:: wikimiki.org ::
| Elara |
Elara
Elara (lat. Elar) je dvanaesti, poznati, Jupiterov satelit. Po grčkoj mitologiji, Elara je, sa Zeusom, bila majka ogromnom titanu. Ovaj satelit je otkrio Perrine 1905. godine. Leda, Himalija, Lisiteja i Elara su možda ostaci jednog asteroida kojeg je privukla Jupiterova gravitacija, i on se raspao. Promjer ovog satelita je 76 kilometara a udaljenost od Jupitera 11.737.000 kilometara.
Relevantni članci
- Jupiterovi sateliti
Vanjski linkovi
- http://www.seds.org/billa/tnp/
Category:Astronomija
Jupiter
Jupiter je peta planeta od Sunca i najveća planeta u Sunčevom sistemu. Jupiter je udaljen 5.20 AU ili 778,330,000 km od Sunca, ima promjer 142,984 km i masu 1.900e27 kg. Do sada su pronađena 63 prirodna satelita (mjeseca) koji kruže oko Jupitera, a otkriveni su i planetarni prstenovi.
Jupiter je četvrto najsjajnije nebesko tijelo, nakon Sunca, Mjeseca i Venere. Masivniji je 2.5 puta od ukupne mase ostalih osam planeta u Sunčevom sistemu.
Jupiter je dobio ime po vrhovnom bogu starih Rimljana, kojeg su Grci zvali Zeus. Vidi Jupiter.
Fizičke osobine
Atmosfera
Jupiterova atmosfera sastoji se od gustih slojeva oblaka čija visina seže do 1000 kilometara. Slojevi oblaka dijele se u tri glavne skupine koji se međusobno razlikuju po boji. Na vrhu atmosfere se nalaze crveni oblaci čiji sastav je mješavina leda i vode. Kristali amonij-hidrosulfida čine bijele i smeđe oblake koji su u središnjem dijelu atmosfere. Dno atmosfere pokrivaju plavičasti oblaci koji svoju boju zahvaljuju kristalima amonijakovog leda. Općenito se može reći da je atmosfera ovoga diva među planetama Sunčevog sistema sastavljena od 75 % hidrogena i 23 % helija. Ostatak otpada na vodenu paru, metan, amonijak i slične hemijske spojeve.
Najzanimljiviji fenomen vezan za Jupiterovu atmosferu je takozvana "velika crvena pjega". To je područje eliptičnog oblika u jupiterovoj atmosferi čija je veličina otprilike 12 000 × 25 000 km. Velika crvena pjega je u stvari velika oluja koja traje već stoljećima. Vjetrovi koji pušu unutra same oluje mogu premašiti 600 km/h.
Nije samo područje velike crvene pjege aktivno u Jupiterovoj atmosferi. Cijela atmosfera je vrlo turbulentna i aktivna. Prosječna brzina vjetra u gornjim slojevima Jupiterove atmosfere je 500 km/h.
Osobine unutrašnjosti planete
Mjerenja gravitacionog polja ukazuju na postojanje značajne koncentracije stjenovitog i ledenog materijala u Jupiterovoj unutrašnjosti, vjerovatno jezgre mase 10 do 15 puta veće od Zemlje. Pritisak u unutrašnjosti Jupitera dostiže više desetaka miliona bara.
Na moguću kameno-ledenu jezgru nastavlja se debeli sloj metalnog hidrogena. Naime, pri pritiska od oko 2 × 1011 Pa, hidrogen prelazi u metalno tekuće stanje. To je stanje pri kojem su molekule hidrogena tako gusto složene da pojedine atome susjedna molekula privlači jednako kao i atom partner u istoj molekuli. Posljedica toga je razbijanje molekula. Pored toga događa se da i elektrone u ljuskama privlače susjedne jezgre, pa dolazi do ionizacije (odvajanja elektrona od jezgri). Hidrogen postaje vrlo vodljiv (slično metalima), pa se zato ovo stanje zove metalni tekući vodik. Ovaj sloj vjerojatno sadrži i primjese helija i raznog leda. Postojanje metalnog vodika je dokazano u laboratorijima na Zemlji 1996. godine.
Na sloj metalnog vodika se u blagom prelazu nastavlja sloj hidrogena i helija u molekularnom obliku koji iz tekućeg stanja (dublji slojevi) prelazi u plinovito (bliže površini). Atmosfera koju vidimo je samo vanjski dio ovog sloja. Ovaj sloj sadrži i manje količine vode, karbon dioksida, metana i drugih jednostavnih spojeva.
