Mjesec ( lat. Luna) je Zemljinprirodni satelit i ujedno najbliže nebesko tijelo, udaljeno u prosjeku 384400 km, tako da svjetlost s Mjeseca na Zemlju stiže za 1,25 sekunda. Mjesec se kreće oko Zemlje po eliptičnoj stazi srednjom brzinom od 1,02 km/sek, i prelazi dnevni luk od 13 stepeni i 10 minuta. Mjesečeva staza podliježe jakim temperaturnim vibracijama koje uzrokuje Sunce, pa se nagib staze prema ekliptici u toku 173 dana mijenja od 5 stepeni do 5 ststepeni i 18 minuta. Mjesec je čvrsto nebesko tijelo poluprečnika 3473,3 km, te je po površini 14 puta, po obimu 50 puta, a po masi 80 puta manje od Zemlje. Ubrzanje sile teže je na Mjesecu 6 puta manje nego na Zemlji. Oko svoje ose se okrene za 27 dana, 7 sati i 11,5 sekunda (sideralna staza). Zbog stalnog mijenjanja položaja prema Suncu i Zemlji različito je osvijetljen, pa se sa Zemlje mogu uočiti četiri faze:
- Mlađak - Prva četvrt (vidljiv noću)
- Pun Mjesec (Uštap)
- Zadnja četvrt (vidljiv ujutro)
Vrijeme od 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde između uzastopnog ponavljanja Mjesečevih faza nazvano je sinodičkim mjesecom.
Uzajamni položaji Sunca, Mjeseca i Zemlje dovode do pomrčine Sunca i Mjeseca. Potpune pomrčine se koriste u kosmičkoj geodeziji za vezivanje kontinentalnih trigonometrijskih mreža, koje pomažu u stvaranju jedinstvenog svjetskog znanstvenog sistema. U istu svrhu se koriste i pojave okultacija zvijezda (kad Mjesec tokom svojeg kretanja sakrije neke zvijezde). Privlačna sila Mjeseca, a u manjoj mjeri i Sunca (lunisolarni uticaj), uzrokuje na Zemlji plimu i osekumora i jezera, kao i "disanje" Zemljine kore što je 3 puta slabije od plime i oseke. Uticaj mjeseca na ljude i druga bića je još uvijek nerazjašnjen, ali je sigurno da se kukci orijentiraju pomoću Mjeseca.
Fizičke osobine
Smatra se da je Mjesec nastao prije nekih 4,5 milijarda godina, nakon udara kometa. Prilikom udara, izbačena je velika količina materijala u Zemljinu orbitu koja je oblikovala Mjesec. Mjesec je i reljefno vrlo zanimljivo nebesko tijelo. Prvi je crtež Mjeseca napravio Galilej1609. godine. Najniža područja Mjeseca su ogromne sive površine koje se ponekad mogu zapaziti i golim okom. Te ravnice je Giovanni Riccioli (1598-1671.) nazvao morima 1651. godine, iako u njima nema vode. Ova mora nisu jednolične ravnice, jer se u njima uočavaju nabori, koji ponekad sliče na zidove, dugačke po nekoliko stotina kilometara, i pukotine, koje sliče na riječna korita. Po rubovima ravnica protežu se veliki planinski vijenci, koji nose imena planina na Zemlji (Alpe, Apenini, Pireneji, itd.). Najviša tačka Mjeseca nalazi se na planinama Leibniz, koje su na Mjesečevom južnom polu, gdje neki vrhovi dosežu i 9000 metara. Osim planinskih lanaca, na Mjesecu se mogu vidjeti i krateri ili vrtače, koji opet nose imena po najpoznatijim svjetskim znanstvenicima. Najdublji je Newtonov (Isaac Newton), oko 7250 m. Ti krateri su vrlo velikog promjera (do 300 km). Iako im rubovi izgledaju strmi, oni su vrlo malog nagiba. To otkriće pripada Nijemcu Josefu Hopmannu, koji je izumio specijalne metode istraživanja pomoću dužina sjena. Nekih 30 tisuća kratera je otkriveno na Mjesecu. Jedan od njih nosi ime Ruđera Boškovića. Kod pojedinih kratera su vidljive i uzdužne široke svijetle pruge (Kopernikov krater), za koje se smatra da su naslage pepela ili vulkanske materije nastale u vrijeme hlađenja Mjeseca.
Privlačna sila Zemlje je Mjesec s vremenom toliko usporila da se njegova okretna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. To znači da se Mjesec okrene samo jedanput oko svoje osi u toku okretanja oko Zemlje. Zbog toga se sa Zemlje može vidjeti samo jedna strana Mjeseca. 1959. godine je sovjetska letjelica/sonda Lunik (Лунник) obišla Mjesec i dvjema fotokamerama ga snimila s daljine od 60 hiljada kilometara. Na osnovi tih fotografija, Sovjetska akademija znanosti je sastavila i izdala prvi atlas dijela Mjesečeve površine koji se ne vidi sa Zemlje. Mjesec također vremenski usporava brzinu kruženja Zemlje, tako da taj usporavajući utjecaj produžuje godišnje dan na Zemlji za 20 mikrosekunda. Pritom se energija kruženja Zemlje pretvara u toplinsku energiju i impuls okreta se prenosi na Mjesec, čije se kretanje godišnje udaljuje za 4 centimetra od Zemlje. Ova pojava je utvrđena laserskim mjerenjima 1995. godine.
