:: wikimiki.org ::
| Galileo Galilej |
Galileo Galilej
Galilei Galileo (rođen 15. februara 1564. preminuo 8. januara 1642.), talijanski matematičar, fizičar i astronom. Galilei je otac moderne astronomije. Pronašao je zakone slobodnog pada tijela, prvi uveo opitnu metodu i matematičko formuliranje fizičkih zakona i na taj način postavio temelje klasične fizike. Otkrio je cikloidu i njenu primjenu na lukove mostova. Osnovao je balistiku, određujući paraboličku putanju zrna. Konstruirao je prvi termoskop. 1610. godine je izradio poznati Galileiev durbin sa uvećanjem od 20x, na temelju već postojećeg koji je imao uvećanje od 10x, i njime otkrio planine na Mjesecu, četiri Jupiterova satelita koji nose i njegovo ime, i zvjezdanu konstrukciju Mliječne staze. Otkrio je da i planet Venera ima iste faze kao i Mjesec. U svom djelu Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo tolemaico e copernicano, objavljenog u Firenci 1632. godine, iznio je učenje heliocentričnog sustava i zbog toga ga je inkvizicija 1633. godine stavila u okove i odvela u Rim, kod pape Urbana VIII. Poslije dva tjedna provedena u karanteni na inzistiranje Ferninanda II. de Medicia, premješten je u rezidenciju toskanskog konzula. U aprilu 1633. godine je inkvizicija počela njegovo ispitivanje, da bi sa suđenjem počela 22. juna 1633. godine i u namještenom sudskom procesu ga osudila na odricanje od svog učenja, na što je on i pristao, bojeći se da ga ne bi zadesila ista sudbina kao i Giordana Bruna iz godine 1600., i na zatvor neodređenog trajanja što je kasnije papa Urban VIII. pretvorio u konfinaciju (kućni pritvor). Pritvoren do smrti u svojoj kući u Firenci, završio je svoje veliko djelo Discorsi e dimonstrazioni matematiche intorno a due nuove scienze attenenti alla meccanica, koje je objavljeno 1638. godine, a u kojem je objasnio zakone fizike i mehanike u novoj svjetlosti, po čemu se i smatra osnivačem klasične fizike i mehanike. Prvo izdanje njegovih svih knjiga izdano je u Firenci između 1842. i 1856. godine u 16 knjiga.
31. oktobra 1992. godine, 359 godina poslije procesa protiv Galileia, papa Ivan Pavao II. je zatražio oprost i ukinuo presudu inkvizicije protiv Galilea Galileia. U njegovu čast, svemirska sonda, napravljena za istraživanje Jupitera, i satelitski navigacioni sustav su nazvani njegovim imenom.
Category:Biografije
ja:ガリレオ・ガリレイ
simple:Galileo Galilei
zh-cn:伽利略·伽利莱
MatematikaMatematika (od grčkog korijena mathema što znači nauka), je nauka koja izučava aksiomatski definisane apstraktne strukture koristeći logiku. Izučavane strukture najčešće potiču iz drugih prirodnih nauka, najčešće fizike, ali neke od struktura su definisane i izučavane radi internih razloga.
Istorijski, matematika se razvila iz potrebe da se obavljaju proračuni u trgovini, vrše mjerenja zemljišta i predviđaju astronomski događaji, i ove tri primjene se mogu dovesti u vezu sa grubom podjelom matematike u izučavanje strukture, prostora i izmjena.
Izučavanje strukture počinje sa brojevima, u početku sa prirodnim brojevima i cijelim brojevima. Osnovna pravila za aritmetičke operacije su definisana u osnovnoj algebri a dodatna svojstva cijelih brojeva se izučavaju u teoriji brojeva. Izučavanje metoda za rješavanje jednačina je dovelo do razvoja apstraktne algebre koja između ostalog izučava prstenove i polja, strukture koje generalizuju osobine koje posjeduju brojevi. Fizikalno važan koncept vektora se izučava u linearnoj algebri.
Izučavanje prostora je počelo sa geometrijom, prvo Euklidovom geometrijom i trigonometrijom u pojmljivom trodimenzionalnom prostoru, ali se kasnije proširila na ne-Euklidske geometrije koje imaju centralnu ulogu u opštoj relativnosti. Moderna polja geometrije su diferencijalna geometrija i algebarska geometrija. Teorija grupa izučava koncept simetrije, i predstavlja vezu u u izučavanju prostora i strukture. Topologija povezuje izučavanje prostora i izmjene fokusirajući se na koncept kontinuiteta.
Razumjevanje i opisivanje izmjena mjerljivih varijabli je glavna značajka prirodnih nauka, i diferencijalni račun je razvijen u te svrhe. Centralni koncept kojim se opisuje promjena varijable je funkcija. Mnogi prirodni problemi su vodili uspostavljanju veze između vrijednosti i količine izmjene, i metodi razvijeni pri tome, se izučavaju u diferencijalnim jednačinama. Brojevi koji predstavljaju kontinualne veličine su realni brojevi, i detaljno izučavanje njihovih svojstava i funkcija je predmet analize. Zbog matematskih razloga, uveden je koncept kompleksnih brojeva koji se izučavaju u kompleksnoj analizi. Funkcionalna analiza je skoncetrisana na n-dimenzionalne prostore funkcija postavljajući time osnovu za izučavanje kvantne mehanike.
Radi pojašnjavanja i izučavanja osnova matematike, razvijene su oblasti teorija skupova, matematička logika i teorija modela.
Važna oblast primjenjene matematike je vjerovatnoća i statistika koja se bavi izučavanjem i predviđanjem slučajnosti i slučajnih pojava. Numerička analiza izučava numeričke metode izračunavanja a diskretna matematika je zajedničko ime za oblasti matematike koje se koriste u računarskim naukama.
ja:数学
ko:수학
ms:Matematik
nb:Matematikk
simple:Mathematics
th:คณิตศาสตร์
AstronomijaAstronomija, koja etimološki znači "zakon zvijezda" (od grč. astronomia=astros+nomos) je nauka koja obuhvata promatranje i objašnjenje događaja koji se dešavaju izvan Zemlje i njene atmosfere. Ona izučava porijeklo, evoluciju, te fizikalna i hemijska svojstva tijela koja možemo promatrati na nebu (a koja se nalaze izvan Zemlje) kao i procese koji ih obuhvataju.
Astronomija je jedna od onih nauka gdje amateri igraju još ključnu ulogu, posebno u otkrićima i promatranju prolaznih pojava. Astronomiju ne treba miješati s astrologijom, pseudonaukom koja pokušava
predvidjeti ljudsku sudbinu na osnovu praćenja putanja nebeskih tijela. Iako ove dvije naučne oblasti
dijele isto porijeklo, ipak se mnogo razlikuju. Astronomi koriste naučni metod dok astrolozi nisu.
=Grane astronomije=
Podjela prema predmetu proučavanja
- Astrohemija proučava hemijske supstance koje su pronađene u Svemiru, obično u molekularnim gasovitim oblacima, njihovu formaciju, interakciju i destrukciju
- Astrobiologija proučava postanak i evoluciju bioloških sistema u Svemiru
- Astrometrija proučava putanje nebeskih tijela u Svemiru i njihove promjene, te definira koordinatni sistem i kinematiku nebeskih tijela
- Astrofizika se bavi fizikom Svemira, uključujući i fizikalna svojstva nebeskih tijela i njihovih sistema (svjetloća, gustoća, temperatura i hemijski sastav)
- Kosmologija proučava Svemir kao cjelinu i njegovu evoluciju
- Galaktička astronomija proučava strukturu i komponente galaktika
- Ekstragalaktička astronomija proučava nebeska tijela (uglavnom galaktike) van Mliječnog puta
- Galaktička formacija i evolucija proučava stvaranje i postepeni razvoj galaktika
- Planetarne nauke proučavaju planete Sunčevog sistema
- Stelarna astronomija proučava zvijezde
- Stelarna evolucija proučava evoluciju zvijezda od njihovog nastanka pa sve do kraja, kao i zvjezdane ostatke
- Stelarna formacija proučava uvjete i procese koji dovode do stvaranja zvijezda u unutrašnjosti plinovitih oblaka, kao i procese nastanka njih samih
- Arheoastronomija je interdisciplinarna nauka koja povezuje astronomiju i arheologiju i koristi historijske zabilješke nastale prije postanka moderne astronomske nauke radi proučavanja prošlih astronomskih događaja
Podjela prema elektromagnetskom spektru
- Optička astronomija opisuje tehnike koje se upotrebljavaju za otkrivanje i analizu svjetlosti u i neznatno u blizini talasnih duzina koje se mogu uočiti golim okom (oko 400-800 nm).
- Infracrvena astronomija se bavi otkrivanjem infracrvenog zračenja (talasnih dužina većih od talasnih dužina crvene svjetlosti).
- Radioastronomija u potpunosti koristi instrumente za otkrivanje talasnih dužina svjetlosti od milimetarskog do centimetarskog reda veličine.Ovi prijemnici su slični onima koji se koriste u radio-televizijskim prijenosima.
- Visokoenergetska astronomija pročava nebeska tijela i njihove sisteme koji odašilju elektromagnetsko zračenje vrlo velikih energetskih talasnih dužina.
Optička i radioastronomija se praktikuje u prizemljenim opservatorijama,jer je atmosfera prozirna pri ovim talasnim dužinama.Vodena para teško apsorbuje infracrvenu svjetlost,pa se opservatorije za
astronomiju infracrvenog zračenja lociraju na visokim i sušnim mjestima, te u Svemiru.
Atmosfera je neprozirna pri talasnim dužinama koje koriste röntgenska astronomija, astronomija gama-zračenja, ultraljubičasta astronomija i astronomija dalekog infracrvenog zračenja, pa se opservacije mogu izvoditi samo iz balona ili svemirskih opservatorija.
=Historija razvoja astronomije=
Astronomija je vjerovatno jedna od najstarijih prirodnih nauka čiji počeci sežu u daleku prošlost. Rana astronomija se zasnivala na posmatranju i predviđanju kretanja vidljih nebeskih tijela, naročito planeta i zvijezda.
Drevne kulture su nebeska tijela poistovjećivali sa božanstvima i duhovima. Dovodile su u vezu ova tijela i njihove putanje sa fenomenima poput kiše, sušnih sezona, plime i oseke. Postoji općeprihvaćeno
mišljenje da su prvi "profesionalni" astronomi bili svećenici i da je njihovo poimanje nebesa smatrano "božanskim".
