Uran je sedma planeta u Sunčevom sistemu i treća po veličini. Uran je udaljen 19.218 AJ ili 2,870,990,000 km od Sunca. Ima prečnik 51,118 km (na ekvatoru) i masu 8.683 × 1025 kg. U orbiti oko Urana do sada je otkriveno 27 prirodnih satelita i 11 planetarnih prstenova.
Uran odbija oko 51% sunčeva svjetla (albedo 0.51). Za prosječne opozicije (kada je najbliži Zemlji) vidi se pod uglom od 4 lučne sekunde, a magnituda mu je oko 5.3. Budući da naše oko može vidjeti objekte svjetlije od magnitude 6.5, Uran se može vidjeti i golim okom, ali ga je teško raspoznati od okolnih zvijezda. Mali teleskop je dovoljan da se iz tačke pretvori u mali plavo-zeleni disk.
Uran je dobio ime po bogu neba i ocu Titana u grčkoj mitologiji.
Fizičke osobine
Uran spada u plinovite divove, kao i Jupiter, Saturn i Neptun. Smatra se da, kao i Neptun, ima malu kamenu jezgru. Na jezgro se nastavlja omotač od vodenog leda, metana i amonijaka, koji prema van postupno prelazi u atmosferu. Uran, za razliku od ostalih plinovitih divova, nema vlastiti izvor toplote u unutrašnjosti.
Najniža temperatura je izmjerena na razini sa pritiskom od 100 milibara i iznosi 52 K. Iznad tog sloja temperatura raste do 150 K (-123°C) u razrijeđenoj gornjoj atmosferi. Temperatura prema unutrašnjosti raste do nekoliko hiljada °C. Za vrijeme prolaska letjelice Voyager 2 Uranov južni pol je bio okrenut Suncu. Iz toga proizlazi da bi polarna područja trebala biti toplija od ekvatorskih što, iz nepoznatih razloga, ipak nije slučaj.
Atmosfera
Uranova atmosfera se sastoji velikom većinom od vodika (83%) i helija (15%), nešto malo metana (2%), a vode i amonijaka ima u tragovima. Metan u atmosferi daje Uranu karakterističnu modrozelenu boju jer upija svjetlost komplementarnih boja. Atmosfera Urana je gotovo bezlična. Providna je i čista do velikih dubina gdje se nalaze oblaci smrznutog metana. Polarno je područje prekriveno sumaglicom. Vjetrovi na ekvatoru pušu brzinama do 50 m/s, znatno sporije nego na drugim plinovitim divovima.
Uran pokazuje pojaseve paralelne sa ekvatorom, ali vrlo teško uočljive, čak i uz kompjutersku obradu slika. Međutim, novije fotografije teleskopa Hubble (HST) pokazuju sve veću i veću aktivnost u Uranovoj atmosferi. HST je tokom 1998. snimio čak 20 svijetlih oblaka na različitim visinama. Svijetle oblake vjerovatno čine kristali metana. Sumnja se da su promjene nastale uslijed promjene orijentacije Urana prema Suncu. Naime, Sunce obasjava područja sve bliže ekvatoru, pa izmjena dana i noći ima sve veću uticaj na temperaturu pojedinih dijelova Urana. Na Uranu se, zapravo, događa izmjena godišnjih doba. Oko godine 2007., Sunce će biti iznad Uranova ekvatora.
Orbita i rotacija
Jedan Uranov obilazak oko Sunca traje 83.83 godine. Okrene se oko svoje ose za 17 sati i 14 minuta. Kao i sva plinovita tijela ima diferencijalnu rotaciju (trajanje dana ovisi o udaljenosti od ekvatora), ali bržu pri polovima.
Uran je neobičan po tome što je okrenut "na bok", t.j. os rotacije mu je nagnuta čak 98° u odnosu na putanju oko Sunca (retrogradno kretanje). Mogući uzrok bi nekoliko uzastopnih sudara s manjim tijelima iz istog smjera.
Magnetsko polje
Uranovo magnetsko polje je nagnuto čak 55° prema ose rotacije, a smatra se da nastaje relativno blizu površine. Intenzitet Uranovog magnetskog polja otprilike odgovara Zemljinom polju, iako Uranovo polje znatno varira od mjesta do mjesta zbog velikog odmaka izvora polja od središta planete. Izvor magnetskog polja je nepoznat.
Kao i kod ostalih planeta s magnetskim poljima, postoji magnetski rep u smjeru suprotnom od Sunca, koji se kod Urana proteže najmanje 10 miliona km iza planete. Veliki nagib ose rotacije planete zajedno s nagibom magnetskog polja čine magnetski rep zavijenim u spiralu.
Uranovi sateliti
Vidi: Uranovi prirodni sateliti
Do danas je pronađeno ukupno 27 Uranovih satelita. Uran je sve do nedavno, sa svojih tadašnjih 20 poznatih satelita, držao rekord u Sunčevom sistemu, dok ga nedavno nisu pretekli Saturn sa 31 i Jupiter sa ukupno 61 satelitom. Za razliku od ostalih planeta čiji sateliti dobivaju imena po mitskim likovima, Uranovi dobivaju imena likova iz djela Williama Shakespearea i Alexandera Popea.
Možemo ih podijeliti u tri skupine:
- Prvu grupu čine 13 unutarnjih satelita koji su vrlo mali i tamni, otkriveni većinom na fotografijama Voyagera 2. To su, redom od Urana prema van: Kordelija (Cordelia), Ofelija (Ophelia), Bjanka (Bianca), Kresida (Cressida), Dezdemona (Desdemona), Julija (Juliet), Portija (Portia), Rozalinda (Rosalind), S/2003 U2, S/1986 U10, Belinda, Pak (Puck) i S/2003 U1.
- Drugu grupu čine 5 velikih satelita: Miranda, Ariel, Umbriel, Titanija (Titania) i Oberon - Treću grupu čine 7 vanjskih satelita, otkrivenih tokom 1997. i kasnije, koji su mnogostruko više udaljenih od Oberona: Kaliban (Caliban), Stefano (Stephano), Trinkulo (Trinculo), Sikoraks (Sycorax), Prospero, Setebos i S/2001 U1.
Uranovi prstenovi
Godine 1977., za vrijeme okultacije (pomračenja) zvijezde Sigma Kentaura Uranom, primjećena je jedna nepredviđena pojava. Naime, zvijezda nije naglo nestala iza Urana, već je prije i poslije pomračenja 9 puta zatitrala. To je bio rezultat prolaska iza Uranovih 9 prstenova.
Deseti i jedanaesti prsten su otkriveni kasnije, 1985. godine (Voyager 2). Redom od Urana prema vani nalaze se prstenovi: 1986U2R, 6, 5, 4, Alfa, Beta, Eta, Gama, Delta, Lambda (bivši 1986U1R) i Epsilon.
Većina prstenova je široka tek nekoliko kilometara, osim prstena 1986U2R koji je širok 2500 km. Albedo prstenova je samo 0.03 (odbijaju tek 3% svjetlosti). Prstenovi su eliptični, posebno vanjski, i ne izgledaju cjelovitima poput Saturnovih prstenova. Veličina čestica je u rasponu od prašine do 10-metarskih gromada.
Najudaljeniji prsten, Epsilon, je ujedno i najsvjetliji. Radio-mjerenja su pokazala da ovom prstenu nedostaju čestice manje od nekoliko decimetara. Rijetka Uranova vanjska atmosfera vodika bi mogla biti odgovorna za ovaj nedostatak.
Historija ljudskog istraživanja
Uran je prvi planet otkriven u moderno doba. Otkrio ga je William Herschel, za vrijeme sustavnog pretraživanja neba, 13. marta 1781. godine. Herschel je u početku mislio da je ugledao kometu. Uran je, zapravo, viđen i mnogo puta prije (na granici je vidljivosti golim okom), ali je bio uvršten u karte kao obična zvijezda. John Flamsteed ga je 1690. katalogizirao kao 34 Tauri (34 Bika).
Herschel je nakon nekoliko godina (1787.) otkrio i 2 velika Uranova satelita Titaniju i Oberon, a Lassell je 1851. otkrio Ariel i Umbriel. Miranda, najmanji od 5 velikih Uranovih satelita, otkrivena je 1948. (Kuiper).
Godine 1977, za vrijeme okultacije (pomračenja) zvijezde sigma Kentaura Uranom, praćenjem treperenja pomračene zvijezde prije zalaska za Uran, otkriveno je devet prstenova.
Samo je jedna letjelica posjetila Uran: Voyager 2, koji je 24. januara 1986. prošao 81 500 km iznad vrhova Uranovih oblaka. Tada je fotografirano 5 poznatih Uranovih satelita, te otkriveno novih 10 satelita unutar Mirandine putanje (Kordelija, Ofelija, Bjanka, Kresida, Dezdemona, Julija, Portija, Rozalinda, Belinda i Pak). Voyager 2 je otkrio i dva nova Uranova prstena.
U novije vrijeme se ponovo (uz pomoć starih Voyagerovih fotografija, te promatranja modernim teleskopima) otkrivaju novi Uranovi sateliti. Tako su 1997 otkriveni Kaliban i Sikoraks (Gladman), a 1999 još tri satelita: Prospero (Holman), Setebos (Kavelaars) i Stefano (Karkoscha).
Category:Sunčev sistemja:天王星ko:천왕성ms:Uranussimple:Uranus (planet)
Sunčev sistem
Sunčev sistem je područje u Svemiru koje čini barem jedna zvijezda i objekti koji se kreću u određenoj orbiti oko te zvijezde.
