Merkur je najbliža planeta Suncu i osma po veličini (u Sunčevom sistemu). Merkur je nešto manji u prečniku (4.880 km) od satelita Ganimeda i Titana (Jupiterovih satelita)ali ima duplo veću masu.
U rimskoj mitologiji Merkur je bog trgovine, putovanja i lopovluka, a njegova paralela u grčkoj mitologiji je Hermes, glasnik bogova. Planeta je sigurno dobila ovo ime jer se kreće jako brzo preko neba.
Merkur je bio poznat još od vremena Sumeraca (3000 pr.n.e.). Grci su mu dali dva imena:Apolon radi pojavljivanja kao jutarnja zvijezda i Hermes zato što se pojavljivao i kao večernja zvijezda. Međutim, Grčki astronomi su znali da se radi o jednom tijelu. Heraklit je čak vjerovao da se Merkur i Venera okreću oko Sunca, a ne Zemlje.
Pošto je bliži Suncu nego Zemlji, osvjetljenje Merkura je različito ako ga gledamo pomoću teleskopa iz naše perspektive. Galileov teleskop je bio previše mali da bi vidjeo Merkurove faze (mijene) ali je mogao vidjeti Venerine.
Merkura je posjetila samo jedna svemirska letjelica, Mariner 10. Samo 45% površine je bilo mapirano (i, nažalost bio je previše blizu Suncu da bi ga Hubble teleskop moga uslikati). Nova misija na Merkur je Messinger, kojeg je NASA lansirala 2004 i koji bi trebao stići do Merkura 2011.
Fizikalne karakteristike
Merkurova orbita je jako promijenljiva; perihel je samo 46 miliona kilometara od Sunca ali kod afela udaljenost je 70 miliona kilometara. Kada je u poziciji perihela rotira se oko Sunca jako sporo. Astronomi 19st. su vrlo pažljivo istraživali parametre Merkurove orbite ali je nisu mogli objasniti pomoću Njutnovske mehanike. Razlike između posmatranih i predviđenih vrijednosti su bile male ali su predstavljale problem mnogo decenija. Mišljenje je bilo da druga planeta (često zvana Vulkan), nešto bliža Suncu nego Merkur, mogla biti odgovorna za ova odstupanja. Ali, uprkos mnogo truda, takva planeta nije otkrivena. Pravi odgovor je bio mnogo dramatičniji: AjnštajnovaOpća teorija relativiteta. Teorija je tačno određivala Merkurovu orbitu, a sam Merkur je bio jako važan u prvobitnom prihvatanju te teorije.
Do 1962 smatrano je da Merkurov dan traje isto kao i njegova godina i da radi toga uvijek ima istu stranu okrenutu prema Suncu, isto kao što i Mjesec ima prema Zemlji. Međutim, ovo se ispostavilo pogrešnim 1965. pomoću Dopplerovog radarskog istraživanja. Sada se zna da Merkur izvrši tri rotacije u svoje dvije godine. Merkur je jedina planeta u solarnom sistemu za koju se zna da ima rotacioni rezonantni omjer drugačiji od 1:1 (neke planete nemaju nikakve rezonance).
Ova činjenica i velika promijenljivost orbite rezultira u jako čudnje efekte za posmatrača Merkurove površine. Na nekim geografskim dužinama posmatrač bi vidjeo Sunce kako izlazi a onda se polahko smanjuje kako ide prema zenitu. Tada bi Sunce stalo, malo promijenilo smjer, onda stalo ponovo prije promijene smjera na prvobitno prema horizontu i ponovo bi se počelo smanjivati. Svo vrijeme zvijezde bi se micale tri puta brže nego obično. Posmatrači drugih mjesta na Merkurovoj površini bi vidjeli druge ali takođe bizarne stvari.
Temperaturske razlike na Merkuru su neke od najekstremnijih u solarnom sistemu i variraju od -180 °C do 430 °C. Temperatura na Veneri je nešto toplija ali i stabilnija.
Merkurov reljef
Merkur je u mnogim stvarima sličan Mjesecu: njegova površina je puna kratera i vrlo stara; nema tektonskih ploča. U drugu ruku, Merkur je dosta gušći od Mjeseca (5,43 gm/cm3 naprama 3,34 Mjesečevih). Merkur je drugo najgušće, veče nebesko tijelo u solarnom sistemu, poslije Zemlje. Ustvari, Zemljina gustoća je i rezultat gravitacione kompresije; i da nije toga Merkur bi bio gušći od Zemlje. Ovo implicira da je Merkurova gusta željezno jezgro relativno veće od Zemljine, vjerovatno sačinjavajući većinu planete. Merkur radi toga ima relativno tanak siliktni plašt i koru.
U Merkurovoj unutrašnjosti dominira velika željezno jezgro čiji je radijus do 1800 do 1900 kilometara. Silikatna spoljašnja ljuska (analogna Zemljinom plaštu i ljusci) je samo 500 do 600 kilometara debela. Vjerovatno je jedan dio kore istopljen.
Merkurova atmosfera
Merkur ima jako tanku atmosferu koja je sačinjena od atoma odbijenih sa površine radi solarnog vjetra. Pošto je Merkur tako topao, ovi atomi lahko pobijegnu u Svemir. Radi toga u poređenju sa Zemljom i Venerom čije su atmosfere stabilne , Merkurova se atmosfera stalno mijenja.
Topografija
Jedna od najvećih reljefnih cjelina na Merkuru je Calorisov bazen; on je u promijeru oko 1300 kilometara. Mišljenje je da je sličan velikim bazenima (morima) na Mjesecu. Kao i Mjesečevi bazeni, Merkurovi su sigurno nastali velikim udarom u ranijoj historiji solarnog sistema.
Za razliku od područja sa mnogo kratera, Merkur ima i područja koja su relativno ravna. Neka su možda rezultat davnih vulkanskih erupcija a neki su vjerovatno rezultat zemljišta koje je tu dobačeno prilikom udara velikih kometa.
Nevjerovatno, nedavna radarska istraživanja Merkurovog sjevernog pola (regiona kojeg nije mapirao Mariner 10) pokazuju dokaze zaleđene vode u kraterima koji su stalno pod sjenkom. Merkur ima slabo magnetno polje koje je oko 1% Zemljinog. Merkur nema poznatih satelita.
