroid)
- Kentauri
- Trojanci
- Kuiperov pojas Sve navedene grupe čine asteroidi u orbiti oko Sunca, ali možemo ih pronaći zarobljene kao planetarne satelite, što se smatra vjerovatnim jer su po sastavu vrlo slični asteroidima. Mogući kandidati su: oba Marsova satelita Fobos i Demos, Jupiterovi nepravilni sateliti, Saturnov najudaljeniji satelit Feba i drugi Saturnovi nepravilni sateliti.

Spektralna klasifikacija

U početku su asteroidi bili podijeljeni u tri grupe prema sastavu površinskog materijala, odnosno svojstvima površine: boji, albedu (koeficijentu refleksije) i spektralnom tipu. Broj grupa u ovoj podjeli raste s otkrićima novih asteroida i trenutno ih ima 14. Prve tri grupe su:
- S-tip: silikatni asteroidi, sačinjavaju 75% svih otkrivenih asteroida
- C-tip: karbonski (ugljični) asteroidi, sačinjavaju 17% svih otkrivenih asteroida
- M-tip: metalni asteroidi, sačinjavaju 8% svih otkrivenih asteroida Ostale grupe, prema spektralnoj klasifikaciji:
- Asteroidi A-tipa
- Asteroidi B-tipa
- Asteroidi D-tipa
- Asteroidi E-tipa
- Asteroidi F-tipa
- Asteroidi G-tipa
- Asteroidi P-tipa
- Asteroidi Q-tipa
- Asteroidi R-tipa
- Asteroidi T-tipa
- Asteroidi V-tipa

Istraživanje

Tokom 1991. godine letjelica Galileo je, na svom putu prema Jupiteru, uspjela po prvi put snimiti sa 16 000 km udaljenosti jedan asteroid - 951 Gaspra. Bili su to prvi snimci na kojima se vide površinski detalji. Tako je na asteroidu Gaspri (dimenzija 20 × 12 × 11 km) uočeno više od 600 kratera. Najveći je imao prečnik od 1.5 km. Detektirano je i magnetsko polje, znak da Gaspra ima metalno jezgro. U avgustu 1993, Galileo je prošao pokraj asteroida Ide, dimenzija 58 × 43 km, u čijoj je blizini otkriven 1.6 × 1.2 km velik satelit Daktil. Različitog je sastava iz čega se izvodi zaključak da je nastao nakon sudara koji je stvorio njihovu porodicu asteroida (porodica Koronis). NEAR (Near-Earth Asteroid Mission - misija na NEA asteroid) misija započela je 1996. godine sa zadatkom da obiđe neke NEA asteroide. Prošla je pored asteroida 253 Matilda u maju 1997. U januaru 1999 je propao prvi pokušaj ulaska u orbitu oko asteroida 433 Eros, da bi drugi pokušaj, nakon oko godinu dana, uspio. Početkom 2001 se letjelica uspjela spustiti na Eros. Slaba gravitacija dozvoljava i ponovo podizanje letjelice, ukoliko za time bude interesa u NASA-i. Sonda Cassini je na putu prema Saturnu iz velike daljine snimio asteroid Masursky, a Stardust je, na svom putu prema kometi Wild 2, 2. novembra 2002. snimio asteroid 5535 Ana Frank (5535 AnneFrank). Letjelica Hayabusa (Muses-C) trenutno je na putu prema asteroidu Itokawa. U maju 2005. bi trebala uzeti uzorke tla sa asteroida te se uputiti prema Zemlji.