Ti objekti mogu biti: asteroidi, komete, prirodni sateliti, planete slično. Izraz se obično koristi za naš sistem, u kojem je Zemlja. Da se izbjegne zabuna, drugi solarnisistemi nazivaju se planetarni sistemi. U većini drugih jezika naziv je izveden iz riječi Sol, što je latinsko ime za Sunce.
Nebeska tijela koja čine Sunčev sistem
Sunce pripada zvijezdama spektralne klase G2, gdje 99.86% mase sistema otpada na masu zvijezde.
- Planete su devet tijela u Sunčevom sistemu. Navodimo ih prema udaljenosti od Sunca, od najbližeg do najdaljeg: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton.
- Poveća tijela koja kruže oko planeta su prirodni sateliti ili mjeseci.
- Prašina i druga sitna tijela kruže oko planete, od čega nastaju planetarni prstenovi.
- Svemirski otpad su komadi ili tijela koja su ljudskog porijekla i većinom se nalaze u orbiti oko planeta Zemlje.
- Planetisimali.
- Asteroidi
- Komete - Kentaurisu ledena nebeska tijela nalik na komete koja imaju nešto manje ekscentričnu orbitu, koja im omogućava da se zadrže u području između Jupitera i Neptuna.
- Trans-Neptunska tijela - Kuiperov pojas je pojas u obliku diska koji se prostire iza planete Neptuna u širini od 30 AU do 50 AU od Sunca.
- Oortov oblak je hipotetični pojas koji se prostire od 50,000 do 100,000 AU od Sunca. Vjeruje se da je ova oblast izvor kometa s dugim periodima.
- Zodijačka svjetlost - Svemirska prašina
Izvor planetarnih sistema i njihova evolucija
Uobičajeno mišljenje je da planetarni sistemi nastaju prilikom tvorbe zvijezda kao i prilikom slučajnih sudara zvjezdanih sistema. Postoji još jedna rasprostranjena teorija: da planetarni sistemi nastaju od zvjezdanih oblaka ili nebula.
Sunčev sistem i ostali planetarni sistemi
Krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća čovjek je uspio pronaći dokaze o postojanju planeta izvan Sunčevog sistema. Otkriće drugih planetarnih sistema postalo je moguće nakon izgradnje moćnih optičkih teleskopa na Zemlji i razvoja posebnih elektronskih naprava (digitalnih kamera), komjuterskih tehnika obrade podataka, i razvoja dostupnih i jeftinih računarskih mreža. Kroz posmatranje Dopplerovog efekta u sjaju dalekih zvijezda astronomi su uspjeli dokazati postojanje drugih planetarnih sistema. Pri tome su prilikom posmatranja uspjeli ustanoviti i masu kao i osobine orbite planeta izvan Sunčeva sistema.
Osobine glavnih planeta
Sve osobine i mjere u donjoj tablici su relativne u odnosu na planetu Zemlju:
- Međunarodni astronomski savez svrstao je Pluton u planete odmah nakon njegovog otkrića 1930. godine, ali ta klasifikacija je sada upitna zbog nedavnih otkrića.
Sunce je zvijezda glavnog niza, spektralnog tipa G2, što znači da je nešto veća i toplija od prosječne zvijezde, ali nedovoljno velika da bi pripadala tzv. "divovima". Životni vijek zvijezda ovog spektralnog tipa je oko 10 milijardi godina, a budući da je Sunce staro oko 5 milijardi godina, nalazi se u sredini svog životnog ciklusa.
U središtu Sunca u termonuklearnim reakcijama (nuklearna fuzija) hidrogen se pretvara u helij. Svake sekunde u nuklearnim reakcijama sudjeluje 3,8 x 1038protona (hidrogenovih jezgri). Oslobođena energija biva izračena sa sunčeve površine u obliku elektromagnetskog zračenja i neutrina, te manjim dijelom kao kinetička i toplotna energija čestica Sunčevog vjetra i energija Sunčevog magnetskog polja.
Zbog ekstremno visokih temperatura, materija je u obliku plazme. Posljedica toga je da Sunce ne rotira kao čvrsto tijelo. Brzina rotacije je veća na ekvatoru, nego u blizini polova, zbog čega dolazi do iskrivljenja silnica magnetskog polja, erupcija plina sa Sunčeve površine i stvaranja Sunčevih pjega i prominencija (protuberanci). Ove pojave nazivamo Sunčevom aktivnošću.
Promjene koje opažamo na Suncu i nazivamo Sunčeva aktivnost odvijaju se periodično u cikusima prosječne dužine 11 godina. Ciklusi variraju u dužini, između 8 i 15 godina. Ove promjene obuhvataju:
- količinu izračene energije
- brojnost i raspored pjega
- brojnost sunčevih baklji
- oblik i veličinu korone
Vremenski period najveće aktivnosti naziva se Sunčev maksimum. Može trajati nekoliko godina, ovisno o aktivnosti pjega i baklji. Postoje i duža periodička razdoblja Sunčeve aktivnosti. U historiji je poznat Maunderov minimum, razdoblje u drugoj polovini 17. st. tokom kojega je broj Sunčevih pjega bio izuzetno mali. Zbio se istovremeno sa periodom hladnih godina, nazvanog malo ledeno doba. Nije sasvim jasno da li su klimatske promjene bile uzrokovane ekstremno niskom Sunčevom aktivnošću.
Sastav Sunca
Sunce dijelimo na veći broj slojeva, prema uvjetima koji u njima vladaju. Granice među njima nisu jasno ocrtane i postoje prijelazna područja. Sunce nema čvrstu površinu, pa se kao granicu na kojoj počinje atmosfera uzima najviši sloj koji je još uvijek optički neproziran.
Također, Sunce ne možemo tačno ograničiti jer njegov gušći dio prelazi u rjeđu atmosferu, a iza nje se daleko prostire područje u kojem djeluje Sunčev vjetar.
Jezgro
Do četvrtine poluprečnika Sunca prostire se jezgro, područje visoke temperature, oko 15,6 miliona K i pritiska 1016Pa. U takvim uvjetima odvija se fuzija hidrogena u helij. Spajanjem 4 protona (jezgra atoma hidrogena) nastaje jedno jezgro atoma helija (2 protona i 2 neutrona), pri čemu se oslobađaju subatomske čestice i energija u obliku gama-zračenja.
Fotosfera
Prividnu površinu Sunca nazivamo još i fotosferom. Ovdje se temperature kreću oko 6000 K. Vrući plin izvire iz unutrašnjosti na površinu, zbog čega nam se čini da površina ima granulastu (zrnatu) strukturu. Granule su promjera oko 1000 km, u stalnom su pokretu (poput vrenja vode) i vrijeme trajanja im je nekoliko minuta. Ponekada nastaju tzv. supergranule promjera 30 000 km i vremena života 24 h.
Hromosfera
Hromosfera je niži sloj Sunčeve atmosfere, proteže se iznad fotosfere do visine oko 10 000 km. Znatno je rjeđa od fotosfere i nepravilnog oblika. Sa Zemlje se primjećuje samo za vrijeme potpunog pomračenja Sunca. Porastom visine gustoća atmosfere opada, ali se povećava temperatura. Ove promjene gustoće i temperature izražene su u prelaznom području između hromosfere i korone.
U hromosferi se događaju izboji plina stvarajući efekte koje nazivamo prominencije i baklje.
Prominencije (protuberance) su oblaci ili mlazovi usijanog plina izbačenog u vis. Mogu se uzdići do visine 150 000 km iznad fotosfere, kroz hromosferu i koronu. Gušće su od okolne tvari i dostižu temperaturu oko 20 000 K. Na sličan način dolazi do pojave baklji, mlazova plina koji se brzo podižu unutar hromosfere i padaju nazad. Vrijeme trajanja jedne baklje je oko 10 min.
Korona
U višim slojevima Sunčeve atmosfere, koroni, temperatura nastavlja rasti do 1 000 000 K. Nije sasvim jasno zbog čega se događa ovaj porast temperature. Pretpostavka je da ga stvaraju strujanja plina pod uticajem magnetskog polja.
Vanjski dijelovi korone stalno gube masu u obliku Sunčevog vjetra.
Sunčev vjetar
Sunčev (solarni) vjetar je struja čestica izbačenih velikom brzinom iz gornjih slojeva Sunčeve atmosfere, uglavnom elektrona i protona. Iako je ovaj gubitak mase Sunca gotovo beznačajan i gustoća Sunčevog vjetra malehna, čestice se kreću velikim brzinama i izazivaju vidljive efekte na tijelima u Sunčevom sistemu. Poznatiji efekti Sunčevog vjetra su polarna svjetlost i usmjeravanje repa komete suprotno od Sunca.
U blizini Zemlje Zemljino magnetsko polje zarobljava čestice Sunčevog vjetra i usmjerava ih prema magnetskim polovima. Budući da se čestice Sunčevog vjetra kreću brzinama od više stotina km/s, pri sudaru sa česticama u zemljinoj atmosferi dolazi do joniziranja plina i pojave svjetlosti. Ova se pojava uočava u polarnim područjima, zbog čega je dobila ime polarna svjetlost ili Aurora Borealis (odnosno Aurora Australis na južnoj Zemljinoj polulopti). Ukoliko je Sunčeva aktivnost veća, pojačano djelovanje Sunčevog vjetra može dovesti do pojave polarne svjetlosti i na manjim geografskim širinama. U takvim uslovima postoji mogućnost ometanja ili čak oštećenja radio-komunikacijskih uređaja na Zemlji i vještačkim satelitima.