Svjetski kalendari su uređivani prema kretanjima Sunca i Mjeseca (na osnovu mjerenja dužine dana,mjeseca i godine), i bili su od važnosti poljoprivrednim društvima koja su vodila računa o tačnom vremenu žetve i sjetve. Današnji savremeni kalendar se temelji na starorimskom kalendaru prema kome se godina dijelila na dvanaest mjeseci koji su imali ili po trideset ili po trideset i jedan dan. Razni su rimski carevi naknadno pravili izmjene na kalendarima, a Gaj Julije Cezar je podstakao reformu kalendara i uveo prijestupnu godinu.
Grčki su astronomi dali veliki doprinos razvoju astronomije, ali se napredak gotovo zaustavio u srednjem vijeku, izuzimajući djela nekih arapskih astronoma. Renesansa je ušla u astronomiju s pojavom
djela Nikole Kopernika, koji je predlagao heliocentrični sistem. Njegovo djelo su zaštitili, proširili i prepravili po svom ukusu Galileo Galilei i Johannes Kepler. Posljednji od njih dvojice je predvidio
sistem koji tačno u detalje opisuje kretanja planeta oko Sunca kao središta. Međutim on nije razumio osnove zakona o kojima je pisao, te je to prepušteno Newtonovom pronalasku nebeske dinamike i
njegovom zakonu gravitacije, koji predstavlja konačno objašnjenje kretanja planeta.
Astrofizika je tek postala mogućom kada se došlo do shvatanja da elementi koji sačinjavaju druga nebeska tijela sačinjavaju i Zemlju, i da za njih vrijede isti fizikalni zakoni. Zvijezde su otkrivene mnogo kasnije da bi bili daleki objekti, i s pojavom spektroskopije dokazano je da su vrlo slične našem Suncu, ali s različitim rangom temperatura, masa i veličina. Postojanje naše galaktike, Mliječnoga Puta, kao zasebne skupine zvijezda je međutim tek dokazano o XX vijeku, zajedno s postojanjem "vanjskih galaktika", i ubrzo kasnije sa širenjem Svemira uočenom pri udaljavanju većine galaktika od nas.
Kosmologija, disciplina koja je usko povezana sa astronomijom, je učinila veliki napredak tokom XX vijeka, s modelom vrućeg velikog praska teško podržanim astronomskim i fizikalnim dokazima, kao što su
kosmičko pozadinsko mikrovalno zračenje, Hubbleov zakon i kosmološko mnoštvo elemenata.
=Astronomska pomagala=
- Teleskopi
- Računari
- Kalkulator
- Opservatorij
- Svemirski opservatorij
=Vanjski linkovi=
Organizacije
- [http://www.aavso.org/ American Association of Variable Star Observers]
- [http://www.aas.org/ American Astronomical Society]
- [http://www.astrosociety.org/ Astronomical Society of the Pacific]
- [http://www.saao.ac.za/assa/ Astronomical Society of Southern Africa]
- [http://ciclops.lpl.arizona.edu/ Cassini Imaging Laboratory]
- [http://www.astro.cz/ Czech Astronomical Society]
- [http://www.drastronomy.com/ Durham Region Astronomical Association]
- [http://www.eso.org/ European Southern Observatory]
- [http://www.hawastsoc.org/ Hawaiian Astronomical Society]
- [http://www.hia-iha.nrc-cnrc.gc.ca/ Herzberg Institute of Astrophysics]
- [http://www.iucaa.ernet.in/ Inter-University Centre for Astronomy and Astrophysics]
- [http://www.noao.edu/ National Optical Astronomy Observatories]
- [http://www.nyaa-starfest.com/ North York Astronomical Association]
- [http://open-site.org/Science/Astronomy/ Open Encyclopedia Project]
- [http://www.rasc.ca/ Royal Astronomical Society of Canada]
- [http://www.ras.org.uk/ Royal Astronomical Society (UK)]
- [http://www.rasnz.org.nz/ Royal Astronomical Society of New Zealand]
- [http://www.slasonline.org/ Saint Louis Astronomical Society]
- [http://www.astrophysical.org/ Scientia Astrophysical Organization]
- [http://www.popastro.com/ Society for Popular Astronomy (UK)]
- [http://www.iayc.org/ International Astronomy Youth Camp (IAYC)]
Ostali linkovi
- [http://encyclopedia.thefreedictionary.com/astronomy Probert Encyclopaedia Online]
- [http://nssdc.gsfc.nasa.gov/planetary/planetfact.html Planetary Fact Sheets]
- [http://www.glyphweb.com/esky/default.htm The Electronic Sky]
- [http://science-park.info/ Science-Park]
- [http://www.astro.wisc.edu/~dolan/constellations/ The Constellations and their Stars]
- [http://www.quranm.multicom.ba/science/1b-astronomija.htm Kur'an i nauka od Mustafe Mlive,dipl.ing.]
- [http://encarta.msn.com/encyclopedia_1741502444/Astronomy.html Enciklopedija MSN Encarta - članak o astronomiji]
- [http://www.britannica.com/eb/article?tocId=9108656&query=astronomy&ct= Encyclopaedia Britannica - članak o astronomiji]
Category:Astronomija
ja:天文学
ko:천문학
ms:Astronomi
simple:Astronomy
th:ดาราศาสตร์
FizikaFizika (grčki phusis, fysis: priroda) je nauka koja proučava prirodu u najsveobuhvatnijem smislu. Fizičari proučavaju ponašanje i interakcije materije u prostoru i vremenu, i takve pojave se nazivaju fizikalne pojave. Fizikalne teorije se najčešće izražavaju kao matematičke relacije. Najutemeljenije pojave se nazivaju fizikalnim zakonima ili zakonima fizike; međutim, i oni su kao i sve druge naučne teorije, samo provizione.
Fizika je vrlo usko povezana sa drugim prirodnim naukama, posebno hemijom, naukom koja se bavi molekulima i hemijskim jedinjenjima. Hemija se u mnogome bazira na fizici, pogotovu na
kvantnoj mehanici, termodinamici i elektromagnetizmu. Ipak, hemijske pojave su dovoljno različite i kompleksne tako da je hemija zasebna disciplina.
Slijedi pregled glavnih polja i osnova fizike, kao i kratak pregled istorije fizike i njenih polja.
:Ključne teorije
:Klasična Mehanika -- Termodinamika -- Statistička Mehanika -- Elektromagnetizam -- Posebna Relativnost -- Opšta Relativnost -- Kvantna Mehanika -- Kvantna Teorija Polja -- Standardni Model
:Osnove
:Materija -- Antimaterija -- Čestica -- Boson -- Fermion
:Simetrija -- Zakon Održanja -- Masa -- Energija --Moment -- Ugaoni Moment -- Spin
:Vrijeme -- Prostor -- Dimenzija -- Dužina -- Brzina -- Sila
:Talas -- Talasna Funkcija -- Harmonijski Oscilator -- Magnetizam -- Elektricitet -- Elektromagnetno zračenje -- Temperatura -- Entropija
:osnovne sile
:Gravitacija -- Elektromagnetna -- Slaba Veza -- Jaka Veza
:Teorija čestica
:Atom -- Proton -- Neutron -- Elektron -- Kvark -- Foton -- Gluon -- W boson -- Z boson -- Graviton -- Neutrino -- Radijacija
:Oblasti Fizike
:Astrofizika -- Atomska, Molekularna, i Optička fizika -- Dinamika Fluida -- Fizika Polimera -- Optika -- Teorija Materijala -- Nuklearna fizika -- Fizika Plazme -- Teorija Čestica
:Metodi
:Naučni Metod -- Kvantitativna Fizikalna -- Mjerenja -- Mjerni instrumenti -- Dimenziona analiza -- Vjerovatnoća i Statistika
:Tabele
:Lista naučnih zakona --Fizikalne Konstante -- SI osnovne jedinice -- SI izvedene jedinice -- SI prefiksi -- Pretvaranje jedinica
:Istorija
:Istorija Fizike -- Poznati Fizičari -- Nobelova Nagrada za Fiziku
:Srodne Nauke
:Astronomija -- Astrofizika -- Biofizika -- Elektronika -- Inženjering -- Nauka o Materijalima -- Matematička fizika -- Medicinska fizika
(Ukoliko želite pomoći da se kompletira lista najvažnijih tema za fiziku, molimo vas da pogledate Osnovne teme fizike.)
Veoma kratka historija fizike
Detaljnija historije fizike je u razvoju i možete je pogledati na Istorija Fizike.
Od davnina su ljudi pokušavali pojmiti ponašanje i osobine materije, zašto objekti padaju na zemlju kada izgube oslonac, zašto različiti materijali imaju različite osobine, i slično. Tajnovita je bila i priroda svemira, kao na primjer oblik zemlje, ponašanje i kretanje sunca i mjeseca. Mnoštvo teorija je pokušavalo da objasni te pojave, i većina od njih na pogrešan način, jer nikada nisu bile potvrđene ogledom. Ipak postojalo je nekoliko izuzetaka, kao na primjer Arhimeda koji je izveo nekoliko značajnih i tačnih zakona mehanike i hidrostatike.
Tokom kasnog 16. vijeka, Galileo je uveo oglede kao način testiranja fizikalnih teorija i on je uspješno formulisao i ogledima potvrdio nekoliko zakona dinamike kao što je zakon o tromosti. 1687, Newton je objavio Principia Mathematica, u kojoj je detaljno izložio dva zakona Njutnovi zakoni kretanja, na kojim počiva klasična mehanika; i Njutnov Zakon Gravitacije, koji opisuje osnovna sila gravitacije. Obje ove teorije su se slagale sa izvršenim ogledima. Klasičnoj mehanici su takođe značajno doprinijeli Lagrange, Hamilton, i drugi, koji su otkrili nove forumlacije, principe i rezultate. Zakon gravitacije je potakao i razvoj astrofizika, koji opisujeastronomske pojave fizikalnim teorijama.
Od 18. vijeka pa nadalje, termodinamika je doživjela značajna otkrića koja su imali Boyle, Young, i mnogi drugi. 1733, Bernoulli je koristio statističke metode sa klasičnom mehanikom da bi izveo termodinamičke rezultate, inicirajući time razvoj statistička mehanika. 1798, Thompson je demonstrirao pretvaranje mehaničkog rada u toplotu a 1847 Joule je formulisao zakon o odrčanju energije, bilo u obliku toplote ili mehaničke energije.
Elektricitet i magnetizam su proučavaliFaraday, Ohm, i drugi. 1855, Maxwell je ujedinio ove dvije pojave u jedinstvenu teoriju elektromagnetizam, i opisao je Maxwellovim jednačinama. Ova teorija je pretpostavljala da je svjetlost elektromagnetni talas.
1895, Roentgen je otkrio X-zrake, koji su bili elektromagnetno zračenje visoke frekvencije. Radioaktivnost je otkrio 1896 Henri Becquerel, a dalje su je proučavali Pierre Curie i Marie Curie i drugi. Ovo je postavilo temelje polju nuklearna fizika.
