:: wikimiki.org ::

Četnici

Četnici

Četnici, velikosrpski nacionalistički pokret, nastao prvobitno u Makedoniji za vrijeme raspada osmanlijskog carstva, u vremenu od prijelaza 19. stoljeća do Balkanskih ratova 1912-1913. U korijenu riječi "četnik (sg.) - četnici (pl.)" leže riječi: četa i četovanje, kao oblik i način grupne i organizirane borbe. Sam izraz prvobitno nije imao nikakve veze sa srpskim nacionalnim pokretom. Četa je staro slavenski naziv za grupu ratnika poznat u svim slavenskim jezicima, izuzev češkog jezika. Četa označava organiziranu jedinicu ratnika u oslobodilačkim i secesinostičkim ratovima 19. stoljeća na Balkanu, koja je sastavljena od manje grupe dobrovoljaca naoružanih puškama i oružjem za blisku borbu.

Počeci četništva

Priča o četnicima na području bivše Jugoslavije počinje 1903. godine. Beogradski doktor Milorad Gođevac formira prvu četu, koja se odmah potom prebacuje u Makedoniju kao teroristička postrojba u borbi protiv Osmanlija, u krajevima sa mješanim pravoslavnim i muslimanskim stanovništvom pod osmanlijskom vlašću. Zvanični cilj je zaštita Srba od bugarskih komita, koji su prema zvaničnoj srbiji prisiljavali srpsko stanovništvo da se izjasne kao Bugari. Pravoslavno slavensko stanovništvo na području današnje Makedonije zvanična Srbija je vidjela kao srbe i nazivala ih je južnim srbima. Važno je dodati da većina slavena sebe nije vidjela niti kao bugare niti kao srbe već kao pravoslavce (danas makedonci). Paralela se može povući sa bošnjacima u Bosni koji su također kasnili sa nacionalnom sviješću u odnosu na druge južno slavenske narode kao bugari, srbi i hrvati. Četnici su se borili pod komandama vojvoda. Nosili su narodna šumadijska odijela/nošnje ili jednostavna odijela od grubog sukna, redenike sa municijom preko grudi, dok su oko pojasa visili pištolj, bombe-fišeklije i dvosjekli nož. Kapa je najčešće bila šubara sa krstom. Njihove brutalne i krvoločne akcije u borbi protiv Osmanlija i Bugara u vremenu od 1903. do 1908. godine uticale su da ih Vrhovna komanda srpske vojske upotrijebi u izvršavanju najtežih zadataka u Balkanskim ratovima 1912. i 1913., te u Prvom svjetskom ratu.

Četnici između dva svjetska rata

Poslije Prvog svjetskog rata četnik je član srpske, nacionalno orijentisane paravojne organizacije, koja se bori za čistunstvo tzv. srpskih zemalja. Cilj pokreta je istrijebljenje ili nasilna konverzacija Bošnjaka, Albanaca, Makedonaca, Hrvata i ostalih naroda na području balkana.

Četnici u Drugom svjetskom ratu

U Drugom svjetskom ratu četnik je pripadnik zločinačkih srpskih oružanih monarhističkih odreda, od kojih je većina bila pod komandom ratnog zločinca Draže Mihailovića.

Četnički zločini

Četnici su dosljedno slijedili program Velike Srbije. Kao što je ranije navedeno cilj ovog programa je bio istrijebljenje ili nasilna srbizacija Bošnjaka, Albanaca, Hrvata i Makedonaca sa prostora tzv. srpskih zemalja. Pod izgovorom ustaških i njemačkih zločina, četnici su počinili pogrome nad bošnjacima istočne Bosne i Sandžaka. Category:Terorističke organizacije

Makedonija

Republika Makedonija je zemlja u Evropi ali najveći broj zemalja (sve zemlje Evropske unije) i međunarodnih organizacija priznaju je međutim pod imenom Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija zbog spora oko imena sa Grčkom. Među onim zemljama koje Republiku Makedoniju priznaju pod njenim ustavnim imenom su i Srbija i Crna Gora, SAD, Rusija i Kina.