Outer Space Treaty zabranjuje državama pravo na posjedovanje nebeskih tijela kao što je Mjesec. UgovorUN-a koji je stupio na snagu 11. juna 1984. godine vrijedi kako za države tako i za privatne osobe.
Usprkos tome, Dennis M. Hope je 1980. godine prijavio svoja vlasnička prava na Mjesec u katastru San Francisca. Kako se niko nije usprotivio tom njegovom potezu u vremenu od osam godina, koliko je vrijeme žalbe, Hope je osnovao Lunar Embassy legal, pravni ured, koji ima pravo prodaje parcela na Mjesecu. UN i Međunarodna astronomska zajednica smatraju taj njegov potez prevarom.
Category:Sunčev sistemja:月ms:Bulan
Zemlja
Zemlja je planeta na kojoj živi čovjek i jedina nama poznata planeta na kojoj postoji život. Ona je treća planeta po udaljenosti od Sunca i najveća terestrijalna planeta u Sunčevom sistemu. Planeta Zemlja ima jedan prirodni satelit, Mjesec.
Smatra se da je Zemlja nastala prije otprilike 4,5 milijardi godina.
NAPOMENA: Riječ zemlja ima još dva značenja -
tlo i država
Atmosfera
Zemljina atmosfera sastoji se od više slojeva, a proteže se više stotina kilometara iznad površine. Sastavljena je od 78% dušika, 21% kisika, 1% argona, te nešto vodene pare, karbon dioksida i drugih plinova.
Slojevi atmosfere:
- troposfera je najdonji i najgušći dio atmosfere u kojem se događaju sve vremenske pojave. U ovom sloju temperatura opada s visinom. Sadrži velike količine vodene pare.
- stratosfera sadrži ozon koji nas štiti od štetnog zračenja iz Svemira. Temperatura je u nižim slojevima stratosfere stalna, a u višim slojevima raste. Vjetrovi koji pušu u stratosferi dostižu brzine od nekoliko stotina km/h.
- mezosfera je sloj u kojemu dolazi do naglog pada temperature.
- jonosfera (termosfera) sadrži jone, električki nabijene čestice. U ovom se sloju pod utjecajem Sunčevog vjetra stvara polarna svjetlost. Temperatura raste, sve do visine 400 km.
- egzosfera je prijelazno područje prema vakuumu. Ovo je sloj s vrlo razrijeđenim plinom, prostire se iznad 400 km visine.
Prelazna područja između slojeva atmosfere su tropopauza, stratopauza i mezopauza.
Biosfera
Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji život. Životni oblici čine biosferu planete. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3,5 milijardi godina. Životne zajednice (biomi) nastanjuju gotovo cijelu površinu Zemlje, od vrlo rijetko nastanjenih arktičkih i antarktičkih područja, do gusto naseljenih područja oko ekvatora.
Hidrosfera
Zemlja je jedina planeta u Sunčevom sistemu na čijoj površini ima tečne vode. Voda pokriva 71% Zemljine površine. Najveći dio vodenih površina su morske (97%), a manji dio čini slatka voda (3%). Tekuća voda održava se na površini Zemlje zahvaljujući spoju odgovarajućih pogodnih uvjeta: orbite oko Sunca, vulkanizma, gravitacije, efekta staklenika, magnetskog polja i atmosfere bogate kisikom.
Zemljina orbita nalazi se izvan područja u kojem je dovoljno toplo da bi se održala tečna voda. Bez malog efekta staklenika koji zadržava toplotu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na razdoblje u Zemljinoj historiji u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se smrznula tokom 10 do 100 miliona godina.
Na planetama poput Venere vodena para se pod uticajem ultraljubičastog svjetla razlaže na vodik i kisik, vodik se ionizira i (djelovanjem Sunčevog vjetra) odlazi iz vanjskih slojeva atmosfere. Oslobođeni kisik se veže u mineralne spojeve na površini. Ovaj proces je spor, ali se smatra da je glavni razlog zbog kojega na Veneri nema vode. Na Zemlji ozonski omotač apsorbira većinu ultraljubičastog zračenja u višim slojevima atmosfere i smanjuje opisani proces. Osim toga, magnetosfera štiti ionosferu od izravnog uticaja Sunčevog vjetra.
Vulkanski procesi stalno izbacuju vodenu paru iz unutrašnjosti. Procijenjeno je da minerali u Zemljinom plaštu sadrže 10 puta više vode nego je ima u oceanima, iako većina nje nikada neće biti oslobođena.
Slično kao i kod drugih terestrijalnih planeta, unutrašnjost Zemlje je podijeljena u više slojeva:
- vanjska kruta kora
- tečni omotač (plašt)
- tečno vanjsko jezgro
- unutrašnje kruto jezgro
Kora
Kora je vanjski sloj Zemlje, dubine 5 do 35 km. Sastavljena je od silikatnih stijena. Na granici kore i omotača nalazi se Moho-sloj, poznat i kao Mohorovičićev diskontinuitet prema hrvatskom naučniku Andriji Mohorovičiću.