Komete se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, zaleđena površina komete isparava i oslobađa oblak plina i čestica prašine. Djelovanjem čestica Sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u rep komete. Budući da Sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru.
Category:Sunčev sistemja:%E5%A4%AA%E9%99%BDsimple:Sunzh-cn:太阳zh-tw:太陽
Prečnik
Prečnik je pojam u geometriji koji označava dužinu prave crte koja prolazi kroz središte kružnice i čiji krajevi se nalaze na crti kružnice. Ukoliko znamo prečnik kružnice, možemo izračunati i površinukruga unutar kružnice koristeći slijedeću formulu:
:
gdje slovo d označava prečnik (lat. diametar), a π (čita se "Pi") je iracionalan broj koji iznosi približno 3.14.
Masa
Masa je svojstvo tijela.
U svakodnevnom životu često je zamjenjujemo s težinom što je neispravno jer su to dvije različite fizikalne veličine
(Razlike: masa je apsolutna dok težina ovisi o gravitaciji;
masa se mjeri vagom, a težina dinamometrom;
masa se izražava u kilogramima [kg], a težina u njutnima[N]).
Masa je mjera inercije ili tromosti .
Iz ove izjave nameće se pitanje :
Šta je to tromost?
Tromost (Inercija) je također svojstvo svakog tijela po kojemu to tijelo nastoji ostati u stanju u kojem se našlo (u stanju mirovanja ako je mirovalo, u stanju kretanja ako se kretalo).
Pa šta onda znači da je masa mjera tromosti?
To znači da su ove dvije veličine međusobno zavisne, proporcionalne - tijelo veće mase ima veću tromost, a tijelo manje mase ima manju tromost.
Osnovna mjerna jedinica za mjerenje mase je 1 kilogram [kg].
Masa tijela koje ima masu 1 kg jednaka je masi prautega, odnosno mjerna jedinica za masu - 1 kg izvedena je od mase prautega koji se čuva u muzeju utega i mjera u Sevresu pokraj Pariza.
Masu nekog tijela možemo odrediti vaganjem - uspoređivanjem mase tijela s masom utega-tijela poznate mase.
Ako vaga pokaže da su mase ovih tijela jednake (dođe do izjednačenja, kazaljka pokazuje na 0...) tada znate da je masa tijela jednaka poznatoj masi utega.
Masu također možemo saznati upotrebom formula u kojima se pojavljuju veličine ovisne o masi.
Primjer: gustoća tvari od koje je neko tijelo izrađeno jednaka je količniku mase i volumena toga tijela.
Dakle, ako znamo volumen tijela i gustoću tvari od koje je izrađeno lahko možemo zaključiti da će masa biti jednaka umnošku gustoće (izražene u kg/m3 i g/cm3) i volumena (izraženog u m3 i cm3 ovisno o mjernoj jedinici u kojoj je izražena gustoća).
FORMULE
m=p - V
# Masa=grčko slovo ro-oznaka za gustoću - volumen
m=G/g
# Masa=težina/ubrzanje Zemljine sile teže(gravitacijsko ubrzanje)
# Masa=toplina/(specifični toplinski kapacitet - promjena temperature)
(preneseno sa hr.wikipedie i potom adaptirano )
Category:HemijaCategory:Klasična mehanikaCategory:Fizikalne veličineja:質量simple:Mass
Jupiter
Jupiter je peta planeta od Sunca i najveća planeta u Sunčevom sistemu. Jupiter je udaljen 5.20 AU ili 778,330,000 km od Sunca, ima promjer 142,984 km i masu 1.900e27 kg. Do sada su pronađena 63 prirodna satelita (mjeseca) koji kruže oko Jupitera, a otkriveni su i planetarni prstenovi.
Jupiter je četvrto najsjajnije nebesko tijelo, nakon Sunca, Mjeseca i Venere. Masivniji je 2.5 puta od ukupne mase ostalih osam planeta u Sunčevom sistemu.
Jupiter je dobio ime po vrhovnom bogu starih Rimljana, kojeg su Grci zvali Zeus. Vidi Jupiter.
Fizičke osobine
Atmosfera
Jupiterova atmosfera sastoji se od gustih slojeva oblaka čija visina seže do 1000 kilometara. Slojevi oblaka dijele se u tri glavne skupine koji se međusobno razlikuju po boji. Na vrhu atmosfere se nalaze crveni oblaci čiji sastav je mješavina leda i vode. Kristali amonij-hidrosulfida čine bijele i smeđe oblake koji su u središnjem dijelu atmosfere. Dno atmosfere pokrivaju plavičasti oblaci koji svoju boju zahvaljuju kristalima amonijakovog leda. Općenito se može reći da je atmosfera ovoga diva među planetama Sunčevog sistema sastavljena od 75 % hidrogena i 23 % helija. Ostatak otpada na vodenu paru, metan, amonijak i slične hemijske spojeve.
Najzanimljiviji fenomen vezan za Jupiterovu atmosferu je takozvana "velika crvena pjega". To je područje eliptičnog oblika u jupiterovoj atmosferi čija je veličina otprilike 12 000 × 25 000 km. Velika crvena pjega je u stvari velika oluja koja traje već stoljećima. Vjetrovi koji pušu unutra same oluje mogu premašiti 600 km/h.
Nije samo područje velike crvene pjege aktivno u Jupiterovoj atmosferi. Cijela atmosfera je vrlo turbulentna i aktivna. Prosječna brzina vjetra u gornjim slojevima Jupiterove atmosfere je 500 km/h.
Osobine unutrašnjosti planete
Mjerenja gravitacionog polja ukazuju na postojanje značajne koncentracije stjenovitog i ledenog materijala u Jupiterovoj unutrašnjosti, vjerovatno jezgre mase 10 do 15 puta veće od Zemlje. Pritisak u unutrašnjosti Jupitera dostiže više desetaka miliona bara.
Na moguću kameno-ledenu jezgru nastavlja se debeli sloj metalnog hidrogena. Naime, pri pritiska od oko 2 × 1011 Pa, hidrogen prelazi u metalno tekuće stanje. To je stanje pri kojem su molekule hidrogena tako gusto složene da pojedine atome susjedna molekula privlači jednako kao i atom partner u istoj molekuli. Posljedica toga je razbijanje molekula. Pored toga događa se da i elektrone u ljuskama privlače susjedne jezgre, pa dolazi do ionizacije (odvajanja elektrona od jezgri). Hidrogen postaje vrlo vodljiv (slično metalima), pa se zato ovo stanje zove metalni tekući vodik. Ovaj sloj vjerojatno sadrži i primjese helija i raznog leda. Postojanje metalnog vodika je dokazano u laboratorijima na Zemlji 1996. godine.
Na sloj metalnog vodika se u blagom prelazu nastavlja sloj hidrogena i helija u molekularnom obliku koji iz tekućeg stanja (dublji slojevi) prelazi u plinovito (bliže površini). Atmosfera koju vidimo je samo vanjski dio ovog sloja. Ovaj sloj sadrži i manje količine vode, karbon dioksida, metana i drugih jednostavnih spojeva.
Jupiter je po sastavu 90% hidrogen i 10% helij (po masenom udjelu), sa tragovima vode, metana i amonijaka. Taj sastav približno odgovara i sastavu prvotnog oblaka od kojeg je i nastao Sunčev sistem.
Jupiterova unutrašnjost je vrlo vruća, temperature u središtu su čak 20 000 K, pa Jupiter 1.5 puta više energije zrači u Svemir nego što je prima od Sunca. Ravnotežna temperatura (ona koju bi imao da ga grije samo Sunce) za Jupiter iznosi 140 K, ali je stvarna temperatura njegovih vanjskih dijelova oko 160 K. To se objašnjava Kelvin-Helmholtzovim mehanizmom (potencijalna energija gravitacijskog polja sažimanjem prelazi u unutarnju energiju). Za opaženu količinu energije bi bilo dovoljno da se Jupiter sažme za 1 mm godišnje.
Postoji neopravdano mišljenje da Jupiteru nedostaje samo malo mase da bi postao zvijezda. Iako velik, Jupiter je po dimenzijama vrlo daleko od zvijezda ili smeđih patuljaka. Trebala bi mu 80 puta veća masa da u njegovu središtu započnu nuklearne reakcije.
Orbita
Jupiter svoju stazu oko Sunca obiđe za 11.87 godina. Zbog eliptičnosti putanje udaljenost između Jupitera i Sunca varira od 4.95 do 5.5 AJ.
Rotacija
Jedan Jupiterov dan traje 9 sati i 50 minuta. Zbog te brze rotacije na Jupiteru nastaju snažna vrtloženja i turbulencije u atmosferi. Periodi rotacije se razlikuju od sloja do sloja zbog različitih atmosferskih kretanja.
Magnetosfera
1955. godine otkrivena je radio-emisija s Jupitera, što je upućivalo na jako magnetsko polje. Jako magnetsko polje Jupitera posljedica je debelog sloja metalnog vodika i brze rotacije. Magnetska je os priklonjena za 11° prema osi rotacije.
U atmosferi, ono iznosi oko 10-3 T (4000 puta jače od Zemljinog). Jupiterovo magnetsko polje je oko 100 puta veće od Zemljinog. Proteže se nekoliko miliona kilometara u smjeru Sunca i čak oko 650 milijuna km u suprotnom pravcu, te doseže i do Saturnove putanje. Magnetsko polje stvara jake struje visoko-energetskih čestica koje su 10 puta jače od onih u Van Allenovim pojasima.