1897, Thomson je otkrio elektron, osnovnu česticu nosioca naelektrisanja. 1904, predložio je prvi model atoma. (Postojanje atoma datira jos u 1808 kada ga je predložio Dalton.)
1905, Einstein je uobličio teoriju relativiteta, ujedinjavajući prostor i vrijeme u jedinstven entitet.
1911, Rutherford je iz ogleda o rasipanju izveo postojanje kompaktnog atomskog jezgra, sa pozitivno naelektrisanim jedinicama protonima. Neutroni, neutralno naelektrisane čestice su je 1932 otkrio Chadwick.
Početkom 1900, Planck, Einstein, Bohr, i drugi su razvili kvantne teorije da bi objasnili anomalije u eksperimentalnim rezultatima, te su u tada uveli pojam dikretnih energetskih nivoa.1925, Heisenberg i Schrodinger su formulisali kvantnu mehaniku, koja je objasnila prethodne kvantne teorije. U kvantnoj mehanici, ishod fizičkog mjerenja podliježu zakonu vjerovatnoće; teorija je opisala izračunavanje ovih vjerovatnoća.
Kvantna mehanika je takođe razvila teoretske alate za fiziku čvrstih tijela, koja izučava fizička svojstva čvrstih tijela i tekućina, uključujući pojave kao kristalne strukture, poluvodljivost, i supravodljivost. Među pionire ovog polja fizike spada Bloch, koji je opisao ponašanje elektrona u kristalnim strukturama 1928.
Tokom drugog svjetskog rata, sve zaraćene strane su vršile istraživanja u nuklearna fizika, želeći da načine nuklearnu bombu. Njemački napori koje je predvodio Heisenberg, nisu uspjeli, ali je savznički Manhattan projekt ostvario cilj. U Americi, tim predvođen Fermijem je ostvario prvu vještački proizvedenu nuklearnu lančanu reakciju 1942, a 1945 prva nuklearna eksplozija je izvedena u Alamagordo, New Mexico.
Kvantna teorija polja je formulisana da bi obezbijedila konzistentnost kvantne mehanike i posebne teorije relativnosti. Svoj moderni oblik je dosegla u kasnim 1940 radovima Feynman'a, Schwinger'a, Tomonaga, i Dyson'a. Oni su formulisali teoriju kvantne elektrodinamike, koja opisuje elektromagnetne interakcije.
Kvantna teorija polja je obezbijedila okvir za modernu teoriju čestica, koja izučava osnovne sile i osnovne čestice. 1954, Yang i Mills su postavili temelje koji su doveli do standardnog modela, koji je upotpunjen 1970s, i uspješno opisuje sve do sada poznate čestice.
als:Physik
ja:物理学
ko:물리학
ms:Fizik
simple:Physics
th:ฟิสิกส์
zh-min-nan:Bu̍t-lí-ha̍k
1610
Događaji
1610. u temama
Rođenja
Smrti
ko:1610년
ms:1610
Jupiter
Jupiter je peta planeta od Sunca i najveća planeta u Sunčevom sistemu. Jupiter je udaljen 5.20 AU ili 778,330,000 km od Sunca, ima promjer 142,984 km i masu 1.900e27 kg. Do sada su pronađena 63 prirodna satelita (mjeseca) koji kruže oko Jupitera, a otkriveni su i planetarni prstenovi.
Jupiter je četvrto najsjajnije nebesko tijelo, nakon Sunca, Mjeseca i Venere. Masivniji je 2.5 puta od ukupne mase ostalih osam planeta u Sunčevom sistemu.
Jupiter je dobio ime po vrhovnom bogu starih Rimljana, kojeg su Grci zvali Zeus. Vidi Jupiter.
Fizičke osobine
Atmosfera
Jupiterova atmosfera sastoji se od gustih slojeva oblaka čija visina seže do 1000 kilometara. Slojevi oblaka dijele se u tri glavne skupine koji se međusobno razlikuju po boji. Na vrhu atmosfere se nalaze crveni oblaci čiji sastav je mješavina leda i vode. Kristali amonij-hidrosulfida čine bijele i smeđe oblake koji su u središnjem dijelu atmosfere. Dno atmosfere pokrivaju plavičasti oblaci koji svoju boju zahvaljuju kristalima amonijakovog leda. Općenito se može reći da je atmosfera ovoga diva među planetama Sunčevog sistema sastavljena od 75 % hidrogena i 23 % helija. Ostatak otpada na vodenu paru, metan, amonijak i slične hemijske spojeve.
Najzanimljiviji fenomen vezan za Jupiterovu atmosferu je takozvana "velika crvena pjega". To je područje eliptičnog oblika u jupiterovoj atmosferi čija je veličina otprilike 12 000 × 25 000 km. Velika crvena pjega je u stvari velika oluja koja traje već stoljećima. Vjetrovi koji pušu unutra same oluje mogu premašiti 600 km/h.
Nije samo područje velike crvene pjege aktivno u Jupiterovoj atmosferi. Cijela atmosfera je vrlo turbulentna i aktivna. Prosječna brzina vjetra u gornjim slojevima Jupiterove atmosfere je 500 km/h.
Osobine unutrašnjosti planete
Mjerenja gravitacionog polja ukazuju na postojanje značajne koncentracije stjenovitog i ledenog materijala u Jupiterovoj unutrašnjosti, vjerovatno jezgre mase 10 do 15 puta veće od Zemlje. Pritisak u unutrašnjosti Jupitera dostiže više desetaka miliona bara.
Na moguću kameno-ledenu jezgru nastavlja se debeli sloj metalnog hidrogena. Naime, pri pritiska od oko 2 × 1011 Pa, hidrogen prelazi u metalno tekuće stanje. To je stanje pri kojem su molekule hidrogena tako gusto složene da pojedine atome susjedna molekula privlači jednako kao i atom partner u istoj molekuli. Posljedica toga je razbijanje molekula. Pored toga događa se da i elektrone u ljuskama privlače susjedne jezgre, pa dolazi do ionizacije (odvajanja elektrona od jezgri). Hidrogen postaje vrlo vodljiv (slično metalima), pa se zato ovo stanje zove metalni tekući vodik. Ovaj sloj vjerojatno sadrži i primjese helija i raznog leda. Postojanje metalnog vodika je dokazano u laboratorijima na Zemlji 1996. godine.
Na sloj metalnog vodika se u blagom prelazu nastavlja sloj hidrogena i helija u molekularnom obliku koji iz tekućeg stanja (dublji slojevi) prelazi u plinovito (bliže površini). Atmosfera koju vidimo je samo vanjski dio ovog sloja. Ovaj sloj sadrži i manje količine vode, karbon dioksida, metana i drugih jednostavnih spojeva.
Jupiter je po sastavu 90% hidrogen i 10% helij (po masenom udjelu), sa tragovima vode, metana i amonijaka. Taj sastav približno odgovara i sastavu prvotnog oblaka od kojeg je i nastao Sunčev sistem.
Jupiterova unutrašnjost je vrlo vruća, temperature u središtu su čak 20 000 K, pa Jupiter 1.5 puta više energije zrači u Svemir nego što je prima od Sunca. Ravnotežna temperatura (ona koju bi imao da ga grije samo Sunce) za Jupiter iznosi 140 K, ali je stvarna temperatura njegovih vanjskih dijelova oko 160 K. To se objašnjava Kelvin-Helmholtzovim mehanizmom (potencijalna energija gravitacijskog polja sažimanjem prelazi u unutarnju energiju). Za opaženu količinu energije bi bilo dovoljno da se Jupiter sažme za 1 mm godišnje.
Postoji neopravdano mišljenje da Jupiteru nedostaje samo malo mase da bi postao zvijezda. Iako velik, Jupiter je po dimenzijama vrlo daleko od zvijezda ili smeđih patuljaka. Trebala bi mu 80 puta veća masa da u njegovu središtu započnu nuklearne reakcije.
Orbita
Jupiter svoju stazu oko Sunca obiđe za 11.87 godina. Zbog eliptičnosti putanje udaljenost između Jupitera i Sunca varira od 4.95 do 5.5 AJ.
Rotacija
Jedan Jupiterov dan traje 9 sati i 50 minuta. Zbog te brze rotacije na Jupiteru nastaju snažna vrtloženja i turbulencije u atmosferi. Periodi rotacije se razlikuju od sloja do sloja zbog različitih atmosferskih kretanja.
Magnetosfera
1955. godine otkrivena je radio-emisija s Jupitera, što je upućivalo na jako magnetsko polje. Jako magnetsko polje Jupitera posljedica je debelog sloja metalnog vodika i brze rotacije. Magnetska je os priklonjena za 11° prema osi rotacije.
U atmosferi, ono iznosi oko 10-3 T (4000 puta jače od Zemljinog). Jupiterovo magnetsko polje je oko 100 puta veće od Zemljinog. Proteže se nekoliko miliona kilometara u smjeru Sunca i čak oko 650 milijuna km u suprotnom pravcu, te doseže i do Saturnove putanje. Magnetsko polje stvara jake struje visoko-energetskih čestica koje su 10 puta jače od onih u Van Allenovim pojasima.
Ono obuhvata i putanje Jupiterovih satelita, pa se time djelomično objašnjava velika vulkanska aktivnost na Iju. Između Jupitera i Ioa izmjerena je električna struja jakosti 5 miliona ampera (5 MA). Naelektrizirane čestice ubrzane do vrlo velikih brzina udaraju u Iovu površinu i izbijaju atome s površine. Izbijeni atomi čine Iov Torus, veliki prstenasti oblak električki nabijenih čestica oko Iove putanje.
Jupiterovo magnetsko polje uzrokuje i polarnu svjetlost.
Jupiterovi prstenovi
Godine 1979 letjelica Voyager je otkrila Jupiterove prstenove. Prstenovi se uglavnom sastoje od mikrometarskih čestica prašine, a prostiru se sve do površine planeta. Najbliži Jupiteru je Halo prsten, širok oko 20 000 km, koji ima oblik torusa. Na Halo se nastavlja 7 000 km široki glavni prsten. Unutar glavnog prstena se nalaze i Jupiterovi sateliti Metida i Adrasteja. Smatra se da su ova dva satelita izvor materijala (udari meteorita izbacuju krhotine u Svemir) za glavni pojas, dok su druga dva mala unutrašnja satelita - Amalteja i Teba - izvori materijala za vrlo rijetke Amalthea Gossamer (unutar Amaltejine putanje) i Thebe Gossamer (između putanja Amalteje i Tebe) prstene koji se nastavljaju na glavni prsten.