Historija

Prije Balkanskih ratova historija BJRM je vezana za Makedoniju kao historijsku oblast. Neposredno prije 1912/3 današnja teritorija BJRM je bila pod Otomanskim carstvom. U Prvom balkanskom ratu Srbija i Bugarska su odlučile da današnja teritorija BJRM dobije status autonomije, nakon što Otomansko carstvo bude poraženo. Bugarska se smatrala oštećenom pri podjeli Makedonije, te je započela Drugi blakanski rat. Kada su Srbija, Grčka, Rumunija i Turska pobjedili Bugarsku u Drugom balkanskom ratu, Vardarska Makedonija (BJRM) je postala sastavni dio Srbije (1913-1915). Egejska Makedonija je pripala Grčkoj, a Pirinska Bugarskoj. No, Bugari su smatrali da su Makedonci Bugari, a Srbi da su Južni Srbi. Unutrašnja Makedonska Revolucionarna Organizacija – VMRO je osnovana 1893. sa ciljem da se Makedonija pripoji Bugarskoj ili da postane nezavisna. U Prvom svjetskom ratu (1914-1918) je kao dio Kraljevine Srbije bila na strani Antante, mada su Makedonci pružali podršku Bugarskoj. Okupirana je od strane Bugarske, koja je počela da vrši bugarizaciju domaćeg stanovništva. Poslije rata je postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1941),koja je počela da vrši srbizaciju domaćeg stanovništva. U Drugom svjetskom ratu je bila okupirana od strane Bugarske, koja je bila član Hitlerovske koalicije. Zapadni dio Vardarske Makedonije je ušao u sastav Albanije. 1945-1991 federalna je jedinica Titove Jugoslavije. Počeli su procesi makedonizacije slovenskog stanovništva Makedonije. Nezavisna od 17. novembra 1991. 2001. u zapadnom dijelu BJRM naseljenom pretežno Albancima je došlo do sukoba između Albanaca i makedonske vojske i policije. 2004. predsjednik BJRM, Trajkovski, je poginuo u avionskoj nesreći u Bosni i Hercegovini. Novoizabrani predsednik je Branko Crvenkovski

Vlada

Oblik vladavine je republika sa glasačko pravom od 18 godina.

Političke podjele

Geografija

Gradovi: Skopje, Bitola, Prilep, Kumanovo, Tetovo, Ohrid, Strumica.

Privreda

Prehrambena, duvanska industrija, proizvodnja gvožđa i čelika. Najbolje vino na svetu. Makedonija moze da se pohvali i sa Ranim gradinarskim proizvodima , po tome je Poznat Strumicki reon.

Stanovništvo

Nacionalnosti u Makedoniji su: Makedonci 63%,Albanci 26%, Turci 4%, Romi 4%, Srbi 1% i Bošnjaci. Vjeroispovjesti u Makedoniji su: makedonski pravoslavci (kanonski nepriznata Makedonska pravoslavna crkva), muslimani, kao i neznacajan dio ostalih.

Kultura

Relevantni članci

Vanjski linkovi

Category:Države Svijeta

Balkanski ratovi

.]] Balkanskim ratovima se označavaju dva rata vođena u razdoblju 1912.- 1913. godine. Balkanski ratovi su bili uvod u sukob širih razmjera, Prvi svjetski rat.

Prvi balkanski rat (8. oktobar 1912. – 30. maj 1913. godine)

Glavni članak: Prvi balkanski rat Prvi balkanski rat je vođen između balkanskih saveznika (Bugarska, Srbija, Crna Gora i Grčka) i Turske. Osmanlijsko carstvo, koje je već 1908. godine bilo uzdrmano Mladoturskom revolucijom, u 1912. je bilo još više oslabljeno i ratom protiv Italije. Tu slabost Turske koriste balkanske zemlje i započinju rat protiv Turske s ciljem osvajanja teritorija Balkana koje se nalaze pod turskom vlasti. Rat je otpočeo 8. oktobra 1912. kada je Crna Gora objavila rat Turskoj. U manje od dva mjeseca, Turska je izgubila teritorije na skoro cijelom području evropskog kontinenta, pa je uspostavljeno primirje 4. decembra 1912. godine sa svim protivnicima, osim Grčke. Nakon odbijanja ispunjavanja zahtijeva od strane Turske u januaru 1913. godine, rat je nastavljen, gdje je Turska izgubila i utvrde Jedrene, Janjine i Skadar, kao i prevlast na moru od grčke mornarice, pa je 30. maja 1913. godine, pod posredstvom Velikih sila (Austro-Ugarska, Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija) uspostavljen mir Londonskim mirovnim ugovorom, po kojem je Turska predala sve svoje teritorije zapadno od linije Enos (obala Egejskog mora) – Midija (obala Crnog mora), kao i otoke u Egejskom moru, uključujući i Kretu balkanskim saveznicima. Kao rezultat Prvog balkanskog rata je uspostava Albanije kao nezavisne države, na čemu je insistirala Austro-Ugarska, na štetu zemalja pobjednica, Grčke, Srbije i Crne Gore.

