:: wikimiki.org ::

Mjesec

Mjesec

Mjesec ( lat. Luna) je Zemljin prirodni satelit i ujedno najbliže nebesko tijelo, udaljeno u prosjeku 384400 km, tako da svjetlost s Mjeseca na Zemlju stiže za 1,25 sekunda. Mjesec se kreće oko Zemlje po eliptičnoj stazi srednjom brzinom od 1,02 km/sek, i prelazi dnevni luk od 13 stepeni i 10 minuta. Mjesečeva staza podliježe jakim temperaturnim vibracijama koje uzrokuje Sunce, pa se nagib staze prema ekliptici u toku 173 dana mijenja od 5 stepeni do 5 ststepeni i 18 minuta. Mjesec je čvrsto nebesko tijelo poluprečnika 3473,3 km, te je po površini 14 puta, po obimu 50 puta, a po masi 80 puta manje od Zemlje. Ubrzanje sile teže je na Mjesecu 6 puta manje nego na Zemlji. Oko svoje ose se okrene za 27 dana, 7 sati i 11,5 sekunda (sideralna staza). Zbog stalnog mijenjanja položaja prema Suncu i Zemlji različito je osvijetljen, pa se sa Zemlje mogu uočiti četiri faze:
- Mlađak
- Prva četvrt (vidljiv noću)
- Pun Mjesec (Uštap)
- Zadnja četvrt (vidljiv ujutro) Vrijeme od 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde između uzastopnog ponavljanja Mjesečevih faza nazvano je sinodičkim mjesecom. Uzajamni položaji Sunca, Mjeseca i Zemlje dovode do pomrčine Sunca i Mjeseca. Potpune pomrčine se koriste u kosmičkoj geodeziji za vezivanje kontinentalnih trigonometrijskih mreža, koje pomažu u stvaranju jedinstvenog svjetskog znanstvenog sistema. U istu svrhu se koriste i pojave okultacija zvijezda (kad Mjesec tokom svojeg kretanja sakrije neke zvijezde). Privlačna sila Mjeseca, a u manjoj mjeri i Sunca (lunisolarni uticaj), uzrokuje na Zemlji plimu i oseku mora i jezera, kao i "disanje" Zemljine kore što je 3 puta slabije od plime i oseke. Uticaj mjeseca na ljude i druga bića je još uvijek nerazjašnjen, ali je sigurno da se kukci orijentiraju pomoću Mjeseca.

Fizičke osobine

Smatra se da je Mjesec nastao prije nekih 4,5 milijarda godina, nakon udara kometa. Prilikom udara, izbačena je velika količina materijala u Zemljinu orbitu koja je oblikovala Mjesec. Mjesec je i reljefno vrlo zanimljivo nebesko tijelo. Prvi je crtež Mjeseca napravio Galilej 1609. godine. Najniža područja Mjeseca su ogromne sive površine koje se ponekad mogu zapaziti i golim okom. Te ravnice je Giovanni Riccioli (1598-1671.) nazvao morima 1651. godine, iako u njima nema vode. Ova mora nisu jednolične ravnice, jer se u njima uočavaju nabori, koji ponekad sliče na zidove, dugačke po nekoliko stotina kilometara, i pukotine, koje sliče na riječna korita. Po rubovima ravnica protežu se veliki planinski vijenci, koji nose imena planina na Zemlji (Alpe, Apenini, Pireneji, itd.). Najviša tačka Mjeseca nalazi se na planinama Leibniz, koje su na Mjesečevom južnom polu, gdje neki vrhovi dosežu i 9000 metara. Osim planinskih lanaca, na Mjesecu se mogu vidjeti i krateri ili vrtače, koji opet nose imena po najpoznatijim svjetskim znanstvenicima. Najdublji je Newtonov (Isaac Newton), oko 7250 m. Ti krateri su vrlo velikog promjera (do 300 km). Iako im rubovi izgledaju strmi, oni su vrlo malog nagiba. To otkriće pripada Nijemcu Josefu Hopmannu, koji je izumio specijalne metode istraživanja pomoću dužina sjena. Nekih 30 tisuća kratera je otkriveno na Mjesecu. Jedan od njih nosi ime Ruđera Boškovića. Kod pojedinih kratera su vidljive i uzdužne široke svijetle pruge (Kopernikov krater), za koje se smatra da su naslage pepela ili vulkanske materije nastale u vrijeme hlađenja Mjeseca. Privlačna sila Zemlje je Mjesec s vremenom toliko usporila da se njegova okretna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. To znači da se Mjesec okrene samo jedanput oko svoje osi u toku okretanja oko Zemlje. Zbog toga se sa Zemlje može vidjeti samo jedna strana Mjeseca. 1959. godine je sovjetska letjelica/sonda Lunik (Лунник) obišla Mjesec i dvjema fotokamerama ga snimila s daljine od 60 hiljada kilometara. Na osnovi tih fotografija, Sovjetska akademija znanosti je sastavila i izdala prvi atlas dijela Mjesečeve površine koji se ne vidi sa Zemlje. Mjesec također vremenski usporava brzinu kruženja Zemlje, tako da taj usporavajući utjecaj produžuje godišnje dan na Zemlji za 20 mikrosekunda. Pritom se energija kruženja Zemlje pretvara u toplinsku energiju i impuls okreta se prenosi na Mjesec, čije se kretanje godišnje udaljuje za 4 centimetra od Zemlje. Ova pojava je utvrđena laserskim mjerenjima 1995. godine.

Svojstva Mjesečeve atmosfere

- pritisak 3 × 10^-13 kPa
- helij 25%
- neon 25%
- hidrogen 23%
- argon 20%
- tragovi metana, amonijaka i karbon dioksida

Sastav Mjesečeve kore

- kisik 43%
- silicijum 21%
- aluminijum 10%
- kalcijum 9%
- željezo 9%
- magnezijum 5%
- titan 2%
- nikal 0,6%
- natrijum 0,3%
- krom 0,2%
- kalijum 0,1%
- mangan 0,1%
- sumpor 0,1%
- fosfor 500 ppm(dijelova po milijunu)
- karbon 100 ppm
- dušik 100 ppm
- vodik 50 ppm
- helijum 20 ppm

Vlasnička prava

Outer Space Treaty zabranjuje državama pravo na posjedovanje nebeskih tijela kao što je Mjesec. Ugovor UN-a koji je stupio na snagu 11. juna 1984. godine vrijedi kako za države tako i za privatne osobe. Usprkos tome, Dennis M. Hope je 1980. godine prijavio svoja vlasnička prava na Mjesec u katastru San Francisca. Kako se niko nije usprotivio tom njegovom potezu u vremenu od osam godina, koliko je vrijeme žalbe, Hope je osnovao Lunar Embassy legal, pravni ured, koji ima pravo prodaje parcela na Mjesecu. UN i Međunarodna astronomska zajednica smatraju taj njegov potez prevarom. Category:Sunčev sistem ja:月 ms:Bulan

Zemlja

Zemlja je planeta na kojoj živi čovjek i jedina nama poznata planeta na kojoj postoji život. Ona je treća planeta po udaljenosti od Sunca i najveća terestrijalna planeta u Sunčevom sistemu. Planeta Zemlja ima jedan prirodni satelit, Mjesec. Smatra se da je Zemlja nastala prije otprilike 4,5 milijardi godina. NAPOMENA: Riječ zemlja ima još dva značenja - tlo i država

