:: wikimiki.org ::

Venera

Venera

Venera je druga po udaljenosti planeta od Sunca. Venera je udaljena 0.72 AU ili 108,200,000 km od Sunca, ima prečnik 12.103,60 km i masu 4.869×10²⁴ kg. Venera je treće tijelo po sjajnosti na nebu, poslije Sunca i Mjeseca. Venera je dobila ime prema rimskoj boginji ljepote. Grci su je zvali Afrodita, te Eozfor (Eosphorus) za jutarnju pojavu i Hesper (Hesperus) za večernju. U našim krajevima poznata je i pod imenom zvijezda Danica ili jutarnja zvijezda, jer je vidljiva prije izlaska Sunca na istočnom nebu i odmah nakon zalaska Sunca na zapadnom nebu.

Fizičke osobine

Atmosfera

Atmosfera Venere sastoji se najvećim dijelom od karbon dioksida (96%) i kisika (3%). Ostalih 1% čine sumpor dioksid, vodena para, karbon monoksid, argon, helij, neon, karbon sulfid, hlorokisik i fluorohidrogen. Atmosferski pritisak na površini Venere iznosi 9321.9 kPa, što je 90 puta više od pritiska na površini Zemlje. Velika količina karbon dioksida stvara efekt staklenika, zbog čega temperatura na površini dostiže i 500°C, što je 400°C više od očekivanog. Srednja vrijednost temperature na površini iznosi 464°C. Tako je površina Venere toplija od površine Merkura, iako je u usporedbi s njim udaljena od Sunca otprilike dvostruko i prima četiri puta manje svjetlosti. Iako je rotacija Venere izuzetno spora, zahvaljujući toplinskim strujanjima u gustoj atmosferi nisu velike temperaturne razlike između dnevne i noćne strane. Vjetrovi u višim slojevima atmosfere vrlo brzo obiđu planetu i pomažu raspodjeli toplote. Brzina ovih vjetrova prelazi 350 km/h iznad sloja oblaka, dok su vjetrovi uz površinu znatno sporiji. Površina Venere nije vidljiva izvana zbog sloja oblaka koji potpuno okružuju planetu. Sastoje se od kapljica sumpor dioksida i sulfatne kiseline.

Reljef

Većinu površine čine ravnice. Ističu se tri područja prozvana "kontinentima": Ištar Tera (Ishtar Terra) (na sjevernoj polulopti), Afrodite Tera (Aphrodite Terra) (na južnoj polukugli) i Beta Region (Beta Regio) (na ekvatoru). Najviša planina Maxwell Montes dio je lanca planina koje okružuju visoravan Lakshmi Planum. Između kontinenata prostiru se bazaltne ravnice: Atalanta Planitia, Guinevere Planitia i Lavinia Planitia. Zbog guste atmosfere većina meteorita jako uspore pad ili potpuno izgore, zbog čega na površini nema kratera manjih od 3 km u promjeru. Vrlo malen broj kratera i površina pokrivena bazaltom (oko 90% površine) dokaz su čestih izlijevanja lave. Snimci sa sonde Magellan otkrivaju velik broj manjih vulkana (oko 100 000), te stotinjak velikih.

Osobine unutrašnjosti planete

Pretpostavlja se da je građa Venera slična Zemlji. Željezna jezgro zauzima središte planete i promjera je oko 3000 km. Iznad jezre nalazi se otopljeni kameni omotač koji zauzima većinu volumena planete. Prema novijim podacima dobivenim sa sonde Magellan, Venerina kora je deblja i čvršća nego što se ranije pretpostavljalo. Smatra se da Venera nema pokretne tektonske ploče poput Zemlje, nego da naprezanja u omotaču u pravilnim razmacima izbacuju lavu na površinu. Zbog toga je većina površine nastala nedavno (prije nekoliko stotina miliona godina), dok su najstariji dijelovi stari oko 800 miliona godina. Novija istraživanja pokazuju da je Venera vulkanski aktivna u izoliranim područjima.

Magnetosfera

Venera nema magnetsko polje, vjerovatno zbog spore rotacije, nedovoljne da bi rastopljeno željezo u jezgru planetea proizvelo odgovarajući efekat. Budući da nema magnetskog polja, Sunčev vjetar djeluje izravno na gornje slojeve Venerine atmosfere. Smatra se da je Venera imala velike količine vode, poput Zemlje, ali se vodena para pod uticajem Sunčeva vjetra raspala na hidrogen i kisik. Dok se kisik vezao s drugim atomima u spojeve, hidrogen je, zbog male molekularne mase, lahko napustio atmosferu. Pronađeni udjel hidrogenovih izotopa deuterija podupire ovu teoriju (ima veću masu i teže napušta atmosferu).

Orbita

Svojstva orbite
Prosj. udaljenost od Sunca	0,723 AU
Srednji poluprečnik orbite	108.208.930 km
Ekscentricitet	0.00677323
Orbitalni period	224,695 dana
Sinodički period	583,92 dana
Prosj. Orbitalna brzina	35,0214 km/s
Nagib	3,39471°

Putanja Venere je gotovo kružna sa ekscentricitetom manjim od 0.01.

Rotacija

Venera sporo retrogradno rotira, to jest okreće se u smjeru od istoka prema zapadu, za razliku od većine ostalih planeta (retrogradnu rotaciju imaju još Uran i Pluton). Nije sasvim siguran razlog ove pojave, a pretpostavlja se da je uzrok sudar sa većim tijelom (moguće asteroidom) u vrijeme formiranja planeta. Osim ove pojave, periodi rotacije Venere i njenog kretanja oko Sunca sinkronizirani su tako da je Venera uvijek okrenuta prema Zemlji istom stranom u vrijeme kada su dvije planete najbliže jedna drugoj. To može biti rezultat djelovanja plimnih sila među planetama, a možda je samo slučajnost.