Drugi balkanski rat (29. juni – 10. avgust 1913. godine)

Glavni članak: Drugi balkanski rat Nezadovoljstvo podjelom osvojenih turskih područja, posebno Makedonije, dovelo je do Drugog balkanskog rata. Jedna bugarska formacija je 29. juna 1913. godine po naređenju generala S. Kočeva napala srpske snage na rijeci Bregalnici, a 30. juna i grčke snage na području Soluna. Iako je bugarska vlada pokušala da ospori ratne operacije protiv Srbije i Grčke, Srbija i Grčka su 8. jula 1913. godine objavile rat Bugarskoj. Ubrzo su im se pridružile i Crna Gora i Rumunija, kao i Turska s željom da povrati neka područja koja je tokom prvog balkanskog rata izgubila. Zbog premoći saveznika, Bugarska je ubrzo bila poražena i prinuđena na mir u Bukureštu 10. avgusta 1913. godine, po kojem je Bugarska morala predati područja osvojena u Prvom balkanskom ratu. Veliki dio teritorije dobila je i Rumunija, a Makedonija je bila podijeljena između Grčke i Srbije. Balkanski ratovi su bili uvod u godinu kasnije Prvi svjetski rat. Naime, od ovih mirovnih ugovora, Srbija je najviše izvukla korist i bila je najmoćnija država na Balkanu, što je dovelo do zategnutosti između Austro-Ugarske i Srbije. Austro-Ugarskoj nije odgovarala moć Srbije na Balkanu, koja je važila kao ruski satelit, u njenim namjerama daljnjeg širenja na istok ka Solunu (Drang nach Osten), a Srbiji prisutnost Austro-Ugarske na Balkanu. Tako je ubisttvom cara Franza Ferdinanda 28. juna 1914. godine u Sarajevu i nađen povod za početak Prvog svjetskog rata. = Vanjski linkovi=
- [http://cnparm.home.texas.net/Wars/BalkanCrises/BalkanCrises00.htm"The Balkan crises, 1903-1914"]
- [http://gogreece.com/learn/history/balkanwar_1912.html The Balkan Wars of 1912-13] Category: Historija Category: Ratovi ja:バルカン戦争