Materijal iz unutrašnjosti stalno izlazi na površinu kroz vulkanske otvore i pukotine na okeanskom dnu. Većina Zemljine površine je mlađa od 100 miliona godina, dok su najstariji dijelovi kore stari 4,4 milijarde godina.
Omotač
Ispod kore, do dubine 2900 km nalazi se omotač. Sastoji se od spojeva bogatih željezom i magnezijem. S dubinom raste i pritisak, a s pritiskom se mijenja i tačka topljenja. Stijene u višim slojevima nalaze se u polurastopljenom, plastičnom stanju, a u većim dubinama su krute. Materijal se kreće ("teče") vrlo sporo zbog visoke viskoznosti.
Jezgro
Kako je prosječna gustoća Zemlje 5515 kg/m3, a gustoća materijala na površini samo oko 3000 kg/m3, očito se gušći materijal mora nalaziti u jezgru. U vrijeme nastajanja Zemlje, prije 4.5 milijardi godina Zemlja je većinom bila rastopljena. U procesu koji nazivamo diferencijacija teži elementi su potonuli prema središtu, a lakši su se skupili uz površinu. Zato je jezgra sastavljena uglavnom od željeza (80%), nikla i silicija.
Jezgro dijelimo u dva dijela, unutrašnju kruto jezgro poluprečnika oko 1250 km i vanjsko rastopljeno jezgro koje se pruža do poluprečnika 3500 km. Smatra se da je unutrašnje jezgro u kristalnom obliku, a vanjska sastavljena od tekućeg željeza i nikla. Smatra se da strujanje ovog rastopljenog metala (i miješanje koje nastaje zbog Zemljine rotacije) stvara Zemljino magnetsko polje.
Category:Sunčev sistemja:地球ko:지구minnan:Tē-kiûms:Bumisimple:Earth
Sunce je zvijezda glavnog niza, spektralnog tipa G2, što znači da je nešto veća i toplija od prosječne zvijezde, ali nedovoljno velika da bi pripadala tzv. "divovima". Životni vijek zvijezda ovog spektralnog tipa je oko 10 milijardi godina, a budući da je Sunce staro oko 5 milijardi godina, nalazi se u sredini svog životnog ciklusa.
U središtu Sunca u termonuklearnim reakcijama (nuklearna fuzija) hidrogen se pretvara u helij. Svake sekunde u nuklearnim reakcijama sudjeluje 3,8 x 1038protona (hidrogenovih jezgri). Oslobođena energija biva izračena sa sunčeve površine u obliku elektromagnetskog zračenja i neutrina, te manjim dijelom kao kinetička i toplotna energija čestica Sunčevog vjetra i energija Sunčevog magnetskog polja.
Zbog ekstremno visokih temperatura, materija je u obliku plazme. Posljedica toga je da Sunce ne rotira kao čvrsto tijelo. Brzina rotacije je veća na ekvatoru, nego u blizini polova, zbog čega dolazi do iskrivljenja silnica magnetskog polja, erupcija plina sa Sunčeve površine i stvaranja Sunčevih pjega i prominencija (protuberanci). Ove pojave nazivamo Sunčevom aktivnošću.
Promjene koje opažamo na Suncu i nazivamo Sunčeva aktivnost odvijaju se periodično u cikusima prosječne dužine 11 godina. Ciklusi variraju u dužini, između 8 i 15 godina. Ove promjene obuhvataju:
- količinu izračene energije
- brojnost i raspored pjega
- brojnost sunčevih baklji
- oblik i veličinu korone
Vremenski period najveće aktivnosti naziva se Sunčev maksimum. Može trajati nekoliko godina, ovisno o aktivnosti pjega i baklji. Postoje i duža periodička razdoblja Sunčeve aktivnosti. U historiji je poznat Maunderov minimum, razdoblje u drugoj polovini 17. st. tokom kojega je broj Sunčevih pjega bio izuzetno mali. Zbio se istovremeno sa periodom hladnih godina, nazvanog malo ledeno doba. Nije sasvim jasno da li su klimatske promjene bile uzrokovane ekstremno niskom Sunčevom aktivnošću.
Sastav Sunca
Sunce dijelimo na veći broj slojeva, prema uvjetima koji u njima vladaju. Granice među njima nisu jasno ocrtane i postoje prijelazna područja. Sunce nema čvrstu površinu, pa se kao granicu na kojoj počinje atmosfera uzima najviši sloj koji je još uvijek optički neproziran.
Također, Sunce ne možemo tačno ograničiti jer njegov gušći dio prelazi u rjeđu atmosferu, a iza nje se daleko prostire područje u kojem djeluje Sunčev vjetar.
Jezgro
Do četvrtine poluprečnika Sunca prostire se jezgro, područje visoke temperature, oko 15,6 miliona K i pritiska 1016Pa. U takvim uvjetima odvija se fuzija hidrogena u helij. Spajanjem 4 protona (jezgra atoma hidrogena) nastaje jedno jezgro atoma helija (2 protona i 2 neutrona), pri čemu se oslobađaju subatomske čestice i energija u obliku gama-zračenja.
