Oortov oblak (ponekad se naziva i Öpik-Oortov oblak) je pretpostavljeni kuglasti oblak kometskih jezgri na udaljenostima oko 50 000 do 100 000 AJ od Sunca.
Povijest ideje
Kometi pri svakom prolazu pokraj Sunca razvijanjem repa izgube i do desettisućiti dio svoje mase. S obzirom da neki kometi imaju relativno kratke periode (npr. Halleyev komet - oko 76 godina), astronomima je odavno postalo jasno da je životni vijek kometa ograničen na tek desetak tisuća ophoda oko Sunca, što je znatno manje od starosti sunčevog sustava (oko 4 i pol milijarde godina). S obzirom da su kometi relativno česta pojava, mora postojati nekakav izvor kometa u vanjskom dijelu sunčevog sustava.
1932. Ernst Öpik, estonski astronom, prvi je iznio ideju da kometi dolaze iz oblaka smještenog na rubu sunčevog sustava.
Nizozemac Jan H. Oort prvi je, na osnovu zapaženih orbitalnih karakteristika dugo-periodičkih kometa, 1950. godine predložio postojanje sfernog oblaka kometskih jezgri na udaljenosti od oko 50 000 AJ od Sunca koja bi sadržavala stotine milijardi potencijalnih kometa. Prema Oortu, prolasci susjednih zvijezda pokraj sunčevog sustava izazivaju poremećaje u gibanjima kometa, od kojih se neki obruše prema Suncu. Oortov oblak je vrlo daleko, pa je komete koji tamo borave nemoguće snimiti čak i najsuvremenijim teleskopima.
Osnovne značajke
Oortov oblak je ogroman sferni oblak kometskih jezgri koji čini granicu sunčevog sustava. Ova je ljuska najgušća na udaljenostima od oko 50 000 astronomskih jedinica, a preteže se i do 200 000 AJ daleko u svemir. Oortov oblak je vrlo rijedak, pa su kometi u prosjeku međusobno udaljeni na desetke milijuna kilometara. Broj kometa je procijenjen na 6 trilijuna (6 × 1012) čija je ukupna masa oko 40 puta veća od mase Zemlje. Vjeruje se da se oblak sastoji od relativno gušćeg prstena u ravnini ekliptike, te nešto rjeđe ljuske. Temperatura tijela u Oortovom oblaku iznosi oko 4 K.
Oortov oblak izvor je dugo-periodičkih kometa. Kometi iz Oortovog oblaka gravitacijski su vrlo slabo vezani za Sunce, pa vanjski gravitacijski utjecaji lako poremete njihove putanje preusmjeravajući ih prema unutrašnjosti sunčevog sustava ili međuzvjezdanom prostoru. Pored dugo-periodičkih kometa, smatra se da i kometi s periodima osrednjeg trajanja i s velikim inklinacijama, kao Halley i Swift-Tuttle, također potječu iz Oortovog oblaka.
Pored zvijezda u prolazu, uzroci promjena putanje kometa mogu biti prolasci velikih oblaka molekularnog vodika i galaktičke plimne sile. Veliki vodikovi oblaci, od kakvih nastaju zvijezde i njihovi planetarni sustavi, mogu biti višestruko veće mase od Sunca, a susrećemo ih u prosjeku jednom u 300 do 500 milijuna godina. Galaktičke plimne sile posljedica su različitih udaljenosti Sunca i kometa od središta naše galaksije. Na udaljenostima od 200 000 AJ galaktičke plimne sile imaju veći utjecaj na gibanje kometa od gravitacijske sile Sunca, pa se kometi iz ovih prostora lako izgube u međuzvjezdanom prostoru.
Smatra se da su tijela koja čine Oortov oblak nastala na vrlo raznolikim udaljenostima od Sunca, što objašnjava raznolikost u sastavu dugo-periodičkih kometa, koji potječu iz ovog područja.
Sunce je zvijezda glavnog niza (pogledati Hertzsprung - Russelov dijagram), spektralnog tipa G2, što znači da je nešto veća i toplija od prosječne zvijezde, no nedovoljno velika da bi pripadala tzv. "divovima". Životni vijek zvijezda ovog spektralnog tipa je oko 10 milijardi godina, a budući da je Sunce staro oko 5 milijardi godina, nalazi se u sredini svog životnog ciklusa.
U središtu Sunca u termonuklearnim reakcijama (nuklearna fuzija) vodik se pretvara u helij. Svake sekunde u nuklearnim reakcijama sudjeluje 3.8 x 1038protona (vodikovih jezgri). Oslobođena energija biva izračena sa sunčeve površine u obliku elektromagnetskog zračenja i neutrina, te manjim dijelom kao kinetička i toplinska energija čestica sunčevog vjetra i energija sunčevog magnetskog polja.
Zbog ekstremno visokih temperatura, tvar je u obliku plazme. Posljedica toga je da Sunce ne rotira kao čvrsto tijelo. Brzina rotacije je veća na ekvatoru, nego u blizini polova, zbog čega dolazi do iskrivljenja silnica magnetskog polja, erupcija plina sa sunčeve površine i stvaranja sunčevih pjega i prominencija (protuberanci). Ove pojave nazivamo sunčevom aktivnošću.