Historija ljudskog istraživanja

Međuplanetarne sonde
Godina lansiranja	Ime sonde	Država	Misija uspješna
1961	Sputnik 7	SSSR	-
1961	Venera 1	SSSR	-
1962	Mariner 1	SAD	-
1962	Sputnik 23	SSSR	-
1962	Mariner 2	SAD	Da
1967	Venera 4	SSSR	Da
1967	Mariner 5	SAD	Da
1969	Venera 5	SSSR	-
1969	Venera 6	SSSR	-
1970	Venera 7	SSSR	Da
1972	Venera 8	SSSR	-
1973	Mariner 10	SAD	-
1975	Venera 9	SSSR	Da
1975	Venera 10	SSSR	Da
1978	Pioneer Venus	SAD	Da
1978	Venera 11	SSSR	-
1978	Venera 12	SSSR	-
1981	Venera 13	SSSR	Da
1981	Venera 14	SSSR	-
1983	Venera 15	SSSR	-
1983	Venera 16	SSSR	-
1984	Vega 1	SSSR	Da
1984	Vega 2	SSSR	Da
1989	Magellan	SAD	Da
1990	Galileo	SAD	Da
1998	Cassini	SAD	Da

Venera je najsjajniji objekt na nebu iza Sunca i Mjeseca. Iz tog je razloga Venera čovjeku poznata od kada je prvi puta uperio pogled u noćno nebo. Venera je prema svojim osnovnim obilježjima Zemljina sestra blizanka po dimenzijama i masi. Zbog toga su ljudi dugo vremena vjerovali da se ta sličnost odnosi i na druge pojave. Zamišljena je kao Zemlja u mladim, prethistorijskim danima. Suncu je bliža od Zemlje pa zbog toga prima oko dva puta više njegove energije. Ali sjajni oblaci reflektiraju oko tri četvrtine Sunčevog zračenja nazad u svemir, pa se očekivalo da temperatura na površini Venere nije previše visoka. Vjerovalo se da je sastav atmosfere i površinski pritisak sličan Zemljinom. Zamišljali su je kao mladi svijet pokriven okeanom u kojem buja prethistorijski život. Sve su se te pretpostavke pokazale potpuno pogrešnim. Dugo vremena Venera je ostala tajnovita zbog gustih oblaka koji je prekrivaju. Sve što se na njoj može opaziti je sjajni, potpuno jednolični oblačni pokrov koji skriva površinu planete od naših pogleda. Tek su prije dvadesetak godina fotografske tehnike snimanja u ultraljubičastom dijelu spektra uspjele pokazati da taj oblačni sloj nije potpuno jednoličan. Prva mjerenja površinske temperature izvedena pomoću velikih radioteleskopa sa Zemlje dala su toliko velike iznose, oko 400°C, da su znanstvenici pomislili kako se radi o nekom nepoznatom efektu u Venerinoj ionosferi. Jednostavno nisu mogli vjerovati da je površinska temperatura na Veneri tako visoka. U novije su doba svemirske letjelice na Veneru slali Amerikanci i Sovjeti. Prva letjelica koja je za cilj imala Veneru je bila ruski Sputnik 7 (1961), ali je završila neuspjehom, kao i nekoliko misija nakon nje (1961: Venera 1, 1962: Mariner 1 i Sputnik 23). Prva uspješna misija (a u daljnjem tekstu ćemo samo te i spomenuti) bila je prelet američke letjelice Mariner 2 (27.8.1962) pokraj Venere. Kada je sonda prošla na oko 35 000 km iznad Venerinih oblaka, mjerni instrumenti potvrdili su visoku površinsku temperaturu. Prva uspješna misija tadašnjeg Sovjetskog Saveza bila je Venera 4 (1967). Ova je letjelica ispustila u atmosferu sonde sa mjernim instrumentima. Gotovo u isto vrijeme trajala je i američka misija Mariner 5. Venera 7 je 17. augusta 1970. postala prva letjelica koja se mehko spustila na drugu planetu. Venera 9 i Venera 10 su planetu Veneru posjetile u maju 1975, a sastojale su se od orbitera i landera. Venera 9 poslala je prve crno-bijele fotografije sa površine Venere. Jednostavni eksperimenti koje su sonde napravile pokazali su da su stijene na Veneri vrlo slične onima na Zemlji, da je površinska temperatura 455°C, a atmosferski pritisak odgovara pritisku koji na Zemlji vlada u morima na dubini od 900 m. Slike su pokazale da i na Veneri postoje erozijski procesi, što je dosta iznenadilo znanstvenike. Voda, koja je glavni krivac za eroziju na Zemlji, na Veneri praktički ne postoji, pogotovo ne u tekućem stanju. Ako pretpostavimo da bi to mogla biti erozija vjetra, i to moramo isključiti jer je najveća brzina vjetra izmjerena na površini Venere bila svega oko 15 km/h, što odgovara laganom povjetarcu. Američka misija Pioneer Venus sastojala se od dvije komponente, orbitera i multisonde, koje su lansirane odvojeno u maju i augustu 1978. godine. Misija orbitera je, među ostalim, imala za cilj i radarsko snimanje reljefa, a trajala sve do augusta 1992. Multisonda je na Veneru izbacila 4 atmosferske sonde. Njihov pad kroz atmosferu trajao je oko jedan sat, ali su u tom kratkom vremenu sakupljeni mnogi dragocjeni podaci. Jedna od sondi je čak preživjela pad do površine odakle je slala podatke još jedan sat prije nego što se praktično rastopila. Od četiri sonde, dvije su ušle u atmosferu na noćnoj strani i otkrile jednu vrlo interesantnu pojavu. Na visini od oko 11 km nebo tinja crvenkastim sjajem koji potječe od bezbrojnih munja koje neprestano bljeskaju. Instrumenti su zabilježili i do 25 bljeskova u sekundi. Način na koji nastaju sve te silne munje ostao je neobjašnjen. Njihovi odbljesci mogli bi biti tajanstveno pepeljasto svjetlo koje je više puta opaženo teleskopima sa Zemlje na noćnoj Venerinoj strani. Prve fotografije Venerine površine u boji snimio je lander Venera 13. Sovjetske letjelice Vega 1 i Vega 2 ispustile su 1984. godine u Venerinu atmosferu landere i atmosferske balone, te produžili u susret Halleyevoj kometi. Američka letjelica Galileo je također, na svom putu prema Jupiteru, posjetila Veneru. Američka misija Magellan (1989 - 1994) imala je za primarni cilj mapiranje Venerine površine uz pomoć radara. Mapirano je 99% površine uz 300 m/piksel rezoluciju. Posljednja letjelica koja je posjetila Veneru bila je letjelica Cassini-Huygens na svom putu za Saturn. Category:Sunčev sistem ja:金星 ms:Zuhrah simple:Venus (planet)

Planeta

Planeta (grčki planetes=lutalica) je nebesko tijelo znatne mase koja orbitira oko zvijezde i ne proizvodi nikakvu energiju tokom nuklearne fuzije. Sve do 1990-ih samo je devet planeta bilo poznato (sve u našem solarnom sistemu), dok ih je od 3. novembra 2003. godine otkriveno 133, a koje su uključivale i novootkrivene planete izvan Sunčevog sistema poznate kao ekstrasolarne planete ili jednostavno "egzoplanete". Smatra se da planete nastaju iz kolabirajuće maglice koju formira planetina zvijezda, sabijanjem gasova i prašine koji orbitiraju oko protozvijezde u gustom protostelarnom disku prije nego što se užari jezgro zvijezde i njen solarni vjetar otpuhne preostalu materiju.