Srbija

- Republika Srbija
- Srbija i Crna Gora

Slaveni

Slaveni su najbrojnija etnička i lingvistička skupina naroda u Evropi. Govore slavenskim jezicima i nastanjuju najveće dijelove jugoistočne, istočne i srednje Europe. Rasprostranjeni su takodjer i u dijelovima Azije sve do Tihog oceana. Slaveni se u prvim historijskim dokumentima javljaju kao Veneti ili Vendi, ali njihova veza s Vendima koje spominju Tacit, Ptolemej i Plinije ostaje nejasna, pa je sličnost između ta dva imena možda slučajna. Raspravlja se i o vezi između Lužika i Slavena. Neki istraživači povezuju Lužike sa Slavenima, drugi s Germanima, a treći tvrde da su Lužici bili miješano pleme ili savez plemena različitih naroda. Lužici su imali keltske elemente, a spominju se i kao dio Vandala u Magna Germania, koja je pokrivala današnju Šleziju (nazvanu po Silingi-Vandalima). Grad Legnica (Liegnitz) u Šleziji vjerojatno vuče korijen iz imena Lužika. Slaveni se javljaju u historiji kad se za Germanima i Keltima kreću na zapad u 5. i stoljeću, vjerojatno pod pritiskom naroda iz Sibira i istočne Europe (Huni, Avari, Bugari i Mađari). Tada Slaveni naseljavaju područje između Odre i Elbe na sjeveru, zatim Češku, Moravsku, velik dio današnje Austrije, Panoniju i Balkan, te gornji tok rijeke Dnjepar. Po svom dolasku na šira područja vjeruje se da Slaveni nisu naselili sve i postali vecina u svim drzava kojim se danas zovu slavenskim nego je vjerovatnije da su domaci stanovnici vecinom Iliri prihvatili slavenski jezik, u ovim drzavam kao i u drzavam gdje su Slaveni vecina se uspostavljaju prve oblici "državnosti", kojima su upravljali knezovi s riznicom i vojskom, kao i prve klasne podjele, s plemićima koji su pristajali uz Franke i Sveto Rimsko Carstvo. Slaveni se dijele u tri velike grupe:
- Južni Slaveni
- Bošnjaci
- Hrvati
- Crnogorci
- Makedonci
- Bugari
- Srbi
- Slovenci
- Zapadni Slaveni:
- Poljaci
- Kašubi i Slovinci
- Mazuri
- Šlezi
- Kočevjaci
- Borovjaci
- Varmijaci
- Česi
- Moravljani
- Slovaci
- Lužički Srbi
- Istočni Slaveni:
- Rusi
- Starovjerci (Lipovski Rusi)
- Ukrajinci
- Bukovci
- Rusini (Ruteni)
- Lemki
- Bojki
- Huculi
- Bjelorusi
- Polješčuci (između Ukrajinaca i Bjelorusa)

Jugoslavija

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), (kratko: Jugoslavija) je država nastala 29. novembra 1943. na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu kao zajednica 6 naroda i 6 republika (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna gora i Makedonija), sa prvobitnim imenom Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ). To je ime promjenjeno 29. novembra 1945. na trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu u Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), da bi konačno 7. aprila 1963. dobila ime Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Jugoslavija je nasljednica Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.). Prestala je postojati 1991. istupanjem Slovenije i Hrvatske, zatim Bosne i Hercegovine i Makedonije iz federacije. Preostale republike, Srbija i Crna Gora, su formirale novu zajednicu, prvo SR Jugoslaviju, a 2003. državnu zajednicu Srbija i Crna Gora. Josip Broz Tito (1892-1980) je bio tvorac i doživotni predsjednik SFRJ. Smatra se da je njegovom smrću 1980.godine počeo proces unutrašnjeg razbijanja države od strane nacionalista. Težnja za dominacijom i prekrajanje države po njihovoj mjeri kod Srba kao najbrojnijeg naroda, kolaps komunističkog sistema kao i ekonomska kriza koja je pogodila Jugoslaviju krajem osamdesetih godina, pokrenula je lančanu reakciju čiji je rezultat bio proglašenje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 1991, i Bosne i Hercegovina i Makedonije 1992.godine.

Narodi SFRJ

Narodi koji su činili jugoslovensku zajednicu su (prema popisu stanovništva iz 1981.god): Slovenci (7,8%), Hrvati (19,7%), Bošnjaci (8,9%), Srbi (36,3%), Crnogorci (2,6) i Makedonci (6,0%). Osim tih šest naroda postojalo je jos 18 narodnosti (manjih naroda) od kojih su najbrojniji bili Jugoslaveni (5,4), Albanci (5,8) i Mađari (2,3%). Prema popisu stanovništva 1981.godine ukupan broj stanovnika je bio 22,438,331 (1971-20.522.972).

Države nastale raspadom SFRJ

Mađari
- Republika Slovenija
- Republika Hrvatska
- Bosna i Hercegovina
- Državna zajednica Srbije i Crne Gore
- Republika Makedonija

Relevantni članci

- Spisak predsjednika SFRJ
- Spisak predsjednika Bosne i Hercegovine ko:유고슬라비아 사회주의 연방공화국

1903

Događaji

1903. u temama

Rođenja

Smrti

- Benjamin Kalaj, tadašnji Zajednički ministar finansija u Bosni.