Promjene koje opažamo na Suncu i nazivamo sunčeva aktivnost odvijaju se periodično u cikusima prosječne duljine 11 godina. Ciklusi variraju u duljini, između 8 i 15 godina. Ove promjene obuhvaćaju:
- količinu izračene energije
- brojnost i raspored pjega
- brojnost sunčevih baklji
- oblik i veličinu korone
Vremenski period najveće aktivnosti naziva se sunčev maksimum. Može trajati nekoliko godina, ovisno o aktivnosti pjega i baklji. Postoje i dulja periodička razdoblja sunčeve aktivnosti. U povijesti je poznat Maunderov minimum, razdoblje u drugoj polovici 17. st. tijekom kojega je broj sunčevih pjega bio izuzetno malen. Zbio se istovremeno sa periodom hladnih godina, nazvanog malo ledeno doba. Nije sasvim jasno da li su klimatske promjene bile uzrokovane ekstremno niskom sunčevom aktivnošću.
Sastav Sunca
Sunce dijelimo na veći broj slojeva, prema uvjetima koji u njima vladaju. Granice među njima nisu jasno ocrtane i postoje prijelazna područja. Sunce nema čvrstu površinu, pa se kao granicu na kojoj počinje atmosfera uzima najviši sloj koji je još uvijek optički neproziran.
Također, Sunce ne možemo točno ograničiti jer njegov gušći dio prelazi u rjeđu atmosferu, a iza nje se daleko prostire područje u kojem djeluje sunčev vjetar.
Jezgra
Do četvrtine polumjera Sunca prostire se jezgra, područje visoke temperature, oko 15.6 milijuna K i tlaka 1016Pa. U takvim uvjetima odvija se fuzija vodika u helij. Spajanjem 4 protona (jezgre atoma vodika) nastaje jedna jezgra atoma helija (2 protona i 2 neutrona), pri čemu se oslobađaju subatomske čestice i energija u obliku gama-zračenja.
Fotosfera
Prividnu površinu Sunca nazivamo još i fotosferom. Ovdje se temperature kreću oko 6000 K. Vrući plin izvire iz unutrašnjosti na površinu, zbog čega nam se čini da površina ima granulastu (zrnatu) strukturu. Granule su promjera oko 1000 km, u stalnom su pokretu (poput vrenja vode) i vrijeme trajanja im je nekoliko minuta. Ponekada nastaju tzv. supergranule promjera 30 000 km i vremena života 24 h.
Kromosfera je niži sloj sunčeve atmosfere, proteže se iznad fotosfere do visine oko 10 000 km. Znatno je rjeđa od fotosfere i nepravilnog oblika. Sa Zemlje se primjećuje samo za vrijeme potpune pomrčine Sunca. Porastom visine gustoća atmosfere opada, ali se povećava temperatura. Ove promjene gustoće i temperature izražene su u prijelaznom području između kromosfere i korone
U kromosferi se događaju izboji plina stvarajući efekte koje nazivamo prominencije i baklje.
Prominencije (protuberance) su oblaci ili mlazovi usijanog plina izbačenog u vis. Mogu se uzdići do visine 150 000 km iznad fotosfere, kroz kromosferu i koronu. Gušće su od okolne tvari i dostižu temperaturu oko 20 000 K. Na sličan način dolazi do pojave baklji, mlazova plina koji se brzo podižu unutar kromosfere i padaju nazad. Vrijeme trajanja jedne baklje je oko 10 min.
Korona
U višim slojevima sunčeve atmosfere, koroni, temperatura nastavlja rasti do 1 000 000 K. Nije sasvim jasno zbog čega se događa ovaj porast temperature. Pretpostavka je da ga stvaraju strujanja plina pod utjecajem magnetskog polja.
Vanjski dijelovi korone stalno gube masu u obliku sunčevog vjetra.
Sunčev vjetar
Sunčev (solarni) vjetar je struja čestica izbačenih velikom brzinom iz gornjih slojeva sunčeve atmosfere, uglavnom elektrona i protona. Iako je ovaj gubitak mase Sunca gotovo beznačajan i gustoća sunčevog vjetra malena, čestice se kreću velikim brzinama i izazivaju vidljive učinke na tijelima u sunčevom sustavu. Poznatiji učinci sunčevog vjetra su polarna svjetlost i usmjeravanje repa kometa suprotno od Sunca.
U blizini Zemlje zemljino magnetsko polje zarobljava čestice sunčevog vjetra i usmjerava ih prema magnetskim polovima. Budući da se čestice sunčevog vjetra kreću brzinama od više stotina km/s, pri sudaru sa česticama u zemljinoj atmosferi dolazi do ioniziranja plina i pojave svjetlosti. Ova se pojava uočava u polarnim područjima, zbog čega je dobila ime polarna svjetlost ili Aurora Borealis (odnosno Aurora Australis na južnoj zemljinoj polutci). Ukoliko je sunčeva aktivnost veća, pojačano djelovanje sunčeva vjetra može dovesti do pojave polarne svjetlosti i na manjim zemljopisnim širinama. U takvim uvjetima postoji mogućnost ometanja ili čak oštećenja radio-komunikacijskih uređaja na Zemlji i umjetnim satelitima.
Kometi se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, sleđena površina kometa isparava i oslobađa oblak plina i čestica prašine. Djelovanjem čestica sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u rep kometa. Budući da sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru.