Jupiter je po sastavu 90% hidrogen i 10% helij (po masenom udjelu), sa tragovima vode, metana i amonijaka. Taj sastav približno odgovara i sastavu prvotnog oblaka od kojeg je i nastao Sunčev sistem.
Jupiterova unutrašnjost je vrlo vruća, temperature u središtu su čak 20 000 K, pa Jupiter 1.5 puta više energije zrači u Svemir nego što je prima od Sunca. Ravnotežna temperatura (ona koju bi imao da ga grije samo Sunce) za Jupiter iznosi 140 K, ali je stvarna temperatura njegovih vanjskih dijelova oko 160 K. To se objašnjava Kelvin-Helmholtzovim mehanizmom (potencijalna energija gravitacijskog polja sažimanjem prelazi u unutarnju energiju). Za opaženu količinu energije bi bilo dovoljno da se Jupiter sažme za 1 mm godišnje.
Postoji neopravdano mišljenje da Jupiteru nedostaje samo malo mase da bi postao zvijezda. Iako velik, Jupiter je po dimenzijama vrlo daleko od zvijezda ili smeđih patuljaka. Trebala bi mu 80 puta veća masa da u njegovu središtu započnu nuklearne reakcije.
Orbita
Jupiter svoju stazu oko Sunca obiđe za 11.87 godina. Zbog eliptičnosti putanje udaljenost između Jupitera i Sunca varira od 4.95 do 5.5 AJ.
Rotacija
Jedan Jupiterov dan traje 9 sati i 50 minuta. Zbog te brze rotacije na Jupiteru nastaju snažna vrtloženja i turbulencije u atmosferi. Periodi rotacije se razlikuju od sloja do sloja zbog različitih atmosferskih kretanja.
Magnetosfera
1955. godine otkrivena je radio-emisija s Jupitera, što je upućivalo na jako magnetsko polje. Jako magnetsko polje Jupitera posljedica je debelog sloja metalnog vodika i brze rotacije. Magnetska je os priklonjena za 11° prema osi rotacije.
U atmosferi, ono iznosi oko 10-3 T (4000 puta jače od Zemljinog). Jupiterovo magnetsko polje je oko 100 puta veće od Zemljinog. Proteže se nekoliko miliona kilometara u smjeru Sunca i čak oko 650 milijuna km u suprotnom pravcu, te doseže i do Saturnove putanje. Magnetsko polje stvara jake struje visoko-energetskih čestica koje su 10 puta jače od onih u Van Allenovim pojasima.
Ono obuhvata i putanje Jupiterovih satelita, pa se time djelomično objašnjava velika vulkanska aktivnost na Iju. Između Jupitera i Ioa izmjerena je električna struja jakosti 5 miliona ampera (5 MA). Naelektrizirane čestice ubrzane do vrlo velikih brzina udaraju u Iovu površinu i izbijaju atome s površine. Izbijeni atomi čine Iov Torus, veliki prstenasti oblak električki nabijenih čestica oko Iove putanje.
Jupiterovo magnetsko polje uzrokuje i polarnu svjetlost.
Jupiterovi prstenovi
Godine 1979 letjelica Voyager je otkrila Jupiterove prstenove. Prstenovi se uglavnom sastoje od mikrometarskih čestica prašine, a prostiru se sve do površine planeta. Najbliži Jupiteru je Halo prsten, širok oko 20 000 km, koji ima oblik torusa. Na Halo se nastavlja 7 000 km široki glavni prsten. Unutar glavnog prstena se nalaze i Jupiterovi sateliti Metida i Adrasteja. Smatra se da su ova dva satelita izvor materijala (udari meteorita izbacuju krhotine u Svemir) za glavni pojas, dok su druga dva mala unutrašnja satelita - Amalteja i Teba - izvori materijala za vrlo rijetke Amalthea Gossamer (unutar Amaltejine putanje) i Thebe Gossamer (između putanja Amalteje i Tebe) prstene koji se nastavljaju na glavni prsten.
Prirodni sateliti
Prema dosadašnjim saznanjima oko Jupitera kruže 63 prirodna satelita (mjeseca). Zbog velikog broja prirodnih satelita, postoji podjela po sljedećim skupinama:
- Amalteja
- Galilejanski sateliti (Io, Europa, Ganimed, Kalisto)
- Temisto
- Himalija
- Ananka
- Karma
- Pasifaja
Ovo razdvajanje po skupinama napravljeno je po svojstvima nebeskih tijela kao i po svojstvima njihovih orbita. Na primjer galilejanski sateliti su veliki i nalik su malim planetima, dok su sateliti iz skupine Ananka ili iz skupine Amalteja mala tijela nepravilnog oblika i asteroidnog porijekla.