Ono obuhvata i putanje Jupiterovih satelita, pa se time djelomično objašnjava velika vulkanska aktivnost na Iju. Između Jupitera i Ioa izmjerena je električna struja jakosti 5 miliona ampera (5 MA). Naelektrizirane čestice ubrzane do vrlo velikih brzina udaraju u Iovu površinu i izbijaju atome s površine. Izbijeni atomi čine Iov Torus, veliki prstenasti oblak električki nabijenih čestica oko Iove putanje.
Jupiterovo magnetsko polje uzrokuje i polarnu svjetlost.
Jupiterovi prstenovi
Godine 1979 letjelica Voyager je otkrila Jupiterove prstenove. Prstenovi se uglavnom sastoje od mikrometarskih čestica prašine, a prostiru se sve do površine planeta. Najbliži Jupiteru je Halo prsten, širok oko 20 000 km, koji ima oblik torusa. Na Halo se nastavlja 7 000 km široki glavni prsten. Unutar glavnog prstena se nalaze i Jupiterovi sateliti Metida i Adrasteja. Smatra se da su ova dva satelita izvor materijala (udari meteorita izbacuju krhotine u Svemir) za glavni pojas, dok su druga dva mala unutrašnja satelita - Amalteja i Teba - izvori materijala za vrlo rijetke Amalthea Gossamer (unutar Amaltejine putanje) i Thebe Gossamer (između putanja Amalteje i Tebe) prstene koji se nastavljaju na glavni prsten.
Prirodni sateliti
Prema dosadašnjim saznanjima oko Jupitera kruže 63 prirodna satelita (mjeseca). Zbog velikog broja prirodnih satelita, postoji podjela po sljedećim skupinama:
- Amalteja
- Galilejanski sateliti (Io, Europa, Ganimed, Kalisto)
- Temisto
- Himalija
- Ananka
- Karma
- Pasifaja
Ovo razdvajanje po skupinama napravljeno je po svojstvima nebeskih tijela kao i po svojstvima njihovih orbita. Na primjer galilejanski sateliti su veliki i nalik su malim planetima, dok su sateliti iz skupine Ananka ili iz skupine Amalteja mala tijela nepravilnog oblika i asteroidnog porijekla.
Historija ljudskog istraživanja
Zbog svoje vidljivosti golom oku na noćnom nebu Jupiter je bio poznat u antičkim vremenima. Godine 1610. Galileo Galilej pomoću teleskopa otkriva četiri prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i Kalisto. Ovu grupu priodnih satelita nazivamo galilejanskim satelitima. Sa Zemlje je do sada poslano 5 sondi, koje su bile uspješne u svom cilju. Prva sonda koja je uspjela stići do Jupitera bila je međuplanetarna sonda Pioneer 10. Poslala je prve slike niske rezolucije. Pioneer 10 je također vratila i telemetrijske podatke o magnetosferi i atmosferi Jupitera. Sonde iz porodice Voyager (Voyager 1 i Voyager 2) svojim preletom pokraj Jupitera opremljene boljim kamerama i instrumentima nego sonde Pioneer, poslale su slike i telemetrijske podatke na zemlju 1979. godine, što je pridonijelo proširenju znanja o planeti Jupiter, otkrivši slijedeće:
- orbitalne prstene koje opasuju planet slične onima oko Saturna, ali manje izražene
- nove satelite koje nisu bile opaženi prije, na primjer grupu satelita u porodici Amalteja koji su u niskoj orbiti iznad Jupitera i koji imaju promjer manji od 200km
Planeta Jupiter u romanima i filmovima
- U filmu Odiseja 2001 (2001: A Space Odyssey) (1968) Stanley Kubricka, Jupiter je središte radnje, dok u nastavku u filmu Odiseja 2010 (2010: Odyssey Two) (1984) Jupiter se pretvara u zvijezdu s pomoću fiktivne tehnologije koja uspjeva povećati gustoću jezgra Jupitera.
Category:Sunčev sistemja:木星ms:Musytarisimple:Jupiter (planet)
Saturn
Saturn je 6. planeta u Sunčevom sistemu. Spada u gasovite gigante i ujedno je druga po veličini planeta nakon Jupitera. Saturn ima velike prstenove koje se sastoje uglavnom od leda i ostataka tvari iz okolnog svemirskog prostora. Naziv je dobio po istoimenom rimskom božanstvu Saturnu.
Fizikalne karakteristike
Saturnov oblik je vidljivo splošten na polovima i ispupčen na ekvatoru (splošteni sferoid). Njegovi ekvatorijalni i polarni prečnici variraju za gotovo 10% (120.536 naspram 108.728 km). Ovo je rezultat njegove brze rotacije i tečnog agregatnog stanja. Ostale gasovite planete su isto tako spljoštene, ali ne toliko koliko on. Saturn je također jedina planeta u Sunčevom sistemu koja je manje gustoće od vode, s prosječnom gustoćom od 0,69 g/cm3. Ovo je ipak prosječna vrijednost, jer je gornji dio Saturnove atmosfere manje gustoće a njegovo jezgro je nesumnjivo veće gustoće od vode.
Saturnova unutrašnjost je slična Jupiterovoj, a karakterišu je stjenovito jezgro u unutrašnjosti, sloj metalnog tečnog vodonika i sloj molekularnog vodonika iznad njega. Prisutni su i tragovi leda raznih tvari. Saturn ima vrlo užarenu unutrašnjost koja dostiže 12.000 K u jezgru, a i zrači više energije u Svemir nego što je prima od Sunca. Velika količina vanjske energije je izazvana Kelvin-Helmholtzovim mehanizmom (sporom gravitacionom kompresijom), ali samo ovo ne može biti dovoljno za objašnjenje Saturnove produkcije toplote. Dodatno predlaženi mehanizam po kome Saturn može proizvoditi nešto od njegove toplote je "padanje" kapljica helija duboko u Saturnovu unutrašnjost,a koje oslobađaju toplotu frikcijom dok propadaju kroz lakši vodonik.
Saturnova atmosfera pokazuje kružnu prugu sličnu Jupiterovoj, s tim da su Saturnove pruge mnogo slabije i mnogo šire u prostoru oko ekvatora. Saturnove pruge od oblaka nisu opservirane sve do Voyagerove posjete. Od tada, ipak, zemaljska teleskopija je uznapredovala do tačke gdje se mogu vršiti regularne opservacije. Saturn pokazuje dukotrajne ovalne linije svojstvene i Jupiteru. Godine 1990. svemirskim teleskopom Hubble je uočen veliki bijeli oblak blizu Saturnovog ekvatora koji nije bio prisutan za vrijeme Voyagerove posjete, a već 1994. godine primijećena je manja oluja. Astronomi su koristeći infracrveno fotografisanje su pokazali da Saturn ima topao vrtlog i to je jedina planeta u Sunčevom sistemu koja se tako ponaša.
Ponašanje pri rotaciji
Pošto Saturn ne rotira oko svoje ose uniformnom brzinom, dodjeljuju mu se dva perioda rotacije, kao u Jupiterovom slučaju: sistem I ima period od 10 h 14 min 0 s (844,3°/d) i okružuje Ekvatorijalnu zonu, koja se proteže od sjevernog kraja Južnog ekvatorijalnog pojasa do južnog kraja Sjevernog ekvatorijalnog pojasa. Svim ostalim Saturnovim dužinama se dodjeljuje period rotacije od 10 h 39 min 24 s (810,76°/d), a što predstavlja sistem II. Sistem III , koji se bazira na osnovu radio-emisije s planete ima period rotacije od 10 h 39 min 22,4 s (810.8°/d), a budući da je vrlo blizu po vrijednosti sistemu II, uveliko je premašuje.
Kada se približio Saturnu 2004. godine letjelica Cassini je otkrila da se Saturnov radio rotacioni period neznatno povećao, približno do 10 h 45 min 45 s (± 36 s). Uzrok promjene je nepoznat.
Saturnovi prstenovi
Saturn je vjerovatno najpoznatiji po njegovim planetarnim prstenovima, što ga čini jednim od vizuelno najuočljivijih objekata u Sunčevom sistemu. Vidi listu planetarnih prstenova u članku Saturnovi prstenovi.
Vanski linkovi
- [http://enciclopedia.thefreedictionary.com/saturn%20%28planet%29 Farlexova Enciklopedija - članak o Saturnu ]
- [http://nssdc.gsfc.nasa.gov/planetary/planets/saturnpage.html NASA-ini podaci o Saturnu ]
- [http://www.solarviews.com/eng/saturn.htm Stranica C. J. Hamiltona ]
- [http://www.nineplanets.org/saturn.html Stranica Devet planeta ]
- [http://www.windows.ucar.edu/tour/link=/saturn/saturn.html Prozori u Svemir ]
- [http://www.aerospaceguide.net/planetsaturn.html Svemirski projekti i informacije ]
Category:Sunčev sistem
Neptun
Neptun je osma planeta u Sunčevom sistemu. Udaljen je 30,06 AJ ili 4.504.000,000 km od Sunca, ima prečnik od 49.532 km (na ekvatoru) i masu 1,0247 × 1026 kg. Po prečniku je Neptun četvrta planeta po veličini, nakon: Jupitera, Saturna i Urana i spada u plinovite divove.
Obilazak Neptuna oko Sunca traje 164.3 godine, a rotacija oko vlastite ose 16 sati i 7 minuta.