Category:Sunčev sustavals:Sonneja:太陽ko:태양ms:Mataharisimple:Sunth:ดวงอาทิตย์zh-min-nan:Ji̍t-thâu
Masa
Masa je jedno od osnovnih svojstava materije.
U svakodnevnom životu često je zamjenjujemo s težinom, što je neispravno jer su to dvije različite fizikalne veličine
(Razlike: masa je apsolutna, dok težina ovisi o gravitaciji;
masa se mjeri vagom, a težina dinamometrom;
masa se izražava u kilogramima [kg], a težina u njutnima[N]).
Masa je mjera tromosti.
Iz ove izjave nameće se pitanje :
Što je to tromost?
Tromost (Inercija) je također svojstvo svakog tijela po kojemu to tijelo nastoji ostati u stanju gibanja u kojem se nalazi (u stanju mirovanja ako miruje, u stanju kretanja ako se kreće).
Što, dakle, znači da je masa mjera tromosti?
To znači da su ove dvije veličine međusobno ovisne i proporcionalne - tijelo veće mase ima veću tromost, a tijelo manje mase ima manju tromost.
Osnovna mjerna jedinica za mjerenje mase je 1 kilogram [kg].
Masa tijela koje ima masu 1 kg jednaka je masi prautega, odnosno mjerna jedinica za masu - 1 kg izvedena je od mase etalona koji se čuva u muzeju utega i mjera u Sevresu pokraj Pariza.
Masu nekog tijela možemo odrediti vaganjem - uspoređivanjem mase tijela s masom utega-tijela poznate mase.
Ako vaga pokaže da su mase ovih tijela jednake (dođe do izjednačenja, kazaljka pokazuje na 0...) tada znate da je masa tijela jednaka poznatoj masi utega.
Kategorija:Fizikalne veličineja:質量simple:Mass
Halleyev komet
Komet Halley, službene oznake 1p/Halley poznat je pod imenom Halleyev komet i vrlo je vjerojatno najpoznatiji komet u povijesti čovječanstva. Nazvan je tako po svojem otkrivaču Edmondu Halleyu. Sam komet spada u skupinu sjajnih kometa kratkog perioda.
Više informacije o Halleyevom kometu: [http://www.croeos.net/Mambo//index.php?option=content&task=view&id=209&Itemid=60 CroEOS.net: Halleyev komet]
Category: kometija:ハレー彗星simple:Comet Halley
Sunčev sustav
Sunčev sustav je područje u svemiru koje čini barem jedna zvijezda i objekti koji se kreću u određenoj orbiti oko te zvijezde.
Ti objekti mogu biti: asteroidi, kometi, prirodni sateliti, planeti i slično. Izraz se obično koristi za naš sustav, u kojem je Zemlja. Da se izbjegne zbrka, drugi sunčevi sustavi nazivaju se planetarni sustavi. U većini drugih jezika (vidi poveznice) naziv je izveden iz riječi Sol, što je latinsko ime za Sunce.
Svojstva Sunčeva sustava
Nebeska tijela koja čine Sunčev sustav
Sunce pripada zvijezdama spektralne klase G2, gdje 99.86% mase sustava otpada na masu zvijezde.
masu - Planeti su devet tijela u Sunčevu sustavu. Navodimo ih prema udaljenosti od Sunca, od najbližeg do najdaljeg: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton.
- Poveća tijela koja kruže oko planeta su prirodni satelit ili mjeseci.
- Prašina i druga sitna tijela kruže oko planeta, od čega nastaju planetarni prstenovi.
- Svemirski otpad su komadi ili tijela koja su ljudskog porijekla i vecinom se nalaze u orbiti oko planeta Zemlje.
- Planetisimali.
- Asteroidi
- Kometi
- Kentauri su ledena nebeska tijela nalik na komete koja imaju nešto manje ekscentričnu orbitu, koja im omogućava da se zadrže u području između Jupitera i Neptuna.
- Trans-Neptunska tijela - Kuiperov pojas je pojas u obliku diska koji se prostire iza planeta Neptuna u širini od 30 AU do 50 AJ od Sunca.
- Oortov oblak je hipotetični pojas koji se prostire od 50,000 do 100,000 AJ od Sunca. Vjeruje se da je ova oblast izvor kometa s dugim periodima.
- Zodijačka svjetlost - Svemirska prašina
Izvor planetarnih sustava i njihova evolucija
Uobičajeno misljenje je da planetarni sustavi nastaju prilikom tvorbe zvijezda kao i prilikom slučajnih sudara zvjezdanih sustava. Postoji još jedna rasprostranjena teorija: da planetarni sustavi nastaju od zvjezdanih oblaka ili nebula.
Sunčev sustav i ostali planetarni sustavi
Krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća čovjek je uspio pronaći dokaze o postojanju planeta izvan Sunčeva sustava. Otkriće drugih planetarnih sustava postalo je moguće nakon izgradnje moćnih optičkih teleskopa na Zemlji i razvoja posebnih elektronskih naprava (digitalnih kamera), računarskih tehnika obrade podataka, i razvoja dostupnih i jeftinih računarskih mreža. Kroz promatranje Dopplerova efekta u sjaju dalekih zvijezda astronomi su uspjeli dokazati postojanje drugih planetarnih sustava. K tome su prilikom promatranja uspjeli ustanoviti i masu kao i svojstva orbite planeta izvan Sunčeva sustava.