Historija ljudskog istraživanja
Zbog svoje vidljivosti golom oku na noćnom nebu Jupiter je bio poznat u antičkim vremenima. Godine 1610. Galileo Galilej pomoću teleskopa otkriva četiri prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i Kalisto. Ovu grupu priodnih satelita nazivamo galilejanskim satelitima. Sa Zemlje je do sada poslano 5 sondi, koje su bile uspješne u svom cilju. Prva sonda koja je uspjela stići do Jupitera bila je međuplanetarna sonda Pioneer 10. Poslala je prve slike niske rezolucije. Pioneer 10 je također vratila i telemetrijske podatke o magnetosferi i atmosferi Jupitera. Sonde iz porodice Voyager (Voyager 1 i Voyager 2) svojim preletom pokraj Jupitera opremljene boljim kamerama i instrumentima nego sonde Pioneer, poslale su slike i telemetrijske podatke na zemlju 1979. godine, što je pridonijelo proširenju znanja o planeti Jupiter, otkrivši slijedeće:
- orbitalne prstene koje opasuju planet slične onima oko Saturna, ali manje izražene
- nove satelite koje nisu bile opaženi prije, na primjer grupu satelita u porodici Amalteja koji su u niskoj orbiti iznad Jupitera i koji imaju promjer manji od 200km
Planeta Jupiter u romanima i filmovima
- U filmu Odiseja 2001 (2001: A Space Odyssey) (1968) Stanley Kubricka, Jupiter je središte radnje, dok u nastavku u filmu Odiseja 2010 (2010: Odyssey Two) (1984) Jupiter se pretvara u zvijezdu s pomoću fiktivne tehnologije koja uspjeva povećati gustoću jezgra Jupitera.
Category:Sunčev sistem
ja:木星
ms:Musytari
simple:Jupiter (planet)
Mitologija Mitovi i legende
Mitovi su slikovite predaje o prirodi, historiji, sudbini svijeta, bogovima i čovjeku. Mnogi teoretičari definišu mitove kao 'pripovijesti o bogovima', ali svi mitovi ne govore o bogovima. Mitovi su prošireni u svim krajevima svijeta i nose karakteristike krajeva u kojima se javljaju. Oni veličaju junaštva i druge karakteristike, ali nose i poruke. Najveći broj mitova govori o postanku svijeta, što ih dovodi u vezu sa religijskim tumačenjem starih civilizacija.
Najstariji mitovi
Gotovo svaka oblast na svijetu ima svoje mitove. Neki mitologije, kao što su rimska i grčka, postale su opće prihvaćene i popularne. Imena nekih mitoloških likova iz tih mitologija su iskorišteni i u astronomiji za imenovanje novootkrivenih planeta ili galaksija. Područje Mesopotamije se smatra područjem prve civilizacije. Prvi stanovnici Mesopotamije bili su Sumerani (svoju zemlju su zvali Sumer). Na ta područja su se naselili 3500 g.pr.n.e. Sumerani su bili prvi pismeni ljudi (klinasto pismo). Sačuvano je tisuće pločica sa zapisima o njihovom životu i vjerovanju u bogove. Mitove i legende su pisali u stihovima.
Sumersku kulturu naslijedilo je najpoznatije carstvo Bliskog Istoka- Babilon. Tada se javljaju mitovi koji veličaju državu i bogove. Najpoznatiji njihovi mitovi su:
- Mit o potopu (koji će dosta utjecati na kasnije monoteističke religije)
- Mit o Gilgamešu (o kralju grada Uruka koji je bio 2/3 božanstvo a 1/3 čovjek)
Oba mita su pisana u spjevu
Moderni mitovi
Televizijske i književne serije kao što su Star Trek ili Tarzan imaju snažne mitološke aspekte koji se nekada razviju u duboke i zapletene filozofske sisteme. Ovi primjerci nisu mitologija, ali sadržavaju mitološke teme koje, na neke ljude, imaju psihološki efekat. Odličan primjer za to su Silmarilion i Gospodar prstenova koje je napisao DŽ.R.R. Tolkin. U modernom smislu fikcija može postići jedan nivo mitologije samo kada neki obožavatelji počnu vjerovati u ispričane priče, kao na primjer u film Blair Witch Project.
Slavenska mitologija
Dopušta prepoznavanje korîjena raznom nazivlju, običajima i vjerovanjima usprkos potpunom napuštanju politeizma ali zajedničkom svim Slavenima.