Atmosfera

Zemljina atmosfera sastoji se od više slojeva, a proteže se više stotina kilometara iznad površine. Sastavljena je od 78% dušika, 21% kisika, 1% argona, te nešto vodene pare, karbon dioksida i drugih plinova. Slojevi atmosfere:
- troposfera je najdonji i najgušći dio atmosfere u kojem se događaju sve vremenske pojave. U ovom sloju temperatura opada s visinom. Sadrži velike količine vodene pare.
- stratosfera sadrži ozon koji nas štiti od štetnog zračenja iz Svemira. Temperatura je u nižim slojevima stratosfere stalna, a u višim slojevima raste. Vjetrovi koji pušu u stratosferi dostižu brzine od nekoliko stotina km/h.
- mezosfera je sloj u kojemu dolazi do naglog pada temperature.
- jonosfera (termosfera) sadrži jone, električki nabijene čestice. U ovom se sloju pod utjecajem Sunčevog vjetra stvara polarna svjetlost. Temperatura raste, sve do visine 400 km.
- egzosfera je prijelazno područje prema vakuumu. Ovo je sloj s vrlo razrijeđenim plinom, prostire se iznad 400 km visine. Prelazna područja između slojeva atmosfere su tropopauza, stratopauza i mezopauza.

Biosfera

Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji život. Životni oblici čine biosferu planete. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3,5 milijardi godina. Životne zajednice (biomi) nastanjuju gotovo cijelu površinu Zemlje, od vrlo rijetko nastanjenih arktičkih i antarktičkih područja, do gusto naseljenih područja oko ekvatora.

Hidrosfera

Zemlja je jedina planeta u Sunčevom sistemu na čijoj površini ima tečne vode. Voda pokriva 71% Zemljine površine. Najveći dio vodenih površina su morske (97%), a manji dio čini slatka voda (3%). Tekuća voda održava se na površini Zemlje zahvaljujući spoju odgovarajućih pogodnih uvjeta: orbite oko Sunca, vulkanizma, gravitacije, efekta staklenika, magnetskog polja i atmosfere bogate kisikom. Zemljina orbita nalazi se izvan područja u kojem je dovoljno toplo da bi se održala tečna voda. Bez malog efekta staklenika koji zadržava toplotu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na razdoblje u Zemljinoj historiji u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se smrznula tokom 10 do 100 miliona godina. Na planetama poput Venere vodena para se pod uticajem ultraljubičastog svjetla razlaže na vodik i kisik, vodik se ionizira i (djelovanjem Sunčevog vjetra) odlazi iz vanjskih slojeva atmosfere. Oslobođeni kisik se veže u mineralne spojeve na površini. Ovaj proces je spor, ali se smatra da je glavni razlog zbog kojega na Veneri nema vode. Na Zemlji ozonski omotač apsorbira većinu ultraljubičastog zračenja u višim slojevima atmosfere i smanjuje opisani proces. Osim toga, magnetosfera štiti ionosferu od izravnog uticaja Sunčevog vjetra. Vulkanski procesi stalno izbacuju vodenu paru iz unutrašnjosti. Procijenjeno je da minerali u Zemljinom plaštu sadrže 10 puta više vode nego je ima u oceanima, iako većina nje nikada neće biti oslobođena.

Unutrašnjost

Sastav Zemlje
Željezo	34.6%
Kisik	29.5%
Silicij	15.2%
Magnezij	12.7%
Nikal	2.4%
Sumpor	1.9%
Titan	0.05%

Slično kao i kod drugih terestrijalnih planeta, unutrašnjost Zemlje je podijeljena u više slojeva:
- vanjska kruta kora
- tečni omotač (plašt)
- tečno vanjsko jezgro
- unutrašnje kruto jezgro

Kora

Kora je vanjski sloj Zemlje, dubine 5 do 35 km. Sastavljena je od silikatnih stijena. Na granici kore i omotača nalazi se Moho-sloj, poznat i kao Mohorovičićev diskontinuitet prema hrvatskom naučniku Andriji Mohorovičiću. Materijal iz unutrašnjosti stalno izlazi na površinu kroz vulkanske otvore i pukotine na okeanskom dnu. Većina Zemljine površine je mlađa od 100 miliona godina, dok su najstariji dijelovi kore stari 4,4 milijarde godina.

Omotač

Ispod kore, do dubine 2900 km nalazi se omotač. Sastoji se od spojeva bogatih željezom i magnezijem. S dubinom raste i pritisak, a s pritiskom se mijenja i tačka topljenja. Stijene u višim slojevima nalaze se u polurastopljenom, plastičnom stanju, a u većim dubinama su krute. Materijal se kreće ("teče") vrlo sporo zbog visoke viskoznosti.

Jezgro

Kako je prosječna gustoća Zemlje 5515 kg/m³, a gustoća materijala na površini samo oko 3000 kg/m³, očito se gušći materijal mora nalaziti u jezgru. U vrijeme nastajanja Zemlje, prije 4.5 milijardi godina Zemlja je većinom bila rastopljena. U procesu koji nazivamo diferencijacija teži elementi su potonuli prema središtu, a lakši su se skupili uz površinu. Zato je jezgra sastavljena uglavnom od željeza (80%), nikla i silicija. Jezgro dijelimo u dva dijela, unutrašnju kruto jezgro poluprečnika oko 1250 km i vanjsko rastopljeno jezgro koje se pruža do poluprečnika 3500 km. Smatra se da je unutrašnje jezgro u kristalnom obliku, a vanjska sastavljena od tekućeg željeza i nikla. Smatra se da strujanje ovog rastopljenog metala (i miješanje koje nastaje zbog Zemljine rotacije) stvara Zemljino magnetsko polje. Category:Sunčev sistem ja:地球 ko:지구 minnan:Tē-kiû ms:Bumi simple:Earth

Sunce

Sunce je središnja zvijezda našeg planetarnog sistema - Sunčevog sistema. Osim Zemlje i drugih planeta, oko Sunca kruže i asteroidi, komete, meteori, transneptunski objekti u Kuiperovom pojasu i čestice prašine.

Fizičke osobine

Sunce je zvijezda glavnog niza, spektralnog tipa G2, što znači da je nešto veća i toplija od prosječne zvijezde, ali nedovoljno velika da bi pripadala tzv. "divovima". Životni vijek zvijezda ovog spektralnog tipa je oko 10 milijardi godina, a budući da je Sunce staro oko 5 milijardi godina, nalazi se u sredini svog životnog ciklusa. U središtu Sunca u termonuklearnim reakcijama (nuklearna fuzija) hidrogen se pretvara u helij. Svake sekunde u nuklearnim reakcijama sudjeluje 3,8 x 10³⁸ protona (hidrogenovih jezgri). Oslobođena energija biva izračena sa sunčeve površine u obliku elektromagnetskog zračenja i neutrina, te manjim dijelom kao kinetička i toplotna energija čestica Sunčevog vjetra i energija Sunčevog magnetskog polja. Zbog ekstremno visokih temperatura, materija je u obliku plazme. Posljedica toga je da Sunce ne rotira kao čvrsto tijelo. Brzina rotacije je veća na ekvatoru, nego u blizini polova, zbog čega dolazi do iskrivljenja silnica magnetskog polja, erupcija plina sa Sunčeve površine i stvaranja Sunčevih pjega i prominencija (protuberanci). Ove pojave nazivamo Sunčevom aktivnošću.