Svojstva glavnih planeta
Sva svojsta i mjere u donjoj tablici su relativni u odnosu na planet Zemlju:
- Međunarodna Astronomska Unija svrstao je Pluton u planete odmah nakon njegova otkrića 1930. godine, ali ta klasifikacija je sada upitna zbog nedavnih otkrića.
Republika Estonija (estonski: Eesti Vabariik ili Eesti) je država u sjevernoj Europi. Djeli kontinentalnu granicu sa Rusijom i Letonijom, a od Finske je odvaja Finski zaljev. Estonija je članica Europske unije i NATO-a od 2004. godine.
Povijest
Ljudske naseobine su postale moguće u Estoniji nakon zadnjeg ledenog doba,kada se led otopio (otprilike prije jedanaest do trinaest tisuća godina). Prva ljudska nastamba je nađena kod rijeke Pärnu, blizu grada Sindi. Datira iz otprilike 8. milenija Pr.Kr.
Pokrštavanje Estonije je počelo kada su Danci i Nijemci osvojili to područje 1227. godine. Od tada su razne strane sile kontrolirali područje Estonije, kao što su Danska, Švedska, Poljska i napokon Rusija (1710. de facto, 1721. de jure). Visoki i srednjevisoki stalež su sačinjavali Baltički Nijemci do otprilike 1918. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega, Nijemce su iz Estonije silom izbacili, prvo Hitler, a onda Staljin.
Nakon pada Carske Rusije, poslije Oktobarske Revolucije, Estonija je postala samostalna država 24. veljače 1918. godine. Poslije rata za nezavisnost i Tartuskog Dogovora, potpisanog 2. veljače 1920. Estonija je održala nezavisnost iduće dvadeset i dvije godine. Isti sustav vladanja je obnovljen 1992. godine, nakon pada SSSR-a. Sustav se sastoji od parlamenta Riigikogu čije zastupnike biraju svi Estonci iznad 18 godina. Parlament je bio raspušten 1934. godine, za vrijeme vladavine predsjednika Konstantina Pätsa do parlamentarnih izbora 1938. godine.
Kao posljedica dogovora Hitler-Staljin u lipnju 1940. godine, sovjetska vojska je okupirala Estoniju. Mnogi političari i intelektualci su bili ušutkivani i ubijani, među kojima i prvi predsjednik Konstantin Päts koji je deportiran u Rusiju. Treći Reich je okupirao zemlju 1941. godine, a SSSR ju je vratio natrag 1944. Estonija je proglašena samostalnom 20. kolovoza 1991. i taj je datum državni praznik u Estoniji. Estonija je postala članica EU i NATO-a 2004. godine.
Politika
2004
Estonija je parlamentarna država, čiji parlament se bira svake četiri godine. Vladu čine premijer i 14 ministara. Parlament Riigikogu se sastoji od 101. zastupničkog mjesta. Sudbenu vlast čini Vrhovni sud ili Riigikohus koji se sastoji od 19 sudaca.
Estonija je uvela mogućnost glasanja preko interneta, što je prvi put iskušano na prošlim lokalnim izborima i biti će jedan od načina glasanja na idućim parlamentarnim izborima.
Okruzi
Estonija je podjeljena u 15 okruga (estonski: množ. maakonnad; jedn. - maakond).
Popis:
2004 - Harjumaa - Hiiumaa - Ida-Virumaa - Järvamaa - Jõgevamaa - Läänemaa - Lääne-Virumaa - Pärnumaa - Põlvamaa - Raplamaa - Saaremaa - Tartumaa - Valgamaa - Viljandimaa - Võrumaa
Zemljopis
2004
Estonija se nalazi na istočnoj obali Baltičkog mora. Prosječna nadmorska visina je 50 m, a najviša točka države je Suur Munamägi na jugoistoku (318 m).
U Estoniji postoji preko 1,400 jezera (većina su vrlo mala, a najveće je,jezero Peipsi veličine 3,555 km². Estonija ima 3,794 kilometara vrlo razvedene obale. Zemlja ima preko 1,500 otoka od kojih su dva dovoljno velika da bi bili zasebni okruzi, Saaremaa i Hiiumaa.
Gospodarstvo
1999. godine, Estonija je doživjela najgoru gospodarsku godinu od dobitka samostalnosti 1991. godine. Ova kriza se dogodila ponajviše zbog velike gospodarske krize u susjednoj Rusiji. Estonija je postala članica WTO-a (Svjetske Trgovinske Organizacije) u studenom 1991. godine (druga baltička država koja je postala članica). U procesu tranzicije privatizirani su energetski, telekomunikacijski i drugi državni sektori. Uz pomoć Europske unije, Svjetske banke i Nordic banke, Estonija je završila pripreme za Europsku uniju krajem 2002. godine i postala član iste 1. svibnja 2004. godine.
Estonija ima brzorastuće gospodarstvo, djelom zbog toga što veliki broj skandinavskih firmi otvaraju svoje podružnice u Estoniji, a i djelom zbog tranzita ruske nafte. Estonija je najbogatija od svih baltičkih zemalja. Država će vjerojatno uvesti euro kao valutu 1. siječnja 2007. godine.