Merkur se često može vidjeti sa dvogledom a nekada čak i golim okom, ali je uvijek blizu Suncu i teško ga je vidjeti u sumrak.
Sunce je zvijezda glavnog niza, spektralnog tipa G2, što znači da je nešto veća i toplija od prosječne zvijezde, ali nedovoljno velika da bi pripadala tzv. "divovima". Životni vijek zvijezda ovog spektralnog tipa je oko 10 milijardi godina, a budući da je Sunce staro oko 5 milijardi godina, nalazi se u sredini svog životnog ciklusa.
U središtu Sunca u termonuklearnim reakcijama (nuklearna fuzija) hidrogen se pretvara u helij. Svake sekunde u nuklearnim reakcijama sudjeluje 3,8 x 1038protona (hidrogenovih jezgri). Oslobođena energija biva izračena sa sunčeve površine u obliku elektromagnetskog zračenja i neutrina, te manjim dijelom kao kinetička i toplotna energija čestica Sunčevog vjetra i energija Sunčevog magnetskog polja.
Zbog ekstremno visokih temperatura, materija je u obliku plazme. Posljedica toga je da Sunce ne rotira kao čvrsto tijelo. Brzina rotacije je veća na ekvatoru, nego u blizini polova, zbog čega dolazi do iskrivljenja silnica magnetskog polja, erupcija plina sa Sunčeve površine i stvaranja Sunčevih pjega i prominencija (protuberanci). Ove pojave nazivamo Sunčevom aktivnošću.
Promjene koje opažamo na Suncu i nazivamo Sunčeva aktivnost odvijaju se periodično u cikusima prosječne dužine 11 godina. Ciklusi variraju u dužini, između 8 i 15 godina. Ove promjene obuhvataju:
- količinu izračene energije
- brojnost i raspored pjega
- brojnost sunčevih baklji
- oblik i veličinu korone
Vremenski period najveće aktivnosti naziva se Sunčev maksimum. Može trajati nekoliko godina, ovisno o aktivnosti pjega i baklji. Postoje i duža periodička razdoblja Sunčeve aktivnosti. U historiji je poznat Maunderov minimum, razdoblje u drugoj polovini 17. st. tokom kojega je broj Sunčevih pjega bio izuzetno mali. Zbio se istovremeno sa periodom hladnih godina, nazvanog malo ledeno doba. Nije sasvim jasno da li su klimatske promjene bile uzrokovane ekstremno niskom Sunčevom aktivnošću.
Sastav Sunca
Sunce dijelimo na veći broj slojeva, prema uvjetima koji u njima vladaju. Granice među njima nisu jasno ocrtane i postoje prijelazna područja. Sunce nema čvrstu površinu, pa se kao granicu na kojoj počinje atmosfera uzima najviši sloj koji je još uvijek optički neproziran.
Također, Sunce ne možemo tačno ograničiti jer njegov gušći dio prelazi u rjeđu atmosferu, a iza nje se daleko prostire područje u kojem djeluje Sunčev vjetar.
Jezgro
Do četvrtine poluprečnika Sunca prostire se jezgro, područje visoke temperature, oko 15,6 miliona K i pritiska 1016Pa. U takvim uvjetima odvija se fuzija hidrogena u helij. Spajanjem 4 protona (jezgra atoma hidrogena) nastaje jedno jezgro atoma helija (2 protona i 2 neutrona), pri čemu se oslobađaju subatomske čestice i energija u obliku gama-zračenja.
Fotosfera
Prividnu površinu Sunca nazivamo još i fotosferom. Ovdje se temperature kreću oko 6000 K. Vrući plin izvire iz unutrašnjosti na površinu, zbog čega nam se čini da površina ima granulastu (zrnatu) strukturu. Granule su promjera oko 1000 km, u stalnom su pokretu (poput vrenja vode) i vrijeme trajanja im je nekoliko minuta. Ponekada nastaju tzv. supergranule promjera 30 000 km i vremena života 24 h.
Hromosfera
Hromosfera je niži sloj Sunčeve atmosfere, proteže se iznad fotosfere do visine oko 10 000 km. Znatno je rjeđa od fotosfere i nepravilnog oblika. Sa Zemlje se primjećuje samo za vrijeme potpunog pomračenja Sunca. Porastom visine gustoća atmosfere opada, ali se povećava temperatura. Ove promjene gustoće i temperature izražene su u prelaznom području između hromosfere i korone.
U hromosferi se događaju izboji plina stvarajući efekte koje nazivamo prominencije i baklje.
Prominencije (protuberance) su oblaci ili mlazovi usijanog plina izbačenog u vis. Mogu se uzdići do visine 150 000 km iznad fotosfere, kroz hromosferu i koronu. Gušće su od okolne tvari i dostižu temperaturu oko 20 000 K. Na sličan način dolazi do pojave baklji, mlazova plina koji se brzo podižu unutar hromosfere i padaju nazad. Vrijeme trajanja jedne baklje je oko 10 min.
Korona
U višim slojevima Sunčeve atmosfere, koroni, temperatura nastavlja rasti do 1 000 000 K. Nije sasvim jasno zbog čega se događa ovaj porast temperature. Pretpostavka je da ga stvaraju strujanja plina pod uticajem magnetskog polja.
Vanjski dijelovi korone stalno gube masu u obliku Sunčevog vjetra.
Sunčev vjetar
Sunčev (solarni) vjetar je struja čestica izbačenih velikom brzinom iz gornjih slojeva Sunčeve atmosfere, uglavnom elektrona i protona. Iako je ovaj gubitak mase Sunca gotovo beznačajan i gustoća Sunčevog vjetra malehna, čestice se kreću velikim brzinama i izazivaju vidljive efekte na tijelima u Sunčevom sistemu. Poznatiji efekti Sunčevog vjetra su polarna svjetlost i usmjeravanje repa komete suprotno od Sunca.