Prirodni sateliti
Prema dosadašnjim saznanjima oko Jupitera kruže 63 prirodna satelita (mjeseca). Zbog velikog broja prirodnih satelita, postoji podjela po sljedećim skupinama:
- Amalteja
- Galilejanski sateliti (Io, Europa, Ganimed, Kalisto)
- Temisto
- Himalija
- Ananka
- Karma
- Pasifaja
Ovo razdvajanje po skupinama napravljeno je po svojstvima nebeskih tijela kao i po svojstvima njihovih orbita. Na primjer galilejanski sateliti su veliki i nalik su malim planetima, dok su sateliti iz skupine Ananka ili iz skupine Amalteja mala tijela nepravilnog oblika i asteroidnog porijekla.
Historija ljudskog istraživanja
Zbog svoje vidljivosti golom oku na noćnom nebu Jupiter je bio poznat u antičkim vremenima. Godine 1610. Galileo Galilej pomoću teleskopa otkriva četiri prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i Kalisto. Ovu grupu priodnih satelita nazivamo galilejanskim satelitima. Sa Zemlje je do sada poslano 5 sondi, koje su bile uspješne u svom cilju. Prva sonda koja je uspjela stići do Jupitera bila je međuplanetarna sonda Pioneer 10. Poslala je prve slike niske rezolucije. Pioneer 10 je također vratila i telemetrijske podatke o magnetosferi i atmosferi Jupitera. Sonde iz porodice Voyager (Voyager 1 i Voyager 2) svojim preletom pokraj Jupitera opremljene boljim kamerama i instrumentima nego sonde Pioneer, poslale su slike i telemetrijske podatke na zemlju 1979. godine, što je pridonijelo proširenju znanja o planeti Jupiter, otkrivši slijedeće:
- orbitalne prstene koje opasuju planet slične onima oko Saturna, ali manje izražene
- nove satelite koje nisu bile opaženi prije, na primjer grupu satelita u porodici Amalteja koji su u niskoj orbiti iznad Jupitera i koji imaju promjer manji od 200km
Planeta Jupiter u romanima i filmovima
- U filmu Odiseja 2001 (2001: A Space Odyssey) (1968) Stanley Kubricka, Jupiter je središte radnje, dok u nastavku u filmu Odiseja 2010 (2010: Odyssey Two) (1984) Jupiter se pretvara u zvijezdu s pomoću fiktivne tehnologije koja uspjeva povećati gustoću jezgra Jupitera.
Category:Sunčev sistem
ja:木星
ms:Musytari
simple:Jupiter (planet)
Venera
Venera je druga po udaljenosti planeta od Sunca. Venera je udaljena 0.72 AU ili 108,200,000 km od Sunca, ima prečnik 12.103,60 km i masu 4.869×1024 kg. Venera je treće tijelo po sjajnosti na nebu, poslije Sunca i Mjeseca.
Venera je dobila ime prema rimskoj boginji ljepote. Grci su je zvali Afrodita, te Eozfor (Eosphorus) za jutarnju pojavu i Hesper (Hesperus) za večernju. U našim krajevima poznata je i pod imenom zvijezda Danica ili jutarnja zvijezda, jer je vidljiva prije izlaska Sunca na istočnom nebu i odmah nakon zalaska Sunca na zapadnom nebu.
Fizičke osobine
Atmosfera
Atmosfera Venere sastoji se najvećim dijelom od karbon dioksida (96%) i kisika (3%).
Ostalih 1% čine sumpor dioksid, vodena para, karbon monoksid, argon, helij, neon, karbon sulfid, hlorokisik i fluorohidrogen. Atmosferski pritisak na površini Venere iznosi 9321.9 kPa, što je 90 puta više od pritiska na površini Zemlje. Velika količina karbon dioksida stvara efekt staklenika, zbog čega temperatura na površini dostiže i 500°C, što je 400°C više od očekivanog. Srednja vrijednost temperature na površini iznosi 464°C. Tako je površina Venere toplija od površine Merkura, iako je u usporedbi s njim udaljena od Sunca otprilike dvostruko i prima četiri puta manje svjetlosti. Iako je rotacija Venere izuzetno spora, zahvaljujući toplinskim strujanjima u gustoj atmosferi nisu velike temperaturne razlike između dnevne i noćne strane. Vjetrovi u višim slojevima atmosfere vrlo brzo obiđu planetu i pomažu raspodjeli toplote. Brzina ovih vjetrova prelazi 350 km/h iznad sloja oblaka, dok su vjetrovi uz površinu znatno sporiji.
Površina Venere nije vidljiva izvana zbog sloja oblaka koji potpuno okružuju planetu. Sastoje se od kapljica sumpor dioksida i sulfatne kiseline.
Reljef
Većinu površine čine ravnice. Ističu se tri područja prozvana "kontinentima": Ištar Tera (Ishtar Terra) (na sjevernoj polulopti), Afrodite Tera (Aphrodite Terra) (na južnoj polukugli) i Beta Region (Beta Regio) (na ekvatoru). Najviša planina Maxwell Montes dio je lanca planina koje okružuju visoravan Lakshmi Planum. Između kontinenata prostiru se bazaltne ravnice: Atalanta Planitia, Guinevere Planitia i Lavinia Planitia.
Zbog guste atmosfere većina meteorita jako uspore pad ili potpuno izgore, zbog čega na površini nema kratera manjih od 3 km u promjeru. Vrlo malen broj kratera i površina pokrivena bazaltom (oko 90% površine) dokaz su čestih izlijevanja lave. Snimci sa sonde Magellan otkrivaju velik broj manjih vulkana (oko 100 000), te stotinjak velikih.
Osobine unutrašnjosti planete
Pretpostavlja se da je građa Venera slična Zemlji. Željezna jezgro zauzima središte planete i promjera je oko 3000 km. Iznad jezre nalazi se otopljeni kameni omotač koji zauzima većinu volumena planete. Prema novijim podacima dobivenim sa sonde Magellan, Venerina kora je deblja i čvršća nego što se ranije pretpostavljalo. Smatra se da Venera nema pokretne tektonske ploče poput Zemlje, nego da naprezanja u omotaču u pravilnim razmacima izbacuju lavu na površinu. Zbog toga je većina površine nastala nedavno (prije nekoliko stotina miliona godina), dok su najstariji dijelovi stari oko 800 miliona godina. Novija istraživanja pokazuju da je Venera vulkanski aktivna u izoliranim područjima.
Magnetosfera
Venera nema magnetsko polje, vjerovatno zbog spore rotacije, nedovoljne da bi rastopljeno željezo u jezgru planetea proizvelo odgovarajući efekat. Budući da nema magnetskog polja, Sunčev vjetar djeluje izravno na gornje slojeve Venerine atmosfere. Smatra se da je Venera imala velike količine vode, poput Zemlje, ali se vodena para pod uticajem Sunčeva vjetra raspala na hidrogen i kisik. Dok se kisik vezao s drugim atomima u spojeve, hidrogen je, zbog male molekularne mase, lahko napustio atmosferu. Pronađeni udjel hidrogenovih izotopa deuterija podupire ovu teoriju (ima veću masu i teže napušta atmosferu).
Orbita
Putanja Venere je gotovo kružna sa ekscentricitetom manjim od 0.01.
Rotacija
Venera sporo retrogradno rotira, to jest okreće se u smjeru od istoka prema zapadu, za razliku od većine ostalih planeta (retrogradnu rotaciju imaju još Uran i Pluton).
Nije sasvim siguran razlog ove pojave, a pretpostavlja se da je uzrok sudar sa većim tijelom (moguće asteroidom) u vrijeme formiranja planeta. Osim ove pojave, periodi rotacije Venere i njenog kretanja oko Sunca sinkronizirani su tako da je Venera uvijek okrenuta prema Zemlji istom stranom u vrijeme kada su dvije planete najbliže jedna drugoj. To može biti rezultat djelovanja plimnih sila među planetama, a možda je samo slučajnost.
Historija ljudskog istraživanja
Venera je najsjajniji objekt na nebu iza Sunca i Mjeseca. Iz tog je razloga Venera čovjeku poznata od kada je prvi puta uperio pogled u noćno nebo. Venera je prema svojim osnovnim obilježjima Zemljina sestra blizanka po dimenzijama i masi. Zbog toga su ljudi dugo vremena vjerovali da se ta sličnost odnosi i na druge pojave.
Zamišljena je kao Zemlja u mladim, prethistorijskim danima. Suncu je bliža od Zemlje pa zbog toga prima oko dva puta više njegove energije. Ali sjajni oblaci reflektiraju oko tri četvrtine Sunčevog zračenja nazad u svemir, pa se očekivalo da temperatura na površini Venere nije previše visoka. Vjerovalo se da je sastav atmosfere i površinski pritisak sličan Zemljinom. Zamišljali su je kao mladi svijet pokriven okeanom u kojem buja prethistorijski život. Sve su se te pretpostavke pokazale potpuno pogrešnim.
Dugo vremena Venera je ostala tajnovita zbog gustih oblaka koji je prekrivaju. Sve što se na njoj može opaziti je sjajni, potpuno jednolični oblačni pokrov koji skriva površinu planete od naših pogleda. Tek su prije dvadesetak godina fotografske tehnike snimanja u ultraljubičastom dijelu spektra uspjele pokazati da taj oblačni sloj nije potpuno jednoličan. Prva mjerenja površinske temperature izvedena pomoću velikih radioteleskopa sa Zemlje dala su toliko velike iznose, oko 400°C, da su znanstvenici pomislili kako se radi o nekom nepoznatom efektu u Venerinoj ionosferi. Jednostavno nisu mogli vjerovati da je površinska temperatura na Veneri tako visoka.
U novije su doba svemirske letjelice na Veneru slali Amerikanci i Sovjeti. Prva letjelica koja je za cilj imala Veneru je bila ruski Sputnik 7 (1961), ali je završila neuspjehom, kao i nekoliko misija nakon nje (1961: Venera 1, 1962: Mariner 1 i Sputnik 23).
Prva uspješna misija (a u daljnjem tekstu ćemo samo te i spomenuti) bila je prelet američke letjelice Mariner 2 (27.8.1962) pokraj Venere. Kada je sonda prošla na oko 35 000 km iznad Venerinih oblaka, mjerni instrumenti potvrdili su visoku površinsku temperaturu.
Prva uspješna misija tadašnjeg Sovjetskog Saveza bila je Venera 4 (1967). Ova je letjelica ispustila u atmosferu sonde sa mjernim instrumentima. Gotovo u isto vrijeme trajala je i američka misija Mariner 5.