Stanovništvo
Izvorni Estonci čine oko 70 % populacije države. Ostalih 30-tak posto čine razni imigranti iz bivših sovjetskih država, većinom iz Rusije. Rusi su većinom nastanjeni u glavnom gradu Tallinnu i sjeveroistočnoj Estoniji. U zemlji postoji i mala finska manjina.
Službeni jezik je estonski, koji je blizak finskom i mađarskom. Ruski je također vrlo raširen jezik i većina stanovništva ga zna.
Etničke skupine
Ovo je popis etničkih skupina u Estoniji po popisu stanovništva iz 2003. godine:
- 68.4% Estonci - 25.7% Rusi - 2.1% Ukrajinci - 1.2% Bjelorusi - 0.8% Finci - 1.7% ostali
Religija
Finci
Većina Estonaca su protestantske luteranske vjeroispovjesti, iako se samo mali broj stanovništva izjasnio kao aktivni vjernici. Ruska manjina je većinom pravloslavne vjeroispovjesti.
U Estoniji postoji i Estonska pravoslavna Crkva, koja je zbog nerazjašnjenih pitanja u zategnutim odnosima sa Ruskom pravoslavnom Crkvom.
Danas preko 31% odraslog stanovništva su sljedbenici određene vjere i sastoje se od:
- 15% Estonski luteranci
- 14% Pravoslavci - 0.5% Baptisti
- 0.5% Katolici
Također u zemlji postoji vrlo mali broj ostalih protestanata i Židova, također postoji i skupina neopogana koji su obnovili staru religiji Taara.
Kultura
Prva tiskana knjiga na estonskom je katekizam koji je tiskan 1535. u njemačkom Wittenbergu.
Glazba je veoma važan dio nacionalnog identiteta zemlje. Od 1869. u Tartu se održava festival, na kojem danas sudjeluje oko 30 tisuća glazbenika i pjevača pred preko 200 tisuća ljudi.
Stabilnost zvijezde ovisi o dvije međusobno suprotstavljene sile:
- termonuklearne reakcije nastoje raspršiti materijal zvijezde u okolni prostor
- sila gravitacije koja tome se suprotstavlja i koja nastoji zadrzati masu zvijezde na okupu
Ako prevlada sila gravitacije, materijal zvijezde se sažima, pa nastaju zvijezde u kojima je materija sabijena do vrlo visokih gustoća (neutronske zvijezde, bijeli patuljci), a ako je masa zvijezde veća od određene kritične granice ili Chandrasekarova granica dolazi do beskonačnog sažimanja u fizikalni singularitet iz kojeg više ne može pobjeći čak ni svjetlost - crna rupa. Ako nadvlada prva tendencija, zvijezda može eksplodirati u silovitoj eksploziji i tako nastaje nova ili supernova. Odnos sjaja i veličine zvijezde prikazuje se Hertzsprung-Russelovim dijagramom. Prosječna galaksija sadrži oko stotinu milijardi zvijezda.
Klasifikacija
Postoje razne klasifikacije za zvijezde, ali najpopularnija klasifikacija je ona koja je izmislila Annie Jump Cannon. Kod ove klasifikacije zvjezde se svrstavaju po sjajnosti i veličini tako da svaka klasa zvijezde dobiva obilježavajuće slovo: O,B,A,F,G,K,M poslje čega slijedi jednoznamenasti broj od 1 do 9 koja obilježava subkategoriju sjajnosti i veličine. Tako na primjer. Slovo O označava veliku sjajnu zvijezdu, dok na samom kraju slovo M su zvijezde koje su na pragu veličine dovoljne za pokretanje nuklearne fuzije. U ovoj klasifikaciji naše Sunce pripada zvijezdama G2 klase.
Imenovanje
Radi lakšeg snalaženja na nebu i njihova pronalaženja, zvijezde su grupirane u zviježđa.
Teleskop (grčki tele = daleko, skopein = gledati) je jedan od najvažnijih astronomskihoptičkih instrumenata. Teleskop skuplja i fokusira svjetlost (elektromagnetsko zračenje) i prikazuje uvećanu sliku vrlo udaljenih objekata. Pomoću njega možemo vidjeti i snimiti slike objekata koji su previše udaljeni, premaleni ili slabijeg sjaja nego što inače možemo vidjeti.
Pod teleskop se najčešće misli optički teleskop, no postoje i teleskopi koji prikupljaju zračenje iz nekog drugog dijela spektra elektromagnetskog zračenja. Radio teleskopi koriste radio antene, a postoje i teleskopi za gama-zrake
Otkriće
Prvi teleskop po konstrukciji istovjetan dalekozoru načinio je Galileo Galilej početkom 17. stoljeća: 1609. godine. Već početkom 1610. njime je napravio velika otkrića. Utvrdio je da na Mjesecu postoje planine, i izmjerio im visinu. Uočio je pjege na Suncu i pomoću njih odredio koliko vremena treba Suncu za okret oko svoje osi. Pronašao je četiri najveća Jupiterova mjeseca, a prvi je vidio Mliječnu stazu kao mnoštvo zvijezda.