Osnovni podaci:

Prečnik	1 392 000 km
Masa	1,9891 x 10³⁰ kg
Prosječna gustoća	1,411 g/cm³
Površinska temperatura	5780 K
Vrijeme obilaska oko središta galaktike	2,2 x 10⁸ godina

Hemijski sastav:

Hidrogen	73,46 %
Helij	24,58 %
Kisik	0,77 %
Karbon	0,29 %
Željezo	0,16 %
Neon	0,12 %
Dušik	0,09 %
Silicij	0,07 %
Magnezij	0,05 %
Sumpor	0,04 %

Sunčev ciklus

Promjene koje opažamo na Suncu i nazivamo Sunčeva aktivnost odvijaju se periodično u cikusima prosječne dužine 11 godina. Ciklusi variraju u dužini, između 8 i 15 godina. Ove promjene obuhvataju:
- količinu izračene energije
- brojnost i raspored pjega
- brojnost sunčevih baklji
- oblik i veličinu korone Vremenski period najveće aktivnosti naziva se Sunčev maksimum. Može trajati nekoliko godina, ovisno o aktivnosti pjega i baklji. Postoje i duža periodička razdoblja Sunčeve aktivnosti. U historiji je poznat Maunderov minimum, razdoblje u drugoj polovini 17. st. tokom kojega je broj Sunčevih pjega bio izuzetno mali. Zbio se istovremeno sa periodom hladnih godina, nazvanog malo ledeno doba. Nije sasvim jasno da li su klimatske promjene bile uzrokovane ekstremno niskom Sunčevom aktivnošću.

Sastav Sunca

Sunce dijelimo na veći broj slojeva, prema uvjetima koji u njima vladaju. Granice među njima nisu jasno ocrtane i postoje prijelazna područja. Sunce nema čvrstu površinu, pa se kao granicu na kojoj počinje atmosfera uzima najviši sloj koji je još uvijek optički neproziran. Također, Sunce ne možemo tačno ograničiti jer njegov gušći dio prelazi u rjeđu atmosferu, a iza nje se daleko prostire područje u kojem djeluje Sunčev vjetar.

Jezgro

Do četvrtine poluprečnika Sunca prostire se jezgro, područje visoke temperature, oko 15,6 miliona K i pritiska 10¹⁶ Pa. U takvim uvjetima odvija se fuzija hidrogena u helij. Spajanjem 4 protona (jezgra atoma hidrogena) nastaje jedno jezgro atoma helija (2 protona i 2 neutrona), pri čemu se oslobađaju subatomske čestice i energija u obliku gama-zračenja.

Fotosfera

Prividnu površinu Sunca nazivamo još i fotosferom. Ovdje se temperature kreću oko 6000 K. Vrući plin izvire iz unutrašnjosti na površinu, zbog čega nam se čini da površina ima granulastu (zrnatu) strukturu. Granule su promjera oko 1000 km, u stalnom su pokretu (poput vrenja vode) i vrijeme trajanja im je nekoliko minuta. Ponekada nastaju tzv. supergranule promjera 30 000 km i vremena života 24 h.

Hromosfera

Hromosfera je niži sloj Sunčeve atmosfere, proteže se iznad fotosfere do visine oko 10 000 km. Znatno je rjeđa od fotosfere i nepravilnog oblika. Sa Zemlje se primjećuje samo za vrijeme potpunog pomračenja Sunca. Porastom visine gustoća atmosfere opada, ali se povećava temperatura. Ove promjene gustoće i temperature izražene su u prelaznom području između hromosfere i korone. U hromosferi se događaju izboji plina stvarajući efekte koje nazivamo prominencije i baklje. Prominencije (protuberance) su oblaci ili mlazovi usijanog plina izbačenog u vis. Mogu se uzdići do visine 150 000 km iznad fotosfere, kroz hromosferu i koronu. Gušće su od okolne tvari i dostižu temperaturu oko 20 000 K. Na sličan način dolazi do pojave baklji, mlazova plina koji se brzo podižu unutar hromosfere i padaju nazad. Vrijeme trajanja jedne baklje je oko 10 min.

Korona

U višim slojevima Sunčeve atmosfere, koroni, temperatura nastavlja rasti do 1 000 000 K. Nije sasvim jasno zbog čega se događa ovaj porast temperature. Pretpostavka je da ga stvaraju strujanja plina pod uticajem magnetskog polja. Vanjski dijelovi korone stalno gube masu u obliku Sunčevog vjetra.

Sunčev vjetar

Sunčev (solarni) vjetar je struja čestica izbačenih velikom brzinom iz gornjih slojeva Sunčeve atmosfere, uglavnom elektrona i protona. Iako je ovaj gubitak mase Sunca gotovo beznačajan i gustoća Sunčevog vjetra malehna, čestice se kreću velikim brzinama i izazivaju vidljive efekte na tijelima u Sunčevom sistemu. Poznatiji efekti Sunčevog vjetra su polarna svjetlost i usmjeravanje repa komete suprotno od Sunca. U blizini Zemlje Zemljino magnetsko polje zarobljava čestice Sunčevog vjetra i usmjerava ih prema magnetskim polovima. Budući da se čestice Sunčevog vjetra kreću brzinama od više stotina km/s, pri sudaru sa česticama u zemljinoj atmosferi dolazi do joniziranja plina i pojave svjetlosti. Ova se pojava uočava u polarnim područjima, zbog čega je dobila ime polarna svjetlost ili Aurora Borealis (odnosno Aurora Australis na južnoj Zemljinoj polulopti). Ukoliko je Sunčeva aktivnost veća, pojačano djelovanje Sunčevog vjetra može dovesti do pojave polarne svjetlosti i na manjim geografskim širinama. U takvim uslovima postoji mogućnost ometanja ili čak oštećenja radio-komunikacijskih uređaja na Zemlji i vještačkim satelitima. Komete se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, zaleđena površina komete isparava i oslobađa oblak plina i čestica prašine. Djelovanjem čestica Sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u rep komete. Budući da Sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru. Category:Sunčev sistem ja:%E5%A4%AA%E9%99%BD simple:Sun zh-cn:太阳 zh-tw:太陽