Plava planeta Neptun odbija oko 41% Sunčeva svjetla (albedo 0.41). Jakim teleskopom ga je moguće prepoznati sa Zemlje kao plavi sićušni disk, a detalje je jedva moguće razaznati najboljim zemaljskim teleskopima. Za prosječne opozicije (kad je najbliži Zemlji) se vidi pod uglom od 2,3 lučne sekunde, a magnituda mu je oko 7,6. Kako je granična magnituda za naše oko 6,5 ne možemo ga vidjeti golim okom - Neptun sjaji 2 do 3 puta slabijim sjajem.
Fizičke osobine
Neptun spada u plinovite divove, kao i Jupiter, Saturn i Uran. Na osnovu mjerenja letjelice Voyager 2 je izračunato da Neptun vjerovatno ima jezgru veličine Zemlje. Izračunata ravnotežna temperatura mu je oko 51 K (-222°C), međutim, mjerenja su pokazala da postoji sloj od čak 140 K u unutrašnjosti zbog prelaska amonijaka iz plinovitog u tečno i čvrsto stanje. Neptun zrači 2,7 puta više energije nego što je prima od Sunca.
Atmosfera
Neptunova atmosfera je po svom sastavu uglavnom molekularni vodik, sa udjelom helija (15-20%) i nešto metana koji upija crveno svjetlo i na taj način daje Neptunu karakterističnu plavu boju.
Vjetrovi u Neptunovoj atmosferi su najbrži u Sunčevom sistemu, njihova brzina dostiže do 2400 km/h. Većina vjetrova puše u smjeru istok-zapad, suprotno od smjera rotacije planete (t.j. retrogradno).
Dva su glavna sloja u Neptunovoj gornjoj atmosferi: gornji se sastoji od kristala metanova leda, dok donji, neprozirni sadrži smrznuti amonijak i vodik sulfid. Na vrhovima atmosfere su primjećeni i karbonvodici nastali djelovanjem Sunčevog svjetla na metan.
Na Neptunu se, kao i kod Jupitera i Saturna, mogu primjetiti pojasevi i veliki vrtlozi. U vrijeme susreta sa Voyagerom 2 (1989.), na Neptunu je bila primjetljiva Velika tamna pjega, velika kao Jupiterova Velika crvena pjega (dakle veličine Zemlje), koju su vjetrovi nosili brzinom od 300 m/s. Zanimljivo je da se Velika tamna pjega nalazi na istoj geografskoj širini kao i Jupiterova Velika crvena pjega: na 22° južne širine.
Voyager je fotografirao i malu pjegu poznatu kao The Scooter, koja se nalazila na 55° južno, a obilazila je Neptun jednom u 16 sati.
Svijetli oblaci cirusi su primijećeni u atmosferi, posebno iznad Velike tamne pjege i drugih, manjih pjega. Cirusi se nalaze 50 do 100 km iznad plavog pokrova oblaka i može se vidjeti sjena koju bacaju na plave oblake ispod njih. Cirusi su bijeli jer se nalaze na visinama na kojima nema metana.
Voyager 2 je mjerio i toplinu koju otpušta Neptunova atmosfera, pa je izmjerena temperatura od 482°C (750 K) u stratosferi i -218°C (55 K) u nižim slojevima, na razini sa pritiskom od 100 milibara. Ove velike temperature u stratosferi su najvjerovatnije rezultat kompresionog zagrijavanja.
Kada je teleskop Hubble (HST) fotografirao Neptun 1994. godine velike tamne pjege nije više bilo. Ne zna se da li je potpuno nestala ili je skrivena višim slojevima atmosfere. Par mjeseci kasnije, HST je uočio novu crnu pjegu na sjevernoj polulopti. To pokazuje da se Neptunova atmosfera brzo mijenja, pretpostavlja se zbog temperaturnih razlika između nižih i viših oblaka.
Magnetsko polje
Magnetsko polje Neptuna nagnuto je 47° u donosu na osu rotacije planete, a izvor polja je od središta planete udaljen oko 0,55 prečnika planete, dakle nalazi se u omotaču, a ne u jezgru. Jačina polja na rubovima planete ovisi o položaju, a može biti između tri puta slabije do tri puta jače od polja na površini Zemlje. Intenzitet Sunčevog vjetra također jako utiče na jačinu magnetskog polja.
Polarna svjetlost (aurora), koja je zabilježena na Neptunu, nije ograničena samo na polarne predjele zbog vrlo složenog magnetskog polja. Električna energija koju proizvodi Neptunova aurora snage je tek 50 miliona wata (50 MW), za razliku od Zemljine čija je snaga 2000 puta veća: 100 GW (gigawata).
Voyager 2 je zabilježio emisije radio-valova koje u redovnim vremenskim razmacima od 16 sati i 7 minuta generira magnetsko polje. Ovaj vremenski period vjerovatno odgovara periodu rotacije planete.
Prirodni sateliti
Neptun ima 13 poznatih prirodnih satelita: jedan veliki - Triton i 12 malih. Triton je otkrio William Lassell nekoliko sedmica nakon otkrića samog Neptuna, Nereida (Nereid) je otkrivena 1949. (Gerard Kuiper), a slijedećih 6 - Najadu (Naiad), Talasu (Thalassa), Despinu, Galateju (Galatea), Larisu (Larissa) koji su unutarnji sateliti te Protej (Proteus) - je pronašao Voyager 2 1989. godine. Voyager je detaljno istražio jedino Triton. Unutarnji sateliti su relativno blizu Neptunu, a Nereida je oko 16 puta dalje od susjednog Tritona. Vanjski Neptunovi sateliti su višestruko dalji od samog Nereida. Pored toga Nereida ima vrlo ekscentričnu (eliptičnu) stazu, što ukazuje da je on možda zarobljeni asteroid iz Kuiperovog pojasa.
Početkom 2003. objavljeno je otkriće nova tri Neptunova satelita (s privremenim nazivima S/2002 N1, S/2002 N2, S/2002 N3), ali o njima se još uvijek vrlo malo zna. U augustu 2003. objavljeno je otkriće još jednog Neptunovog satelita (S/2003 N1), te u septembru još jednog (S/2002 N4).
Neptunovi prstenovi
Neptun, kao i ostali plinoviti divovi, ima planetarne prstenove. Fotografije Voyagera 2 pokazuju nekoliko odvojenih prstenova. Redom od Neptuna prema van nalaze se prstenovi Galle, LaVerrier, Lassell, Arago, jedan još neimenovani te Adams koji sadrži 5 lukova: Hrabrost (Courage), Sloboda (Liberté), Jednakost 1 i 2 (Egalité 1 i 2) te Bratstvo (Fraternité). Albedo prstenova je vrlo mali: između 0.015 i 0.04 i slabije su izraženi od Saturnovih ili Uranovih.
Lukovi unutar prstenova nisu zabilježeni nigdje osim kod Neptuna. Prema najvjerovatnijem scenariju, mali Neptunov satelit Galateja je odgovoran za održavanje ovih lukova koji bi se bez njegovog uticaja proširili cijelim obimom prstena u samo nekoliko mjeseci. Ali, prema novijim računarskim modelima, sam satelit Galateja ne može biti dovoljan za očuvanje lukova. Model predviđa postojanje još jednog manjeg "pastirskog" satelita, promjera tek oko 6 km, dakle neuočljivog sa Zemlje, koji bi pomagao Galateji u sprečavanju lukova da se prošire.
Međudjelovanje satelita i prstenova česta je pojava, a ovi se sateliti zbog svoje uloge nazivaju pastirskim satelitima. Primjer je Saturnov satelit Atlas.
Historija ljudskog istraživanja
Neptun je kroz teleskop prvi ugledao Galileo Galilej, dok je 1613. godine promatrao Jupiter. Neptun je tada bio prividno vrlo blizu Jupitera. Galileo je primjetio pomak te "zvijezde" tokom nekoliko dana, ali ga je oblačno vrijeme u kritičnim trenucima spriječilo da još malo upotpuni svoj životopis. Kad se vrijeme, nakon par dana, popravilo, Neptun je već bio daleko od Jupitera.
Mnogo godina nakon otkrića Urana, oko 1840. godine, postalo je jasno da nešto utiče na njegovu putanju. Uran se, naizgled, nije ponašao u skladu sa Newtonovim zakonima. Predviđeno je postojanje još jedne planete i krenulo se u potragu za njim. Dva su astronoma (Francuz Leverrier i Englez Adams) nezavisno izračunala položaj nove planete, a ugledali su ga d'Arrest i J. Galle 23. septembra 1846. Sedamnaest dana kasnije je otkriven i Triton, Neptunova najveća satelita. Nereida je otkrivena 1949. (Kuiper).
Samo je jedna letjelica posjetila Neptun: Voyager 2, koji je 25. augusta 1989. prošao 4 950 km iznad Neptunovog sjevernog pola. Voyager 2 je otkrio 6 Neptunovih malih i tamnih satelita: 5 unutrašnjih satelita, te nešto dalji i veći Protej. Tokom 2003. otkrivena su još 5 malih udaljenih Neptunovih satelita.