Građa
Svaki teleskop sastoji se od cijevi, objektiva i okulara. Svjetlost ulazi na strani objektiva, a izlazi kroz okular, gdje promatrač naslanja oko. Teleskop je montiran na postolje, a može imati i pomoćni paralelni mali dalekozor tražilac (eng. finder) za lakše snalaženje među mnoštvom zvijezda koje vidite u okularu. Svjetlost prolazi teleskopom, sabire se objektivom i zatim prolazi okularom. Slika zvijezde nastaje u žarištu gdje se zrake skupljaju. Okular je leća kroz koju promatramo nastalu sliku.
Neki teleskopi imaju leću kao objektiv: zovu se refraktori jer kod njih slika nastaje lomom svjetlosti (refrakcijom) na površinama leće. Dijelimo ih na akromate i apokromate. Kod akromata objektiv je sastavljen od dva optička elementa. Apokromati imaju objektive sastavljene od više elemenata - kvalitetno ali skupo rješenje.
Druga vrsta teleskopa ima zrcalni objektiv - to su reflektori. Kod njih slika nastaje odbijanjem, refleksijom na površini zrcala. U čestoj je uporabi Newtonov reflektor, tzv. newtonian kojega je izumio Isaac Newton.
Katadiopteri su slični reflektorima iako imaju nešto drukčiju konstrukciju. Skupljaju svjetlost pomoću leća i zrcala, a glavna prednost im je kompaktnost.
Prema montaži postolja
Prema montaži teleskope dijelimo u dvije osnovne vrste: azimutalne i ekvatorijalne. Kod azimutalnih teleskop pomjeramo po smjeru - azimutu i visini. Ekvatorijalne montaže imaju azimutalnu os nagnutu paralelno sa polarnom osi Zemlje, što im omogućuje lako kompenziranje zemljine vrtnje.
Osnovni parametri teleskopa
- Kutno povećanje - razmicanje objekata u vidnom polju teleskopa i prividno uvećanje likova. Kutno povećanje nam govori koliko nam se neki predmet čini većim nego kad ga gledamo golim okom. Ono je jednako omjeru žarišnih duljina objektiva i okulara. Žarišna duljina objektiva ovisi o teleskopu, a žarišna duljina okulara o okularu kojeg montiramo na teleskop. Svaki teleskop, dakle, uz odgovarajući okular može povećavati po volji, međutim, postoji granica koju postavlja kvaliteta optike. Korištenje većeg povećanja rezultira prezamućenom ili pretamnom slikom.
- Svjetlosna moć - kroz teleskop se zvijezde vide sjajnije. Teleskop ima veću svjetlosnu moć od oka. Zjenica oka ima u najvećoj tami ne više od 7 mm promjera, dok dalekozor ili teleskop imaju mnogo veće promjere objektiva. Svjetlo skupljeno s veće površine omogućuje uočavanje slabije sjajnih objekata.
- Vidno polje - najveći kut pod kojim vidimo objekte u okularu. Okulari koji daju veće povećanje imaju manje vidno polje.
- Razlučivost - teleskop većeg objektiva ima bolje razlučivanje - raspoznavanje međusobno bliskih objekata.
Konačna razlučivost je posljedica ogiba svjetlosti. Razlučivost ovisi o promjeru pukotine kroz koju svjetlost prolazi (u ovom slučaju objektiv) i valnoj duljini svjetlosti. Priroda nameće takva ograničenja i nama, tako da uz promjer zjenice koju imamo i valne duljine vidljive svjetlosti, ne možemo razaznati predmete koje vidimo pod kutem manjim od 1' (1 lučne minute).
Poznatiji teleskopi
lučne minute - Svemirski teleskop Hubble - umjetni satelit u orbiti oko Zemlje s teleskopom koji promatra u vidljivom spektru svjetlosti, kao i u spektru ultraljubičaste i infracrvene svjetlosti. Hubble je u prednosti nad zemaljskim teleskopima, jer nije ovisan o vremenskim prilikama, niti na kvalitetu slike utječe komešanje atmosfere. Osim toga, teleskopima na Zemlji atmosfera onemogućava prolaz valnih duljina u ultraljubičastom i infracrvenom spektru. Teleskop Hubble je razvila i lansirala američka svemirska agencija NASA tijekom devedesetih godina 20. stoljeća.
- Very Large Telescope (VLT) je skup od četiri povezana teleskopa. Svaki teleskop ima promjer ogledala od 8 metara, što je trenutno među najvećim promjerima ogledala zemaljskih teleskopa. VLT je smješten u pustinji Atakama u Čileu.
Glavni članak: Zemljina atmosfera
Zemljina atmosfera sastoji se od više slojeva, a proteže se više stotina kilometara iznad površine. Sastavljena je od 78% dušika, 21% kisika, 1% argona, te nešto vodene pare, ugljik dioksida i drugih plinova.
Slojevi atmosfere:
- troposfera je najdonji i najgušći dio atmosfere u kojem se događaju sve vremenske pojave. U ovom sloju temperatura opada s visinom. Sadrži velike količine vodene pare.
- stratosfera sadrži ozon koji nas štiti od štetnog zračenja iz svemira. Temperatura je u nižim slojevima stratosfere stalna, a u višim slojevima raste. Vjetrovi koji pušu u stratosferi dostižu brzine od nekoliko stotina km/h.
- mezosfera je sloj u kojemu dolazi do naglog pada temperature.