Vanjski linkovi


- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/asteroidi_i_meteoridi.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Asteroidi i meteoridi] Category:Astronomija ms:Asteroid ko:소행성 ja:小惑星 simple:Asteroid

Uranovi prirodni sateliti

Uran ima 27 poznatih prirodnih satelita ili mjeseca. Prva dva mjeseca Titanija i Oberon je otkrio William Herschel (Viljem Heršel) 13. marta 1787. godine. Druga dva mjeseca Ariel i Umbriel je otkrio William Lassel (V.Lasel) 1851. godine. A već, 1852. godine Herschelov sin John Herschel (Džon Herschel) je dao imena tada poznatim četirima mjesecima. Godine 1948. Gerard Kuiper (Žerar Kiper) je otkrio mjesec Mirandu. Svemirska misija Voyagera 2 u januaru 1986. godine dovela je do otkrića još 10 daljih mjeseca, a drugi satelit S/1986 U 10 je tek kasnije otkriven nakon proučavanja starih fotografija koje je napravio Voyager. Jedanaest dodatnih mjeseca su tada identificirani uz pomoć teleskopa. Svi Uranovi mjeseci su dobili imena prema likovima iz djela Williama Shakespearea (V. Šekspira) i Alexandera Popea (Aleksandra Popa).

Prirodni sateliti

Napomene u vezi s imenima

Neki asteroidi dijele ista imena sa Uranovim satelitima: 171 Ofelija, 218 Bjanka, 593 Titanija, 666 Dezdemona i 2758 Kordelija.

Vanjski linkovi


- [http://enciclopedia.thefreedictionary.com/uranus%27%20natural%20satellites Farlexova Enciklopedija - članak Uranovi prirodni sateliti]
- [http://nssdc.gsfc.nasa.gov/planetary/planets/uranuspage.html NSSDC-ovi podaci o Uranovim satelitima] Category:Sunčev sistem

Category:Sunčev sistem

Category:Astronomija

Reimerswaal (historische stad)

De historische stad Reimerswaal lag op Zuid-Beveland en was gedurende de late middeleeuwen na Middelburg en Zierikzee de derde stad van Zeeland. De oorsprong van het verdronken Reimerswaal is onduidelijk. Uit 1203 stamt de eerste melding van een uit Reimerswaal afkomstige inwoner. Reimerswaal verkreeg in 1375 stadsrechten, gemodelleerd naar die van Middelburg. Dit was een bevestiging van de handelspositie die de stad had. Reimerswaal lag aan de Oosterschelde, destijds de belangrijkste aftakking van de Schelde, en het was een van de aanzienlijkste havens in de regio. Het voornaamste handelswaar was meekrap waaruit een rode kleurstof gewonnen werd die bestemd was voor de Vlaamse markt. Het gewas werd in heel Zuid-Beveland verbouwd. Gedurende de zestiende eeuw werd Reimerswaal steeds kwetsbaarder voor overstromingen. Door zoutwinning was de bodem rondom Reimerswaal ernstig verzakt geraakt. Op Sint Felix (zaterdag 5 november) 1530 werd de streek geteisterd door een enorme stormvloed. Deze dag zou later bekend komen te staan als quade saterdach. De stad zelf werd niet weggevaagd door de Sint-Felixvloed maar een groot deel van het omliggende land wel. Er werd gedacht aan de herbedijking van het gebied ten oosten van Reimerswaal. Een nieuwe vloed in 1532 maakte echter aan deze hoop een einde. November 1532 was er weer een grote stormvloed waardoor de stad voorgoed werd afgesneden van Zuid-Beveland. Zonder handelswaar en achterland raakte Reimerswaal in een grote economische crisis. Handel en nijverheid liepen snel terug in de stad. Bovendien had de stad op het steeds kleiner wordende eiland nauwelijks bescherming tegen de oprukkende zee. Een volgende grote storm in 1551 verwoestte de herstelde dijken waardoor ook de laatste dorpen rondom Reimerswaal verdwenen. Tevens liep de stad zelf wederom onder water. In 1555 brak de laatste dijk rond Reimerswaal door en drong het water op tot aan de stadsmuren. In 1557 smeet een nieuwe vloed de wallen omver waarbij veel huizen verloren gingen. In 1561 en 1563 volgden de watersnoden elkaar in snel tempo op. De meeste inwoners verlieten het eiland. Zij trachtten in Tholen of Zierikzee hun nering voort te zetten en een nieuw bestaan op te bouwen. Een verdere misrekening was dat het stadsbestuur van Reimerswaal ten tijde van de Tachtigjarige oorlog aan de kant van de Spaanse koning ging staan. De geuzen veroverden de stad in 1573 en brandden Reimerswaal plat. Drie jaar lang was de stad verlaten. Toch keerden enkele bewoners terug in de hoop de stad op te bouwen. Dit lukte nauwelijks. Aan het begin van de zeventiende eeuw was Reimerswaal gereduceerd tot een dorp bestaande uit enkele bouwvallige huizen. In 1626 en 1632 verkopen de Staten van Zeeland de restanten van de huizen en wallen. Aan het eind van de zeventiende eeuw resteerde van Reimerswaal een klein eiland met enkele ruïnes. Begin achttiende eeuw verdween ook dit laatste restant in de golven. Categorie:Historische stad Categorie:Zeeland