Nobelove nagrade

ja:1903年 ko:1903년 ms:1903 simple:1903 th:พ.ศ. 2446

Beograd

Beograd (Београд) (44.83° sjeverno, 20.50° istočno) je glavni grad Državne Zajednice Srbije i Crne Gore i Republike Srbije. Republike Srbije U Beogradu živi , prema popisu iz 2002., 1.2 miliona stanovnika u centru i 1.6 na administrativnoj teritoriji grada. Glavni je grad Srbije od 1404. godine. Grad se nalazi na ušću Save u Dunav.

Historija

Dunav Beograd, grad veoma burne historije, jedan je od najstarijih gradova u Europi. Njegova historija traje punih 7000 godina. Prostor oko velikih rijeka Save i Dunava bio je naseljen još u paleolitskom periodu. Iz starijeg kamenog doba, potječu ostaci ljudskih kostiju i lobanja neandertalaca, pronađeni u kamenolomu kod Leštana, u pećini na Čukarici i u blizini Bajlonijeve pijace. Ostaci kulture mlađeg kamenog doba, pronađeni su u Vinči, Žarkovu i u Gornjem gradu, iznad ušća Save u Dunav. To ukazuje da je prostor Beograda bio naseljen u kontinuitetu i da je intezitet tog naseljavanja bivao sve jači. Mnoga današnja naselja beogradske okolice leže na kulturnim slojevima ranijih predhistorijskih naselja. Vinča kraj Beograda spada u red najznačajnijih naseobina i kulturnih nalazišta predhistorijskog razdoblja. Arheološke iskopine na Rospi ćupriji, Gornjem gradu, Karaburmi, Zemunu i Vinči potvrđuju pretpostavke da je područje Beograda bilo intezivno naseljeno i da se njegovo stanovništvo bavilo plužnom zemljoradnjom i drugim pratećim privrednim djelatnostima. Na ovim lokalitetima otkrivene su nekropole bronzanog i metalnog doba, kao i dokazi različitih kulturnih utjecaja. U srednjem vijeku prelazio je iz mađarskih u slavenske ruke, dok u XIV vijeku nije za dalje vrijeme naseljen slavenskim stanovništvom. Ime je dobio zbog bijele boje mnogobrojnih džamija za vrijeme osmanske vladavine.

Geografija

osmanske Beograd se nalazi u sjevernom dijelu centralne Srbije na ušću Save u Dunav, okružen Vojvodinom sa tri strane. Stara kamena utvrda na samom utoku zove se Kalemegdan. Centar Beograda nalazi se na desnoj obali Dunava, a s lijeve strane počinje Banatska ravnica sa slabo naseljenim predgrađima. Između Dunava i Save nalazi se novi dio grada - Novi Beograd, a uzvodno je Zemun, bivša granica Austrijskog carstva s Osmanskim carstvom.

Klima

Klima u Beogradu je kontinentalna, sa vrelim ljetima i oštrim zimama. U proljeće zamirišu lipe i sve ozeleni, i predivno je (oko 18 stepeni u proseku). Problem je što proljeće traje svega mjesec do mjesec i po (od početka aprila do sredine maja). Tad počinje beogradski pakao sa temperaturama koje su najčešće oko 35 C, a često znaju biti i više. Jesen je kišna i temperatura je od 15 do 20 stepeni, ali kao i proljeće, traje kratko, od sredine septembra do kraja oktobra. Zima počinje već u novembru i zna da bude baš oštra. Snijega nema mnogo, i uglavnom pada u januaru ili početkom februara. Ono što vas sigurno čeka u Beogradu ako dođete u jesen ili zimu je poznati beogradski fenomen zvani košava. Beograđani za košavu kažu da "čovjeka propuše do kostiju". I u pravu su.