- ionosfera (termosfera) sadrži ione, električki nabijene čestice. U ovom se sloju pod utjecajem sunčevog vjetra stvara polarna svjetlost. Temperatura raste, sve do visine 400 km.
- egzosfera je prijelazno područje prema vakuumu. Ovo je sloj s vrlo razrijeđenim plinom, prostire se iznad 400 km visine.
Prijelazna područja između slojeva atmosfere su tropopauza, stratopauza i mezopauza.
Biosfera
Glavni članak: Život
Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji život. Životni oblici čine biosferu planeta. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3.5 milijardi godina. Životne zajednice (biomi) nastanjuju gotovo cijelu površinu Zemlje, od vrlo rijetko nastanjenih arktičkih i antarktičkih područja, do gusto naseljenih područja oko ekvatora.
Hidrosfera
Glavni članak: Ocean
Zemlja je jedini planet u Sunčevom sustavu na čijoj površini ima tekuće vode. Voda pokriva 71% Zemljine površine. Najveći dio vodenih površina su morske (97%), a manji dio čini slatka voda (3%). Tekuća voda održava se na površini Zemlje zahvaljujući spoju odgovarajućih pogodnih uvjeta: orbite oko Sunca, vulkanizma, gravitacije, efekta staklenika, magnetskog polja i atmosfere bogate kisikom.
Zemljina orbita nalazi se izvan područja u kojem je dovoljno toplo da bi se održala tekuća voda. Bez malog efekta staklenika koji zadržava toplinu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na razdoblje u Zemljinoj povijesti u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se smrznula tijekom 10 do 100 milijuna godina.
Na planetima poput Venere vodena para se pod utjecajem ultraljubičastog svjetla razlaže na vodik i kisik, vodik se ionizira i (djelovanjem sunčevog vjetra) odlazi iz vanjskih slojeva atmosfere. Oslobođeni kisik se veže u mineralne spojeve na površini. Ovaj proces je spor, ali se smatra da je glavni razlog zbog kojega na Veneri nema vode. Na Zemlji ozonski omotač apsorbira većinu ultraljubičastog zračenja u višim slojevima atmosfere i smanjuje opisani proces. Osim toga, magnetosfera štiti ionosferu od izravnog utjecaja sunčevog vjetra.
Vulkanski procesi stalno izbacuju vodenu paru iz unutrašnjosti. Procijenjeno je da minerali u Zemljinom plaštu sadrže 10 puta više vode nego je ima u oceanima, iako većina nje nikada neće biti oslobođena.
Slično kao i kod drugih terestričkih planeta, unutrašnjost Zemlje je podijeljena u više slojeva:
- vanjska kruta kora
- tekući omotač (plašt)
- tekuća vanjska jezgra
- unutrašnja kruta jezgra
Kora
Kora je vanjski sloj Zemlje, dubine 5 do 35 km. Sastavljena je od silikatnih stijena. Na granici kore i omotača nalazi se Moho-sloj, poznat i kao Mohorovičićev diskontinuitet prema hrvatskom znanstveniku Andriji Mohorovičiću.
Materijal iz unutrašnjosti stalno izlazi na površinu kroz vulkanske otvore i pukotine na oceanskom dnu. Većina Zemljine površine je mlađa od 100 milijuna godina, dok su najstariji dijelovi kore stari 4.4 milijarde godina.
Omotač
Ispod kore, do dubine 2900 km nalazi se omotač. Sastoji se od spojeva bogatih željezom i magnezijem. S dubinom raste i tlak, a s tlakom se mijenja i točka taljenja. Stijene u višim slojevima nalaze se u polurastopljenom, plastičnom stanju, a u većim dubinama su krute. Materijal se kreće ("teče") vrlo sporo zbog visoke viskoznosti.
Jezgra
Kako je prosječna gustoća Zemlje 5515 kg/m3, a gustoća materijala na površini samo oko 3000 kg/m3, očito se gušći materijal mora nalaziti u jezgri. U vrijeme nastajanja Zemlje, prije 4.5 milijardi godina, Zemlja je većinom bila rastopljena. U procesu koji nazivamo diferencijacija teži elementi su potonuli prema središtu, a lakši su se skupili uz površinu. Zato je jezgra sastavljena uglavnom od željeza (80%), nikla i silicija.
Jezgru dijelimo u dva dijela, unutrašnju krutu jezgru polumjera oko 1250 km i vanjsku rastaljenu jezgru koja se pruža do polumjera 3500 km. Smatra se da je unutrašnja jezgra u kristalnom obliku, a vanjska sastavljena od tekućeg željeza i nikla. Smatra se da strujanje ovog rastopljenog metala (i miješanje koje nastaje zbog Zemljine rotacije) stvara zemljino magnetsko polje.
Molekula je najmanji dio čiste kemijske tvari koji posjeduje ista kemijska svojstva i građu kao i polazna tvar. Molekulu čine atomi (dva ili više) povezani elektronima u kovalentnoj vezi. Molekula se može sastojati od atoma istog elementa, naprimjer kisik u zraku koji udišemo nalazi se u molekuli O2, a ozon ima formulu O3.
Primjer za molekulu sastavljenu od atoma različitih elemenata je voda, čije je kemijska formula H2O, koja se sastoji od dva atoma vodika i jednog atoma kisika.