Fotosfera
Prividnu površinu Sunca nazivamo još i fotosferom. Ovdje se temperature kreću oko 6000 K. Vrući plin izvire iz unutrašnjosti na površinu, zbog čega nam se čini da površina ima granulastu (zrnatu) strukturu. Granule su promjera oko 1000 km, u stalnom su pokretu (poput vrenja vode) i vrijeme trajanja im je nekoliko minuta. Ponekada nastaju tzv. supergranule promjera 30 000 km i vremena života 24 h.
Hromosfera
Hromosfera je niži sloj Sunčeve atmosfere, proteže se iznad fotosfere do visine oko 10 000 km. Znatno je rjeđa od fotosfere i nepravilnog oblika. Sa Zemlje se primjećuje samo za vrijeme potpunog pomračenja Sunca. Porastom visine gustoća atmosfere opada, ali se povećava temperatura. Ove promjene gustoće i temperature izražene su u prelaznom području između hromosfere i korone.
U hromosferi se događaju izboji plina stvarajući efekte koje nazivamo prominencije i baklje.
Prominencije (protuberance) su oblaci ili mlazovi usijanog plina izbačenog u vis. Mogu se uzdići do visine 150 000 km iznad fotosfere, kroz hromosferu i koronu. Gušće su od okolne tvari i dostižu temperaturu oko 20 000 K. Na sličan način dolazi do pojave baklji, mlazova plina koji se brzo podižu unutar hromosfere i padaju nazad. Vrijeme trajanja jedne baklje je oko 10 min.
Korona
U višim slojevima Sunčeve atmosfere, koroni, temperatura nastavlja rasti do 1 000 000 K. Nije sasvim jasno zbog čega se događa ovaj porast temperature. Pretpostavka je da ga stvaraju strujanja plina pod uticajem magnetskog polja.
Vanjski dijelovi korone stalno gube masu u obliku Sunčevog vjetra.
Sunčev vjetar
Sunčev (solarni) vjetar je struja čestica izbačenih velikom brzinom iz gornjih slojeva Sunčeve atmosfere, uglavnom elektrona i protona. Iako je ovaj gubitak mase Sunca gotovo beznačajan i gustoća Sunčevog vjetra malehna, čestice se kreću velikim brzinama i izazivaju vidljive efekte na tijelima u Sunčevom sistemu. Poznatiji efekti Sunčevog vjetra su polarna svjetlost i usmjeravanje repa komete suprotno od Sunca.
U blizini Zemlje Zemljino magnetsko polje zarobljava čestice Sunčevog vjetra i usmjerava ih prema magnetskim polovima. Budući da se čestice Sunčevog vjetra kreću brzinama od više stotina km/s, pri sudaru sa česticama u zemljinoj atmosferi dolazi do joniziranja plina i pojave svjetlosti. Ova se pojava uočava u polarnim područjima, zbog čega je dobila ime polarna svjetlost ili Aurora Borealis (odnosno Aurora Australis na južnoj Zemljinoj polulopti). Ukoliko je Sunčeva aktivnost veća, pojačano djelovanje Sunčevog vjetra može dovesti do pojave polarne svjetlosti i na manjim geografskim širinama. U takvim uslovima postoji mogućnost ometanja ili čak oštećenja radio-komunikacijskih uređaja na Zemlji i vještačkim satelitima.
Komete se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, zaleđena površina komete isparava i oslobađa oblak plina i čestica prašine. Djelovanjem čestica Sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u rep komete. Budući da Sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru.
Category:Sunčev sistemja:%E5%A4%AA%E9%99%BDsimple:Sunzh-cn:太阳zh-tw:太陽
Isaac Newton, (Isak Njutn) engleski fizičar, matematičar i astronom (rođen 4. januara 1643 preminuo 31. marta 1727). Jedan od najvećih prirodnih naučnika u historiji.
Životopis
Engleski fizičar, matematičar i astronom Isaac Newton rodio se na Božić 1642. godine u mjestu Woolsthorpe u okrugu Lincoln u Engleskoj. Nakon poroda bio je praktično otpisan, ali je ipak uspio preživjeti. Newtonova majka uskoro se preudala pa se o malom Isaacu brinula baka. Još dok je pohađao osnovnu školu Isaacov ujak William Esconty primjetio je kako njegov nećak nije običan dječak već da posjeduje nesumnjive crte izuzetne nadarenosti. Newton je veoma rano pokazao i vještinu u pravljenju raznovrsnih naprava kojima je zarađivao i svoje prve honorare. Umjesto da s vršnjacima uživa u dječijim nepodopštinama mali Isaac je konstruirao mehaničke lutke, fenjere kojima je plašio praznovjerne seljake, drveni sat koji se sam navijao, mlin s proždrljivim mišem, koji je istovremeno bio i mlinar i glavni pokretač naprave i još puno toga.