Venera 7 je 17. augusta 1970. postala prva letjelica koja se mehko spustila na drugu planetu. Venera 9 i Venera 10 su planetu Veneru posjetile u maju 1975, a sastojale su se od orbitera i landera. Venera 9 poslala je prve crno-bijele fotografije sa površine Venere. Jednostavni eksperimenti koje su sonde napravile pokazali su da su stijene na Veneri vrlo slične onima na Zemlji, da je površinska temperatura 455°C, a atmosferski pritisak odgovara pritisku koji na Zemlji vlada u morima na dubini od 900 m. Slike su pokazale da i na Veneri postoje erozijski procesi, što je dosta iznenadilo znanstvenike. Voda, koja je glavni krivac za eroziju na Zemlji, na Veneri praktički ne postoji, pogotovo ne u tekućem stanju. Ako pretpostavimo da bi to mogla biti erozija vjetra, i to moramo isključiti jer je najveća brzina vjetra izmjerena na površini Venere bila svega oko 15 km/h, što odgovara laganom povjetarcu.
Američka misija Pioneer Venus sastojala se od dvije komponente, orbitera i multisonde, koje su lansirane odvojeno u maju i augustu 1978. godine. Misija orbitera je, među ostalim, imala za cilj i radarsko snimanje reljefa, a trajala sve do augusta 1992. Multisonda je na Veneru izbacila 4 atmosferske sonde. Njihov pad kroz atmosferu trajao je oko jedan sat, ali su u tom kratkom vremenu sakupljeni mnogi dragocjeni podaci. Jedna od sondi je čak preživjela pad do površine odakle je slala podatke još jedan sat prije nego što se praktično rastopila.
Od četiri sonde, dvije su ušle u atmosferu na noćnoj strani i otkrile jednu vrlo interesantnu pojavu. Na visini od oko 11 km nebo tinja crvenkastim sjajem koji potječe od bezbrojnih munja koje neprestano bljeskaju. Instrumenti su zabilježili i do 25 bljeskova u sekundi. Način na koji nastaju sve te silne munje ostao je neobjašnjen. Njihovi odbljesci mogli bi biti tajanstveno pepeljasto svjetlo koje je više puta opaženo teleskopima sa Zemlje na noćnoj Venerinoj strani.
Prve fotografije Venerine površine u boji snimio je lander Venera 13. Sovjetske letjelice Vega 1 i Vega 2 ispustile su 1984. godine u Venerinu atmosferu landere i atmosferske balone, te produžili u susret Halleyevoj kometi. Američka letjelica Galileo je također, na svom putu prema Jupiteru, posjetila Veneru.
Američka misija Magellan (1989 - 1994) imala je za primarni cilj mapiranje Venerine površine uz pomoć radara. Mapirano je 99% površine uz 300 m/piksel rezoluciju. Posljednja letjelica koja je posjetila Veneru bila je letjelica Cassini-Huygens na svom putu za Saturn.
Category:Sunčev sistem
ja:金星
ms:Zuhrah
simple:Venus (planet)
Nikola Kopernik
]
Nikola Kopernik, (19. februara 1473. - 24. maja 1543.), poljski astronom. Od 1491. do 1494. godine studirao je teologiju, matematiku, medicinu i astronomiju u Krakowu. Od 1496. do 1504. godine studirao je crkveno pravo, astronomiju i medicinu u Italiji. Poslije je bio do 1512. godine lijekar i tajnik svom ujaku, varmijskom biskupu (Warmia, poljska crkvena kneževina na ušću Visle), onda do kraja svog života je bio svećenik u Frauenburgu, gdje je na jednoj kuli tvrđave, koja je okruživala crkvu, uredio zvjezdarnicu (Kopernikov toranj) sa koje je promatrao nebeska gibanja. Na temelju tih promatranja, a i rezultata do kojih je došao, napisao je djelo De revolutionibus orbium coelestium u 6 knjiga, objavljeno u Nuernbergu 1543. godine, neposredno pred smrt. Ovo djelo bijaše revolucionarna prekretnica u astronomiji, te je bilo poticajem kapitalnih otkrića Keplera i Newtona.
Kopernikov ili heliocentrični sistem svijeta zasniva se na tvrdnjama da se Zemlja okreće oko svoje osi i da kruži oko Sunca. Ove tvrdnje su uskoro bile prihvaćene u naučnim krugovima, ali su ujedno uzrokovale uzbunu u crkvenim krugovima, pa je papa 1616. ovo Kopernikovo djelo zabranio, tj. stavio na index, sve do 1822. godine. Valja reći i da su ostale kršćanske sljedbe (npr. kalvinizam) bile protiv heliocentričnoga sustava, a da ga je i odbacivao nemali dio naučnika onoga doba (npr. Francis Bacon) zbog korelacije s mjerenjima koja nije, u to doba, bila bolja od geocentričnoga ili Ptolomejeva sistema.
Category:Osoba
Category:Biografije
ja:ニコラウス・コペルニクス
ko:니콜라우스 코페르니쿠스
th:นิโคเลาส์ โคเปอร์นิคัส
1633
Događaji
1633. u temama
Rođenja
Smrti
ko:1633년
Rim
Rim (tal. Roma) je glavni grad Italije i južnotalijanske regije Lacio, grad bogate historije poznat i pod imenom Vječni grad. Rim je centar bogate antičke kulture, od koje je ostalo mnogo spomenika do današnjih dana, a jedan od najvećih je svakako Koloseum. Grad se nalazi u donjem toku rijeke Tiber, u neposrednoj blizini blizu Sredozemnog mora i jedan je od najvećih centara Mediterana. Smješten je na 41°54′ sjeverne geografske širine i 12°29′ istočne geografske dužine. U sklopu gradskog područja Rima nalazi se i Vatikan, crkvena država i sjedište rimokatoličke crkve i Pape.
Rim je najveći grad Italije i ima oko 2 546 000 stanovnika (2004), a procjenjuje se da u sklopu aglomeracije živi i do 3,3 miliona stanovnika. Trenutni gradonačelnik Rima je Walter Veltroni.
Historija
Rim se može pohvaliti dugom i raznolikom historijom grada, koja je često bila veoma burna i ne rijetko prožeta ratovima, sukobima, paljevinama, bolestima i epidemijama. Rimska povijest duga je skoro 3150 godina i u tom je vremenu Rim bio sjedište Rimskog carstva, Rimske republike, Rimskog kraljevstva, Papinske države, Kraljevine Italije i Republike Italije.
Osnivanje grada
Legenda kaže da je Rim osnovan 21. aprila 753. godine p.n.e., i da mu je osnivač Romulus (Romul), koji je tada ubio svog brata Remusa (Rema). Ovaj datum je uziman kao osnova rimskog i julijanskog kalendara (Ab urbe condita). Romul i Rem su, prema toj legendi, sinovi Marsa (Aresa) i svećenice Rhea Silvie, kćeri Numitora, kralja Albalonga. Braća su sklonjena da bi ih se spasilo od mržnje Amuliusa, pretendenta na albalonganski tron, a odgojila ih je vučica, koja je i danas simbol grada Rima.
Porijeklo imena Rim je nerazjašnjeno, iako je još od antičkog doba u opticaju nekoliko teorija. Najmanje vjerovatna je ona koja kaže da je naziv od grčke riječi Ρώμη (hrabrost, kuraž). Nešto vjerovatnija je ona koja ime izvlači iz korijena rum (rum - sisa), što se vjerovatno povezuje sa vučicom (na latinskom lupa, interesantno riječ koja ujedno znači i prostitutka) koja je odhranila (dojila) Romula i Rema.
Antičko doba
U početku je Rim bio kraljevsvo, kojim je vladao kralj, ali ono 509. godine p.n.e. postaje republika. Period rasta, prekinut sa porazom koji su Gali nanijeli Rimu negdje oko 390. godine p.n.e., ubrzo je nastavljen. U zadnjim danima Republike Rim je bio glavni grad teritorije koja je pokrivala veći dio Mediterana. Pod Caesarom Augustusom i njegovim nasljednicima širenje je nastavljeno.
Od ranog 3. vijeka stvari se mijenjaju. Rim formalno i dalje ostaje glavni grad, ali imperatori provode sve manje i manje vremena u njemu. 330. godine Konstantin uspostavlja Konstantinopol kao drugi glavni grad Carstva, a neki kasniji «zapadni» carevi smještaju svoja sjedišta i u Milanu ili čak Ravenni, umjesto u Rimu. Ipak mjesto u Senatu je, uprkos gubitku moći samog Senata, još uvijek ostalo stvar prestiža, a proglašenje kršćanstva zvaničnom religijom Carstva, je od biskupa Rima (kasnije nazvanog Papa) načinilo najznačajniju religijsku ličnost zapadnog Carstva. Takođe, sada je Carstvo bilo izloženije napadima izvana, glavni bedemi grada bili su sagrađeni 270. godine, ali ni oni nisu uspjeli spriječiti prodor prvo Alara 410. godine, a potom Geisera 455. godine.
Barbarsko i bizantsko doba
Pad Zapadnog rimskog carstva je malo što promijenio što se Rima tiče. Odoaceri i Ostrogothi nastavili su, kao i imperatori prije njih, vladati Italijom iz Ravenne. U međuvremenu Senat je, iako je već odavno izgubio na značaju, nastavio upravljati Rimom, a Papa je uobičajeno dolazio iz senatorskih porodica.
Ovakvo stanje potrajalo je sve dok Istočno rimsko carstvo, pod Justinianom I, nije zauzelo grad 536. godine. Ostrogothi, pod Totilom, ponovo su osvojili Rim 546. godine i opljačkali ga. Bizantski general Belisarius im ga je ubrzo preoteo, ali ga je ponovo izgubio 549. godine. Belisarius je zamijenjen Narsesom, koji još jednom osvaja grad godine 552.
Car Istočnog rimskog carstva, Justinian I (vladao 527-565), odobrio je Rimu sredstva za održavanje javnih zgrada, akvadukta i mostova – koji su, u Italiji izmučenoj ratovima, često bili van funkcije. Takođe se proglasio pokroviteljem preostalih učenika, govornika, fizičara i advokata, nadajući se da će s vremenom više mladih tražiti bolje obrazovanje. Poslije rata Senat je formalno ponovo uspostavljen, ali pod kontrolom prefekta i drugih službenika određenih od bizantskih autoriteta u Raveni i odgovornih njima.
Papa je sada bio jedna od vodećih religijskih osoba u cijelom Bizantijskom carstvu i u stvarnosti moćniji na lokalnom nivou i od postavljenih senatora i od lokalnih bizantskih službenika. U praksi lokalna vlast pripala je Papi a u sljedećih nekoliko desetljeća najveći dio senatskih aristokrata i bizantskih administrativaca u Rimu bio je apsorbiran u crkvenu hijerarhiju.