Arhitektura

košava] Beogradska arhitektura je veoma različita. Od tipično vojvođansko-panonske, koja se susreće u susjednom Zemunu na sjeveru grada, preko stari zdanja iz osmanskog perioda, koji se nalaze u starom dijelu grada, pa sve do socrealističke arhitekture Novog Beograda sa suvremenim višespratnicama, širokim bulevarima i prostranim zelenim površinama. Neke od najpoznatijih zdanja u Beogradu su:
- Beli Dvor
- Beograđanka
- Savezna skupština
- Hram svetog Save
- Bajrakli džamija
- Kula "Geneks"
- Konak kneginje Ljubice
- Milošev konak
- Palata Albanija
- Kula Ušće (bivša zgrada Centralnog Komiteta SK Jugoslavije)
- Sava Centar
- Hotel Hyatt
- Hotel Jugoslavija
- Kuća cvijeća Maršala Tita Neki od najznačajnijih ulica i trgova su:
- Bulevar Kralja Aleksandra (najduža ulica u Beogradu)
- Knez Mihailova
- Skadarlija
- Slavija
- Terazije
- Trg Republike

Znamenitosti

Trg Republike Za sve je tu predivan park Kalemegdan sa srednjovjekovnom tvrđavom i sjajnim pogledom na ušće Save u Dunav kao i na Novi Beograd. Tu je i mnoštvo muzeja ("Narodni" i "Etnografski" u strogom centru grada), galerija, pozorišta. Obavezno pogledajte zdanje Narodnog pozorišta odmah pored spomenika Kneza Mihaila kod kog se zakazuje 90% sastanaka u gradu ("kod Konja" u osam), kao i renovirano Jugoslovensko dramsko pozorište. Grad je prepun prijatnih kafića i klubova. Posjetite poznatu boemsku četvrt Skadarliju. Tu je i multiplex kino TUCKWOOD. Možete posetiti i zoološki vrt (sjajno uklopljen u srednjovjekovnu Kalemegdansku tvrđavu) ili botaničku baštu (poprilično oronula, ali sa slatkim japanskim bonzai dijelom). Ono po čemu je Beograd poznat širom Evrope jesu njegovi sportski klubovi "Partizan" i "Crvena zvezda". Ako se nađete u gradu kad je "večiti derbi" (meč ova dva kluba u bilo kom sportu), obavezno ga posjetite. Takvu količinu elektriciteta i takvo neprijateljstvo između ljudi koji su do stadiona i poslije stadiona komšije, rođaci i prijatelji, ne možete da osjetite nigdje drugo.

Imena

Slijedi tabela s historijskim imenima Beograda

Ime	Objašnjenje
Singidun	ovo ime mu je dalo keltsko pleme Skordiska; 279 g.p.n.e.
Singidunum	romanizirano keltsko ime
Beograd	slavensko ime; prvo pojavljivanje 878. u pismu Pape Ivana VIII. Borisu Bugarskom
Alba Graeca	latinski prijevod
Fejervar	mađarsko ime
Weissenburg	njemačko ime
Castelbiancho	talijansko ime
Nandoralba	srednjovjekovno mađarsko ime
Nandorfejervar	srednjovjekovno mađarsko ime
Landorfejervar	srednjovjekovno mađarsko ime
Veligradon	bizantsko ime
Veligrada	tursko ime
Belogrados poleos	grčko ime

Saobraćaj

Gradski autobusni, tramvajski i trolejbuski saobraćaj obavlja "Gradsko Saobraćajno Preduzeće". Na pojedinim linijama prevoze i privatni prevoznici. Prigradska naselja povezana su auto prevoznikom "Lasta". Beogradska podzemna željeznica , "Beovoz", ima 3 linije koje uglavnom povezuju predgrađa sa centrom. U ovom trenutku u centru grada samo tri stanice su napravljene ispod zemlje. U planu je i izgradnja lakog metroa do 2008. godine. Beogradski aerodrom nalazi se pored Surčina na 12km od Beograda. Na aerodromu se nalazi 18 kancelarija stranih avio kompanija.

Vanjski linkovi

[http://www.beograd.org.yu Zvanična stranica grada Beograda.] [http://www.belgrade.cc/ Informacije o Beogradu] - na engleskom Category:Glavni gradovi Category:Srbija i Crna Gora ja:ベオグラード ko:베오그라드

Islam

Islam (Arapski : الإسلام al-islām) "predanost jednom Bogu" je monoteistička religija koja je nastala na Arapskom poluotoku u VII. stoljeću naše ere, danas je druga najrasprostranjenija religija na svijetu sa nešto više od 1.3 milijarde sljedbenika. Također je religija sa najbržom tendencijom širenja u svijetu (NTV News, 2004). Muslimani vjeruju u postojanje samo jednog Boga (Allaha s.w.t.) te vjeruju da je Muhammed (Božiji mir i blagoslov na njega) Njegov rob i poslanik. Zajedno sa judaizmom i kršćanstvom Islam je jedna od tri Abrahamske religije.