Srednju školu završio je u gradiću Grenthem. Završivši srednju školu Newton se po preporuci svog ujaka upisuje na Cambridge kao najsiromašniji student. Stoga je morao raditi teške poslove kako bi zaradio za život i školovanje. Sveučilište je rangiralo svoje studente. U samom početku Newton je bio zadnji na rang listi, ali se vremenom talentom i znanjem izdvojio se i nametnuo. O tome dovoljno govori i činjenica da je odmah nakon završenog studija dobio mjesto predavača na istom fakultetu na kojem je studirao.
U periodu od 1664. do 1666. godine Londonom je harala kuga pa se Newton mogao na miru udubiti u svoje zamisli vezane za mehaniku i dinamiku i tako postaviti temelje svom životnom djelu. Newton je tih godina radio tako intezivno da se skoro razbolio. Nakon što je kuga minula Newton se vratio u Cambridge gdje je 1669. na mjestu profesora matematike naslijedio svog učitelja Isaaca Barrowa. Prvo je predavao optiku, a potom i druge predmete među kojima se našao i zemljopis. Čak je objavio i jedan udžbenik zemljopisa. U Kraljevsku akademiju Newton je primljen na osnovu refraktorskog teleskopa kojim je promatrao Jupiterove satelite. Teleskop je izradio sam Newton pokazavši tako savršeno poznavanje složenih tehnoloških postupaka od kojih je najsloženiji bio brušenje ogledala. Izbor u Akademiju donio je Newtonu i prvi sukob i to s fizičarem Robertom Hookom. Hook je bio fizičar, kemičar, astronom i arhitekt, čovjek nepostojanog karaktera koji nije imao strpljenja raditi dugo na jednom projektu i čuvati za sebe otkriće do samoga kraja. Zbog toga je dolazio u mnoge sporove s drugim znanstvenicima koji su njegove ideje dovodili do konačnog ostvarenja. Između ostalog prigovarao je svakom da ga je pokrao. S Newtonom se sporio zbog teorije svjetlosti. Za razliku od Hooka Newton je kao rijetko koji znanstvenik bio nesklon iznošenju svojih ideja u javnost prije njihove konačne obrade. Za njega je bilo sasvim prirodno da utroši 20 godina za neki posao. Ipak, nije bio tajanstveni ili sujevjeran. Laskanja i priznanja dolazila su sama po sebi, on ih nije odbijao ali mu nisu mnogo značila. Druga, čuvenija, Newtonova svađa jeste ona s Leibnizom oko pitanja prvenstva u otkriću infinitezimalnog računa.
Newton je žudio otkriti ono što se zove materia prima (prvobitna materija), kako bi na taj način imao "sve". Nije se zadovoljavao samo objašnjavanjem ustrojstva svijeta, jer je priznavao vrhovnog tvorca, na svoj protestantski način, kao strastan teolog i pisac mnogih teoloških rasprava u kojima je iskušavao svoju logiku na pitanjima bez ikakvog značaja za znanost pa i samo teologiju danas. Nije se zadovoljavao pasivnim promatranjem i bilježenjem onoga što jeste takvo kakvo jeste; od prvog dana stvaranja žudio je za samim stvaranjem, za mijenjanjem kako bi mogao reći: Otkrio sam sve. Hypotheses non fingo (Ne izmišljaj hipoteze) - bijaše njegova čuvena deviza koju nije napuštao do kraja života. Za sve je tražio logična objašnjenja, u eksperimentu. Newtonova tajanstvenost, šutnja i strpljiv rad mogli su imati i kobne posljedice po njegov život, kada se 1690. godine zapalio njegov radni kabinet, odnosno rukopisi na njegovom radnom stolu. U tom besmislenom požaru koji je čini se izazvala mačka oborivši svijeću, izgorili su neki Newtonovi rukopisi. U njima su bili zapisani njegovi radovi vezani uz kemiju i knjiga o prelamanju svjetlosti. U tim rukopisima nalazili su se i ogledi kojima se Newton bavio 20 godina, ogroman empirijski materijal kakav nije bilo moguće više prikupiti, pa je razumljiv njegov očaj nad prizorom uništenog truda. Tri godine bio je na opasnom putu ludila, s trenucima potpune neuračunljivosti ali se ipak izvukao iz takvog stanja. Navodno mu je u pronalaženju izlaza s tog puta pomogla i njegova ljupka nećakinja po nagovoru filozofa Locka, velikog Newtonovog prijatelja.
Newton je bio čovjek duha, zaboravaljo je na hranu i san kada je radio. Probudivši se dugo je sjedio u noćnoj košulji na ivici kreveta i razmišljao. Smatrao je kako nakon sna mozak najbolje radi, oslobođen zagađenja. Istog mišljenja bio je i Descartes. Newton je mnogo godina bio i zastupnik u britanskom parlamentu gdje je uporno šutio osim u nekoliko iznimnih slučajeva kada je digao svoj glas u korist autonomnosti znanosti i Cambridgea. Njegova slava bila je tolika da se preko njegovih riječi nije moglo lahko preći. Također je bio dopisni član Francuske akademije, a francuski kralj čak mu je nudio mirovinu. Njegovo grandiozno djelo Matematički principi prirodne filozofije (Philosophiae nautralis principa mathematica) izmijenilo je pogled na svijet, a mnogi znanstvenici citirali su ga kao Bibliju. Počasti koje su mu iskazivane nije doživio nijedan Englez prije njega. U svojoj 54 godini postao je upravitelj kovnice novca. Nama to danas izgleda krajnje besmisleno, ali taj položaj u ono vrijeme bio je znak izuzetnog društvenog statusa.