Zvijezda

Zvijezdom nazivamo bilo koje masivno gasovito tijelo u Svemiru. Zvijezde se vide kao svijetleće tačkice na noćnom nebu koje bljeskaju zbog efekta Zemljine atmosfere i njihove udaljenosti od nas. Sunce je izuzetak: ono je jedina zvijezda dovoljno bliska Zemlji tako da se može vidjeti kao disk i obezbjediti je dnevnom svjetlošću. U svakodnevnom ljudskom govoru i astronomiji postoji razlika u upotrebi termina "zvijezda". Obično se pod pojmom zvijezda ne podrazumijeva Sunce, a ponekad se odnosi na vidljive planete pa čak i meteore. Najbliža zvijezda Zemlji, osim Sunca, je Proksima Kentaura (Proxima Centauri) koja je udaljena oko 40 Pm (petametara), odnosno 4,3 SG (svjetlosne godine) ili 1,3 pc (parseka). To znači da svjetlosti trebaju 4,3 godine da stigne do Zemlje sa ove zvijezde. Ipak, pored ove udaljenosti i nekolikom puta većih udaljenosti, postoji još nekoliko zvijezda koje smatramo najbližim (vidi listu najbližih zvijezda). Astronomi misle da ima najmanje 70 sekstiliona zvijezda u poznatom dijelu našeg Svemira (70 000 000 000 000 000 000 000 ili 7 × 10²²). Veliki broj zvijezda je starosti oko milijardu ili 10 milijardi godina. Neke zvijezde čak mogu dostići i 13,7 milijardi godina, što predstavlja približnu starost Svemira. Prema veličini razlikujemo sićušne neutronske zvijezde (koje su zapravo mrtve zvijezde ne veće od nekog gradića), supergigante (veledivove) kakvi su Sjevernjača (Polaris) i Betelgez (Betelgeuze) prečnika koji je oko 1 000 veći od Sunčevog, ali i pred toga su mnogo manje gustoće nego Sunce. Jedna od najmasivnijih zvijezda je Eta Hrptenjače (Eta Carinae) čija je masa 100-150 puta veća od Sunčeve. Naučno gledano, zvijezde su samogravitirajuće sfere sačinjene od plazme u stanju ravnoteže koja proizvodi njihovu sopstvenu energiju kroz proces nuklearne fuzije. Energija koju proizvode zvijezde se raspršuje u Svemir kao elektromagnetsko zračenje (uglavnom vidljivu svjetlost) i kao struja neutrina. Prividna svjetloća zvijezde se mjeri prema njenoj prividnoj veličini. Stelarna astronomija proučava zvijezde i pojave koje pokazuju različiti oblici/razvojna stanja zvijezda. Mnoge su zvjezde su silama gravitacije povezane sa drugim zvijezdama formirajući tako dvojne zvijezde (binarne zvijezde). Također postoje i veće zvjezdane skupine poznate kao zvjezdana jata ili klasteri. Zvijezde nisu jednoliko raspršene u Svemiru već se grupišu u još veće zvjezdane skupove poznate kao galaktike. Običnu galaktiku sačinjavaju bilioni zvijezda.

Zvjezdana formacija i evolucija

Prema mišljenju astronoma zvijezde nastaju u molekularnim oblacima, tj. veliki područjima neznatno velike gustoće materije (mada još manje gustoće od zemaljske vakuumske komore) i koje nastaju zbog gravitacione nestabilnosti unutar ovih oblaka koje pokreću udarni talasi iz supernove. Zvijezde provode oko 90% svoga života trošeći vodonik u procesu fuzije da bi proizvele helij u reakcijama pod visokim pritiskom u blizini jezgra. Za ovakve zvijezde se kaže da su to zvijezde glavnog niza. Male zvijezde, koje se nazivaju crvenim patuljcima sagorijevaju svoje gorivo vrlo sporo za najmanje od sto do bilion godina. Na kraju svojih života postaju sve tamnije i tamnije i potom postaju crni patuljci. Pošto većina zvijezda troši svoje zalihe vodonika, njihovi vanjski slojevi se šire i hlade, pa tako formiraju crvene gigante. (Za nekih 5 milijardi godina kada Sunce postane crveni gigant, spržit će planete Merkur i Veneru.) U međuvremenu se jezgro dovoljno kompresuje kako bi mogla započeti nuklearna fuzija, a zvijezda se pregrijava i sabija. (Teže zvijezde proizvode u procesu fuzije i teške elemente, zaklučno do željeza.) Zvijezda prosječne veličine će zatim raspršiti svoje vanjske slojeve tvoreći tako planetarnu maglicu. Jezgro koje preostaje će postati mala loptica degenerisane materije ne dovoljno masivne za dalji proces fuzije koju podržaje degenerativni pritisak i zove se bijeli patuljak. Potom će se na kraju pretvoriti u crnog patuljka. Kod većih zvijezda fuzija se odvija dok se ne završi sažimanje uzrokujući te eksploziju te zvijezde i nastanak supernove. Ovo je jedini kosmički proces koji se dešava tokom ljudskog vijeka. Tokom historije su opservirane kao "nove zvijezde" kojih nije bilo prije. Većina zvjezdane materije se rasprši tokom eksplozije formirajući maglice (poput Rak-maglice) a njeni ostaci kolabiraju u neutronsku zvijezdu (pulsar ili rendgenski raspršivač, ili u slučaju većih zvijezda u crnu rupu. U sastav raspršenih vanjskih slojeva ulaze i teški elementi od koji često grade nove zvijezde ili planete. Ispuštena materija iz supernove i zvjezdani vjetar velikih zvijezda igraju ključnu ulogu u oblikovanju međuzvjezdane sredine. Stelarna evolucija uglavnom objašnjava nastanak i nestanak zvijezda.

Klasifikacija zvijezda

Postoje razne klase zvijezda koje rangiraju od onih tipa O koje su veoma velike i sjajne do onih tipa M koje su jedva dovoljno velike da započne sagorijevanje vodonika. Najčešće korištene klase su: O,B,A,F,G,K i M i vrlo se lahko pamte korištenjem mnemonike "Oh, Be A Fine Girl, Kiss Me" ( nekim varijantama "guy" namjesto "girl") koju je prvi put uvela u upotrebu Annie Jump Cannon (1863.-1941. god.). Postoje i ostale mnemonike za klase zvijezda. Svako od slova ima po 9 podklasa. Naše Sunce pripada klasi G2 koja je vrlo blizu sredine opserviranih izraza kvantiteta. Većina zvijezda spada u tzv glavni niz koji daje opis zvijezda na onovu njihove apsolutne veličine i spektralnog tipa. Sunce je uzeto kao prototipna zvijezda (ne zbog njegove bilo kakve specifičnosti već zbog toga što je to nama najbliža i najpoznatija zvijezda), pa se karakteristike ostalih zvijezda daju u solarnim jedinicama. Na primjer, masa Sunca je: :M_Sunca = 1.9891 × 10³⁰ kg. Mase ostalih zvijezda se daju kao odnos njihove mase naspram Sunčevoj:M_Sunca.

Imena zvijezda

Mnoge se zvijezde identifikuju samo prema kataloškim brojevima, a samo ih nekoliko ima vlastito ime. Imena su tradicionalna i uglavnom su porijeklom iz arapskog, latinskog i grčkog jezika, te kao Flamsteedove designacije ili kao Bayerove designacije. Jedina ustanova kojoj je dato pravo od strane naučnih krugova da imenuje zvijezde i druga nebeska tijela je Internacionalna Astronomska Unija. Jedan broj privatnih kompanija (npr. kao Internacionalni Zvjezdani Registar tvrde da daju imena zvjezdama, ali ipak ova imena ne prihvataju naučni krugovi niti ih koriste, pa mnogi astronomski naučni krugovi vide ove organizacije kao varalice koje traže žrtve među neukim narodom koji nema pojma o tome kako se imenuju zvijezde. Pogledajte zvjezdane designacije za više informacija o tome kako se daju imena zvijezdama.

Načini reakcija nuklearne fuzije

Razne reakcije nuklearne fuzije se odvijaju u unutrašnjosti zvjezdanih jezgara, zavisno od njihove mase i hemijskog sastava (v. stelarna nukleosinteza). Zvijezde počinju svoj život kao oblaci sastavljeni uglavnom od 25% vodonika, te helija i težih elemanata u manjim procentima. U Suncu sa temperaturom jezgra od oko 10⁷ K vodonik se troši u procesu fuzije da bi nastao helij u tzv. proton-proton reakciji: :2(¹H + ¹H → ²H + e⁺ + ν_e) (4.0 MeV + 1.0 MeV) :2(¹H + ²H → ³He + γ) (5.5 MeV) :³He + ³He → ⁴He + ¹H + ¹H (12.9 MeV) Ove reakcije konačno postaju: :4¹H → ⁴He + 2e⁺ + 2γ + 2ν_e (26.7 MeV) U masivnijim zvijezdama helij se proizvodi tokom ciklusa reakcija kataliziranim ugljikom, tj. tzv. ugljik-azot-kiseonik ciklusa. U zvijezdama sa temperaturama jezgra od 10⁸ K i masama između 0,5M_Sunca i 10M_Sun helij se transformiše u ugljik u trostrukom afa-procesu: :⁴He + ⁴He + 92 keV → ^{8
-}Be :⁴He + ^{8
-}Be + 67 keV → ^{12
-}C :^{12
-}C → ¹²C + γ + 7.4 MeV Opći oblik ove reakcije je: :3⁴He → ¹²C + γ + 7.2 MeV.