Unutrašnjost solarnog sistema

Osim Zemlje (koju drevni ljudi nisu smatrali planetom), sve ostale poznate planete u Sunčevom sistemu su dobile naziv prema grčkim i rimskim mitskim božanstvima (ipak, neki neevropski jezici, poput kineskog koriste drugačije nazive). Sateliti su također dobili nazive prema božanstvima i likovima iz drevne mitologije ili prema Shakespeareovim dramama. Asteroidi su dobivali nazive, prema nahođenju onih koji su ih otkrivali, po bilo kome ili bilo čemu (ali pod uslovom da se usaglasi sa komisijom Internacionalne Astronomske Unije za nomenklaturu). Čin imenovanja planeta i njihovih karakteristika je poznat kao planetarna nomenklatura.

Planete Sunčevog sistema

U planete Sunčevog sistema spadaju, zavisno od udaljenosti od Sunca, sljedeće "velike planete":
- Merkur
- Venera
- Zemlja
- Mars
- Jupiter
- Saturn
- Uran
- Neptun
- Pluton (Plutonova orbita leđi dijelom unutar Neptunove, pa neki astronomi smatraju Pluton samo velikim asteroidom a nikako planetom).

Drugi objekti

Nedavno je otkriven objekt, 90377 Sedna, kako orbitira oko Sunca na udaljenosti od 13 Tm (13 biliona kilometara) , tri puta dalje u odnosu na Pluton. Sedna, koja je dobila naziv prema eskimskom božanstvu Sedni-"božici mora",je nebesko tijelo dijametra 1180-2360 km. Taj dijametar je još nepouzdan ali se vjeruje da čini 1/2 ili 3/4 Plutonovog. Neki novinski izvori su već proglasili Sednu kao desetu planetu , ali to nisu prihvatili svi astronomi. Druga moguća planeta je 90482 Ork (90482 Orcus), nebesko tijelo sa orbitom i i masom približno jednakoj Plutonovoj. Drugi kandidati su 50000 Kvaoar (50000 Quaoar) i 20000 Varuna. Nekoliko hipotetičkih planeta, poput Planete X koja se nalazi navodno iza Plutonove orbite) ili Vulkan (Vulcan) za koju se misli da orbitira unutar Merkurove orbite, su postavljene u različita historijska vremena, i bile su subjektom intenzivnih istraživanja koja nisu urodila plodom.

Klasifikacija planeta

Astronomi se razmimoilaze u mišljenju kad su u pitanju male planete, kakve su asteroidi, komete i transneptunski objektii velike (prave) planete. Planete se u Sunčevom sistemu prema strukturnoj građi dijele na:
- Planete Zemljine grupe (terestrijalne ili stjenovite), koje su slične Zemlji po tome što su uglavnom sastavljene od stijena, tj.u čvrstom su agregatnom stanju. Tu spadaju: Merkur, Venera Zemlja i Mars.
- Planete Jupiterove grupe (jovijanske ili gasovite gigantske planete) koje su sastavljene uglavnom od gasova, vodonika i helija, s manjim procentima stijena i leda. Tu spadaju Jupiter, Saturn, Uran i Neptun.
- Ledene planete, koje predstavljaju treću kategoriju planeta, a koje uključuju nebeska tijela slična Plutonu i koja su sastavljena od leda. Ovdje bi se još mogla svrstati mnogobrojna neplanetarna nebeska tijela koja predstavljaju ledene mjesece vanjskih planeta Sunčevog sistema (npr. Triton). Osam pomenutih stjenovitih i gasovitih planeta su u suštini poznate kao velike planete. Karera (Ceres) je proglašena planetom prvi put kad je otkriven, ali je potom reklasificirana kao asteroid kada je otkriveno još nekoliko sličnih objekata. Mnogobrojne otkrivene transneptunske objekte koji su vrlo slični Plutonu po orbiti, veličini i sastavu po mišljenjima mnogih treba redefinisati kao male planete. Na primjer Mike Brown (Majk Braun) s Caltecha (Kalteka) je dao definiciju planete: bilo koje nebesko tijelo u Sunčevom sistemu koje je masivnije od ukupne mase svih ostalih nebeskih tijela u sličnoj orbiti. Prema ovoj definiciji ni Pluton ni Sedna se ne bi trebali ubrajati u planete. Mnogi smatraju da su Zemlja i njen Mjesec dvostruka (binarna) planeta iz sljedećih razloga:
- Mjesec ima 1,5 puta veći prečnik od Plutona;
- Sunčeva sila gravitacije na Mjesecu je jača od Zemljine sile gravitacije na Mjesecu za oko 2,2 puta. Posljednja činjenica nije jedina u Sunčevom sistemu, ali je neobična za vrlo velike satelite. Ostali sateliti za koje je Sunčeva sila gravitacije aktuelno jača od primarne su:
- Posljednji Jupiterov satelit (S/2003 J 2; s gravitacijom većom od primarne za faktor 1,5);
- Poslednji Uranov satelit (S/2001 U 2; za faktor 1,2 );
- Dva posljednja Neptunova satelita (S/2002 N 4 i S/2003 N 1; za faktor 2,1 );
- Pojedini sateliti asteroida poput S/2001 (22) 1 Linus s faktorom od 1,6 i S/1998 (45) 1 Mali princ (Petit-Prince) s faktorom od 2,8; S/1993 243 (1) Daktil (Dactyl) s faktorom od 1,3; i konačno, S/2001 (66391) 1 s vrlo velikim faktorom od 625).