Newton je poživio 84 godine, uglavnom u dobrom zdravlju. Izgubio je samo jedan zub, od napornog gledanja u Mjesec oslabio mu je vid, a kosa mu je rano osjedila ali je ostala bujna do posljednjih dana. Preminuo je 31. marta 1727. godine u Londonu. Iza Newtona ostale su brojne, još poptuno neistražene, bilježnice sa tisućama kemijskih recepata.
Djela
1687 napisao je "Philosophiae naturalis principia mathematica". U tom djelu je ujedinio istraživanja Galileo Galileia i Johannes Keplera u jednu teoriju gravitacije i postavio je osnovu klasične mehanike u kojoj je formulirao tri osnovna zakona gibanja.
Bošković je rođen u Dubrovniku kao sedmo dijete majke Paule Bettera, kćerke jedne talijanske bogate obitelji, i oca Nikole Boškovića, srpskoga trgovca. Osnovno obrazovanje je stekao u Dubrovniku, a s 15 godina odlazi u Rim, gdje stupa u isusovački Collegium Romanum. 1732. godine završio je filozofiju a nedugo zatim i teologiju. Po završenom studiju teologije zaređen u svećenika i stupio je u isusovački red. 1740. godine postaje profesor matematike.
Matematika
Ruđer Bošković se bavio mnogim matematičkim problemima, beskonačno malim veličinama, logoritmima negativnih brojeva, problemom tijela maksimalne atrakcije itd. U svojoj knjizi Elementa matheseos universae, Rim 1754., daje znatan broj teorema iz trigonometrije, prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug.
U raspravi De aestu maris (1747.), prvi među matematičarima govori o neeuklidskoj geometriji, u kojoj se s krivuljama radi isto kao i s pravcima, te predlaže geometriju s tri i više prostornih i jednom vremenskom veličinom, koja se danas i upotrebljava.
Astronomija
Bavio se i astronomijom i objavio pet knjiga pod nazivom Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (1785.) U njima izlaže svoju teoriju o aberaciji svjetlosti, te kao i Einstein smatra brzinu svjetlosti konstantnom. Po njemu je sve relativno, kako prostor, tako i vrijeme. Mjerila nisu konstantne dužine i smanjuju se u pravcu kretanja. Kao metodu za pronalaženje skretanja svjetlosne zrake pri prolazu kroz razne sredine, preporučuje pokuse s dva teleskopa od kojih je jedan ispunjen vodom. Ispitujući krivulju refrakcije, prvi određuje visinu troposfere. Iz tri opažanja Sunčevih pjega određuje rotaciju Sunca i njegov promjer, izvodi jednačinu šestog stepena za kretanje kometa, koju su kasnije prihvatili Olbers, Langrange, Opolcer i Wilkens. Zamišlja zvijezde kao veća ili manja sunca. Njegova atomistika predvidjela je zvijezde sa vrlo gustom i vrlo razrijeđenom materijom, divove i patuljke, koji su otkriveni tek u 20. vijeku. Zvjezdarnica u Breri blizu Milana, za koju je izradio planove, bila je najmodernija u to doba. Osnovao je praktičnu astronomiju, prvi ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mjernih instrumenata i dao formulu za ispravke grešaka.
Geodezija
U geodeziji, 1741. Ruđer Bošković je iznio ideju o geoidu kao obliku Zemlje. U knjizi De litteraria expeditione per pontificiam ditione ad dimentiendos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam, iussu et auspiciis Benedicti XVI (1755.) prvi obraća pažnju na skretanja vertikala, što je, po njemu, posljedica nerazmjerne raspodjele masa na površini Zemlje. U tu je svrhu 1750. izveo mjerenje meridijanskog luka između Rima i Riminija zajedno s Christopherom Maireom i razvio mrežu trokuta s dvjema geodetskim osnovicama kod Rima i Riminija. Knjiga je prevedena i na francuski 1770. godine.
Optika
U optici je poznat po instrumentima kao što je prizma s promjenljivim uglom i kružni mikrometar.
Teorija atoma
U djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, objavljenom u Beču 1758. godine, iznosi da je sve materija i kretanje. Po njemu je materija sastavljena od istih elemenata, samo je različiti zakoni čine različitom. Bohrov atom je direktam potomak Boškovićevog atoma. On uvodi zakon sila, koje su odbojne na malim međuelektronskim udaljenostima, a privlačne na velikim udaljenostima, što kasnije dalje razvija Michael Faraday. Atom svodi na središnju tačku oko koje se šire oblaci privlačno-odbojnih sila (Boškovićevo polje).