Za vladavine Justinianovog nećaka i nasljednika, Justina II (vladao 565-578 godine), Alboini su izvršili invaziju na Lombardiju (568. godine). Zauzimajući regije Benevento, Lombardiju, Piedemont, Spoleto i Toskanu, osvajaći su ograničili carsku vladavinu na male dijelove zemlje koji su bili u okruženju, uključujući Rim, Napoli (Napulj) i Ravenu. Jedan od tih okruženih «otoka» koji je ostao pod bitzantskom kontrolom bila je Perugia (Peruđa), koja je predstavljala stalno ugrožavanu kopnenu vezu između Ravene i Rima. 578. godine senat je, u njegovom posljednjem zabilježenom aktu, morao zatražiti pomoć Tiberiusa II Constantina (vladao 578-582 godine) protiv vojvoda koji su nadirali prema Rimu i predstavljali prijetnju, Faroalda od Spoleta and Zotta od Beneventa.
Maurice I (vladao 582-602) uveo je novi faktor u ovom, već kontinuiranom, konfliktu stvarajući alijansu sa Childebertom II od Austrasie (vladao 575-595). Armije Franačkog kralja zauzimale su teritoriju Lombardije u 584. 585. 588. i 590. godini. Rim je, pored toga, bio pogođen katastrofalnom poplavom 589. godine, koju je pratila kuga 590. godine. Zabilježena je legenda kako je viđen anđeo, u doba dok je novoizabrani Papa Gregory I (vladao 590-604) prolazio u procesiji pored Hadrianove grobnice, kako lebdi nad zgradom i vraća svoj mač u korice kao znak toga da je kuga na izmaku. A i grad je, činilo se, konačno bio siguran.
Ipak, novi kralj Lombardije, Agilulf (vladao 591-616), je radio na tome da osigura mir sa Childebertom, reorganizira svoje teritorije i nastavi aktivnosti protiv Rima i Napulja do 592. godine. Sa carem okupiranim ratovima na istočnim granicama i nesposobnim da osigura Rim od invazije, Gregori I je preuzeo inicijativu i započeo pregovore o mirovnom ugovoru. Završeni su u jesen 598. godine, i kasnije priznati samo od Maurica. Pozicija Patrijarha Rima je još više učvršćena pod uzrupatorom Phocasom (vladao 602-610). Phocas je priznao prvenstvo rimskom Patrijarhu nad Patrijarhom Konstantinopola, i čak dekretom proglasio Papu Bonifaca III (607.) «Vođom svih crkava».
Znamenite ličnosti
- Luciana Aigner-Foresti, talijanski arheolog
- Giulio Andreotti, političar i državnik
- Elio de Angelis, vozač Formule 1
- Guillaume Apollinaire, francuski književnik
- Luca Barbarossa, pjevač
- Enzo Barboni, scenarist i režiser
- Cecilia Bartoli, mezzosopranistica
- Lamberto Bava, scenarist i režiser
- Cesare Borgia, renesansni moćnik
- Lucretia Borgia, kneginja
- Giulio Caccini, skladatelj
- Gaj Julije Cezar, rimski državnik i autor
- Enzo G. Castellari, režiser
- Pietro Cavallini, slikar
- Sergio Corbucci, režiser
- Joe D'Amato, režiser
- Andrea de Cesaris, vozač trkaćih automobila
- Angelo Di Livio, nogometaš
- Stefano Dionisi, glumac
- Piero Dorazio, slikar
- Julius Evola, filozof kulture
- Aldo Fabrizi, glumac i režiser
- Rafael Sanchez Ferlosio, španjolski književnik
- Franco Frattini, političar i EU-komesar
- Massimiliano Fuksas, arhitekt i dizajner
- Giuseppe Gentile, atletičar
- Gerino Gerini, vozač Formule 1
- Giacomo della Porta, arhitekt i kipar
- Ignazio Giunti, vozač trkaćih automobila
- Francesco de Gregori, kantautor
- Nicola Francesco Haym, muzičar, skladatelj i libretist
- Jovanotti, kantautor i rapper
- Juan Carlos I, španjolski kralj
- Justus von Canterbury, misionar i nadbiskup od Canterburyja
- Sophia Loren, glumica
- Anna Magnani, glumica
- Franca Magnani, novinarka
- Silvana Mangano, glumica
- Mark Aurel, rimski car
- Raffaele Mertes, režiser
- Pietro Metastasio, pjesnik i libretist
- Franco Modigliani, ekonom i dobitnik Nobelove nagrade
- Elsa Morante, književnica
- Alberto Moravia, književnik
- Luigi Musso, vozač Formule 1
- Alessandra Mussolini, glumica i fašistička političarka
- Ornella Muti, glumica
- Alessandro Nesta, nogometaš
- Anita Pallenberg, manekenka, glumica i modna dizajnerica
- Massimo Pallottino, arheolog
- Luciana Paluzzi, glumica
- Jacopo Peri, skladatelj
- Pier Leone Ghezzi, slikar
- Luigi Pintor, publicist
- Giulio Romano, slikar i arhitekt
- Emanuele Pirro, vozač trkaćih automobila
- Andrea Riccardi, teolog
- Cola di Rienzo, političar i narodni tribun
- Ryan Paris, muzičar
- Isabella Rossellini, glumica
- Roberto Rossellini, režiser
- Giorgio Scarlatti, vozač trkaćih automobila
- Elsa Schiaparelli, modna dizajnerica
- Sergio Sollima, režiser
- Alberto Sordi, glumac
- Alessandro Specchi, arhitekt i grafičar
- Francesco Totti, nogometaš
- Giuseppe Valadier, arhitekt i arheolog
- Lorenzo Valla, humanist
- Pietro della Valle, putopisac
- Antonello Venditti, kantautorica
- Louis Visconti, francuski arhitekt
- Lina Wertmüller, režiser
Category:Mediteran
als:Rom
ko:로마
ja:ローマ
simple:Rome
1600
Događaji
1600. u temama
Rođenja
Smrti
ko:1600년
simple:1600
1842
Događaji
1842. u temama
Rođenja
Smrti
ko:1842년
ms:1842
simple:1842
1856
Događaji
1856. u temama
Rođenja
Smrti
ko:1856년
ms:1856
simple:1856
th:พ.ศ. 2399
1992
Događaji
- 02. maja - Poceo rat u Bosni i Hercegoviuni
- 15. april - osnovana Armija Republike Bosne i Hercegovine.
1992. u temama
Rođenja
Smrti
Nobelove nagrade
als:1992
ja:1992年
ko:1992년
simple:1992
th:พ.ศ. 2535
PapaPapa (lat. otac, tata) je naziv za čelnika Rimokatoličke crkve (također: Sveti Otac), kao i službena oznaka oba aleksadrijska patrijarha (čelnika aleksandrijske Koptske crkve i Grčko-pravoslavne crkve). Osim toga, još neke male crkvene zajednice katoličke crkve imaju na svom čelu papu.
Ovaj članak obrađuje pojam pape kao čelnika Rimsko-katoličke crkve i Svete Stolice, jurisdikcija crkvene ovlasti i čelnikom neovisne suverene države Vatikana, najmanje države na svijetu.
Vrijeme koje papa provede na čelu naziva pontifikatom, a njegov prijestol se naziva Apostolska Stolica (lat. Cathedra Petri). Od 1871. godine, Vatikanska palača se nalazi na Trgu Sv. Petra pored Vatikanske bazilike , a papska katedrala je bazilika Svetog Ivana Luteranskog.
Povijest
Sam se naziv papa izvorno rabio na Istoku i njime su se označavali biskupi, opati i , čak i obični svećenici. Do 3. stoljeća to je titula za biskupe, a od 5. stoljeća je počasni naziv rimskog crkvenog poglavara. Prema katoličkoj i tradicijama nekih drugih kršćanskih crkava, papa je nasljednik apostola Petra, koji je bio prvi rimski biskup i najvjerojatnije 67. godine poginuo u atentatu u Rimu. Iako neki od kritičara to osporavaju, to se potvrđuje navodom iz Biblije (Evanđelje po Mateju, 16:18-19), gdje u vulgati stoji:
Tu es Petrus et super hanc petram aedificabo Ecclesiam meam et portae inferi non praevalebunt adversum eam.
Et tibi dabo claves regni coelorum.
Quodcumque ligaveris super terram, erit legatum et in coelis.
Et quodcumque solveris super terram, erit solutum et in coelis.
Na hrvatskom prijevodu:
A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. .
Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; .
a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.
U Prvom pismu rimskog biskupa Klementa iz 98. godine Korintu u kojem rimski biskup zahtijeva vraćanje odbjeglih presbytera a u vezi sa ubojstvom Petra i Pavla u Rimu.
U povijesti Rimokatoličke crkve samo ime «papa» se pojavljuje na nadgrobnom spomeniku Marcelija (†304.) a prvi se «papom» zvanično naziva rimski biskup Siricus (385. – 399.), dok sam naziv «papa» za sve rimske biskupe uvodi papa Grgur I. (590. – 604.). Osim što rimski biskupi nose naziv papa, u povijesti je poznato više titula rimskog biskupa. Pa tako, primjerice, papa Grgur I. se nazvao Servus servorum Dei (na hrvatskom - Sluga sluga Božjih). Danas se rabi i naziv Summus Pontifex (Vrhovni svećenik), što je nekoć bio naziv i za biskupe.
Do vremena pape Grgura I., rimski biskupi se označavaju titulom Pontifex Maximus, koju je uveo papa Leon I. (440. – 461.), a čije ime potječe iz razdoblja rane Rimske Republike. Titulu Pontifexa Maximusa, vrhovnog svećenika, su nosili rimski carevi sve do vremena suosnivača jedinstvene Crkve cara Flavija Gratinija (375.), koji se pod utjecajem Ambrozija Milanskog, tijekom Arijanskog sukoba, odbija nazvati Pontifexom Maximusom.
U Srednjem vijeku bilo je situacija, gdje je postojala više papa istovremeno, jer je u isto vrijeme pored kononski izabranog pape postojao i antipapa. Razlog tome je bila podjela unutar samog Kardinalskog zbora i gdje su onda rimski carevi ili rimske vlastelinske obitelji sami odlučivali o papi. Istovremeno su postojala 2-3 , a ponekad čak i do 4 antipape.
Bilo je više papa koji su bili prognani iz Rima i umrli u izgnanstvu, gdje je najpoznatiji slučaj pape prognanog u Avignon u Francuskoj od 1305. do 1377. godine.
Tijekom pontifikata 265 papa bilo je i nekih kurioziteta, pa je tako, primjerice, papa Silverij (536. – 537.) bio sin pape Ormisda (514. – 523.), a dvojica rođene braće su naslijedili jedan drugog na Apostolskoj stolici. O nekim papama se vrlo malo ili uopće ništa ne zna - papa Urban I. (222. – 230.). Vrijeme pontifikata papa su također vrlo različiti. Najmanji pontifikat je imao Stjepan, koji je 752. godine izabran za papu, ali je poslije tri dana umro i ne nalazi se na listi papa. Posljednji papa koji je kratko bio papa (samo 33 dana) je papa Ivan Pavao I., prethodnik Ivana Pavla II. Sveti Petar je bio papa 37 godina , a papa Ivan Pavao II. više od 26 godina.