Zvjezdana mitologija

Što se tiče sazviježđa i samoga Sunca zvijezde u cjelini imaju svoju mitologiju. Smatrane su dušama umrlih ili božanstvima.

Vanjski linkovi

- [http://encyclopedia.thefreedictionary.com/star Farlexova Enciklopedija-poglavlje Zvijezda]
- [http://www.astro.wisc.edu/~dolan/constellations/constellations.html Sazviježđa i njihove zvijezde]
- [http://www.astro.uiuc.edu/~kaler/sow/starname.html Imena zvijezda]
- [http://www.jas.org.jo/star.html Arapski nazivi zvijezda]
- [http://www.obliquity.com/skyeye/misc/name.html Stranica o imenima zvijezda od Davida Harpera i Lynne Marie Stockman]
- [http://www.iau.org/IAU/FAQ/starnames.html Stranica IAU-e o imenima zvijezda]
- [http://www.teapot.orcon.net.nz/maori_star_names.html Maorski nazivi sazviježđa i zvijezda]
- [http://www.glyphweb.com/esky/default.htm?http://www.glyphweb.com/esky/stars/default.htm Stranica The Electronic Sky - indeks vlastitih imena zvijezda] Category:Astronomija ja:星 ms:Bintang simple:Star th:ดาวฤกษ์

Galileo Galilej

Galilei Galileo (rođen 15. februara 1564. preminuo 8. januara 1642.), talijanski matematičar, fizičar i astronom. Galilei je otac moderne astronomije. Pronašao je zakone slobodnog pada tijela, prvi uveo opitnu metodu i matematičko formuliranje fizičkih zakona i na taj način postavio temelje klasične fizike. Otkrio je cikloidu i njenu primjenu na lukove mostova. Osnovao je balistiku, određujući paraboličku putanju zrna. Konstruirao je prvi termoskop. 1610. godine je izradio poznati Galileiev durbin sa uvećanjem od 20x, na temelju već postojećeg koji je imao uvećanje od 10x, i njime otkrio planine na Mjesecu, četiri Jupiterova satelita koji nose i njegovo ime, i zvjezdanu konstrukciju Mliječne staze. Otkrio je da i planet Venera ima iste faze kao i Mjesec. U svom djelu Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo tolemaico e copernicano, objavljenog u Firenci 1632. godine, iznio je učenje heliocentričnog sustava i zbog toga ga je inkvizicija 1633. godine stavila u okove i odvela u Rim, kod pape Urbana VIII. Poslije dva tjedna provedena u karanteni na inzistiranje Ferninanda II. de Medicia, premješten je u rezidenciju toskanskog konzula. U aprilu 1633. godine je inkvizicija počela njegovo ispitivanje, da bi sa suđenjem počela 22. juna 1633. godine i u namještenom sudskom procesu ga osudila na odricanje od svog učenja, na što je on i pristao, bojeći se da ga ne bi zadesila ista sudbina kao i Giordana Bruna iz godine 1600., i na zatvor neodređenog trajanja što je kasnije papa Urban VIII. pretvorio u konfinaciju (kućni pritvor). Pritvoren do smrti u svojoj kući u Firenci, završio je svoje veliko djelo Discorsi e dimonstrazioni matematiche intorno a due nuove scienze attenenti alla meccanica, koje je objavljeno 1638. godine, a u kojem je objasnio zakone fizike i mehanike u novoj svjetlosti, po čemu se i smatra osnivačem klasične fizike i mehanike. Prvo izdanje njegovih svih knjiga izdano je u Firenci između 1842. i 1856. godine u 16 knjiga. 31. oktobra 1992. godine, 359 godina poslije procesa protiv Galileia, papa Ivan Pavao II. je zatražio oprost i ukinuo presudu inkvizicije protiv Galilea Galileia. U njegovu čast, svemirska sonda, napravljena za istraživanje Jupitera, i satelitski navigacioni sustav su nazvani njegovim imenom. Category:Biografije ja:ガリレオ・ガリレイ simple:Galileo Galilei zh-cn:伽利略·伽利莱

1598

Događaji

1598. u temama

Rođenja

Smrti

ko:1598년 simple:1598

1651

Događaji

1651. u temama

Rođenja

Smrti

ko:1651년 simple:1651

Isaac Newton

Isaac Newton, (Isak Njutn) engleski fizičar, matematičar i astronom (rođen 4. januara 1643 preminuo 31. marta 1727). Jedan od najvećih prirodnih naučnika u historiji.