U blizini Zemlje Zemljino magnetsko polje zarobljava čestice Sunčevog vjetra i usmjerava ih prema magnetskim polovima. Budući da se čestice Sunčevog vjetra kreću brzinama od više stotina km/s, pri sudaru sa česticama u zemljinoj atmosferi dolazi do joniziranja plina i pojave svjetlosti. Ova se pojava uočava u polarnim područjima, zbog čega je dobila ime polarna svjetlost ili Aurora Borealis (odnosno Aurora Australis na južnoj Zemljinoj polulopti). Ukoliko je Sunčeva aktivnost veća, pojačano djelovanje Sunčevog vjetra može dovesti do pojave polarne svjetlosti i na manjim geografskim širinama. U takvim uslovima postoji mogućnost ometanja ili čak oštećenja radio-komunikacijskih uređaja na Zemlji i vještačkim satelitima.
Komete se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, zaleđena površina komete isparava i oslobađa oblak plina i čestica prašine. Djelovanjem čestica Sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u rep komete. Budući da Sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru.
Category:Sunčev sistemja:%E5%A4%AA%E9%99%BDsimple:Sunzh-cn:太阳zh-tw:太陽
Sunčev sistem
Sunčev sistem je područje u Svemiru koje čini barem jedna zvijezda i objekti koji se kreću u određenoj orbiti oko te zvijezde.
Ti objekti mogu biti: asteroidi, komete, prirodni sateliti, planete slično. Izraz se obično koristi za naš sistem, u kojem je Zemlja. Da se izbjegne zabuna, drugi solarnisistemi nazivaju se planetarni sistemi. U većini drugih jezika naziv je izveden iz riječi Sol, što je latinsko ime za Sunce.
Nebeska tijela koja čine Sunčev sistem
Sunce pripada zvijezdama spektralne klase G2, gdje 99.86% mase sistema otpada na masu zvijezde.
- Planete su devet tijela u Sunčevom sistemu. Navodimo ih prema udaljenosti od Sunca, od najbližeg do najdaljeg: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton.
- Poveća tijela koja kruže oko planeta su prirodni sateliti ili mjeseci.
- Prašina i druga sitna tijela kruže oko planete, od čega nastaju planetarni prstenovi.
- Svemirski otpad su komadi ili tijela koja su ljudskog porijekla i većinom se nalaze u orbiti oko planeta Zemlje.
- Planetisimali.
- Asteroidi
- Komete - Kentaurisu ledena nebeska tijela nalik na komete koja imaju nešto manje ekscentričnu orbitu, koja im omogućava da se zadrže u području između Jupitera i Neptuna.
- Trans-Neptunska tijela - Kuiperov pojas je pojas u obliku diska koji se prostire iza planete Neptuna u širini od 30 AU do 50 AU od Sunca.
- Oortov oblak je hipotetični pojas koji se prostire od 50,000 do 100,000 AU od Sunca. Vjeruje se da je ova oblast izvor kometa s dugim periodima.
- Zodijačka svjetlost - Svemirska prašina
Izvor planetarnih sistema i njihova evolucija
Uobičajeno mišljenje je da planetarni sistemi nastaju prilikom tvorbe zvijezda kao i prilikom slučajnih sudara zvjezdanih sistema. Postoji još jedna rasprostranjena teorija: da planetarni sistemi nastaju od zvjezdanih oblaka ili nebula.
Sunčev sistem i ostali planetarni sistemi
Krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća čovjek je uspio pronaći dokaze o postojanju planeta izvan Sunčevog sistema. Otkriće drugih planetarnih sistema postalo je moguće nakon izgradnje moćnih optičkih teleskopa na Zemlji i razvoja posebnih elektronskih naprava (digitalnih kamera), komjuterskih tehnika obrade podataka, i razvoja dostupnih i jeftinih računarskih mreža. Kroz posmatranje Dopplerovog efekta u sjaju dalekih zvijezda astronomi su uspjeli dokazati postojanje drugih planetarnih sistema. Pri tome su prilikom posmatranja uspjeli ustanoviti i masu kao i osobine orbite planeta izvan Sunčeva sistema.
Osobine glavnih planeta
Sve osobine i mjere u donjoj tablici su relativne u odnosu na planetu Zemlju:
- Međunarodni astronomski savez svrstao je Pluton u planete odmah nakon njegovog otkrića 1930. godine, ali ta klasifikacija je sada upitna zbog nedavnih otkrića.
Ganimed (lat. Ganymede) je sedmi i najveći poznati Jupiterov satelit. Ganimed je treći Galilejev satelit (Galileo je otkrio ovaj satelit 1609. godine). Po grčkoj mitologiji Ganimed je trojanski dječak ,velike ljepote, koga je Zeus doveo da poslužuje bogove.
Ganimed je najveći satelit u sunčevom sistemu. U promjeru je veći od Merkura ali ima duplo manju masu. Ganimed je puno veći od Plutona. Ganimedina površina je kombinacija dvije vrste terena: jako stari, tamni regioni puni kratera i nešto mlađi, svijetliji regioni označeni sa pukotinama i brazdama. Njihovo porijeklo je sigurno tektonske naravi, ali detalji nisu poznati. Ako uzmemo ovo u obzir, Genamed je možda sličniji Zemlji od Marsa ili Venere (iako nema dokaza o nedavnoj tektonskoj aktivnosti).
Voyager 2 je proletjeo na svega 59 530 km od satelita te je na osnovu snimaka koji su tada načinjeni mapirano 80% površine sa rezolucijom od 5 km ili manje. Dokaze atmosfere sa razrijeđenim oksigenom na Ganimedi, jako sličnim onim pronađenim na Europi, nedavno je pronašao Hubble svemirski teleskop (ovo nije dokaz o postojanju života).
Mnogi krateri su pronađeni na obje vrste terena. Gustoća kratera pokazuje starost od 3 do 3.5 milijarde godina, što znaći da je slične starosti kao i Mjesec. Kratera je puno pa su neki čak i jedni preko drugih i isječeni su sistemom brazda što implicira da su i one jako stare. Za razliku od Mjeseca, krateri su pljosnati, i nedostaje im planinski prsten i centralna depresija svojevrsna kraterima na Mjesecu i Merkuru. Ovo je vjerovatno rezultat slabe prirode Ginamedinae ledene kore, koja može putovati tokom geološkog vremena i tako promijeniti reljef. Stari krateri čiji je reljef nestao, ostavljajući samo duha od kratera, zovu se palimpsests.