Mjesto rimskog biskupa je bilo vrlo zahtjevna pozicija, o čemu govori i slučaj pape Formosusa (891. – 896.), koji je tijekom svojeg pontifikata stekao veliki broj neprijatelja, pa su nakon njegove smrti bili iskopani njegovi posmrtni ostaci i bilo mu je suđeno za brojne grijehe koje je počinio. Proglašen je krivim i odsječena su mu tri prsta i zakopan je u običan grob. Međutim, ubrzo je bio ponovno otkopan i bačen u rijeku Tibar.
U povijesti pontifikata bilo je mnogo interesantnih ljudi. Tako je, primjerice papa Celestin V. (1294.), krštenog imena Pietro del Morrone, bio pustinjak poznat po svojoj pomoći siromašnih. Bio je toliko skroman da je čak živio i u maloj špilji. Kardinali izbornici su bili toliko ganuti tom njegovom žrtvom da su ga dugo vremena nagovarali da prihvati poglavara, što je na kraju i prihvatio ali je samo na mjestu pape proživio 6 mjeseci. Za razliku od njega španjolac, papa Aleksandar VI., svjetovnog imena Rodirgo de Borgio je bio vinogradar i bogatun koji je kupio prijesto, a od Apostolske stolice napravio veliki unosan posao za sebe. Čak se nije odrekao ni seksa i imao je devetoro djece. Njapoznatija je njegova kćerka, Lucrecija Borgia. Po njegovoj smrti, tijelo je bilo danima nepokopano. Još jedan među poznatijim papama je bio i Leon X. (1513. – 1521.), koje je ekskomunicirao tijelo Martina Luthera, a poznat je i po riječima: «Bog je dao Svetu stolicu, stoga uživajmo u njoj!». Bio je izabran kao vrlo mlad za papu, u svojoj 37. godini, prijevarom – uvjerio je svojeg protukandidata da je bolestan i da neće dugo živjeti.
Jedan od kurioziteta u povijesti papa je i takozvano proročanstvo Svetog Malahija gdje će posljednji papa nositi ime Petar II., a bit će 277. na listi papa.
Zvanične titule
- Biskup Rima,
- Vikar Isusa Krista,
- Nasljednik prvaka apostola,
- Summus Pontifex, vrhovni poglavar cijele Crkve
- Zapadni patrijarh,
- Primas Italije,
- Nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine
- Suveren države Vatikan,
- Servus Servorum Dei (Sluga sluga Božjih)
Papska obilježja i simboli
- Papska tijara ili Triregnum – stilizirana biskupska kapa, okrunjena sa tri krune. Posljednja trojica papa su odbila biti krunisana, već su na svečanoj inauguraciji (ustoličenju) nosili običnu biskupsku kapu. Krunu je prodao po savjetu saborskih otaca papa Pavao IV. i od tog novca izgradio naselje na periferiji Rima za beskućnike. Za razliku od kardinala, papa nema kardinalski štap, već koristi palicu koja se završava Raspećem (potječe iz 13. stoljeća).
- Ključevi Carstva Nebeskog – oslika dva ukrštena ključa, zlatnog i srebrnog, spojenih crvenih konopcem (prema Mateju 16:19, Kristova izjava o Petrovom autoritetu:
Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; .
a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.
Oslikava dvije nadležnosti Crkve, nad Zemljom i Nebom. Srebrni ključ oslikava i moć vezivanja i razvezivanja na Zemlji, a zlatni na Nebu.
- Papski prsten (Ribarski prsten) (lat. anulus piscatoris) – zlatni prsten sa slikom Svetog Petra u čamcu, koji baca mrežu, sa imenom pape koji ga nosi. Prsten se prvi put spominje 1265. godine u pismu pape Klementa IV. svom nećaku, gdje se govori da su pape običavale ovjeravati javne obrasce s oko vrata okačenom papskom Bulom, a osobna pisma sa «…..žigom Ribara». Prsten na ruku novoizabranog pape stavlja, a po smrti i skida dekan Kardinalskog zbora koji se razbija čekićem, što označava i sam čin svršetka pontifikata pokojnog pape.
- Palij - je bijela vrpca koja se stavlja novoizabranom papi prilikom ustoličenja. Na njoj se nalaze dva crveno izvezena križa, a pokazuje težinu službe koju na sebe novoizabrani papa preuzima.
- Umbracullum – baldahin, ( tal. = svod od tkanine ili platna nad prijestoljem, posteljom nosiljkom i sl., Rječnik Hrvatskog jezika, V. Anić ), ukrašen crvenim i zlatnim prugama. Prvi ga je rabio papa Aleksandar VI. Do tada ga je nosio čovjek koji je stajao iza pape i uvijek je bio označen grbom dekana Kardinalskog zbora i starim grbom papske države. Danas se to obilježje ne upotrebljava više ali još uvijek se nalazi unutar bazilike, desno od oltara.
- Papski grb – oslikava već objašnjene ključeve nad kojima se nalazi srebrna Tijara sa tri zlatne krune i crvenim trakama (infulama) koje vise sa zadnje strane Tijare i padaju preko ramena dok se nosi.
- Sedia gestatoria – nosiva papska stolica, nošena od dvanaset muškaraca u crvenim uniformama. Upotrebljavana je u procesiji nakon izbora novog pape. Novoizabrani papa je nošen u toj stolici od kapele Sikstine do crkve Svetog Petra, gdje se održavalo krunisanje novog pape. Ovu tradiciju je ukinuo papa Ivan Pavao II.
Izbor novog pape
Izbori pape kroz povijest
Za razliku od svih ostalih papa, prvi papa Sveti Petar je bio izabran od samoga Isusa Krista da predvodi crkvu. Prema nekim povjesničarima, Sveti Petar je bio i taj koji je utemeljio i kršćansko vijeće grada Rima u koji je ulazilo 24 svećenika i đakona. To vijeće je izabrala i Petrovog nasljednika – Linusa (67. – 79.). Petar je završio kao žrtva Neronovih progona kršćana 67. godine. U njegovu čast, nitko od papa se nije nazvao po Petru.
Prema nekim zapisima, prve su pape, sve do pape Bonifacija II. (530. – 532.), birali sami svoje nasljednike. U početku se nisu birale vođe čitave Crkve, već samo rimski biskup koji je bio biran samo iz redova svećenika i vjernika Rima. To je bio običaj sve dok rimski car Konstantin I nije priznao kršćanstvo kao glavnu religiju Rimskog Carstva. Otada se i carevi počinju miješati u izbor pape. Najpoznatiji je slučaj izbor pape Bonifacija I. 418. godine. Nakon raspada zapadnog Rimskog Carstva, najsnažniji vladar tog razdoblja je bio Teodor Ostrogot koji je utjecao na izbor pape. Nakon slabljenja moći Ostrogota, utjecaj u izboru pape je imao Carigrad, gdje je vršena i ovjera izbornika i mogućih kandidata. Taj način izbora se održao sve do pape Benedikta II. (684. – 685.), iako su i kasnije, u Srednjem vijeku, moćni vladari u mnogome utjecali na izbor ili čak postavljali pape. Tako je, primjerice, Karlo Veliki potvrdio papu Adriana I. (772. – 795.)
Papa Bonifacije III. (607.) uvodi pravilo da se izbornici se smiju sastati za izbor novog pape tek poslije tri dana nakon pokopa starog pape. A na sinodu 769. godine je izglasano da papa može biti samo svećenik ili đakon, a i ljudima izvan svećenstva je zabranjeno sudjelovanje u izboru. To pravilo je uzrokovalo veliko negodovanje pa je papa Nikola I. (857. – 867.) 862. godine vratio prvo sudjelovanja na izboru rimskim vlastelinima.
U izboru pape, za najveću promjenu tog razdoblja zaslužan je papa Nikola II. (1058. – 1061.), koji je odredio da se prilikom izbora za papu prvo moraju kardinali odlučiti o mogući kandidatima. On je odlučio i da se izbori za novog papu mogu održati bilo gdje, ukoliko to nije bilo moguće u Rimu.
Na 10. ekumenskom sinodu 1139. godine, cjelokupnim izborom za papu su ovlašteni kardinali, a tijekom pontifikata pape Aleksandra III. je odlučeno da se novi papa bira dvotrećinskom većinom. Zbog toga, što kardinali nisu mogli postići dvotrećinsku većinu, Crkva u 13. stoljeću je bila dvije godine i devet mjeseci bez pape. Kako se to više ne bi dogodilo, na sinodu u Lyonu je odlučeno da se izbornici moraju sresti nakon deset dana od smrti prethodnog pape i to u gradu gdje je ovaj umro. Osim toga odlučeno je da kardinali ne smiju imati vanjskog dodira tijekom izbora pape. Te odluke se smatraju i začetkom konklave, tj. prostor i zgrade određene za tu svrhu, unutar teritorije države Vatikan, kakvu danas poznajemo.
Tijekom raznih i mnogobrojnih pontifikata u povijesti Crkve, bilo je u izboru pape mnogo promjena pravila izbora. Međutim, posljednja pravila je dopunio i dogradio papa Ivan Pavao II. U važećoj Konstituciji «Universi dominici gregis» iz 1996. godine pravo izbora pape pripada Kardinalskom zboru, izuzimajući one kardinale koji na dan smrti pape navršavaju 80. godinu. Maksimalni broj kardinala izbornika ne smije preći 120. Izričito je zabranjeno biranje pape od nekog drugog crkvenog dostojanstva, laika, članova općeg sabora ili biskupske sinode. Nitko od kardinala ne može biti isključen iz izbora. Kardinali koji su se odrekli kardinalskog dostojanstva ili koji su kanonski uklonjeni nemaju izborno pravo. Svi kardinali izbornici su dužni sudjelovati na izboru, što se objašnjava obećanjem poslušnosti. Kardinale izbornike saziva dekan Kardinalskog zbora. Samo bolest ili neka druga teška zapreka prihvaćena od Kardinalskog zbora može se prihvatiti kao oprost za ne sudjelovanje na izboru pape. Poslije 30. kruga, ukoliko i dalje ne postoji dvotrećinska većina, dovoljna je samo natpolovična većina za izbor pape.
Konklave su zatvorene za druge, a svi kardinali izbornici od početka konklave do imenovanja novog pape su smješteni u «Domus sanctae Marthae» (Domu svete Marije). Sam čin glasovanje se isključivo izvodi u Sikstinskoj kapeli, koja se nalazi pod vlašću kardinala komornika. Kardinalima izbornicima se pridružuju i druge osobe koje im pomažu:
- tajnik Zbora kardinala,
- ravnatelj papinskih liturgijskih slavlja s dvojicom ceremonijara,
- dva redovnika dodijeljena papinskoj sakristiji,
- klerik izabran od dekana Kardinalskog zbora koji mu pomaže u službi,
- nekoliko redovnika različitih jezika za slavlje sakramenata pokore,
- dva liječnika i
- određeni broj osoba zaduženih za posluživanje.