Ekstrasolarne planete

Većina otkrivenih ekstrasolarnih planeta (planeta van Sunčevog sistema, u drugim sličnim zvjezdanim sistemima) ima masu koja je ili jednaka ili veća od Jupiterove. Izuzetak čine dvije planete otkrivene u orbiti jedne već napola ugašene zvijezde, ostatka supernove zvanog pulsar s veličinom koja se može porediti s veličinom terestrijalnih planeta, te planeta koja orbitira oko zvijezde Mi Žrtvenika (Mu Arae) s masom koja je za oko 14 puta veća od Zemljine. Nije baš sasvim razjašnjeno da li su novootkrivene velike uopće i nalik na gasovite gigante u našem solarnom sistemu ili da se od njih imalo razlikuju. Djelimično neke od novootkrivenih planeta, poznatih kao "vrući Jupiteri", kruže vrlo blizu matičnih zvijezda po kružnim orbitama. Iz tog razloga primaju mnogo više zvjezdane radijacije nego gasovite gigantske planete u našem solarnom sistemu, što čini upitnim njihov status da li su to uopće planete. Američka NASA razvija program za konstrukciiju vještačkog satelita zvanog Terrestrial Planet Finder (Zemaljski Tragač za Planetama) koji bi bio u stanju otkrivati planete s masama uporedivim s masama terestrijalnih planeta. Učestalost pojave ovakvih planeta čini jednu od varijabli u Drakeovoj (Drejkovoj) jednačini koja procjenjuje broj vanzemaljskih, inteligentnih i komunikativnih civilizacija u našoj Galaktici. Interstelarne planete su "lopovi" u interstelarnom prostoru koje nisu nikakvim gravitacionim silama povezane ni s jednim solarnim sistemom. Nije ni jedna interstelarna planeta otkrivena do sada, a njihovo posojanje se smatra vjerodostojnom hipotezom zasnovanom na kompjuterskim simulacijama porijekla i evolucije planetarnih sistema koji često uključuju formaciju i naknadno izbacivanje nebeskih tijela značajne mase. Postoji minimum titranja koja današnja tehnologija može otkriti. Moguće je otkriti ekstrasolarne planete koje su dovoljno velike i blizu zvijezde da mogu biti primjetljivi njihovi titraji. Kad se naprave napredniji teleskopi bit ce moguće otkrivati današnje hipotetičke manje i udaljenije planete.

Vanjski linkovi

- [http://www.nineplanets.org/ NinePlanets.org] - Putovanje kroz Sunčev sistem
- [http://www.iau.org Internacionalna Astronomska Unija]
- [http://www.fourmilab.ch/cgi-bin/uncgi/Solar/ Sunčev sistem uživo]
- [http://janus.astro.umd.edu/javadir/orbits/ssv.html Posmatrač Sunčevog sistema] (animacija)
- [http://planetquest.jpl.nasa.gov/ NASA-ina potraga za planetama ]
- Dan Greenova stranica [http://cfa-www.harvard.edu/cfa/ps/icq/ICQPluto.html Klasifikacija planeta] Category:Astronomija ms:Planet ja:惑星 simple:Planet

Sunce

Sunce je središnja zvijezda našeg planetarnog sistema - Sunčevog sistema. Osim Zemlje i drugih planeta, oko Sunca kruže i asteroidi, komete, meteori, transneptunski objekti u Kuiperovom pojasu i čestice prašine.

Fizičke osobine

Sunce je zvijezda glavnog niza, spektralnog tipa G2, što znači da je nešto veća i toplija od prosječne zvijezde, ali nedovoljno velika da bi pripadala tzv. "divovima". Životni vijek zvijezda ovog spektralnog tipa je oko 10 milijardi godina, a budući da je Sunce staro oko 5 milijardi godina, nalazi se u sredini svog životnog ciklusa. U središtu Sunca u termonuklearnim reakcijama (nuklearna fuzija) hidrogen se pretvara u helij. Svake sekunde u nuklearnim reakcijama sudjeluje 3,8 x 10³⁸ protona (hidrogenovih jezgri). Oslobođena energija biva izračena sa sunčeve površine u obliku elektromagnetskog zračenja i neutrina, te manjim dijelom kao kinetička i toplotna energija čestica Sunčevog vjetra i energija Sunčevog magnetskog polja. Zbog ekstremno visokih temperatura, materija je u obliku plazme. Posljedica toga je da Sunce ne rotira kao čvrsto tijelo. Brzina rotacije je veća na ekvatoru, nego u blizini polova, zbog čega dolazi do iskrivljenja silnica magnetskog polja, erupcija plina sa Sunčeve površine i stvaranja Sunčevih pjega i prominencija (protuberanci). Ove pojave nazivamo Sunčevom aktivnošću.

Osnovni podaci:

Prečnik	1 392 000 km
Masa	1,9891 x 10³⁰ kg
Prosječna gustoća	1,411 g/cm³
Površinska temperatura	5780 K
Vrijeme obilaska oko središta galaktike	2,2 x 10⁸ godina

Hemijski sastav:

Hidrogen	73,46 %
Helij	24,58 %
Kisik	0,77 %
Karbon	0,29 %
Željezo	0,16 %
Neon	0,12 %
Dušik	0,09 %
Silicij	0,07 %
Magnezij	0,05 %
Sumpor	0,04 %

Sunčev ciklus

Promjene koje opažamo na Suncu i nazivamo Sunčeva aktivnost odvijaju se periodično u cikusima prosječne dužine 11 godina. Ciklusi variraju u dužini, između 8 i 15 godina. Ove promjene obuhvataju:
- količinu izračene energije
- brojnost i raspored pjega
- brojnost sunčevih baklji
- oblik i veličinu korone Vremenski period najveće aktivnosti naziva se Sunčev maksimum. Može trajati nekoliko godina, ovisno o aktivnosti pjega i baklji. Postoje i duža periodička razdoblja Sunčeve aktivnosti. U historiji je poznat Maunderov minimum, razdoblje u drugoj polovini 17. st. tokom kojega je broj Sunčevih pjega bio izuzetno mali. Zbio se istovremeno sa periodom hladnih godina, nazvanog malo ledeno doba. Nije sasvim jasno da li su klimatske promjene bile uzrokovane ekstremno niskom Sunčevom aktivnošću.

Sastav Sunca

Sunce dijelimo na veći broj slojeva, prema uvjetima koji u njima vladaju. Granice među njima nisu jasno ocrtane i postoje prijelazna područja. Sunce nema čvrstu površinu, pa se kao granicu na kojoj počinje atmosfera uzima najviši sloj koji je još uvijek optički neproziran. Također, Sunce ne možemo tačno ograničiti jer njegov gušći dio prelazi u rjeđu atmosferu, a iza nje se daleko prostire područje u kojem djeluje Sunčev vjetar.

Jezgro

Do četvrtine poluprečnika Sunca prostire se jezgro, područje visoke temperature, oko 15,6 miliona K i pritiska 10¹⁶ Pa. U takvim uvjetima odvija se fuzija hidrogena u helij. Spajanjem 4 protona (jezgra atoma hidrogena) nastaje jedno jezgro atoma helija (2 protona i 2 neutrona), pri čemu se oslobađaju subatomske čestice i energija u obliku gama-zračenja.