Category:Kemijaals:Molekülja:分子ko:분자simple:Moleculeth:โมเลกุล
U njemu ima 99,98% običnog vodika (procij), 0,02% teškog vodika, atomske mase 2 (deuterij) koji je ujedno i sastavni dio teške vode, i ima ga u superteškom vodiku, atomske mase 3 (tricij), koji je i sastavni dio hidrogenske bombe.
Pri normalnom pritisku i temperaturi, vodik je plin bez boje, mirisa i okusa, zagušljiv je ali nije otrovan i lakši je 14,4 puta od zraka.
U industriji vodik se najčešće dobiva rastvaranjem vodene pare usijanim ugljikom ili razdvajanjem vode na sastavne elemente elektrolizom.
Vodik se upotrebljava za sintezu amonijaka i metanola, za proizvodnju goriva za motorna vozila hidrogenacijom ugljika, nafte i katrana. Koristi se i za zavarivanje i topljenje metala, za punjenje zračnih balona i zračnih brodova, za pretvaranje nekih metalnih oksida u metale itd.
Robert Dale Owen (November 7, 1801–June 24, 1877) was a longtime exponent in his adopted United States of the socialist doctrines of his father, the Welshman Robert Owen, as well as a politician in the Democratic Party.
Born in Glasgow, Scotland, Owen emigrated to the United States in 1825, and helped his father create the Utopian community of New Harmony, Indiana. After the community failed, Owen returned briefly to Europe, then moved to New York City and became the editor of the Free Enquirer, which he ran from 1828 to 1832. Along with Fanny Wright, he was an intellectual leader of the radical Democratic faction, the Locofocos. In contrast to most other Democrats of the era, Owen and Wright were opposed to slavery, though their artisan radicalism distanced them from the leading abolitionists of the time. (Lott, 129)
He returned to Indiana, and served in the Indiana House of Representatives twice (1835-1838; 1851-1853). After two unsuccessful campaigns, he was elected to the United States House of Representatives in 1842, and served from 1843 to 1847. While in Washington, he drafted the bill for the founding of the Smithsonian Institution.
Owen was elected a member of the Indiana Constitutional Convention in 1850, and was instrumental in securing to widows and married women control of their property, and the adoption of a common free school system. He later succeeded in passing a state law giving greater freedom in divorce.
In 1853, Franklin Pierce appointed Owen as United States minister at Naples. After leaving that post in 1858, Owen retired from political life, but remained an active intellectual.
He was a strong believer in spiritualism and was the author of two well-known books on the subject: Footfalls on the Boundary of Another World (1859) and The Debatable Land Between this World and the Next (1872).
Owen died at his summer home in Lake George, New York, and was buried nearby.
References
- [http://bioguide.congress.gov/scripts/biodisplay.pl?index=O000152 Biographical Directory of the United States Congress: OWEN, Robert Dale]
- Schlesinger, Arthur M., Jr. The Age of Jackson. Boston : Little, Brown, 1953 [1945].
- Lott, Eric. Love and Theft: Blackface Minstrelsy and the American Working Class, Oxford University Press, 1993, ISBN 019509641X.
Owen, Robert DaleOwen, Robert DaleOwen, Robert DaleOwen, Robert DaleOwen, Robert Dale
Witte mars
De Witte Mars was een betoging die plaats had op 20 oktober1996 in Brussel na het uitbarsten van de zaak Dutroux. De betogers kwamen op straat voor een beter werkend gerecht dat in alle onafhankelijkheid de zaak Dutroux tot op het bot zou kunnen uitspitten en voor een betere bescherming van kinderen.
Christelijk fundamentalisme
Christenfundamentalisme is een fundamentalistische beweging die vooral voorkomt onder Amerikaanse protestanten.
De term fundamentalist kan op verschillende manieren worden gebruikt. Historisch gezien en voor hen die de benaming gebruiken om zichzelf mee aan te duiden, is een fundamentalistische christen iemand die zich houdt aan de vijf "geloofsfundamenten" als basale minimumdefinitie van het christelijk geloof. Daarvan afgeleid is een "fundamentalistisch christen" een christen, die de
Het Witte Dorp is een klein wijkje in het westen van Rotterdam, ingeklemd in een driehoek tussen de drukke Tjalklaan en de de Schiedamseweg, die bijelkaar komen in het Marconiplein, en de wijk Oud Mathenesse. De Schiedamseweg is een
Wikipedia:Schrijfwedstrijd/Homoseksualiteit in Rusland
Homoseksualiteit in Rusland- een studie van de geschiedenis van gay rights in Rusland.
right
Inleiding
Op 6 november 1893 stierf de (ook in zijn tijd) zeer bekende componist Pjotr Iljitsj Tsjaikovski. Over zijn dood doen vele verhalen de ronde. Eén lezing is dat Tsjaikovski zelfmoord pleegde door het drinken van een glas met cholera vergiftigd water, nadat een Hof van Eer hem daartoe had aangezet, omdat er
Wikipedia:Schrijfwedstrijd/H-II-gebied ]]
Een H-II-gebied is een wolk van gloeiend gas, soms vele honderden lichtjaren in doorsnede, waarin stervorming plaatsvindt. Jonge, hete, blauwe sterren welke gevormd zijn uit het gas stralen scheutig ultraviolet licht uit waarbij ze de