wakacje gospodarka porady budowlane piesni Kabarety










































:: RELATED NEWS ::
Oscylacje
Oscylacja (z łac. oscillatio "kołysanie, wahanie") to okresowa zmiana zmiennej badanej, względem innej zmiennej, zwykle czasowej. Typowym przykładem oscylacji jest zachowanie wahadła, po wytrąceniu go z położenia równowagi. Oscylacje występują nie tylko w prostych układach fizycznych, ale również w systemach takich jak organizmy biologiczne czy społecz
Zooropa
Zooropa – album irlandzkiej grupy U2 wydany w lipcu 1993 roku (zob. 1993 - muzyka). Producenci albumu to: Flood, Brian Eno, The Edge. Płytę nagrano w The Factory i Windmill Lane Studios w Dublinie,

Utwory

#Zooropa (6:30) #
Oscylacja
Oscylacja (z łac. oscillatio "kołysanie, wahanie") to okresowa zmiana zmiennej badanej, względem innej zmiennej, zwykle czasowej. Typowym przykładem oscylacji jest zachowanie wahadła, po wytrąceniu go z położenia równowagi. Oscylacje występują nie tylko w prostych układach fizycznych, ale również w systemach takich jak organizmy biologiczne czy społecz
Achtung Baby
Achtung Baby – album grupy U2 wydany w listopadzie 1991 (zob. 1991 - muzyka). Producentem był Daniel Lanois. Album nagrano w Hansa Ton Studios w Berlinie, Dog Town, STS Studios i Windmill Lane Studios w Dublinie.

Utwory

#Zoo Station #Even Better Than The Real Thing #
Pop (album U2)
Pop – album grupy U2 wydany w marcu 1997 (zob. 1997 - muzyka). Producentem płyty był Flood. Album nagrano w Hanover, Windmill Lane Recording Studios w Dublinie, South Beach Studios w Miami i The Works w Dublinie.

Utwory

#Discotheque #Do You Feel Loved #Mofo #If
XMule
xMule jest klonem eMule opartym na licencji GNU GPL. Aplikacja służy do współdzielenia plików w sieci ed2k. ed2k] Najważniejszą cechą xMule jest działanie pod uniksowymi systemami operacyjnymi - BSD,
Rattle and Hum
Rattle and Hum – album grupy U2, wydany w październiku 1988 roku (zob. 1988 - muzyka). Album wyprodukował Jimmy Iovine. Płyta nagrywana była na żywo w Temple w Arizonie, Denver w Kolorado i związek taktyczny Wojska Polskiego.

Historia powstania Brygad Radiotechnicznych

Minister Obrony Narodowej w swej dyrektywie (z 26 maja 1965) w sprawie organizacji i dyslokacji Wojsk Lotniczych<
All Rights Reserved 2005 wikimiki.org