Fotosfera

Prividnu površinu Sunca nazivamo još i fotosferom. Ovdje se temperature kreću oko 6000 K. Vrući plin izvire iz unutrašnjosti na površinu, zbog čega nam se čini da površina ima granulastu (zrnatu) strukturu. Granule su promjera oko 1000 km, u stalnom su pokretu (poput vrenja vode) i vrijeme trajanja im je nekoliko minuta. Ponekada nastaju tzv. supergranule promjera 30 000 km i vremena života 24 h.

Hromosfera

Hromosfera je niži sloj Sunčeve atmosfere, proteže se iznad fotosfere do visine oko 10 000 km. Znatno je rjeđa od fotosfere i nepravilnog oblika. Sa Zemlje se primjećuje samo za vrijeme potpunog pomračenja Sunca. Porastom visine gustoća atmosfere opada, ali se povećava temperatura. Ove promjene gustoće i temperature izražene su u prelaznom području između hromosfere i korone. U hromosferi se događaju izboji plina stvarajući efekte koje nazivamo prominencije i baklje. Prominencije (protuberance) su oblaci ili mlazovi usijanog plina izbačenog u vis. Mogu se uzdići do visine 150 000 km iznad fotosfere, kroz hromosferu i koronu. Gušće su od okolne tvari i dostižu temperaturu oko 20 000 K. Na sličan način dolazi do pojave baklji, mlazova plina koji se brzo podižu unutar hromosfere i padaju nazad. Vrijeme trajanja jedne baklje je oko 10 min.

Korona

U višim slojevima Sunčeve atmosfere, koroni, temperatura nastavlja rasti do 1 000 000 K. Nije sasvim jasno zbog čega se događa ovaj porast temperature. Pretpostavka je da ga stvaraju strujanja plina pod uticajem magnetskog polja. Vanjski dijelovi korone stalno gube masu u obliku Sunčevog vjetra.

Sunčev vjetar

Sunčev (solarni) vjetar je struja čestica izbačenih velikom brzinom iz gornjih slojeva Sunčeve atmosfere, uglavnom elektrona i protona. Iako je ovaj gubitak mase Sunca gotovo beznačajan i gustoća Sunčevog vjetra malehna, čestice se kreću velikim brzinama i izazivaju vidljive efekte na tijelima u Sunčevom sistemu. Poznatiji efekti Sunčevog vjetra su polarna svjetlost i usmjeravanje repa komete suprotno od Sunca. U blizini Zemlje Zemljino magnetsko polje zarobljava čestice Sunčevog vjetra i usmjerava ih prema magnetskim polovima. Budući da se čestice Sunčevog vjetra kreću brzinama od više stotina km/s, pri sudaru sa česticama u zemljinoj atmosferi dolazi do joniziranja plina i pojave svjetlosti. Ova se pojava uočava u polarnim područjima, zbog čega je dobila ime polarna svjetlost ili Aurora Borealis (odnosno Aurora Australis na južnoj Zemljinoj polulopti). Ukoliko je Sunčeva aktivnost veća, pojačano djelovanje Sunčevog vjetra može dovesti do pojave polarne svjetlosti i na manjim geografskim širinama. U takvim uslovima postoji mogućnost ometanja ili čak oštećenja radio-komunikacijskih uređaja na Zemlji i vještačkim satelitima. Komete se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, zaleđena površina komete isparava i oslobađa oblak plina i čestica prašine. Djelovanjem čestica Sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u rep komete. Budući da Sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru. Category:Sunčev sistem ja:%E5%A4%AA%E9%99%BD simple:Sun zh-cn:太阳 zh-tw:太陽

Prečnik

Prečnik je pojam u geometriji koji označava dužinu prave crte koja prolazi kroz središte kružnice i čiji krajevi se nalaze na crti kružnice. Ukoliko znamo prečnik kružnice, možemo izračunati i površinu kruga unutar kružnice koristeći slijedeću formulu: :

P = d  -  \mathbb

gdje slovo d označava prečnik (lat. diametar), a π (čita se "Pi") je iracionalan broj koji iznosi približno 3.14.

Masa

Masa je svojstvo tijela. U svakodnevnom životu često je zamjenjujemo s težinom što je neispravno jer su to dvije različite fizikalne veličine (Razlike: masa je apsolutna dok težina ovisi o gravitaciji; masa se mjeri vagom, a težina dinamometrom; masa se izražava u kilogramima [kg], a težina u njutnima[N]). Masa je mjera inercije ili tromosti . Iz ove izjave nameće se pitanje : Šta je to tromost? Tromost (Inercija) je također svojstvo svakog tijela po kojemu to tijelo nastoji ostati u stanju u kojem se našlo (u stanju mirovanja ako je mirovalo, u stanju kretanja ako se kretalo). Pa šta onda znači da je masa mjera tromosti? To znači da su ove dvije veličine međusobno zavisne, proporcionalne - tijelo veće mase ima veću tromost, a tijelo manje mase ima manju tromost. Osnovna mjerna jedinica za mjerenje mase je 1 kilogram [kg]. Masa tijela koje ima masu 1 kg jednaka je masi prautega, odnosno mjerna jedinica za masu - 1 kg izvedena je od mase prautega koji se čuva u muzeju utega i mjera u Sevresu pokraj Pariza. Masu nekog tijela možemo odrediti vaganjem - uspoređivanjem mase tijela s masom utega-tijela poznate mase. Ako vaga pokaže da su mase ovih tijela jednake (dođe do izjednačenja, kazaljka pokazuje na 0...) tada znate da je masa tijela jednaka poznatoj masi utega. Masu također možemo saznati upotrebom formula u kojima se pojavljuju veličine ovisne o masi. Primjer: gustoća tvari od koje je neko tijelo izrađeno jednaka je količniku mase i volumena toga tijela. Dakle, ako znamo volumen tijela i gustoću tvari od koje je izrađeno lahko možemo zaključiti da će masa biti jednaka umnošku gustoće (izražene u kg/m³ i g/cm³) i volumena (izraženog u m³ i cm³ ovisno o mjernoj jedinici u kojoj je izražena gustoća). FORMULE m=p
- V # Masa=grčko slovo ro-oznaka za gustoću
- volumen m=G/g # Masa=težina/ubrzanje Zemljine sile teže(gravitacijsko ubrzanje) # Masa=toplina/(specifični toplinski kapacitet
- promjena temperature) (preneseno sa hr.wikipedie i potom adaptirano ) Category:Hemija Category:Klasična mehanika Category:Fizikalne veličine ja:質量 simple:Mass