Galilejev (svemirska sonda) prvi let do Ginameda otkrio je da Ginamed ima svoje magnetno polje smješteno unutar velikog Jupiterovog magnetnog polja.
7. januara 1610. u ranim večernjim satima Galileo Galijej posmatrajući Jupiter nalazi u njegovoj blizini tri zvijezdice: dvije istočno i jednu zapadno od planete. Sljedeče večeri je primijetio da se Jupiter pomjerio i da se sve tri zvijezdice nalaze zapano od planete. 9. januara je bilo oblačno i Galilej je ponovo posmatrao Jupiter 10. Dvije sitne zvijezde sada su stajale istočno od Jupitera. 11. januara Galilej je shvatio da su zvezdice zapravo tri Jupiterova satelita. 13. januara Galilej je otkrio i četvrti satelit Jupitera.
Svi Galilejevi sateliti imaju sinhronu rotaciju. Četiri najdalja satelita, Ananke, Karme, Pasife i Sinope, imaju retrogradne putanje što navodi na pretpostavku da se radi zapravo o zarobljenim asteroidima. U prilog tome govori i prilično slab albedo ovih satelita što opet sugeriše da su oni građeni od stjenovitog materijala, a ne od leda kao ostali Jupiterovi sateliti.
Jupiter
Sateliti koje je Galileo otkrio su: Io, Europa, Ganimed i Kalisto (sada znani i kao Galilejevi sateliti).
Lista Jupiterovih satelita (udaljenost od Jupitera,radius, pronalazač, godina):
- Metida (128.000 km, 20km, Synnott, 1979)
- Adrasteja (129.000 km, 10km, Jewit, 1979)
- Amalteja (181.000 km, 98km, barnard, 1892)
- Teba (222.000 km, 50km, Synnott, 1979)
- Io (422.000 km, 1815km, Galileo, 1610)
- Europa (671.000 km, 1569km, Galileo, 1610)
- Ganimed (1070.000 km, 2631km, Galileo, 1610)
- Kalisto (1883.000 km, 2400km, Galileo, 1610)
- Leda (11.094.000 km, 8km, Kowal, 1974)
- Himalija (11.480.000 km, 93km, Perrine, 1904)
- Lisiteja (11.720.000 km, 18km, Nicholson, 1938)
- Elara (11.737.000 km, 38km, Perrine, 1905)
- Ananka (21.200.000 km, 15km, Nicholson, 1951)
- Karma (22.600.000 km, 20km, Nicholson, 1951)
- Pasifaja (23.500.000 km, 25km, Melotte, 1908)
- Sinopa (23.700.000 km, 18km, Nicholson, 1908
Vrijednosti za manje satelite su približni dok mnogi manji sateliti nisu navedeni.
Category:Sunčev sistem
Heraklit
right
Heraklit iz Efesa (oko 535-475. p.n.e. grčki Ηρακλειτος), poznat kao Mutni ili Plačni, bio je jedan od pred-Sokratovskih grčkih filozofa. On se nije slagao sa Talesom, Anaksimenom i Anaksmandrom oko materije prapočetka i govorio je da je sve nastalo iz vatre (simbol vječnog kretanja), nasuprot zraku, vodi i apeironu ili beskraju. Ovo je dovelo do vjerovanja da kretanje stvarnost, a da je stabilnost iluzija. Za Heraklita sve je u "toku", pojednostavljeno iz njegovog poznatog aforizma "Panta Rei":
Παντα ρει και ουδεν μενει
Sve teče, sve se kreće
Ideja logosa (inherentnoga principa stvarnosti) se njemu pripisuje, jer je vjerovao da je sve postalo od i postoji po Logosu. Govorio je da se priroda voli skrivati, pa zato ljudi ne mogu shvatiti logos.Dalje, Heraklit kaže "Ja jesam isto kao što i nisam".
Heraklitovo mišljenje da je kretanje osnova prirode je u suprotnosti sa učenjem Parmenida, koji je govorio da je kretanje iluzija i da je sve statično. Zapaža suprotnosti u svijetu koje su periodično u skladu, a periodično u neskladu, a upravo te suprotnosti dovode do promjena. Za njega je sve relativno- ono što je za nekoga dobro i lijepo, za dugoga ne mora biti.
Napisao je djelo "O prirodi" (138 fragmenata je sačuvano). Misli se da je podučavao pomoću kratnih aforizama koju su trebali potaći slušaoca na logičko zaključivanje. Jezgrovitost i eliptičnost njegovih aforizama priskrbili su mu nadimak Mutni.
Citati
- Sve teče, sve se kreće.
- U istu rijeku se ne može dva puta zagaziti.
- Sunce nije samo svaki dan novo nego je uvijek i neprestano novo.
(i druge)
- [http://www.utm.edu/research/iep/h/heraclit.htm Heraklit] na internetskoj enciklopediji filozofije
- [http://www.wsu.edu/~dee/GREECE/HERAC.HTM Heraklit] na Univerzitetu u Vašingtonu
- [http://www.thebigview.com/greeks/heraclitus.html Heraklitova filozofija toka i vatre]
- [http://philoctetes.free.fr/heraclitus.htm Fragmeni]
- [http://plato.evansville.edu/public/burnet/ch3a.htm Rana grčka filozofija]
ja:ヘラクレイトスCategory:Filozofija
Zemlja
Zemlja je planeta na kojoj živi čovjek i jedina nama poznata planeta na kojoj postoji život. Ona je treća planeta po udaljenosti od Sunca i najveća terestrijalna planeta u Sunčevom sistemu. Planeta Zemlja ima jedan prirodni satelit, Mjesec.
Smatra se da je Zemlja nastala prije otprilike 4,5 milijardi godina.
NAPOMENA: Riječ zemlja ima još dva značenja -
tlo i država
Atmosfera
Zemljina atmosfera sastoji se od više slojeva, a proteže se više stotina kilometara iznad površine. Sastavljena je od 78% dušika, 21% kisika, 1% argona, te nešto vodene pare, karbon dioksida i drugih plinova.