Životopis

Engleski fizičar, matematičar i astronom Isaac Newton rodio se na Božić 1642. godine u mjestu Woolsthorpe u okrugu Lincoln u Engleskoj. Nakon poroda bio je praktično otpisan, ali je ipak uspio preživjeti. Newtonova majka uskoro se preudala pa se o malom Isaacu brinula baka. Još dok je pohađao osnovnu školu Isaacov ujak William Esconty primjetio je kako njegov nećak nije običan dječak već da posjeduje nesumnjive crte izuzetne nadarenosti. Newton je veoma rano pokazao i vještinu u pravljenju raznovrsnih naprava kojima je zarađivao i svoje prve honorare. Umjesto da s vršnjacima uživa u dječijim nepodopštinama mali Isaac je konstruirao mehaničke lutke, fenjere kojima je plašio praznovjerne seljake, drveni sat koji se sam navijao, mlin s proždrljivim mišem, koji je istovremeno bio i mlinar i glavni pokretač naprave i još puno toga. Srednju školu završio je u gradiću Grenthem. Završivši srednju školu Newton se po preporuci svog ujaka upisuje na Cambridge kao najsiromašniji student. Stoga je morao raditi teške poslove kako bi zaradio za život i školovanje. Sveučilište je rangiralo svoje studente. U samom početku Newton je bio zadnji na rang listi, ali se vremenom talentom i znanjem izdvojio se i nametnuo. O tome dovoljno govori i činjenica da je odmah nakon završenog studija dobio mjesto predavača na istom fakultetu na kojem je studirao. U periodu od 1664. do 1666. godine Londonom je harala kuga pa se Newton mogao na miru udubiti u svoje zamisli vezane za mehaniku i dinamiku i tako postaviti temelje svom životnom djelu. Newton je tih godina radio tako intezivno da se skoro razbolio. Nakon što je kuga minula Newton se vratio u Cambridge gdje je 1669. na mjestu profesora matematike naslijedio svog učitelja Isaaca Barrowa. Prvo je predavao optiku, a potom i druge predmete među kojima se našao i zemljopis. Čak je objavio i jedan udžbenik zemljopisa. U Kraljevsku akademiju Newton je primljen na osnovu refraktorskog teleskopa kojim je promatrao Jupiterove satelite. Teleskop je izradio sam Newton pokazavši tako savršeno poznavanje složenih tehnoloških postupaka od kojih je najsloženiji bio brušenje ogledala. Izbor u Akademiju donio je Newtonu i prvi sukob i to s fizičarem Robertom Hookom. Hook je bio fizičar, kemičar, astronom i arhitekt, čovjek nepostojanog karaktera koji nije imao strpljenja raditi dugo na jednom projektu i čuvati za sebe otkriće do samoga kraja. Zbog toga je dolazio u mnoge sporove s drugim znanstvenicima koji su njegove ideje dovodili do konačnog ostvarenja. Između ostalog prigovarao je svakom da ga je pokrao. S Newtonom se sporio zbog teorije svjetlosti. Za razliku od Hooka Newton je kao rijetko koji znanstvenik bio nesklon iznošenju svojih ideja u javnost prije njihove konačne obrade. Za njega je bilo sasvim prirodno da utroši 20 godina za neki posao. Ipak, nije bio tajanstveni ili sujevjeran. Laskanja i priznanja dolazila su sama po sebi, on ih nije odbijao ali mu nisu mnogo značila. Druga, čuvenija, Newtonova svađa jeste ona s Leibnizom oko pitanja prvenstva u otkriću infinitezimalnog računa. Newton je žudio otkriti ono što se zove materia prima (prvobitna materija), kako bi na taj način imao "sve". Nije se zadovoljavao samo objašnjavanjem ustrojstva svijeta, jer je priznavao vrhovnog tvorca, na svoj protestantski način, kao strastan teolog i pisac mnogih teoloških rasprava u kojima je iskušavao svoju logiku na pitanjima bez ikakvog značaja za znanost pa i samo teologiju danas. Nije se zadovoljavao pasivnim promatranjem i bilježenjem onoga što jeste takvo kakvo jeste; od prvog dana stvaranja žudio je za samim stvaranjem, za mijenjanjem kako bi mogao reći: Otkrio sam sve. Hypotheses non fingo (Ne izmišljaj hipoteze) - bijaše njegova čuvena deviza koju nije napuštao do kraja života. Za sve je tražio logična objašnjenja, u eksperimentu. Newtonova tajanstvenost, šutnja i strpljiv rad mogli su imati i kobne posljedice po njegov život, kada se 1690. godine zapalio njegov radni kabinet, odnosno rukopisi na njegovom radnom stolu. U tom besmislenom požaru koji je čini se izazvala mačka oborivši svijeću, izgorili su neki Newtonovi rukopisi. U njima su bili zapisani njegovi radovi vezani uz kemiju i knjiga o prelamanju svjetlosti. U tim rukopisima nalazili su se i ogledi kojima se Newton bavio 20 godina, ogroman empirijski materijal kakav nije bilo moguće više prikupiti, pa je razumljiv njegov očaj nad prizorom uništenog truda. Tri godine bio je na opasnom putu ludila, s trenucima potpune neuračunljivosti ali se ipak izvukao iz takvog stanja. Navodno mu je u pronalaženju izlaza s tog puta pomogla i njegova ljupka nećakinja po nagovoru filozofa Locka, velikog Newtonovog prijatelja. Newton je bio čovjek duha, zaboravaljo je na hranu i san kada je radio. Probudivši se dugo je sjedio u noćnoj košulji na ivici kreveta i razmišljao. Smatrao je kako nakon sna mozak najbolje radi, oslobođen zagađenja. Istog mišljenja bio je i Descartes. Newton je mnogo godina bio i zastupnik u britanskom parlamentu gdje je uporno šutio osim u nekoliko iznimnih slučajeva kada je digao svoj glas u korist autonomnosti znanosti i Cambridgea. Njegova slava bila je tolika da se preko njegovih riječi nije moglo lahko preći. Također je bio dopisni član Francuske akademije, a francuski kralj čak mu je nudio mirovinu. Njegovo grandiozno djelo Matematički principi prirodne filozofije (Philosophiae nautralis principa mathematica) izmijenilo je pogled na svijet, a mnogi znanstvenici citirali su ga kao Bibliju. Počasti koje su mu iskazivane nije doživio nijedan Englez prije njega. U svojoj 54 godini postao je upravitelj kovnice novca. Nama to danas izgleda krajnje besmisleno, ali taj položaj u ono vrijeme bio je znak izuzetnog društvenog statusa. Newton je poživio 84 godine, uglavnom u dobrom zdravlju. Izgubio je samo jedan zub, od napornog gledanja u Mjesec oslabio mu je vid, a kosa mu je rano osjedila ali je ostala bujna do posljednjih dana. Preminuo je 31. marta 1727. godine u Londonu. Iza Newtona ostale su brojne, još poptuno neistražene, bilježnice sa tisućama kemijskih recepata.

Djela

1687 napisao je "Philosophiae naturalis principia mathematica". U tom djelu je ujedinio istraživanja Galileo Galileia i Johannes Keplera u jednu teoriju gravitacije i postavio je osnovu klasične mehanike u kojoj je formulirao tri osnovna zakona gibanja.

Izumi

Utjecaj

Category:Osoba Category:Biografije ja:アイザック・ニュートン ko:아이작 뉴턴 ms:Isaac Newton simple:Isaac Newton th:ไอแซก นิวตัน

Ruđer Bošković

Ruđer Josip Bošković (Dubrovnik, 18. maj 1711. – Milano, 13. februar 1787.), matematičar, astronom, geodet, fizičar i filozof.

Životopis

Bošković je rođen u Dubrovniku kao sedmo dijete majke Paule Bettera, kćerke jedne talijanske bogate obitelji, i oca Nikole Boškovića, srpskoga trgovca. Osnovno obrazovanje je stekao u Dubrovniku, a s 15 godina odlazi u Rim, gdje stupa u isusovački Collegium Romanum. 1732. godine završio je filozofiju a nedugo zatim i teologiju. Po završenom studiju teologije zaređen u svećenika i stupio je u isusovački red. 1740. godine postaje profesor matematike.

Matematika

Ruđer Bošković se bavio mnogim matematičkim problemima, beskonačno malim veličinama, logoritmima negativnih brojeva, problemom tijela maksimalne atrakcije itd. U svojoj knjizi Elementa matheseos universae, Rim 1754., daje znatan broj teorema iz trigonometrije, prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug. U raspravi De aestu maris (1747.), prvi među matematičarima govori o neeuklidskoj geometriji, u kojoj se s krivuljama radi isto kao i s pravcima, te predlaže geometriju s tri i više prostornih i jednom vremenskom veličinom, koja se danas i upotrebljava.

Astronomija

Bavio se i astronomijom i objavio pet knjiga pod nazivom Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (1785.) U njima izlaže svoju teoriju o aberaciji svjetlosti, te kao i Einstein smatra brzinu svjetlosti konstantnom. Po njemu je sve relativno, kako prostor, tako i vrijeme. Mjerila nisu konstantne dužine i smanjuju se u pravcu kretanja. Kao metodu za pronalaženje skretanja svjetlosne zrake pri prolazu kroz razne sredine, preporučuje pokuse s dva teleskopa od kojih je jedan ispunjen vodom. Ispitujući krivulju refrakcije, prvi određuje visinu troposfere. Iz tri opažanja Sunčevih pjega određuje rotaciju Sunca i njegov promjer, izvodi jednačinu šestog stepena za kretanje kometa, koju su kasnije prihvatili Olbers, Langrange, Opolcer i Wilkens. Zamišlja zvijezde kao veća ili manja sunca. Njegova atomistika predvidjela je zvijezde sa vrlo gustom i vrlo razrijeđenom materijom, divove i patuljke, koji su otkriveni tek u 20. vijeku. Zvjezdarnica u Breri blizu Milana, za koju je izradio planove, bila je najmodernija u to doba. Osnovao je praktičnu astronomiju, prvi ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mjernih instrumenata i dao formulu za ispravke grešaka.