Mjesec

Mjesec ( lat. Luna) je Zemljin prirodni satelit i ujedno najbliže nebesko tijelo, udaljeno u prosjeku 384400 km, tako da svjetlost s Mjeseca na Zemlju stiže za 1,25 sekunda. Mjesec se kreće oko Zemlje po eliptičnoj stazi srednjom brzinom od 1,02 km/sek, i prelazi dnevni luk od 13 stepeni i 10 minuta. Mjesečeva staza podliježe jakim temperaturnim vibracijama koje uzrokuje Sunce, pa se nagib staze prema ekliptici u toku 173 dana mijenja od 5 stepeni do 5 ststepeni i 18 minuta. Mjesec je čvrsto nebesko tijelo poluprečnika 3473,3 km, te je po površini 14 puta, po obimu 50 puta, a po masi 80 puta manje od Zemlje. Ubrzanje sile teže je na Mjesecu 6 puta manje nego na Zemlji. Oko svoje ose se okrene za 27 dana, 7 sati i 11,5 sekunda (sideralna staza). Zbog stalnog mijenjanja položaja prema Suncu i Zemlji različito je osvijetljen, pa se sa Zemlje mogu uočiti četiri faze:
- Mlađak
- Prva četvrt (vidljiv noću)
- Pun Mjesec (Uštap)
- Zadnja četvrt (vidljiv ujutro) Vrijeme od 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde između uzastopnog ponavljanja Mjesečevih faza nazvano je sinodičkim mjesecom. Uzajamni položaji Sunca, Mjeseca i Zemlje dovode do pomrčine Sunca i Mjeseca. Potpune pomrčine se koriste u kosmičkoj geodeziji za vezivanje kontinentalnih trigonometrijskih mreža, koje pomažu u stvaranju jedinstvenog svjetskog znanstvenog sistema. U istu svrhu se koriste i pojave okultacija zvijezda (kad Mjesec tokom svojeg kretanja sakrije neke zvijezde). Privlačna sila Mjeseca, a u manjoj mjeri i Sunca (lunisolarni uticaj), uzrokuje na Zemlji plimu i oseku mora i jezera, kao i "disanje" Zemljine kore što je 3 puta slabije od plime i oseke. Uticaj mjeseca na ljude i druga bića je još uvijek nerazjašnjen, ali je sigurno da se kukci orijentiraju pomoću Mjeseca.

Fizičke osobine

Smatra se da je Mjesec nastao prije nekih 4,5 milijarda godina, nakon udara kometa. Prilikom udara, izbačena je velika količina materijala u Zemljinu orbitu koja je oblikovala Mjesec. Mjesec je i reljefno vrlo zanimljivo nebesko tijelo. Prvi je crtež Mjeseca napravio Galilej 1609. godine. Najniža područja Mjeseca su ogromne sive površine koje se ponekad mogu zapaziti i golim okom. Te ravnice je Giovanni Riccioli (1598-1671.) nazvao morima 1651. godine, iako u njima nema vode. Ova mora nisu jednolične ravnice, jer se u njima uočavaju nabori, koji ponekad sliče na zidove, dugačke po nekoliko stotina kilometara, i pukotine, koje sliče na riječna korita. Po rubovima ravnica protežu se veliki planinski vijenci, koji nose imena planina na Zemlji (Alpe, Apenini, Pireneji, itd.). Najviša tačka Mjeseca nalazi se na planinama Leibniz, koje su na Mjesečevom južnom polu, gdje neki vrhovi dosežu i 9000 metara. Osim planinskih lanaca, na Mjesecu se mogu vidjeti i krateri ili vrtače, koji opet nose imena po najpoznatijim svjetskim znanstvenicima. Najdublji je Newtonov (Isaac Newton), oko 7250 m. Ti krateri su vrlo velikog promjera (do 300 km). Iako im rubovi izgledaju strmi, oni su vrlo malog nagiba. To otkriće pripada Nijemcu Josefu Hopmannu, koji je izumio specijalne metode istraživanja pomoću dužina sjena. Nekih 30 tisuća kratera je otkriveno na Mjesecu. Jedan od njih nosi ime Ruđera Boškovića. Kod pojedinih kratera su vidljive i uzdužne široke svijetle pruge (Kopernikov krater), za koje se smatra da su naslage pepela ili vulkanske materije nastale u vrijeme hlađenja Mjeseca. Privlačna sila Zemlje je Mjesec s vremenom toliko usporila da se njegova okretna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. To znači da se Mjesec okrene samo jedanput oko svoje osi u toku okretanja oko Zemlje. Zbog toga se sa Zemlje može vidjeti samo jedna strana Mjeseca. 1959. godine je sovjetska letjelica/sonda Lunik (Лунник) obišla Mjesec i dvjema fotokamerama ga snimila s daljine od 60 hiljada kilometara. Na osnovi tih fotografija, Sovjetska akademija znanosti je sastavila i izdala prvi atlas dijela Mjesečeve površine koji se ne vidi sa Zemlje. Mjesec također vremenski usporava brzinu kruženja Zemlje, tako da taj usporavajući utjecaj produžuje godišnje dan na Zemlji za 20 mikrosekunda. Pritom se energija kruženja Zemlje pretvara u toplinsku energiju i impuls okreta se prenosi na Mjesec, čije se kretanje godišnje udaljuje za 4 centimetra od Zemlje. Ova pojava je utvrđena laserskim mjerenjima 1995. godine.

Svojstva Mjesečeve atmosfere

- pritisak 3 × 10^-13 kPa
- helij 25%
- neon 25%
- hidrogen 23%
- argon 20%
- tragovi metana, amonijaka i karbon dioksida

Sastav Mjesečeve kore

- kisik 43%
- silicijum 21%
- aluminijum 10%
- kalcijum 9%
- željezo 9%
- magnezijum 5%
- titan 2%
- nikal 0,6%
- natrijum 0,3%
- krom 0,2%
- kalijum 0,1%
- mangan 0,1%
- sumpor 0,1%
- fosfor 500 ppm(dijelova po milijunu)
- karbon 100 ppm
- dušik 100 ppm
- vodik 50 ppm
- helijum 20 ppm

Vlasnička prava

Outer Space Treaty zabranjuje državama pravo na posjedovanje nebeskih tijela kao što je Mjesec. Ugovor UN-a koji je stupio na snagu 11. juna 1984. godine vrijedi kako za države tako i za privatne osobe. Usprkos tome, Dennis M. Hope je 1980. godine prijavio svoja vlasnička prava na Mjesec u katastru San Francisca. Kako se niko nije usprotivio tom njegovom potezu u vremenu od osam godina, koliko je vrijeme žalbe, Hope je osnovao Lunar Embassy legal, pravni ured, koji ima pravo prodaje parcela na Mjesecu. UN i Međunarodna astronomska zajednica smatraju taj njegov potez prevarom. Category:Sunčev sistem ja:月 ms:Bulan