Category:Sunčev sistem
Metan
=Izvori=
=Reakcije=
=Upotreba=
Vodik
Hidrogen (Vodonik, Vodik, Latinski: Hydrogenium, H) je najlakši hemijski element u periodnom sistemu elemenata koji ima simbol H i atomski broj 1, te atomsku težinu 1,00794. U njemu ima 99,98% običnog hidrogena (procijum), 0,02% teškog vodonika atomske težine 2 (deuterijum) koji je sastavni dio teške vode, i u tragovima superteškog vodonika atomske težine 3 (tricijum) koji je sastavni dio hidrogenske bombe. Paracelzus (Theophrastus Phillippus Aureolus Bombastus von Hohenheim - Paracelsus) je u 16. vijeku otkrio da se pri dobijanju metalnih acida razvija lahko zapaljiv gas, koji je nazvan zapaljivi vazduh. Englez Henri Kevendiš (Henry Cavendish) je 1760. odredio osobine hidrogena, a njegov zemljak Dž. Vorltajr (J. Warltire) je 1766. ustanovio da se sagorijevanjem hidrogena dobija voda, te mu je stoga Francuz A. Lavoazje (Antoine-Laurent Lavoisier) dao 1781. godine naziv hydrogen (od grčkog hydro-voda i genes-stvaranje). U slobodnom stanju hidrogen je u prirodi veoma rasprostranjen, ali u malim količinama (u atmosferi, zemnom gasu i dr.). Sastavni je dio mnogih organskih jedinjenja, kiselina i baza, a s kiseonikom čini cjelokupnu količinu vode na Zemlji.
Pri normalnoj temperaturi i pritisku hidrogen je gas bez boje, okusa i mirisa. Zagušljiv je ali nije otrovan. Lakši je 14,4 puta od vazduha. Temperatura ključanja mu je -252,81°C, temperatura topljenja -259,05°C, kritična temperatura -241°C, i kritični pritisak 20 atm.
Hidrogen se industrijski dobija najčešće rastvaranjem vodene pare usijanim ugljenikom ili rastvaranjem vode elektrolizom. Najviše se upotrebljava za sintezu amonijaka i metanola, i za proizvodnju goriva za motorna vozilahidrogenacijomugljenika, nafte i katrana. Osim toga, upotrebljava se za zavarivanje i topljenje metala, za punjenje vazdušnih balona i vazdušnih brodova, za redukciju nekih metalnih oksida u metale i dr.
Category:Hemijski element
Helij
Rasprostranjenost
Helijum (He, latinskihelium) - je drugi hemijski element po lakoći, odmah poslije vodonika. Takođe je drugi po rasprostranjenosti u vasioni, ali na Zemlji se javlja samo u tragovima (4 × 10-7% u gornjim slojevima Zemlje). Helijum se na Zemlji uglavnom javlja u atmosferi.(5,2 × 10-4% u vazduhu). U litosferi helijum se takođe javlja, ali u veoma malim količinama. Praktično sav helijum koji je postojao na Zemlji nije mogao da gradi jedinjenja sa drugim elementima pa je zbog male mase napustio atmosferu Zemlje.
Izotopi i osobine
Javlja se u obliku 2 postojana izotopa - 3He i 4He kao i 4 nepostojana: 5He, 6He, 7He i 8He.
Helijum je plemeniti gas, najneaktivniji hemijski element, sa veoma velikom energijom jonizacije. Nema nikakav biološki značaj.
Upotreba
- Helijum se u tečnom obliku koristi za hlađenje tamo gde su potrebne veoma niske temperature, zbog njegove niske tačke ključanja.
- Tečni helijum koristi se za magnetne rezonance.
- Kao najlakši siguran gas (nezapaljiv) koristio se za punjenje balona. Sada se sve rjeđe koristi zbog velikih troškova pri dobijanju, a umjesto njega se najčešće koristi zagrijan vazduh.
- Zbog male rastvorljivosti u krvi koristi se kao sastojak mješavine za ronjenje na velikim dubinama.
100 px
Dobijanje helijuma
Helijum se dobija uglavnom iz zemnog gasa koji je bogat ovim elementom. Ovog bogatog helijumom gasa najviše ima u SAD. Helijum se dobija i frakcionom destilacijom tečnog vazduha.
Svjetska produkcija helijuma iznosi oko 4500 tona u toku godine.
Način isporuke u industriji
- Isporučuje se u gasovitom i tečnom stanju.
- Gasoviti helijum se isporučuje komprimovan u čeličnim bocama, zapremine 6m3; 7,5m3 i 10m3.
Postoji nekoliko vrsta čistoća: balon -gas 4.6; 5.0 i 6.0
- Tečni helijum čistoće 5.0 se isporučuje u posudama, zapremina 50, 100, 250, 380 i 450 litara.
Uran ima 27 poznatih prirodnih satelita ili mjeseca. Prva dva mjeseca Titanija i Oberon je otkrio William Herschel (Viljem Heršel) 13. marta 1787. godine. Druga dva mjeseca Ariel i Umbriel je otkrio William Lassel (V.Lasel) 1851. godine. A već, 1852. godine Herschelov sin John Herschel (Džon Herschel) je dao imena tada poznatim četirima mjesecima. Godine 1948. Gerard Kuiper (Žerar Kiper) je otkrio mjesec Mirandu.
Svemirska misija Voyagera 2 u januaru 1986. godine dovela je do otkrića još 10 daljih mjeseca, a drugi satelit S/1986 U 10 je tek kasnije otkriven nakon proučavanja starih fotografija koje je napravio Voyager. Jedanaest dodatnih mjeseca su tada identificirani uz pomoć teleskopa.
Svi Uranovi mjeseci su dobili imena prema likovima iz djela Williama Shakespearea (V. Šekspira) i Alexandera Popea (Aleksandra Popa).
- [http://enciclopedia.thefreedictionary.com/uranus%27%20natural%20satellites Farlexova Enciklopedija - članak Uranovi prirodni sateliti]
- [http://nssdc.gsfc.nasa.gov/planetary/planets/uranuspage.html NSSDC-ovi podaci o Uranovim satelitima]
Category:Sunčev sistem
William Shakespeare
William Shakespeare (1564. - 1616.), engleski dramatičar i pjesnik.
1616
Biografija
Ni o jednom drugom piscu ne zna se tako malo kao o Williamu Shakespeareu. Ličnost pisca, čija su djela poznata cijelom obrazovanom svijetu još uvijek je zagonetka. William Shakespeare rodio se u gradiću Stratford-on-Avon 1564. godine, u grofoviji Warwickshire (u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo), kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Kršten je 26. aprila 1564. godine, pa se smatra da je rođen 23. aprila 1564. godine. Otac mu je bio John Shakespeare, ugledan i imućan građanin, trgovac-zanatlija, član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. godine John Shakespeare mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljski grb koji prikazuje sokola i koplje te ima francuski natpis: Non sans droit (Ne bez prava). Uz sve to John Shakespeare 1571. godine izabran je za gradonačelnika Stratford-on-Avona. Majka Williama Shakespearea zvala se Mary, a djevojačko prezime bilo joj je Arden. Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu, ipak zna se samo da je u toj istoj školi učio latinski, čitao Ovidija, Cicerona, Virgilija, Plauta i Terencija.
Postoje pretpostavke da je William Shakespeare napustio školu 1578. godine kada su poslovi njegovog oca pošli nagore, te je nazočnost četrnaestogodišnjeg sina u kući postala neophodna. Od tada, pa do svoje 18 godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci. Tek od 18. septembra 1582. godine postoji dokumenat koji govori o ženidbi Williama Shakespearea s Ann Hathaway iz obližnjeg zaseoka Shotery, a koja je bila osam godina starija od njega. U braku najvjerovatnije nije bio sretan, jer je često pisao protiv ranih brakova. Godine 1583. rodila mu se kćerka Susan, a 1585. blizanci - kćerka Judith i sin Hamnet. Onda se opet do 1592. godine o Shakespearu ništa ne zna, a te se godine prvi puta spominje kao glumac i dramski pisac. Godine 1596. umire mu sin Hamnet, a 1597. godine u Stantfordu je kupio imanje zvano New Place i postao, u međuvremenu, suvlasnik kazališta Globe. Nedugo potom, 1601. godine, Shakespearu umire otac, a 1607. udala mu se kćerka Susan za poznatog londonskog liječnika Johna Halla.
Godinu dana kasnije umire mu majka, a iste godine Willliam se povlači iz Londona u svoj rodni grad, premda je povremeno dolazio u London (npr. 1612. godine kao svjedok u jednoj parnici). Iste godine (1612.) umire mu brat Gilbert, a sljedeće 1613. i posljednji brat Richard, kada je u Londonu izgorjelo pozorište Globe. Godine 1616. udala mu se kćerka Judith, a 23. aprila iste godine (istog datuma kada je rođen) umro je u 52-oj godini života u Stratford-on-Avonu, gdje je i sahranjen u crkvi sv. Trojstva u blizni oltara. Iznad groba postavljena je 1623. godine spomen bista s latinskim natpisom: Po mudrosti Nestor, po genijalnosti Sokrat, po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod plače, a Olimp ga ima. Shakespeareova supruga Ann umrla je 1623. godine, sedam godina poslije smrti svoga muža. Iste godine u Londonu svjetlo dana ugledalo je prvo izdanje svih Shakespearovih djela. Posljednji neposredni potomak Shakespearov, njegova unuka Elisabeth, kćerka Susan i dr Johna Halla umrla je 1670. godine i loza se ugasila.
Stvaralaštvo
Shakespeare bijaše plodan pisac, pretpostavlja se (jer se ne može sa sigurnošću utvrditi autorstvo svih njegovih drama) da je napisao 34 drame, 154 soneta i nekoliko pjesama.