Slojevi atmosfere:
- troposfera je najdonji i najgušći dio atmosfere u kojem se događaju sve vremenske pojave. U ovom sloju temperatura opada s visinom. Sadrži velike količine vodene pare.
- stratosfera sadrži ozon koji nas štiti od štetnog zračenja iz Svemira. Temperatura je u nižim slojevima stratosfere stalna, a u višim slojevima raste. Vjetrovi koji pušu u stratosferi dostižu brzine od nekoliko stotina km/h.
- mezosfera je sloj u kojemu dolazi do naglog pada temperature.
- jonosfera (termosfera) sadrži jone, električki nabijene čestice. U ovom se sloju pod utjecajem Sunčevog vjetra stvara polarna svjetlost. Temperatura raste, sve do visine 400 km.
- egzosfera je prijelazno područje prema vakuumu. Ovo je sloj s vrlo razrijeđenim plinom, prostire se iznad 400 km visine.
Prelazna područja između slojeva atmosfere su tropopauza, stratopauza i mezopauza.
Biosfera
Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji život. Životni oblici čine biosferu planete. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3,5 milijardi godina. Životne zajednice (biomi) nastanjuju gotovo cijelu površinu Zemlje, od vrlo rijetko nastanjenih arktičkih i antarktičkih područja, do gusto naseljenih područja oko ekvatora.
Hidrosfera
Zemlja je jedina planeta u Sunčevom sistemu na čijoj površini ima tečne vode. Voda pokriva 71% Zemljine površine. Najveći dio vodenih površina su morske (97%), a manji dio čini slatka voda (3%). Tekuća voda održava se na površini Zemlje zahvaljujući spoju odgovarajućih pogodnih uvjeta: orbite oko Sunca, vulkanizma, gravitacije, efekta staklenika, magnetskog polja i atmosfere bogate kisikom.
Zemljina orbita nalazi se izvan područja u kojem je dovoljno toplo da bi se održala tečna voda. Bez malog efekta staklenika koji zadržava toplotu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na razdoblje u Zemljinoj historiji u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se smrznula tokom 10 do 100 miliona godina.
Na planetama poput Venere vodena para se pod uticajem ultraljubičastog svjetla razlaže na vodik i kisik, vodik se ionizira i (djelovanjem Sunčevog vjetra) odlazi iz vanjskih slojeva atmosfere. Oslobođeni kisik se veže u mineralne spojeve na površini. Ovaj proces je spor, ali se smatra da je glavni razlog zbog kojega na Veneri nema vode. Na Zemlji ozonski omotač apsorbira većinu ultraljubičastog zračenja u višim slojevima atmosfere i smanjuje opisani proces. Osim toga, magnetosfera štiti ionosferu od izravnog uticaja Sunčevog vjetra.
Vulkanski procesi stalno izbacuju vodenu paru iz unutrašnjosti. Procijenjeno je da minerali u Zemljinom plaštu sadrže 10 puta više vode nego je ima u oceanima, iako većina nje nikada neće biti oslobođena.
Slično kao i kod drugih terestrijalnih planeta, unutrašnjost Zemlje je podijeljena u više slojeva:
- vanjska kruta kora
- tečni omotač (plašt)
- tečno vanjsko jezgro
- unutrašnje kruto jezgro
Kora
Kora je vanjski sloj Zemlje, dubine 5 do 35 km. Sastavljena je od silikatnih stijena. Na granici kore i omotača nalazi se Moho-sloj, poznat i kao Mohorovičićev diskontinuitet prema hrvatskom naučniku Andriji Mohorovičiću.
Materijal iz unutrašnjosti stalno izlazi na površinu kroz vulkanske otvore i pukotine na okeanskom dnu. Većina Zemljine površine je mlađa od 100 miliona godina, dok su najstariji dijelovi kore stari 4,4 milijarde godina.
Omotač
Ispod kore, do dubine 2900 km nalazi se omotač. Sastoji se od spojeva bogatih željezom i magnezijem. S dubinom raste i pritisak, a s pritiskom se mijenja i tačka topljenja. Stijene u višim slojevima nalaze se u polurastopljenom, plastičnom stanju, a u većim dubinama su krute. Materijal se kreće ("teče") vrlo sporo zbog visoke viskoznosti.
Jezgro
Kako je prosječna gustoća Zemlje 5515 kg/m3, a gustoća materijala na površini samo oko 3000 kg/m3, očito se gušći materijal mora nalaziti u jezgru. U vrijeme nastajanja Zemlje, prije 4.5 milijardi godina Zemlja je većinom bila rastopljena. U procesu koji nazivamo diferencijacija teži elementi su potonuli prema središtu, a lakši su se skupili uz površinu. Zato je jezgra sastavljena uglavnom od željeza (80%), nikla i silicija.
Jezgro dijelimo u dva dijela, unutrašnju kruto jezgro poluprečnika oko 1250 km i vanjsko rastopljeno jezgro koje se pruža do poluprečnika 3500 km. Smatra se da je unutrašnje jezgro u kristalnom obliku, a vanjska sastavljena od tekućeg željeza i nikla. Smatra se da strujanje ovog rastopljenog metala (i miješanje koje nastaje zbog Zemljine rotacije) stvara Zemljino magnetsko polje.
Category:Sunčev sistemja:地球ko:지구minnan:Tē-kiûms:Bumisimple:Earth
Perihel
Perihel je najmanja udaljenost planete od Sunca.