Rimski imperij

Rimsko Carstvo je uobičajeni naziv za rimsku državu nakon što ju je preustrojio Oktavijan August u zadnja tri desetljeća prije Isusa. Iako je Rim imao carstvo stoljećima prije Augustove samovladavine, predaugustovska država se obično naziva Rimskom Republikom. Rimsko Carstvo je upravljalo svim heleniziranim državama na Sredozemlju, kao i keltskim područjima sjeverne Evrope. Zadnji rimski car zbačen je 476. godine, ali tada je istočnim područjima već vladao drugi car sa sjedištem u Carigradu, odnosno Istanbulu. Istočno Rimsko Carstvo (Bizant) i dalje je postojalo, iako se postupno smanjivalo, sve do 1453. godine, kad je Osmansko carstvo osvojilo Istanbul. Kasnije države na zapadu (Franačko Kraljevstvo i Sveto Rimsko Carstvo) i na istoku (ruski carevi i Osmansko carstvo) koristile su rimsko državničko nazivlje sve do modernog doba. Golemo naslijeđe Rimskog Carstva vidi se i danas u zapadnjačkim institucijama, pravu, arhitekturi i mnogim drugim područjima života. Vidi i: Rimska kultura

Afrodita

Afrodita, kći Zeusa i Dione. Božica ženske ljepote i ljubavi, najomiljenija među svim bogovima. U njezinoj se pratnji nalaze Harite i njezin sin Eros, bog ljubavi. Posvećeni su joj mirta, ruža i jabuka, a od životinja, golub. Category:Grčka mitologija ja:アプロディテ ko:아프로디테 simple:Aphrodite

Argon

Argon (Ar, latinski - argon) je plemeniti gas (ne stupa skoro ni u kakve hemijske raekcije). Godine 2000 je dobijeno prvo jedinjenje argona, HArF Stabilni izotopi su mu: ³⁶Ar, ³⁸Ar i ⁴⁰Ar. Argon koji se javlja na Zemlji ima veću atomsku masu od kalijuma koji se javlja poslije njega. To je prouzrokovano tim da nepostojan izotop kalijuma ⁴⁰K prelazi u argon (skoro sav argon na zemlji je postao na taj način), dok je dominantan izotop kalijuma ³⁹K stabilan.

Zastupljenost

Pošto od nastanka Zemlje na njoj postoji dosta kalijuma, a veoma malo plemenitih gasova, argon koji nastaje iz kalijuma svojom količinom nekoliko puta prevazilazi ostale plemenite gasove. Zastupljen je u atmosferi u količini od 0,934%.

Osobine

Pod normalnim uslovima je u gasovitom agregatnom stanju. Inertan je i ne reaguje ni pod kojim standardnim tehnološkim uslovima. Na -186°C i 1,013 bar je u tečnom stanju

Primjena

- U hemijskim reakcijama za dobijanje nereaktivne atmosfere (ako je i atmosfera azota suviše reaktivna.
- U tehnici zavarivanja, čist ili u gasnim smjesama sa CO, CO₂, H₂ i N₂ ;
- U metalurgiji za termičku obradu i proizvodnju visokolegiranih čelika, za zaštitu odlivaka, za desulfurizaciju ...
- U elektronici za proizvodnju poluprovodnika, u proizvodnji rasvjetnih sredstava instrumentalnoj analitici, nuklearnoj tehnici ...
- U građevinarstvu za proizvodnju za toplotnu izolaciju prozora ...

Način proizvodnje i isporuke

- Dobija se rektifikacijom tečnog vazduha (kiseonične frakcije) na temperaturi ispod -185°C
- U čeličnim sudovima - bocama, pod pritiskom od 150 bara. Boce su pojedinačne ili u baterijama - paletama sa zajedničkim ventilom za punjenje i pražnjenje, u baterijama sudova - boca trajno ugrađenim na transportno vozilo ili u tečnom agregatnom stanju specijalnim transportnim vozilima do rezervoara korisnika argona

Postupak i materijali

- U gasovitom stanju pod pritiskom, u tečnom stanju se treba pridržavati propisanih normi i mjera zaštite.
- Za gasoviti argon se može primjeniti većina uobičajenih materijala. Tečni argon zahteva primjenu austenitnih legiranih čelika, aluminijuma, bakra i legura, teflon ... Category:Hemijski element ja:アルゴン ko:아르곤 ms:Argon simple:Argon th:อาร์กอน

Neon

Neon (Ne, latinski - neon) je plemeniti gas. On se nalazi u gornjim slojevima Zemlje u količini od 5 × 10^-7%. Neon ne ulazi u hemijske reakcije. Stabilni izotopi su mu: ²⁰Ne, ²¹Ne i ²²Ne Neon nema nikakav biološki značaj . Ovaj element je otkriven od strane Wiliama Ramsaya i Morrisa W. Traversa 1898 godine. Ime elementa potiče od grčke reči neos. Neon je gas bez ukusa i mirisa. Koristi se za punjenje neonski svjetiljki. Category:Hemijski element

Željezo

Željezo (Fe, latinski ferrum) je metal VIIIB grupe. Ima 16 izotopa čije se atomske mase nalaze između 49 - 63. Postojani izotopi su: 54, 56, 57 i 58. Najzastupljeniji je izotop 56 (91%). Željezo je bilo poznato još prvobitnim civilizacijama.

Zastupljenost i jedinjenja

Zastupljen je u zemljinoj kori u količini od 0,41% u obliku sledećih minerala: crvenog hematita (Fe₂O₃, crnog magnezita (Fe₃O₄), siderita (FeCO₃), limonita, halkopirita, pirita, arsenopirita... Sem ovih minerala veliki tehnološki značaj imaju karboniklova kompleksna jedinjenja željeza koja se dobijaju iz hlorida željeza. Ta jedinjenja su katalizatori brojnih organskih reakcija. Zlatan hlorid (II)kiselog ukusa se upotrebljava za suzbijanje malokrvnosti.