Geodezija

U geodeziji, 1741. Ruđer Bošković je iznio ideju o geoidu kao obliku Zemlje. U knjizi De litteraria expeditione per pontificiam ditione ad dimentiendos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam, iussu et auspiciis Benedicti XVI (1755.) prvi obraća pažnju na skretanja vertikala, što je, po njemu, posljedica nerazmjerne raspodjele masa na površini Zemlje. U tu je svrhu 1750. izveo mjerenje meridijanskog luka između Rima i Riminija zajedno s Christopherom Maireom i razvio mrežu trokuta s dvjema geodetskim osnovicama kod Rima i Riminija. Knjiga je prevedena i na francuski 1770. godine.

Optika

U optici je poznat po instrumentima kao što je prizma s promjenljivim uglom i kružni mikrometar.

Teorija atoma

U djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, objavljenom u Beču 1758. godine, iznosi da je sve materija i kretanje. Po njemu je materija sastavljena od istih elemenata, samo je različiti zakoni čine različitom. Bohrov atom je direktam potomak Boškovićevog atoma. On uvodi zakon sila, koje su odbojne na malim međuelektronskim udaljenostima, a privlačne na velikim udaljenostima, što kasnije dalje razvija Michael Faraday. Atom svodi na središnju tačku oko koje se šire oblaci privlačno-odbojnih sila (Boškovićevo polje).

Internacionalni naučni rad i doprinos u diplomatiji

Bošković se, iako svećenik, zalagao za Kopernikov sustav. Bio je vrlo ugledna ličnost tog vremena. 1761. godine astronomi su se pripremali da posmatraju prolaz Venere ispred Sunčevog diska i u tu svrhu ga britanski Royal Society šalje u Istanbul (Carigrad) kako bi mogao posmatrati taj prolaz. Ruska akademija nauka ga prima za člana u Sankt Petersburgu. Francuska ga je 1773., kad je ukinut isusovački red, imenovala upravnikom optike za mornaricu. Bio je poznat i kao inženjer, pjesnik i diplomat. Kao inženjer, na zahtjev pape Benedikta XIV. napravio je planove za popravku apsida i kupola crkve Svetog Petra u Rimu i radio na isušivanju močvara u Italiji. Kao diplomat odlazi u London kako bi ublažio sumnje Velike Britanije da Dubrovnik (Ragusa) pruža usluge Francuskoj i na taj način krši svoju neutralnost. Tada biva i primljen u londonski Royal Society. Ruđer Bošković je umro 13. februara 1787. godine u Milanu. Pokopan je u crkvi Sv. Maria Podone.

Ruđer Bošković danas

U Zagrebu je 1950. godine osnovan Institut za naučna istraživanja na području atomske fizike, koji je na prijedlog hrvatskog fizičara Ivana Supeka dobio ime Ruđera Boškovića. Astronomsko društvo u Beogradu je nazvano po njemu, kao i jedan krater na Mjesecu. Jedna ulica u Beogradu se zove po njemu, kao i obzervatorija na Kalemegdanu. Ruđer je na spisku 100 najpoznatijih Srba.

Djela

- De maculis solaribus 1736. (O Sunčevim pjegama)
- De circulis oscillatoribus 1740. (O oskulatornom krugu)
- De viribus vivis 1745. (O živoj sili)
- De cometis 1746. (O kometama)
- De aestu maris (1747.)
- De lumine 1748. (O svjetlosti)
- Elementa matheseos universae, 1754
- De litteraria expeditione per pontificiam ditione ad dimentiendos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam, iussu et auspiciis Benedicti XVI(1755.)
- Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758.
- Opera pertinentia ad opticam et astronomiam 1785.

Izvori

- djelomično Vojna Enciklopedija 1959.
Vanjski linkovi

- [http://www.banknotes.com/hr.htm Bošković na novčanicama]
- [http://www.irb.hr/ Institut Ruđer Bošković]
- [http://www.luc.edu/libraries/science/jesuits71720.html#rb Jesuits and the Sciences] Bošković, Ruđer Bošković, Ruđer Bošković, Ruđer Bošković, Ruđer

Nikola Kopernik

] Nikola Kopernik, (19. februara 1473. - 24. maja 1543.), poljski astronom. Od 1491. do 1494. godine studirao je teologiju, matematiku, medicinu i astronomiju u Krakowu. Od 1496. do 1504. godine studirao je crkveno pravo, astronomiju i medicinu u Italiji. Poslije je bio do 1512. godine lijekar i tajnik svom ujaku, varmijskom biskupu (Warmia, poljska crkvena kneževina na ušću Visle), onda do kraja svog života je bio svećenik u Frauenburgu, gdje je na jednoj kuli tvrđave, koja je okruživala crkvu, uredio zvjezdarnicu (Kopernikov toranj) sa koje je promatrao nebeska gibanja. Na temelju tih promatranja, a i rezultata do kojih je došao, napisao je djelo De revolutionibus orbium coelestium u 6 knjiga, objavljeno u Nuernbergu 1543. godine, neposredno pred smrt. Ovo djelo bijaše revolucionarna prekretnica u astronomiji, te je bilo poticajem kapitalnih otkrića Keplera i Newtona. Kopernikov ili heliocentrični sistem svijeta zasniva se na tvrdnjama da se Zemlja okreće oko svoje osi i da kruži oko Sunca. Ove tvrdnje su uskoro bile prihvaćene u naučnim krugovima, ali su ujedno uzrokovale uzbunu u crkvenim krugovima, pa je papa 1616. ovo Kopernikovo djelo zabranio, tj. stavio na index, sve do 1822. godine. Valja reći i da su ostale kršćanske sljedbe (npr. kalvinizam) bile protiv heliocentričnoga sustava, a da ga je i odbacivao nemali dio naučnika onoga doba (npr. Francis Bacon) zbog korelacije s mjerenjima koja nije, u to doba, bila bolja od geocentričnoga ili Ptolomejeva sistema. Category:Osoba Category:Biografije ja:ニコラウス・コペルニクス ko:니콜라우스 코페르니쿠스 th:นิโคเลาส์ โคเปอร์นิคัส

Vulkan

::Za članak o fiktivnoj planeti iz serije Star Trek, pogledajte članak Vulkan (planeta) Vulkani su velike pukotine u litosferi kroz koje najčešće uz eksploziju iz unutrašnjosti Zemlje izbijaju užarene stijene, pepeo i gasovi. Sama prethodno opisana pojava se naziva vulkanizam. Pukotina u litosferi kroz koju se izliva užarena masa naziva se krater. Užarena masa koja izbija na površinu Zemlje kroz krater naziva se magma ili lava, a pojava erupcija vulkana. Zone na Zemlji koje se odlikuju vulkanskom aktivnosti nazivaju se labilnim zonama. Na Zemlji se vulkani najčešće javljaju na granicama tektonskih ploča, no vulkani postoje i na tijelima koja nemaju tektonske ploče (Venera, Io) Najpoznatija ovakva zona je u Tihom okeanu i naziva se vatreni pojas Pacifika. Naziv vulkan potiče od rimskog boga Vulkana, boga vatre i vulkana. Vulkanima se bavi vulkanologija. Category:Geografija