Svi oni moraju položiti prisegu čuvanja tajne o podacima s kojim su upoznati.
Smrt i čin izbora pape (Sede Vacante)
Papina smrt se potvrđuje tako što dekan Kardinalskog zbora, koji ujedno ima ulogu i prelaznog pape, tri puta zlatnim čekićem udari glavu preminulog pape pozivajući ga njegovim krštenim imenom. Ljekar može ali i ne mora prethodno utvrditi smrt. Onda dekan skida Ribarov prsten s desne ruke i lomi ga u dva dijela u prosutnosti kardinala. Žig pokojnog pape se uništava, čime se spriječava moguća zloupotreba, a papska se rezidencija zatvara i pečati žigom. Tijelo pape se u vremenu od četvrtog do šestog dana po smrti, stavlja u kriptu crkve Sv. Petra.
Nakon obreda pokopa i nakon što je sve na općim i posebnim sjednicama kardinala pripravljeno za konklave, kardinali izbornici skupit će se, na određeni dan, ne prije 14. a ni poslije 20. dana nakon smrti, ako je moguće u jutarnji sat, u crkvi Sv. Petra na euharistijsko slavlje. Istog dana popodne, u određeni sat, kardinali izbornici skupljaju se u kapeli Sv. Pavla u Apostolskoj palači iz koje će poći, u svečanoj procesiji, do Sikstinske kapele. Kad kardinali izbornici dođu u kapelu, u prisutnosti svih onih koji čine svečanu procesiju, moraju dati prisegu da će čuvati sve što je određeno Konstitucijom. Prisegu tada glasno čita kardinal dekan, a na kraju svaki od kardinala izbornika, dodirujući sv. Evanđelje, izgovara obrazac naznačen u Konstituciji. Nakon prisege svi članovi svečane procesije moraju napustiti Sikstinsku kapelu. U kapeli ostaje ravnatelj liturgijskih slavlja i svećenik koji je u pripremnoj fazi određen da održi meditaciju o zadaći što je kardinali izbornici imaju za opće dobro Crkve. Nakon održane meditacije izlaze i oni iz kapele, kardinali izbornici izgovaraju molitvu i slušaju kardinala dekana koji ih pita postoje li još neka pitanja koja treba razjasniti ili se može pristupiti glasovanju.
Važeća Konstitucija «Universi dominici gregis» iz 1996. godine, zabranjuje kupovanje ili obećanje glasova. Isključuje se također mogućnost urgiranja izvan konklava bilo kojeg subjekta. Svi kardinali moraju se suzdržati od pogađanja, dogovora, obećanja, obvezivanja bilo koje vrste, isto se tako zabranjuju sastanci s željom izbora. Ipak se ne zabranjuje za vrijeme prazne Apostolske Stolice razmjena mišljenja oko izbora.
Jedini način izbora novog pape je pismenim tajnim putom. Ranije se glasovanje vršilo nagodbom ili glasnim odobravanjem, ali je to važećom Konstitucijom «Universi dominici gregis» iz 1996. godine ukinuto. Postoji izreka, koja je do izbora pape Benedikta XVI. i vrijedila : "Tko ulazi u konklavu kao papa, ne izlazi iz konklave kao papa!", jer nikada do sada dekan Kardinalskog zbora nije bio izabran za papu. Za izbor novog pape je potrebna dvotrećinska većina, a ukoliko se i poslije 30. kruga glasovanja ne može izabrati papa dvotrećinskom većinom, onda je dovoljna i natpolovićna većina. Glasovanje se vrši u tri stupnja:
- Prvi stupanje glasovanja – priprema i podjela glasačkih listića i izbor među kardinalima izbornicima tri brojitelja (infirmara) i tri kontrolora. Glasački listić je pravokutnog oblika, na gornjoj polovici mora biti napisano: »Eligo in summum pontificem« (Za vrhovnog svećenika biram), a na donjoj polovici ostavljeno je mjesto za ime. Ime mora biti tajno i jasno napisano. Za vrijeme pisanja imena kardinali izbornici moraju biti sami u Sikstinskoj kapeli, a posljednji kardinal izbornik iz reda đakona morat će zatvoriti i otvoriti vrata svaki put kad bude potrebno.
- Drugi stupanj glasovanja Glasački listići se stavljaju u glasačku kutiju i broje se. Svaki od kardinala izbornika, redom prvenstva, nakon što su napisali ime, presaviju listić, držeći ga vidljivo u ruci i nose ga na oltar. Kad dođe do oltara, izgovori obrazac prisege predviđen u Konstituciji za predaju glasačkog listića. Kardinal izbornik ostavi listić u kutiji, poklekne pred oltarom i vrati se na svoje mjesto. Ako je koji od kardinala izbornika bolestan i nalazi se u sobi Doma sv. Marte, tri kardinala »infirmara« idu k njemu s praznom kutijom da izvrši svoje pravo. Kada svi kardinali ostave listiće, prvi kardinal brojitelj promiješa više puta listiće, a treći kardinal brojitelj prebroji listiće. Ako broj listića ne odgovara broju izbornika, listiće treba spaliti i ponoviti odmah glasovanje; ako pak broj listića odgovara broju izbornika, slijedi otvaranje listića. Glasačke listiće otvaraju kardinali brojitelji. Kardinal brojitelj nakon što glasno pročita ime biranog probuši iglom listić na mjestu gdje se nalazi riječ »eligo« (biram), stavi na konac te sve poveže čvorom.
- Treći stupanj glasovanja - brojanje glasova, kontrola glasova i spaljivanje listića. Kardinali brojitelji imaju zadaću zbrajanja glasova. Ako nitko nije dobio dvije trećine glasova nema izbora, listići se spaljuju a iz dimnjaka Sikstinske kapele kulja crni dim, ako je netko dobio dvije trećine glasova ostvaren je valjani kanonski izbor. U oba slučaja, bilo da je rimski prvosvećenik izabran ili nije, kardinali kontrolori moraju prekontrolirati je li sve dobro učinjeno. Nakon kontrole, prije nego što kardinali izbornici napuste Sikstinsku kaprelu, svi se listići moraju spaliti. Na kraju svakog glasovanja kardinal komornik sastavit će zapisnik o glasovanju koji će biti predan novome rimskom prvosvećeniku, a čuvat će se zapečaćen u arhivu. Ako nakon tri dana nema rezultata izbora, dolazi do prekida glasovanja najviše na jedan dan koji je posvećen molitvi, sastancima, duhovnoj obnovi na kojoj nagovor drži prvi kardinal iz reda đakona. Ukoliko nakon sljedećih sedam glasovanja nema rezultata, slijedi dan odmora a nagovor drži prvi kardinal iz reda prezbitera. Ako i u trećoj seriji od sedam glasovanja nema rezultata, slijedi dan odmora a nagovor drži prvi kardinal iz reda biskupa. Ako rezultat izostane i tada, kardinal komornik poziva kardinale izbornike da očituju svoje mišljenje o daljnjoj proceduri. Tada mogu odlučiti da za izbor bude dostatna natpolovična većina (50% + 1 glas) ili da se bira između dvojice kandidata koji su u prethodnom glasovanju dobili najviše glasova.
Kad osoba bude kanonski izabrana, dekan Kardinalskog zbora u ime cijelog izbornog zbora traži od izabranog pristanak riječima: »Prihvaćaš li kanonski izbor za vrhovnog svećenika?« Ako izabrani prihvaća, pita ga: »Kako želiš biti zvan?« Pape biraju sami svoje ime po ugledu na nekon papu iz prošlosti koji je po njima učinio neku dobru stvar. Novi papa Benedikt XVI. Je izabrao svoje ime po uzoru na papu Benedikta XV. Prihvaćanjem izabrani postaje rimski prvosvećenik, tj. Petrov nasljednik, pastir Opće Crkve, biskup Rimske Crkve, glava Biskupskog zbora te stječe opću, redovitu, vrhovnu, neovisnu, potpunu, neposrednu vlast u općoj Crkvi. Ako izabrani nije biskup, treba biti zaređen što prije za biskupa. Poslije izbora novog pape iz Sikstinske kapele na dimnjaku se pojavljuje bijeli dim što je oznaka da je papa izabran. Objava izbora novog pape se od Ivana Pavla II. označava i zvonima crkve Sv. Petra. Prvi od kardinala iz reda đakona navijesti ime novoizabranog riječima na latinskom Annuntio vobis gaudium magnum! Habemus Papam! (na hrvatskom: Oznanjujem veliku radost! Imamo papu!)
Do 1978. godine, nakon izbora pape, vršila se procesija nošenja novoizabranog pape na počasnom prijestolu Sedia gestatoria do crkve Sv. Petra, gdje je vršeno krunisanje tijarom i gdje bi papa izrekao svoj prvi blagoslov, poznati Urbi et orbi (lat. gradu i svijetu). Poslije toga bi uslijedilo paljenje baklje koja bi zasjala i onda se naglo ugasila uz proglašavanje Sic transit gloria mundi (tako prođe slava svijeta). Papa bi nakon toga trebao položiti prisegu, koju se posljednja trojica odbili.
Ustoličenje pape se vrši u pravilu na prvu nedelju nakon izbora. Benedikt XVI. izmijenio je i obred poslušnosti. Do sada su kardinali kleknuli pred novog papu i položili zakletvu vjernosti. Novi je papa na njihovo mjesto izabrao 12 osoba raznih staleža, kao 12 apostola. Među njima je po jedan svećenik, jedan bračni par, dvoje krizmanika, dvoje mladih. Svi su oni prisegli u ime čovječanstva vjernost Papi.
Politička uloga
Iako napredna kristinizacija Rimskog Carstva u 4. stoljeću nije omogućila biskupima posjedovanje vlasti nad državom, postupno slabljenje carske moći tijekom 5. stoljeća kristalizira papu kao višeg carskog zvaničnika u Rimu, dok biskupi sve više počinju određivati javni život u drugim gradovima zapadnog Rimskog Carstva. Ta pojava miješanja pape u političke događaje, najbolje je povijesno pokazana sudjelovanjem pape Leona I. u ratu protiv hunskog vođe Atile 452. godine u svom osvajačkom pohodu na Italiju. S vremenom utjecaj pape na svjetovni život raste i 756. godine nakon drugog franačko-langobardskog rata franački vladar Pipin Mali daje papi teritorije osvojene od langobardskog vladara Aistufla, što čini osnovu za stvar | | |