Albert Einstein
AJNŠTAJNOV MOZAK
Čovjek ne mora da bude Ajnštajn da bi shvatio da se mozak Alberta Ajnštajna bitno razlikovao od mozga običnog smrtnika. Siva masa smještena u toj raščupanoj glavi uspjela je da unese revoluciju u našu koncepciju vremena, prostora, kretanja - samih temelja fizičke realnosti - ne samo jednom, već nekoliko puta u svojoj zapanjujućoj karijeri. Međutim, iako je Ajnštajnov mozak morao po nečemu da bude izuzetan, patolog koji ga je izvadio iz lobanje velikog fizičara poslije smrti, saopštio je da taj organ po svom spoljašnjem izgledu spada u potpuno normalne - nije ništa veći, niti teži od prosječnog. Međutim, analiza Ajnštajnovog mozga koju su nedavno izvršili kanadski naučnici, pokazala je da ipak postoji jedna fizička specifičnost. Dio mozga koji upravlja matematičkim sposobnostima i prostornim rasuđivanjem - dva ključna elementa Ajnštajnove genijalnosti - bio je znatno veći od prosjeka i posjedovao je daleko brojnije veze između ćelija, što je vjerovatno doprinosilo njihovom efikasnijem funkcionisanju. Mada taj zaključak ni iz daleka nije definitivno dokazan, kaže dr Fransin Benes, direktor Laboratorije za strukturalnu neurologiju Bolnice „Meklejn" iz Bostona, „riječ je o fascinantnom otkriću".
Neobična priča o tome kako je mozak uopšte dospio na kanadski Univerzitet „Mekmaster" u Hamiltonu, u Ontariju, podjednako je fascinantna. Kada je Ajnštajn umro od prskanja arterije u trbušnoj duplji 1955, u 76. godini, patolog koji je obavio autopsiju u bolnici u Prinstonu, dr Tomas Harvi, izvadio je mozak, stavio ga u teglu s formalinom - i zadržao. Harvi nije bio stručnjak za neurologiju, a njegovo prisvajanje Ajnštajnovog mozga bez ičijeg prethodnog odobrenja izazvalo je gnjev i revolt brojnih naučnika. Međutim, taj čin mu je samo išao u prilog. Porodica mu je, kada joj se obratio, dopustila da zadrži organ radi daljeg naučnog ispitivanja. Međutim, u narednoj deceniji, Harvi, koji danas živi u Lorensu, u državi Kanzas, nije učinio ništa u smislu objavljivanja zaključaka svojih istraživanja, niti je djeliće mozga dao drugima na ispitivanje. Priča se da je teglu držao iza frižidera u svojoj laboratoriji.
Najzad, 1996, Harvi je svoje podatke i znatan dio tkiva dao doktorki Sandri Vajtelson, neurologu, koja drži „banku mozgova" na Univerzitetu „Mekmaster", u cilju uporednog proučavanja moždane strukture i funkcije. Ti normalni, zdravi mozgovi, koje su nauci ostavili ljudi čija je inteligencija brižljivo izmjerena prije smrti, obezbijedili su Vajtelsonovoj solidan skup refernih vrijednosti sa kojima je mogla da uporedi centar Ajnštajnove genijalnosti. Da bi komparacija bila što validnija, ona i njen tim su uporedili Ajnštajnovo tkivo sa tkivom muškaraca njegovih godina. Otkrili su da je u pogledu veličine Ajnštajnov mozak sasvim prosječan, ali da je oblast, koja se stručno naziva „donji parijetalni režanj", oko 15 odsto šira od normalne. „Vizuelno-prostorna spoznaja, matematičko razmišljanje i sagledavanje kretanja", napisala je Vajtelsonova sa svojim saradnicima, „bitno se oslanjaju na ovu oblast." A kao što se zna, Ajnštajnove impresivne ideje poticale su iz vizuelnih slika koje je intuitivno zamišljao, a onda prevodio na jezik matematike (teorija relativiteta, na primjer, rezultat je njegovog razmišljanja o tome kako bi izgledalo putovanje kroz kosmos na zraku svetlosti).
teorija relativiteta
To je, dakle, osnovno objašnjenje istraživača. I mada je ono sasvim uvjerljivo, pošto se slaže sa postojećom neurološkom teorijom, ne mora da znači da je tačno. Mi znamo da je Ajnštajn bio genije, znamo takođe da je njegov mozak bio fizički drugačiji od prosječnog. Ali, to još uvijek nije dokaz za uzročno-posljedičnu vezu u prilog njegovoj genijalnosti. Ono što naučnici treba da urade jeste da ispitaju mozgove nekoliko matematičkih genija da bi vidjeli postoje li i kod njih iste abnormalnosti. Čak i ako se pokaže da postoje, možda je glomazniji parijetalni režanj rezultat naporne mentalne „gimnastike", a ne urođeno obilježje koje dovodi do genijalnosti. Sve u svemu, možemo da zaključimo sledeće: još ne znamo da li je Ajnštajn rođen sa izuzetnim umom ili ga je stekao, razvijajući njegove sposobnosti sa svakom novom briljantnom idejom. (Blic, 23. septembar 1999.)
AJNŠTAJN RUSKI ŠPIJUN?
abnormalnost
Bio je nešto poput rok zvijezde u svijetu nauke. Žene su ga proganjale, slavne ličnosti su željele da budu u njegovom društvu, političari su mu se ulagivali, a novinari su ga pratili ulicama. No, Albert Ajnštajn je dobro znao da mu je sve to vreme za petama bila i jedna daleko mračnija sila. Godinama ga je Federalni istražni biro (FBI), zajedno sa mnogim drugim organizacijama, pratio, na osnovu maglovitih sumnji da je ruski špijun, za javnost uznemirujućih činjenica da je otvoreno podržavao socijalističke ideje, borbu za građanska prava i pacifizam i danas smiješih octužbi, da je radio na smrtonosnom laserskom oružju, kao i da je bio na čelu komunističke zavjere čiji je cilj bio da preuzme Holivud.
Ova priča je u grubim crtama objelodanjena 1983. kada je dr Ričard Alen Švarc. profesor engleskog na univerzitetu u Floridi, uspio da dobije cenzurisanu verziju Ajnštajnovog FBI dosijea od 1.425 strana i o njemu objavio članak u časopisu "Nation". Na stranicama knjige "Ajnštajnov dosije: Rat Edgara Džej Huvera protiv najslavnijeg naučnika svijeta", pred oči javnosti izlaze potpuno novi detalji. Autor Fred Džerom je, uz podršku Grupe za sudsku pomoć javnim građanskim parnicama, tužio vladu, sa zahtjevom da mu se na uvid da manje cenzurisana verzija ovog dosijea.