Dobar vodič kroz kulturnu antropologiju i etnografiju. Pokazuje da u općem smislu mit o "slavenskoj duši" ima svoju realnu osnovu, što je nedavno pokazano u jednoj disertaciji na Sorboni obranom teze o nadarenosti Južnih Slavena za učenje stranih jezika, ali i prepoznatljivog u stereotipima koji često diskvalificiraju cijele narode i služe u suvremenim okolnostima za političku demagogiju i pothranjivanje nacionalizama.
Vanjski linkovi
- [http://www.pantheon.org/mythica.html Encyclopedia Mythica] Enciklopedija mitologije i legendi. Sadrži nazive mnogih bogova i drugih pojmova.
- [http://www.godchecker.com Godchecker] Jednostavna za korištenje lista raznih bogova (oko 1600)
- [http://ericdigests.org/1996-4/mythic.htm Using Mythic-Archetypal Approaches in the Language Arts. ERIC Digest.]
- [http://hr.wikipedia.org/wiki/Slavenska_mitologija|Slavenska mitologija]
Leda
Leda (lat. Leda) je deveti, poznati, Jupiterov satelit. Po grčkoj mitologiji Leda je bila kraljica Sparte i majka, sa Zeusom dok je bila u obliku labuda, Poluksu i Heleni trojanskoj. Ovaj satelit je otkrio Kowal 1974. godine. Leda, Ananka i Sinopa su među najmanjim satelitima u sunčevom sistemu. Promjer ovog satelita je 16 kilometara a udaljenost od Jupitera 11.094.000 kilometara.
Relevantni članci
- Jupiterovi sateliti
Vanjski linkovi
- http://www.seds.org/billa/tnp/
Category:Astronomija
Lisiteja
Lisiteja (lat. Lysithea) je jedanaesti, poznati, Jupiterov satelit. Po grčkoj mitologiji Lisiteja je bila kćerka Okeana i jedna od Zeusovih ljubavnica. Ovaj satelit je otkrio Nicholson 1938. godine. Promijer Lisiteje je 36 kilometara a udaljenost od Jupitera je 11.720.000 kilometara.
Relevantni članci
- Jupiterovi sateliti
Vanjski linkovi
- http://www.seds.org/billa/tnp/
Category:Astronomija
Category:AstronomijaCategory:Prirodne nauke
ja:Category:天文学
ko:분류:천문학
ms:Category:Astronomi
th:Category:ดาราศาสตร์
zh-min-nan:Category:Thian-bûn-ha̍k SølvnitratKategori:Salt
Sølvnitrat er en giftig og ætsende kemisk forbindelse af sølv, kvælstof og ilt. I sin rene form ved stuetemperatur og i atmosfærisk tryk optræder stoffet som gennemsigtige eller hvide krystaller.
Tekniske anvendelser
Sølvnitrat bruges i fotografiske film og i fremstillingen af farvestoffer. Desuden udgør det "kilden" til sølv ved forsølvning (herunder forsølvning af glasplader som derved bliver til spejle).
Sundhed og sygdom
Sølvnitrat er giftigt ved indtagelse eller inhalation. Ved kontakt med hud kan stoffet skabe brune misfarvninger, som gradvist bliver sorte. Disse misfarvninger kan ikke vaskes eller på anden måde fjernes - har man først fået dem, må man vente på at huden slides udefra, og ny, "pletfri" hud skabes indefra.
Opløsninger med lave koncentrationer (f.eks. 1 %) af sølvnitrat virker antiseptisk, og har tidligere været anvendt som øjendråber på nyfødte.
Se også
- Helvedessten
- Kemi
- Kemiske forbindelser (liste)
- Kemiske stofgrupper
ja:硝酸銀
keno technologie Parkiet Bramy garaowe elitarne.info
|
|
|
| :: RELATED NEWS :: |
|
|
|
Star Trek - La serie animata
Star Trek - La serie animata (in originale Star Trek: The Animated Series) è una serie tv di fantascienza a cartoni animati composta da 22 episodi trasmessi dal 1973 al 1974. Nell'ambito dell'universo di Star Trek è considerata una serie non c
|
Diplodocus
Il dinosauro Diplodocus (il cui nome significa "doppia sbarra") è stato uno dei più lunghi animali mai apparsi sul pianeta. Questo sauropode, appartenente alla famiglia dei diplodocidi, è vissuto nel Giurassico superiore degli Stati Uniti, e i suoi resti sono stati ritrovati in una serie di rocce chiamata
|
Giraffatitan
Giraffatitan è un genere di sauropodi brachiosauridi descritto da Gregory S. Paul nel 1988 come sottogenere di Brachiosaurus. In realtà, l'animale era già noto dagli inizi del secolo scorso con il nome di Brachiosaurus brancai, un cui esemplare è montato nel Museo di Storia Naturale di
|
|