1959

Događaji

1959. u temama

Rođenja

Smrti

ja:1959年 ko:1959년 simple:1959 th:พ.ศ. 2502

Neon

Neon (Ne, latinski - neon) je plemeniti gas. On se nalazi u gornjim slojevima Zemlje u količini od 5 × 10^-7%. Neon ne ulazi u hemijske reakcije. Stabilni izotopi su mu: ²⁰Ne, ²¹Ne i ²²Ne Neon nema nikakav biološki značaj . Ovaj element je otkriven od strane Wiliama Ramsaya i Morrisa W. Traversa 1898 godine. Ime elementa potiče od grčke reči neos. Neon je gas bez ukusa i mirisa. Koristi se za punjenje neonski svjetiljki. Category:Hemijski element

Hidrogen

Hidrogen (Vodonik, Vodik, Latinski: Hydrogenium, H) je najlakši hemijski element u periodnom sistemu elemenata koji ima simbol H i atomski broj 1, te atomsku težinu 1,00794. U njemu ima 99,98% običnog hidrogena (procijum), 0,02% teškog vodonika atomske težine 2 (deuterijum) koji je sastavni dio teške vode, i u tragovima superteškog vodonika atomske težine 3 (tricijum) koji je sastavni dio hidrogenske bombe. Paracelzus (Theophrastus Phillippus Aureolus Bombastus von Hohenheim - Paracelsus) je u 16. vijeku otkrio da se pri dobijanju metalnih acida razvija lahko zapaljiv gas, koji je nazvan zapaljivi vazduh. Englez Henri Kevendiš (Henry Cavendish) je 1760. odredio osobine hidrogena, a njegov zemljak Dž. Vorltajr (J. Warltire) je 1766. ustanovio da se sagorijevanjem hidrogena dobija voda, te mu je stoga Francuz A. Lavoazje (Antoine-Laurent Lavoisier) dao 1781. godine naziv hydrogen (od grčkog hydro-voda i genes-stvaranje). U slobodnom stanju hidrogen je u prirodi veoma rasprostranjen, ali u malim količinama (u atmosferi, zemnom gasu i dr.). Sastavni je dio mnogih organskih jedinjenja, kiselina i baza, a s kiseonikom čini cjelokupnu količinu vode na Zemlji. Pri normalnoj temperaturi i pritisku hidrogen je gas bez boje, okusa i mirisa. Zagušljiv je ali nije otrovan. Lakši je 14,4 puta od vazduha. Temperatura ključanja mu je -252,81°C, temperatura topljenja -259,05°C, kritična temperatura -241°C, i kritični pritisak 20 atm. Hidrogen se industrijski dobija najčešće rastvaranjem vodene pare usijanim ugljenikom ili rastvaranjem vode elektrolizom. Najviše se upotrebljava za sintezu amonijaka i metanola, i za proizvodnju goriva za motorna vozila hidrogenacijom ugljenika, nafte i katrana. Osim toga, upotrebljava se za zavarivanje i topljenje metala, za punjenje vazdušnih balona i vazdušnih brodova, za redukciju nekih metalnih oksida u metale i dr. Category:Hemijski element

St. Quentin, New Brunswick

Saint-Quentin is a town in the Restigouche region of northwestern New Brunswick, Canada, approximately 50 kilometres west of the mountain Mount Carleton. As of 2001 the population was 2,280, down from 2,424 in 1996, a reduction of 5.9%. Virtually all of the population is francophone.

History

francophone In 1897, the Restigouche and Western Railway Company embarked on a project to build a railway linking Campbellton and St-Léonard, two towns in northwestern New Brunswick. The progress of its construction sent workers deep into the forest. In 1909, Simon Gallant, an Acadian working as a blacksmith, decided to settle his family by a stream near Five Fingers where he found a stray cow. At the same time, authorities began to worry about the emigration of Québec families to the United States and to Western Canada, resulting in a population decline. Msgr. Joseph Arthur Melanson, the largest settler and missionary in the parish of Saint-Quentin, originally named Anderson Siding, launched a large program of colonization. Valuing farming and agriculture, he encouraged Acadien and Québécois families to settle in the Restigouche region of New Brunswick on the fertile lands along the length of the newly built train line. The village of Anderson Siding was founded in 1910; its first mass was held in Simon Gallant's round log cabin in the forest. The first chapel was built in 1911, its first post office in 1912, its first school in 1913, and its first church in 1918. The name Anderson Siding was changed to the present name of Saint-Quentin in 1919 in commeration of the Canadian victory in the French town of the same name during the Battle of the Somme in the First World War. Its first hospital, Hotel-Dieu-Saint-Joseph, was built in 1947 and is still in operation today. Saint-Quentin was incorporated as a district in 1947, as a village in 1966, as as a town in 1992.

Industry

Logging of the area's rich forests is Saint-Quentin's largest industry. The two sawmills, Groupe Savoie and North American Forest Products, are Saint-Quentin's largest employers, employing 400 and 225 employees respectively. Agriculture is another major industry in the region near Saint-Quentin. Livestock is raised for dairy, beef and pork production, and potatoes, grain and hay are grown on the area's many farms. The production of maple syrup and other maple sugar products is the third major industry in the region; there are over 35 commercial maple plantations as well as 25 traditional sugar shacks in the area.

Tourism

Festival Western

Since 1984, Saint-Quentin has hosted the Festival Western (Western Festival) in mid-July of each year, the largest Western-themed festival of its kind in New Brunswick. Run by Le Festival Western de Saint-Quentin, Inc., it now includes rodeo, a parade, fireworks, children's activities and much more. The largest event is the "Pow-Pow", a flea market and gathering of local musicians and performers which takes place on Rue Canada, the main street of the town, which is closed to traffic for the occasion.

Old train station

In 2005, the former train station, which was reconstructed in its original location, reopened as a tourist centre as well as the offices of the Chamber of Commerce and the Festival Western. The route of the train tracks, which have been removed, has been transformed into a trail for walking, bicycling, and riding all-terrain vehicles and snowmobiles.

Other events and activities

- The Festival de l'Érable (Maple Festival), launched in 2004, takes place in the spring of each year, the maple sugar season, and includes tours of maple sugarbushes, shacks and refineries, as well as sawmills which process maple wood. In addition, it includes a market where vendors sell maple products, including syrup, sugar, salad dressing, and maple-flavoured alcoholic beverages.
- A Carnival d'Hiver (Winter Carnival) is held in February and is comprised of winter-themed activities.
- Golfing at the local golf course and riding ATVs and snowmobiles are popular activities.

References

- Ville de/Town of Saint-Quentin (brochure produced by the town)

External links

- [http://saintquentin.nb.ca/ Official site] (in French)
- [http://festivalwesternnb.com/ Festival Western]
- [http://www12.statcan.ca/english/Profil01/Details/details1.cfm?D=1&SEARCH=BEGINS&A=&DataType=1&ID=3254&LANG=E&Province=13&PlaceName=saint%2Dquentin&SGC=1314022&A=&CSDNAME=Saint%2DQuentin&PSGC=13&CMA= Statistics Canada profile] Category:Towns in New Brunswick

milan italy hotels szko�y szko�y policealne gry strategiczne sluby

:: RELATED NEWS ::