Internacionalni naučni rad i doprinos u diplomatiji
Bošković se, iako svećenik, zalagao za Kopernikov sustav. Bio je vrlo ugledna ličnost tog vremena. 1761. godine astronomi su se pripremali da posmatraju prolaz Venere ispred Sunčevog diska i u tu svrhu ga britanski Royal Society šalje u Istanbul (Carigrad) kako bi mogao posmatrati taj prolaz. Ruska akademija nauka ga prima za člana u Sankt Petersburgu. Francuska ga je 1773., kad je ukinut isusovački red, imenovala upravnikom optike za mornaricu. Bio je poznat i kao inženjer, pjesnik i diplomat. Kao inženjer, na zahtjev pape Benedikta XIV. napravio je planove za popravku apsida i kupola crkve Svetog Petra u Rimu i radio na isušivanju močvara u Italiji. Kao diplomat odlazi u London kako bi ublažio sumnje Velike Britanije da Dubrovnik (Ragusa) pruža usluge Francuskoj i na taj način krši svoju neutralnost. Tada biva i primljen u londonski Royal Society.
Ruđer Bošković je umro 13. februara 1787. godine u Milanu. Pokopan je u crkvi Sv. Maria Podone.
Ruđer Bošković danas
U Zagrebu je 1950. godine osnovan Institut za naučna istraživanja na području atomske fizike, koji je na prijedlog hrvatskog fizičara Ivana Supeka dobio ime Ruđera Boškovića. Astronomsko društvo u Beogradu je nazvano po njemu, kao i jedan krater na Mjesecu. Jedna ulica u Beogradu se zove po njemu, kao i obzervatorija na Kalemegdanu. Ruđer je na spisku 100 najpoznatijih Srba.
Djela
- De maculis solaribus1736. (O Sunčevim pjegama)
- De circulis oscillatoribus1740. (O oskulatornom krugu)
- De viribus vivis1745. (O živoj sili)
- De cometis1746. (O kometama)
- De aestu maris (1747.)
- De lumine1748. (O svjetlosti)
- Elementa matheseos universae, 1754 - De litteraria expeditione per pontificiam ditione ad dimentiendos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam, iussu et auspiciis Benedicti XVI(1755.)
- Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758.
- Opera pertinentia ad opticam et astronomiam 1785.
Izvori
- djelomično Vojna Enciklopedija 1959.
Vanjski linkovi
- [http://www.banknotes.com/hr.htm Bošković na novčanicama]
- [http://www.irb.hr/ Institut Ruđer Bošković]
- [http://www.luc.edu/libraries/science/jesuits71720.html#rb Jesuits and the Sciences]
Bošković, RuđerBošković, RuđerBošković, RuđerBošković, Ruđer
Vulkan
::Za članak o fiktivnoj planeti iz serije Star Trek, pogledajte članak Vulkan (planeta)
Vulkani su velike pukotine u litosferi kroz koje najčešće uz eksploziju iz unutrašnjosti Zemlje izbijaju užarene stijene, pepeo i gasovi.
Sama prethodno opisana pojava se naziva vulkanizam.
Pukotina u litosferi kroz koju se izliva užarena masa naziva se krater. Užarena masa koja izbija na površinu Zemlje kroz krater naziva se magma ili lava, a pojava erupcija vulkana. Zone na Zemlji koje se odlikuju vulkanskom aktivnosti nazivaju se labilnim zonama.
Na Zemlji se vulkani najčešće javljaju na granicama tektonskih ploča, no vulkani postoje i na tijelima koja nemaju tektonske ploče (Venera, Io)
Najpoznatija ovakva zona je u Tihom okeanu i naziva se vatreni pojas Pacifika.
Naziv vulkan potiče od rimskog bogaVulkana, boga vatre i vulkana.
Vulkanima se bavi vulkanologija.
Category:Geografija
Helijum (He, latinskihelium) - je drugi hemijski element po lakoći, odmah poslije vodonika. Takođe je drugi po rasprostranjenosti u vasioni, ali na Zemlji se javlja samo u tragovima (4 × 10-7% u gornjim slojevima Zemlje). Helijum se na Zemlji uglavnom javlja u atmosferi.(5,2 × 10-4% u vazduhu). U litosferi helijum se takođe javlja, ali u veoma malim količinama. Praktično sav helijum koji je postojao na Zemlji nije mogao da gradi jedinjenja sa drugim elementima pa je zbog male mase napustio atmosferu Zemlje.
Izotopi i osobine
Javlja se u obliku 2 postojana izotopa - 3He i 4He kao i 4 nepostojana: 5He, 6He, 7He i 8He.
Helijum je plemeniti gas, najneaktivniji hemijski element, sa veoma velikom energijom jonizacije. Nema nikakav biološki značaj.
Upotreba
- Helijum se u tečnom obliku koristi za hlađenje tamo gde su potrebne veoma niske temperature, zbog njegove niske tačke ključanja.
- Tečni helijum koristi se za magnetne rezonance.
- Kao najlakši siguran gas (nezapaljiv) koristio se za punjenje balona. Sada se sve rjeđe koristi zbog velikih troškova pri dobijanju, a umjesto njega se najčešće koristi zagrijan vazduh.
- Zbog male rastvorljivosti u krvi koristi se kao sastojak mješavine za ronjenje na velikim dubinama.