Biološki značaj

Željezo je neophodno za očuvanje zdravlja. Atom željeza se nalazi u mnogim enzimima: hemoglobinu, mioglobinu ... Potrebe za željezom se razlikuju u zavisnosti od starosti, težine, pola, zdravlja minimalne količine koje je potrebno dnevno unijeti kreću se u širokim okvirima. Kod odraslih osoba od 10 miligrama dnevno do 20 kod žena, dok je za vrijeme dojenja potrebno 30. Iako čovjekov organizam ima solidne mehanizme za regulaciju količine željeza, u nekim situacijama može doći do oboljenja hemohromatoze. To oboljenje se javlja usljed prevelike doze željeza u organizmu. Velike količine željeza(II) su otrovne. Soli željeza(III-VI) su bezopasne, zato što ih organizam ne apsorbuje. Pravilna koncentracija željeza u krvi:
- srednja vrednost
- muškarci 21,8 mikro mol po litru, 120 mikro grama po decilitru
- žene 18,5 mikro mol po litru, 100 mikro grama po decilitru
- minimalne i maksimalne koncentracije:
- muškarci 17,7 - 35,9 mikro mol po litru, 90 - 200 mikro grama po decilitru
- žene 11,1 - 30,1 mikro mol po litru, 60 - 170 mikro grama po decilitru

Osobine

Čisto željezo je sjajan, srebrnast, mekan metal koji veoma lako podleže koroziji. Vijekovima se koristi u obliku legura kao što su čelik, legure sa manganom, hromom, molibdenom, vanadijumom i mnogim drugim elementima.

Alotropske modifikacije

Željezo se javlja u 3 alotropske modifikacije:
- željezo α
- željezo γ
- željezo δ Samo alotropska modifikacija α posjeduje feromagnetične osobine Željezo α u alotropsku modifikaciju željeza γ prelazi na temperaturi od 723°C pri hlađenju ili 728°C pri zagrijavanju. Željezo γ u željezo δ prelazi pri temperaturi od 1400°C. Category:Hemijski element

Lašva

Lašva je rijeka u srednjoj Bosni, Bosni i Hercegovini, koja jednim dijelom protiče kroz Travnik. Kao sve velike rijeke, poput Nila i Save, i Lašva nastaje od dvije "lašvice", Karaulske i Komarske, koje se spajaju u Turbetu, gdje i počinje priča o "pravoj" Lašvi, koja traje sve do ulijevanja u Bosnu! Zbog važnog geografskog položaja, dolina Lašve je uvijek bila frekventna saobraćajnica, koja prirodno spaja dolinu Bosne na istoku, sa vrbaskom dolinom na zapadu, a tako je i danas, samo što se kvaliteta današnjih puteva ni u kom slučaju ne podudara sa stepenom važnosti određenih komunikacija! Category:Rijeke Category:Rijeke u Bosni i Hercegovini

Hidrogen

Hidrogen (Vodonik, Vodik, Latinski: Hydrogenium, H) je najlakši hemijski element u periodnom sistemu elemenata koji ima simbol H i atomski broj 1, te atomsku težinu 1,00794. U njemu ima 99,98% običnog hidrogena (procijum), 0,02% teškog vodonika atomske težine 2 (deuterijum) koji je sastavni dio teške vode, i u tragovima superteškog vodonika atomske težine 3 (tricijum) koji je sastavni dio hidrogenske bombe. Paracelzus (Theophrastus Phillippus Aureolus Bombastus von Hohenheim - Paracelsus) je u 16. vijeku otkrio da se pri dobijanju metalnih acida razvija lahko zapaljiv gas, koji je nazvan zapaljivi vazduh. Englez Henri Kevendiš (Henry Cavendish) je 1760. odredio osobine hidrogena, a njegov zemljak Dž. Vorltajr (J. Warltire) je 1766. ustanovio da se sagorijevanjem hidrogena dobija voda, te mu je stoga Francuz A. Lavoazje (Antoine-Laurent Lavoisier) dao 1781. godine naziv hydrogen (od grčkog hydro-voda i genes-stvaranje). U slobodnom stanju hidrogen je u prirodi veoma rasprostranjen, ali u malim količinama (u atmosferi, zemnom gasu i dr.). Sastavni je dio mnogih organskih jedinjenja, kiselina i baza, a s kiseonikom čini cjelokupnu količinu vode na Zemlji. Pri normalnoj temperaturi i pritisku hidrogen je gas bez boje, okusa i mirisa. Zagušljiv je ali nije otrovan. Lakši je 14,4 puta od vazduha. Temperatura ključanja mu je -252,81°C, temperatura topljenja -259,05°C, kritična temperatura -241°C, i kritični pritisak 20 atm. Hidrogen se industrijski dobija najčešće rastvaranjem vodene pare usijanim ugljenikom ili rastvaranjem vode elektrolizom. Najviše se upotrebljava za sintezu amonijaka i metanola, i za proizvodnju goriva za motorna vozila hidrogenacijom ugljenika, nafte i katrana. Osim toga, upotrebljava se za zavarivanje i topljenje metala, za punjenje vazdušnih balona i vazdušnih brodova, za redukciju nekih metalnih oksida u metale i dr. Category:Hemijski element

Modèle:Utilisateur:Dake/Bac à portail/Histoire

Parkiet mBank Strona Informacyjna gry zak�ady sportowe narty austria

:: RELATED NEWS ::

Photosensitivity
:You may have been trying to reach the article on Photosensitive epilepsy. Photosensitivity is the amount to which an object reacts upon receiving photons of light. People that are photosensitive experience discomfort or get easily sunburned when exposed to sunlight. This is often caused by an English translations of common Latin phrases, such as veni vidi vici and et cetera. Some of the phrases are themselves translations of Greek phrases, as Greek rhetoric and literature reached its peak centuries before that of Ancient Rome. Be aware that t

Wikipedia:Articles for deletion/Humphrey Lynch

This page is an archive of the discussion about the proposed deletion of the article below. This page is no longer live. Further comments should be made on the article's talk page rather than here so that this page is preserved as an historic record.
The result of the debate was delete. Joyous 16:07, Mar 19, 2005 (UTC)

Surds

- In phonetics, surd is an older (and now rarely-used) alternate name for a voiceless consonant.
- In mathematics, the term surd applies to an unfinished expression used in place of resolving a number's square, cube or other

Yonah Mountain
Yonah Mountain (more commonly referred to as "Mount Yonah") is located in the Chattahoochee National Forest in the north of Georgia in the United States, between the towns of Cleveland and Helen. The best roadside view of the bald brow atop the mountain is found at the West Family Restaurant parking lot

Ray Wylie Hubbard
Ray Wylie Hubbard (born 13 November 1946 in Soper, Oklahoma) is an American country music singer.

Early Life

Ray Wylie grew up in Oak Cliff, Texas. He attended the same high school as