U novom materijalu je do detalja objašnjeno kako je Biro nadzirao Ajnštajna i njegove saradnike i čak se navode i identiteti izvora koji su ga optužili za špijunažu. Agenti su predano prečešljavali kante sa đubretom, poštu i preslušavali telefonske razgovore. Istraga nije otkrila ništa no, bez obzira, FBI je nastavio da Ajnštajna prati u stopu, sve do njegove smrti 1955. uključivši u istragu čak i Službu za imigraciju i naturalizaciju, ne bi li se razmotrila mogućnost deportacije. Kako Džerom objašnjava, pravi Ajnštajn je bio daleko od popularne slike razbarušenog idealiste, kakvim ga obično smatraju. Politički pronicljiv, ovaj jedinstveni um, bio je preduzimljiv zaštitnik obespravljenih i vrlo promišljen u pružanju podrške određenim organizacijama.
Ajnštajnovi politički problemi počeli su vrlo rano. Kada je izbio Prvi svjetski rat, još kao mlad, otvoreno je osudio militarizam i bio jedan od četiri netaknuta intelektualca koji su potpisali antiratni manifest u kome se podvlači potreba za jedinstvom Evrope. Već 1919. njegovo ime postaje svjetski poznato u oblasti nauke, ali se sve češće i otvorenije pojavljuje u vezi sa organizacijama i skupovima posvećenim borbi za mir i razoružanje.
Sredinom 1933, po Hitlerovom dolasku na vlast, Ajnštajn polazi u Ameriku, na univerzitet Prinston.
Prestravljen atomskom bombom, posle Drugog svjetskog rata, Ajnštajn je javno govorio u prilog svjetske vlade, i mada se plašio tiranije takve institucije, kako je rekao, još više je zazirao da se bliži jedan novi "rat nad ratovima".
Pedesetih je javno istupao, tražeći milost za Rozenberga, osuđenog na smrt zbog optutužbe za špijunažu a zbog podrške građanima da ne svedoče pred podkomitetom senatora Makartija. Za Ajnštajna se zainteresovao lično DŽ. E. Huver, šef FBI, jer kako se smatralo, liberalizam ralizam je bio tek korak do komunizma. Poslije rata, vlast je živjela u strahu da gubi propagandni rat sa Sovjetskim Savezom, dok su veličine poput Pikasa, Čaplina i Ajnštajna otvoreno i oštro kritički istupale protiv američke politike.
Protiv ovakvog jednog duha se nije moglo otvoreno djelovati i sam materijal nam više govori o stavu Biroa i javnosti prema naučnom geniju uopšte, nego prema samom naučniku o kome je riječ.
Između ostalog, Biro je zabilježio da se Ajnštajn susreo sa Pavelom Mihajlovim, sovjetskim vicekonzulom u Njujorku, a da je sastanak ugovorila Margarita Konenjkova, ruska emigrantkinja, za koju se inače veruje da je bila špijun. Po pismima koja su se 1998. pojavila na Sotbijevoj aukciji, Konenjkova je bila i Ajnštajnova ljubavnica. FBI je to izgleda, previdio, ili nije znao.
Poslije Staljinove smrti 1953. i pošto je popustila antikmunistička histerija koja je pratila Makartijevu kampanju, politička pozadina hajke nad Ajnštajnom izgubila je na aktuelnosti.
Category:BiografijeCategory:Potrebno preuređivanjeja:アルベルト・アインシュタインko:알베르트 아인슈타인ms:Albert Einsteinsimple:Albert Einsteinth:อัลเบิร์ต ไอน์สไตน์
Mjesec
Mjesec ( lat. Luna) je Zemljinprirodni satelit i ujedno najbliže nebesko tijelo, udaljeno u prosjeku 384400 km, tako da svjetlost s Mjeseca na Zemlju stiže za 1,25 sekunda. Mjesec se kreće oko Zemlje po eliptičnoj stazi srednjom brzinom od 1,02 km/sek, i prelazi dnevni luk od 13 stepeni i 10 minuta. Mjesečeva staza podliježe jakim temperaturnim vibracijama koje uzrokuje Sunce, pa se nagib staze prema ekliptici u toku 173 dana mijenja od 5 stepeni do 5 ststepeni i 18 minuta. Mjesec je čvrsto nebesko tijelo poluprečnika 3473,3 km, te je po površini 14 puta, po obimu 50 puta, a po masi 80 puta manje od Zemlje. Ubrzanje sile teže je na Mjesecu 6 puta manje nego na Zemlji. Oko svoje ose se okrene za 27 dana, 7 sati i 11,5 sekunda (sideralna staza). Zbog stalnog mijenjanja položaja prema Suncu i Zemlji različito je osvijetljen, pa se sa Zemlje mogu uočiti četiri faze:
- Mlađak - Prva četvrt (vidljiv noću)
- Pun Mjesec (Uštap)
- Zadnja četvrt (vidljiv ujutro)
Vrijeme od 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde između uzastopnog ponavljanja Mjesečevih faza nazvano je sinodičkim mjesecom.
Uzajamni položaji Sunca, Mjeseca i Zemlje dovode do pomrčine Sunca i Mjeseca. Potpune pomrčine se koriste u kosmičkoj geodeziji za vezivanje kontinentalnih trigonometrijskih mreža, koje pomažu u stvaranju jedinstvenog svjetskog znanstvenog sistema. U istu svrhu se koriste i pojave okultacija zvijezda (kad Mjesec tokom svojeg kretanja sakrije neke zvijezde). Privlačna sila Mjeseca, a u manjoj mjeri i Sunca (lunisolarni uticaj), uzrokuje na Zemlji plimu i osekumora i jezera, kao i "disanje" Zemljine kore što je 3 puta slabije od plime i oseke. Uticaj mjeseca na ljude i druga bića je još uvijek nerazjašnjen, ali je sigurno da se kukci orijentiraju pomoću Mjeseca.