100 px
Dobijanje helijuma
Helijum se dobija uglavnom iz zemnog gasa koji je bogat ovim elementom. Ovog bogatog helijumom gasa najviše ima u SAD. Helijum se dobija i frakcionom destilacijom tečnog vazduha.
Svjetska produkcija helijuma iznosi oko 4500 tona u toku godine.
Način isporuke u industriji
- Isporučuje se u gasovitom i tečnom stanju.
- Gasoviti helijum se isporučuje komprimovan u čeličnim bocama, zapremine 6m3; 7,5m3 i 10m3.
Postoji nekoliko vrsta čistoća: balon -gas 4.6; 5.0 i 6.0
- Tečni helijum čistoće 5.0 se isporučuje u posudama, zapremina 50, 100, 250, 380 i 450 litara.
Neon (Ne, latinski - neon) je plemeniti gas. On se nalazi u gornjim slojevima Zemlje u količini od 5 × 10-7%. Neon ne ulazi u hemijske reakcije. Stabilni izotopi su mu: 20Ne, 21Ne i 22Ne
Neon nema nikakav biološki značaj . Ovaj element je otkriven od strane Wiliama Ramsaya i Morrisa W. Traversa 1898 godine. Ime elementa potiče od grčke reči neos.
Neon je gas bez ukusa i mirisa.
Koristi se za punjenje neonski svjetiljki.
Category:Hemijski element
Hidrogen
Hidrogen (Vodonik, Vodik, Latinski: Hydrogenium, H) je najlakši hemijski element u periodnom sistemu elemenata koji ima simbol H i atomski broj 1, te atomsku težinu 1,00794. U njemu ima 99,98% običnog hidrogena (procijum), 0,02% teškog vodonika atomske težine 2 (deuterijum) koji je sastavni dio teške vode, i u tragovima superteškog vodonika atomske težine 3 (tricijum) koji je sastavni dio hidrogenske bombe. Paracelzus (Theophrastus Phillippus Aureolus Bombastus von Hohenheim - Paracelsus) je u 16. vijeku otkrio da se pri dobijanju metalnih acida razvija lahko zapaljiv gas, koji je nazvan zapaljivi vazduh. Englez Henri Kevendiš (Henry Cavendish) je 1760. odredio osobine hidrogena, a njegov zemljak Dž. Vorltajr (J. Warltire) je 1766. ustanovio da se sagorijevanjem hidrogena dobija voda, te mu je stoga Francuz A. Lavoazje (Antoine-Laurent Lavoisier) dao 1781. godine naziv hydrogen (od grčkog hydro-voda i genes-stvaranje). U slobodnom stanju hidrogen je u prirodi veoma rasprostranjen, ali u malim količinama (u atmosferi, zemnom gasu i dr.). Sastavni je dio mnogih organskih jedinjenja, kiselina i baza, a s kiseonikom čini cjelokupnu količinu vode na Zemlji.
Pri normalnoj temperaturi i pritisku hidrogen je gas bez boje, okusa i mirisa. Zagušljiv je ali nije otrovan. Lakši je 14,4 puta od vazduha. Temperatura ključanja mu je -252,81°C, temperatura topljenja -259,05°C, kritična temperatura -241°C, i kritični pritisak 20 atm.
Hidrogen se industrijski dobija najčešće rastvaranjem vodene pare usijanim ugljenikom ili rastvaranjem vode elektrolizom. Najviše se upotrebljava za sintezu amonijaka i metanola, i za proizvodnju goriva za motorna vozilahidrogenacijomugljenika, nafte i katrana. Osim toga, upotrebljava se za zavarivanje i topljenje metala, za punjenje vazdušnih balona i vazdušnih brodova, za redukciju nekih metalnih oksida u metale i dr.
Category:Hemijski element
Untergeschoss
Souterrain (französische Sprache| französisch für ‚unterirdisch‘) ist ein Synonym für das Untergeschoss oder auch Kellergeschoss eines Gebäudes, da dieses Geschoss (mit seinem Fußboden) unterhalb der Erdoberfläche liegt. Oft liegt das Souterrain nur halb unter der Erdoberfläche, das folgende Geschoss, das Hochparterre ein halbes Geschoss über ihr. Von einem Souterrain(geschoss) wird allgemein nur dann gesprochen, wenn die entsprechenden Räume zum Wohnen, bzw. dem dauernden Aufenthalt von Personen dienen und entsprechend ausgelegt sind. Der Begriff ist in Deutschland eigentlich eine veraltende Bezeichnung, wird allerdings gerne im Sinne einer elaborierten Ausdrucksweise oder als Marketingausdruck ("Souterrainwohnung zu vermieten ...") verwendet.
Kategorie:Bauteil (Gebäudeteil)
Гъски
Гъските (Anser) са род едри птици от семейство Патицови, разред Гъскоподобни. Тежат между 1,5 и 6 кг. Нямат изразен птици от семейство Патицови, разред Гъскоподобни. Тежат между 1,5 и 6 кг. Нямат изразен
Фонокартата (или телефонна карта) е карта, външно подобна на кредитна карта, използвана за заплащане на телефонни услуги. Обикновено фонокартата се к