Piščevo stvaralaštvo se uglavnom dijeli na nekoliko kategorija:
- rane drame (uglavnom komedije i historije, tj. drame sa sadržajima iz engleske i antičke prošlosti, i početni pokušaji tragedija)
- zrelo doba (velike tragedije)
- poznije doba stvaralaštva (tzv. mračne komedije ili problematske drame i "romance")
Uz dramski opus, Shakespeare je i autor spjevova, te možda najbolje zbirke ljubavne poezije u engleskoj i svjetskoj književnosti.
Rane drame
Karakteristike ranoga Shakespeareova stvaralaštva su sljedeće: sočan, "renesansni" humor često protkan opscenostima nastalima na tlu srednjovjekovnih farsi, što je glavno obilježje komedija; bujan jezik (sam Shakespeare je iskovao više stotina riječi-usporedbe radi, njegov cjelokupni opus ima, po različitim brojanjima, oko 30.000 različitih riječi, dok onaj francuskoga dramatičara Racinea oko 4.000) u kojima se miješa visoka retorika i vulgarni izričaj; te usredotočenost na problematiku vlasti i političkih makinacija (u historijskim dramama), i ljubavnih zapleta i raspleta u komedijama. U tom razdoblju, koje traje do otprilike 1600, Shakespeare je ostvario neke od gledalištu najomiljenijih drama: "Romea i Juliju", burlesku koja prerasta u tragediju, veoma popularnu zbog motiva nesretnih adolescentskih ljubavnika; "Mletačkog trgovca", hibridni komad u kojem auktor oscilira između karikaturalnoga prikaza jevrejskoga zelenaša i tragične dimenzije koju Shylock, mletački trgovac, poprima tokom radnje skoro usprkos piščevoj volji; "Henrika IV.", u kojem je dao jedan od nezaboravnih likova svjetske književnosti, zemnoga i realističkog vitalista Falstaffa- osobu iskričave duhovitosti i mudrosti, pravoga utjelovljenja renesansnoga obilja života; te "Rikarda III.", prethodnika velikih tragedija, heroja-zločinca ili antijunaka koji fascinira makijavelističkim političkim i osobnim bravurama. U ovom je razdoblju pisac postavio temelje svojim velikim tragedijama, a radošću, vitalnošću razigranoga erosa i himničkim raspoloženjem u kojem slavi mladost, zdravlje i slobodu, dao trajno vrijedna ostvarenja renesansne komedije.
Zrelo doba
Na prijelazu u 17. stoljeće počinje veliko "tragično razdoblje". Apsorbiravši i nadvladavši svoje prvotne utjecaje, Chaucera i Christophera Marlowa, Shakespeare u ovom dobu daje jedinstvena ostvarenja kojima je preporodio evropsku i svjetsku književnost-no, kojih su doseg spoznali tek kasniji naraštaji. Budući da sljedeće drame predstavljaju, u neku ruku, duhovno rođenje modernoga zapadnoga čovjeka, potrebno je nešto reći i o autorovu svjetonazoru koji prosijava kroz ta djela.
Shakespeareov je genij često okarakteriziran kao neopoganski i kvazišamanski: njegova skoro nadnaravna sposobnost da stvori osobnosti tragične aure za koje se može reći da bi ih bilo plitko okarakterizirati klišejima da su "veće od života"- nego da utjelovljuju svu veličajnost života; sklonost prikazu stanja psihičke disocijacije i raskoljenosti, opsesivnosti i neizmjernosti u strastima, od ljubomore do vlastohleplja; usredotočenost na ljudski kozmos bez teoloških i spiritualnih raščlana- sve to ukazuje na snažnu sekularnu i antidogmatsku struju i u piščevu karakteru. No, također, pažljivije čitanje njegovih drama, kao i otkrića iz bardove biografije koja su se nagomilala u posljednjih 100 i više godina, ostavljaju malo sumnje da je Shakespeare bio, ne samo formalno, katolik- iako ne i katolički dramatičar. Duh Hamletova oca u čistilištu, sakramentalnost braka, suptilne referencije na ikonografiju katoličke kulture koje se provlače kroz cijeli Shakespeareov opus: sve to daje složenost njegovu djelu koje je apsorbiralo i skepticizam i prometeizam i humanizam nanovo oživljene antike, srednjovjekovne motive trošnosti i mučnine tjelesnosti, pojačanu ekspresiju manirizma koji je nagovijestio novi period sumnji i preispitivanja. Ali, prije svega, Shakespeareova izvornost leži u mnogovrsnosti njegove invencije: niko nije prije njega stvorio tako fascinantne prikaze personalnosti, niti dao uvjerljivu sliku rastućega i promjenljivoga sebstva; niko nije dao takvo obilje nezaboravnih scena seksualnosti i ljubavi, strasti koje kolaju u temeljnom krugu ljudskoga društva, obitelji; niko nije prikazao proroke nihilizma poput Edmunda ("Kralj Lear") ili Jaga ("Otelo"), a kamoli najvećega karizmata svjetske književnosti, Hamleta. Osim navedenih, Shakespeareove su središnje teme: razorna sila vremena; ambivalentni stav prema tjelesnosti i seksualnosti, koji se kreće od proslavljanja do razjarenoga poricanja; zaslijepljenost i samoobmana kao bitna značajka ljudskoga života; neprisutnost Boga ili bilo kakvog transcendentnoga načela u njegovu "theatrum mundi"; nepostojanost i varavost kako sudbine, tako i ljudi- prema drugima i sebi samima. Najveća Shakespeareova originalnost je u otkriću mutabilnosti ljudske osobnosti i apoteozi misterije koja je skriveni centar čovjekova postojanja- njegovi likovi izmiču kako psihološkim i socijalnim redukcijama, tako i teološkim ili spiritualnim tumačenjima. Ostavši pjesnik, a ne analitičar ili filozof do konca, William Shakespeare ostaje univezalni mitograf trajne uzbudljivosti ljudske sudbine koja se ne može svesti ni na kakve šablone.
Među velikim tragedijama se ističu "Hamlet", djelo koje je više puta prepravljao, a koje prikazom intelektualca kao herojskog karizmata, te obiljem tema u tekstu i podtekstu ostaje jednim od temeljaca zapadne duhovne kulture; "Otelo", u kojem je ljubomornoga ratnika herojskih izmjera zasjenio utjelovljeni Satan, Jago; "Antonije i Kleopatra", s arhetipom fatalne žene Kleopatre, koja je nadrasla svoj povijesni uzor; "Macbeth", u kojem dominiraju heroj-zločinac kralj Macbeth i njegova još nezaboravnija žena, lady Macbeth; "Kralj Lear", djelo krajnjega naprezanja, za koje je rečeno da, s još nekoliko djela zapadnoga korpusa, od Platona i Biblije do Dostojevskog i Prousta- objelodanjuje početak i kraj ljudske naravi i sudbine.
Poznije doba stvaralaštva
Zajedno s ovim tragičkim vrhuncima supostoje tzv. mračne komedije ili problemske drame ("problem plays"), među kojima se ističu "Troilo i Kresida" i "Mjera za mjeru". U tim dramama nema tragične katarze, niti velikih, nezaboravnih likova. Dominantni tom je cinizam i gnušanje nad ljudskom prevrtljivosti i podlosti, tjelesnim vidovima postojanja, političkim makinacijama i kompromisnom naravi društvenoga života uopće. Pune jetke ironije, ove drame su u neku ruku prethodnice egzistencijalističke vizure kakva je zavladala u 20. vijeku.
Shakespeare je svoj dramski opus dovršio u duhu smirenja. Njegove posljednje drame, "Cimbelin", "Zimska priča" i "Oluja" su različito ocjenjivane (doduše, valja reći da su hronološki posljednje piščeve drame "Henrik VIII. " i "Dva plemića", no, budući da se radi o krparijama kojih je Shakespeare, u najbolju ruku, samo jedan od autora, njegove pozne "romance" se obično uzimaju kao zadnja djela). U tim dramama, nazvanima "romancama" (što nema veze s bosanskim značenjem toga pojma), radi se o fantazijskom svijetu napučenom duhovima i neobičnim događajima; zapleti i sukobi potencijalno tragične naravi razrješuju se na čudesan i bajkovit način; ličnosti nemaju realističnu dimenziju nego su više nalik likovima iz bajki ili narodnih priča. Svršetak Shakespeareova stvaralaštva je različito ocjenjivan: po jednima, autor je rezignirao i iscrpio tvoračku energiju, te pribjegao jeftinim rješenjima i happyendu bajkovite naravi- ne imavši više snage nositi se sa životnim realijama. Po drugima, posljednje romance predstavljaju mudrost izrečenu u smiraj života (iako je Shakespeare umro tek u svojim pedesetima, zamjetna je zasićenost i želja za počinkom, izražena u više navrata u kasnijim djelima). To gledište bi se moglo svesti na sljedeću tvrdnju: nakon bujne i pustopašne vitalnosti, komike i optimizma koji karakteriziraju rana djela, došlo je teško tragično razdoblje u kojem je pisac hodao na rubu ponora ludila (velike tragedije), istodobno s kojim i malo kasnije slijede protoegzistencijalistički mučni ironijski problemski komadi, da bi Shakespeare kraj života dočekao u pomirenosti i praštanju, te vizionarnom prikazu života kao sna (slavni stihovi iz "Oluje"). Bilo kako bilo, posljednje piščeve drame su ostale trajno popularne kod publike, a utemeljile su i tradiciju bajkovito-nadrealnih djela u engleskoj i američkoj književnosti.
on je najveci i najpoznatiji pisac svih vremena
Utjecaj
William Shakespeare je jedan od nekolicine najvećih svjetskih imaginativnih književnika, autor koji bez sumnje spada u najužu elitu vrhunskih pisaca. Ne samo auktor za usku i naobraženu elitu, Shakespeare je možda i najpopularniji svjetski spisatelj. Njegova djela predstavljaju okosnicu svjetskih kazališta, a našla su i snažnoga odjeka u drugim umjetnostima, od glazbe do slikarstva i filma. Neprocjenjiv je utjecaj koji je izvršio na svjetsku književnost, a sumarno bi se moglo reći da će vjerojatno i dalje uživati popularnost i simpatije, kako kod laičke publike, tako i kod stručnjaka i pisaca- i to zbog više činitelja, među kojima su najvjerojatnije presudni njegov svjetovni i slobodni duh neokovan dogmama vremena, kao i raznovrsnost u prikazu ljudske doživljajnosti koja se kreće od tragedije do komedije, od pesimizma do optimizma, od naturalističkog egzistencijalizma do vizionarne fantazijske romance.