Fizičke osobine
Smatra se da je Mjesec nastao prije nekih 4,5 milijarda godina, nakon udara kometa. Prilikom udara, izbačena je velika količina materijala u Zemljinu orbitu koja je oblikovala Mjesec. Mjesec je i reljefno vrlo zanimljivo nebesko tijelo. Prvi je crtež Mjeseca napravio Galilej1609. godine. Najniža područja Mjeseca su ogromne sive površine koje se ponekad mogu zapaziti i golim okom. Te ravnice je Giovanni Riccioli (1598-1671.) nazvao morima 1651. godine, iako u njima nema vode. Ova mora nisu jednolične ravnice, jer se u njima uočavaju nabori, koji ponekad sliče na zidove, dugačke po nekoliko stotina kilometara, i pukotine, koje sliče na riječna korita. Po rubovima ravnica protežu se veliki planinski vijenci, koji nose imena planina na Zemlji (Alpe, Apenini, Pireneji, itd.). Najviša tačka Mjeseca nalazi se na planinama Leibniz, koje su na Mjesečevom južnom polu, gdje neki vrhovi dosežu i 9000 metara. Osim planinskih lanaca, na Mjesecu se mogu vidjeti i krateri ili vrtače, koji opet nose imena po najpoznatijim svjetskim znanstvenicima. Najdublji je Newtonov (Isaac Newton), oko 7250 m. Ti krateri su vrlo velikog promjera (do 300 km). Iako im rubovi izgledaju strmi, oni su vrlo malog nagiba. To otkriće pripada Nijemcu Josefu Hopmannu, koji je izumio specijalne metode istraživanja pomoću dužina sjena. Nekih 30 tisuća kratera je otkriveno na Mjesecu. Jedan od njih nosi ime Ruđera Boškovića. Kod pojedinih kratera su vidljive i uzdužne široke svijetle pruge (Kopernikov krater), za koje se smatra da su naslage pepela ili vulkanske materije nastale u vrijeme hlađenja Mjeseca.
Privlačna sila Zemlje je Mjesec s vremenom toliko usporila da se njegova okretna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. To znači da se Mjesec okrene samo jedanput oko svoje osi u toku okretanja oko Zemlje. Zbog toga se sa Zemlje može vidjeti samo jedna strana Mjeseca. 1959. godine je sovjetska letjelica/sonda Lunik (Лунник) obišla Mjesec i dvjema fotokamerama ga snimila s daljine od 60 hiljada kilometara. Na osnovi tih fotografija, Sovjetska akademija znanosti je sastavila i izdala prvi atlas dijela Mjesečeve površine koji se ne vidi sa Zemlje. Mjesec također vremenski usporava brzinu kruženja Zemlje, tako da taj usporavajući utjecaj produžuje godišnje dan na Zemlji za 20 mikrosekunda. Pritom se energija kruženja Zemlje pretvara u toplinsku energiju i impuls okreta se prenosi na Mjesec, čije se kretanje godišnje udaljuje za 4 centimetra od Zemlje. Ova pojava je utvrđena laserskim mjerenjima 1995. godine.
Outer Space Treaty zabranjuje državama pravo na posjedovanje nebeskih tijela kao što je Mjesec. UgovorUN-a koji je stupio na snagu 11. juna 1984. godine vrijedi kako za države tako i za privatne osobe.
Usprkos tome, Dennis M. Hope je 1980. godine prijavio svoja vlasnička prava na Mjesec u katastru San Francisca. Kako se niko nije usprotivio tom njegovom potezu u vremenu od osam godina, koliko je vrijeme žalbe, Hope je osnovao Lunar Embassy legal, pravni ured, koji ima pravo prodaje parcela na Mjesecu. UN i Međunarodna astronomska zajednica smatraju taj njegov potez prevarom.
Category:Sunčev sistemja:月ms:Bulan
Gustoća
Gustoća je masa jediničnog volumena neke tvari pri određenoj temperaturi.
Kometa
Kometa je relativno malo nebesko tijelo slično asteroiudu ali sastavljeno uglavnom od leda.U našem solarnom sistemu,postoje orbite kometa koje se se mogu protezati mimo Plutonove i onih koje ulaze u unutrašnji solarni sistem,a mogu imati vrlo eliptične orbite oko Sunca.Često opisivane kao "prljave lopte",komete su sastavljene uglavnom od smrznutog ugljičnog dioksida,metana i vode sa izmješanom prašinom i raznim skupinama minerala.
Vjeruje se da potiču iz Oortovog oblaka koji se nalazi na velikoj udaljenosti od Sunca i koji se sastoji od ostataka izostalih iza kondenzacije Sunčeve maglice čiji su vanjski rubovi dovoljno hladni da se voda javlja u čvrstom (prije nego u gasovitom) agregatnom stanju. Asteroidi nastaju kroz različite procese, dok vrlo stare komete koje su izgubile sav svoj isparljivi materijal mogu izgledom podsjećati na asteroide.
Category:Astronomija
Lüster
Der Begriff Lüster bezeichnet:
# einen Kronleuchter,
# einen Überzug oder Beschichtung auf Ton-, Glas-, Porzellan o.ä. (erhöht Glanzkraft)
# ein Mittel um Farben einen leichten Glanz zu geben und die Leuchtkraft zu erhöhen
# einen Typ glänzenden Gewebes (enthält Baumwolle)
Siehe auch Lüsterklemme. Das Adjektiv lüstern ist abgeleitet von Lust.
Trem de aterragem
Trem de pouso ou trem de aterragem é um dos principais componentes do avião.
É o principal integrante do sistema de pouso num avião, usado tanto na decolagem como na aterragem, sem eles é até possível aterrar, porem exige perícia e muito conhecimento do piloto, caso contrário, certamente as consequencias serão drásticas com perdas humanas e material.
É composto de um possante amortecedor ou macaco pneu mático, alimentado pelo sistem
Camicase
Kamikaze (Kamikaze-tokkō-tai 神風特攻隊)(神風 de kami significando "deus" e kaze, "vento") é uma palavra Japonesa — comum por ter se tornado o nome de um tufão que se diz ter salvo o Japão de uma invasão da frota líderada por Kublai Khan, em Estadoamericano de Maryland, no Condado de Anne Arundel. A sua área é de 19,7 km2, sua população é de 36 217 habitantes, e sua densidade populacional é de 2 056 hab/