Tragedije
# Romeo i Julija (Romeo and Giuliett; 1593.)
# Tit Andronik (Titus Andronicus; 1594.)
# Julije Cezar (1599.)
# Troilo i Kresida (Troilus and Cressida; 1601. - 1602.)
# Hamlet (1602.)
# Othelo (1604.)
# Kralj Lear (King Lear; 1605.)
# Macbeth (1606.)
# Antonije i Kleopatra (1607.)
# Koriolan (1608.)
# Timon Atenjanin (1608.)
Komedije
# Uzaludni ljubavni trud (Love's Labour's Lost; 1590.)
# Dva plemića iz Verone (The Two Gentlmen of Verona; 1591.)
# Komedija nesporazuma (The Comedy of Errors; 1593. - 1594.)
# San Ivanjske noći (A Midsummer Night's Dream; 1594.)
# Mletački trgovac (The Merchant of Venice; 1595.)
# Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew; 1596.)
# Mnogo vike ni za što (1599.)
# Vesele žene vindsorske (The Merry Wives of Windsor; 1599.)
# Bogojavljenska noć (Twelfth Night; 1599. - 1600.)
# Kako vam drago (As You Like It; 1600.)
# Sve je dobro što se dobro svrši (All's Well That Ends Well; 1602. - 1604.)
# Ravnom mjerom /Mjera za mjeru (Measure for measure; 1604.)
# Periklo (1608.)
# Cimbelin (Cymbeline; 1610.)
# Zimska priča (1610.)
# Oluja /Bura (The tempest; 1611.)
# Soneti
# Venera i Adonis (Venus and Adonis; 1593.)
# Napastovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece; 1594.)
# Strastveni hodočasnik (The Passionate Pilgrim)
Ofelija je prirodni mjesec planete Uran.
Ovaj mjesec je svoje ime dobio prema Poloniusovoj kćerci iz William Shakespearove predstave Hamlet. Ofelija je mjesec koji je drugi najbliži mjesec planeti Uran. Ovaj mjesec djeluje stabilizirajuće na Epsilon planetarni prsten koji se nalazi oko Urana. Osim ofelijine orbite i njenog niskog albeda malo je poznato o ovom mjesecu.
Bjanka (Bianca) je prirodni mjesec planete Uran.
Ovaj mjesec je svoje ime dobio prema liku iz William Shakespearove predstave The Taming of the Shrew. Pri samom otkriću ovog mjeseca korišteno je privremeno ime S/1986 U 9. Bjanka je ponekad takođe poznata pod imenom Uran VIII. Ovaj mjesec je otkriven od strane svemirske sonde Voyager 2, 23. januara 1986 godine. Osim bjankine orbite i njenog niskog albeda malo je poznato o ovom mjesecu.
Dezdemona (Desdemona) je prirodni mjesec planete Uran.
Ovaj mjesec je svoje ime dobio prema Othellovoj eni iz William Shakespearove komada Othello. Pri samom otkriću ovog mjeseca korišteno je privremeno ime S/1986 U 7. Kresida je ponekad takođe poznata pod imenom Uran VI. Ovaj mjesec je otkriven od strane svemirske sonde Voyager 2, 20 januara 1986 godine.
Postoji i asteroid poznata pod imenom 666 Desdemona
Portija (Portia) je prirodni mjesec planete Uran.
Ovaj mjesec je svoje ime dobio prema junakinji William Shakespearove predstave The Merchant of Venice. Pri samom otkriću ovog mjeseca korišteno je privremeno ime S/1986 U 1. Portija je ponekad takođe poznata pod imenom Uran XII. Ovaj mjesec je otkriven od strane svemirske sonde Voyager 2, 3. januara 1986. godine.
Gravitacija urana djeluje destabilizirajuće na portijinu orbitu. Zbog ovoga se očekuje da će se portija sa vremenom raspasti u planetarne prstenove ili kolidirati sa uranom. Osim portijine orbite i njenog niskog albeda malo je poznato o ovom mjesecu.
Rozalinda (Rosalind) je prirodni mjesec planete Uran.
Ovaj mjesec je svoje ime dobio prema liku iz William Shakespearove predstave As You Like It. Pri samom otkriću ovog mjeseca korišteno je privremeno ime S/1986 U 4. Rozalinda je ponekad takođe poznata pod imenom Uran XIII. Ovaj mjesec je otkriven od strane svemirske sonde Voyager 2, 13. januara 1986 godine. Osim rozalindine orbite i njenog niskog albeda malo je poznato o ovom mjesecu.
Postoji i asteroid poznat pod imenom 900 Rosalinde
Susan Watts is the science editor of the BBC's Newsnight programme, joining the programme in January 1995.
She was educated at Imperial College London, and spent 10 years as a print journalist specialising in scientific topics, working for Computer Weekly, New Scientist and the Independent, before moving to television.
Watts came into the limelight in Summer 2003 during the Hutton Inquiry, a judicial inquiry into the death of Biological Weapons expert Dr David Kelly. Kelly had committed suicide after his exposure as the source for a controversial report by fellow BBC journalist Andrew Gilligan, in which it was claimed that the British government had deliberately exaggerated the threat posed by Iraq's Weapons of Mass Destruction in order to justify a war.
On June 2nd 2003, Susan Watts broadcast a report in which she quoted a "senior official involved with the process of pulling together the original September
2002 Blair weapons dossier" extensively. Her source was Dr Kelly. The thrust of the report was similar to Gilligan's, but the key allegations were described in more measured terms.
Like Gilligan, Watts had spoken to Kelly on an unattributable basis, but unlike Gilligan, she had kept detailed verbatim notes of her conversations, and in one case a tape recording. Watts' notes and recording showed that Kelly had made remarks very similar to those attributed to him by Gilligan; her shorthand notes read:
"A mistake to put it in, Alastair Campbell seeing something in there, single source but not corroborated, sounded good."
However she objected to the BBC's interpretation of this evidence (as corroborating Gilligan). She had felt under "considerable internal pressure" to back her employers, despite her own misgivings and as a result she was represented by independent counsel at the Hutton Inquiry. There she told Lord Hutton that she regarded Kelly's remarks about the involvement of Alastair Campbell in the strengthening of claims in the dossier as no more than a "glib statement" and a "gossipy aside" for which Kelly had no evidence. Gilligan had clearly made more of similar remarks which lead Watts to ask Kelly in an email:
:"Did I miss a trick?"
Part of a transcript of her recorded conversation with Kelly was read to him at a hearing of the House of Commons Foreign Affairs Committee. This transcript had been emailed to some MPs by Andrew Gilligan. Tom Mangold, a BBC reporter and friend of Kelly's, believed that this exchange at the Foreign Affairs Committee lead to Kelly feeling that he was trapped - and ultimately to his suicide.
Watts, Susan
Viseu (district)
District Viseu is een district in Portugal. Met een oppervlak van 5.007 km² het 9e grootste district. Het inwonersaantal is 394.927 (2001). Hoofdstad is de gelijknamige stad Viseu.
Het district is onderverdeeld in 24 gemeenten:
- Armamar - Carregal do Sal - Castro Daire -
Dordtse kerkorde
Onder de Dordtse Kerkorde wordt verstaan de kerkorde, zoals deze is vastgesteld in de Synode van Dordrecht (1618-1619).
Ook nu is de kerkorde van veel kerken in Nederland nog gebaseerd op deze Dordtse Kerkorde. Deze kerkorde kwam zelf ook niet uit de lucht vallen.
In de Wezelse artikelen (1568) was al een begin gemaakt
Europan
Europan is een belangrijke en prestigeuze pan-Europese prijsvraag voor architecten.
Elke twee jaar worden binnen de Europese Unie door de deelnemende landen locaties beschikbaar gesteld waarop door architecten onder de 40 jaar ingeschreven kan worden. Voor de locatie waarop ingeschreven is dient een stedenbouwkundig en architectonisch ontwerp te worden gemaakt. Voor iedere locatie wordt een winnend ontwerp gekozen, dat in principe ook daadwerkelij
Unionisten
Unionisten zijn politieke aanhangers van de organische eenheid van het Verenigd Koninkrijk, de Union. Voor hen zij er een aantal bindende elementen voor deze eenheid:
- de monarchie - de vlag, de Union Jack - het Britse leger, in het bijzonder de Britse Marine: Britannia rules the waves - de Engelse taal - het volk