Etimologija

Na Arapskom jeziku, Islām znači "predanost" (jednom Bogu, Allahu s.w.t.) i opisan je kao Dīn (deen al-Islam), što znači "način života" ili "religija". Etimološki, derivirano je iz istog korijena kao i Salām, "mir" (čest pozdrav među muslimanima). Riječ musliman je također povezana sa riječju Islām i znači "onaj koji se preda Bogu".

Vjerovanja

Sljedbenici Islama, poznati kao Muslimani vjeruju da je Bog (ili, Arapski : Allāh) poslao svoju direktnu objavu čovječanstvu Muhammedu s.a.v.s. preko meleka Džibrila (Gabrijela) kao što je poslao objave ostalim poslanicima, Ademu, Nuhu, Ibrahimu, Musāu i Isāu (Božji mir i blagoslov na njih). Muslimani vjeruju da je Kur'an posljednja od Allahovih s.w.t. knjiga objavljenih čovječanstvu, da je potpuno tačna (bez grešaka) i da je nepromjenjiva, što obećava i Allah s.w.t. a u djelo sprovode ljudi koji Kur'an znaju napamet, ti ljudi zovu se hafizi. Budući da su prethodne knjige koje je Allah s.w.t. slao ljudima među kojima, Tevrat - Tora, Izraelcima, Zebur - Davudu a.s., Indžil (Evanđelje) izmijenjene od strane ljudi ili djelimično zaboravljene (prepričavane) Allah s.w.t. je poslao Kur'an da bi ukazao čovječanstvu na pravi put pobožnosti. Muslimani drže da je Islam ista ona vjera koju su stoljećima propovijedali Božji poslanici sve od Adema a.s, i da je Kur'an (sveta knjiga muslimana) posljednja Božja objava a Muhammed s.a.v.s. posljednji Božji poslanik. Islamsko učenje vidi Kršćanstvo i Judaizam kao derivacije učenja određenih poslanika - Ibrahima a.s. (Abrahama); i u tome prepoznaje njihove zajedničke Abrahamske korijene, a Kur'an ih naziva "Ljudima Knjige" (Ehl al-Kitab). Islam ima tri primarne grane podjele nastale iz razilaženja u podjeli vlasti nakon smrti Muhammeda s.a.v.s, te tri podjele su : Sunniti, Šiiti, Haridžijski
- . (Riječi Sunnit, Šiit ili Haridžija ne spominju se u Kur'an ili hadisu) Haridžijski Temelj Islamskog vjerovanja nalazi se u Šehadetu (svjedočenju) da nema drugog Boga sem Allaha s.w.t. i da je Muhammed s.a.v.s. Božiji rob i Božiji poslanik. Pripadnost Islamu iskazuje se slijedećim riječima (transkript Arapskog pisma), da bi neko postao Musliman mora jezikom izgovoriti i srcem vjerovati slijedeće riječi :
Ešheddu en la illahe ilallah we ešheddu enne Muhammeden abd'uhu we resuluhu.
("Srcem vjerujem i jezikom očitujem da nema drugog Boga osim Allaha, i vjerujem i očitujem da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik.")

Šest osnovnih članova vjerovanja

Haridžijski Postoji šest osnovnih vjerovanja koja dijele svi muslimani: #Vjerovanje u Boga, Jednog i Jedinog vrijednog obožavanja. (Amentu billahi) #Vjerovanje u meleke. (we melaiketihi) #Vjerovanje u Božje knjige. (we kutubihi) #Vjerovanje u sve Božje poslanike. (we rusulihi) #Vjerovanje u Sudnji dan. (we'l jewmil ahiri) #Vjerovanje u sudbinu
- , vjerovanje da sve što biva, biva sa Allahowom swt voljom i određenjem (we bil kaderi hajrihi we šerrihi minAllahi teala) Spojeno u jednu rečenicu glasi: :"Amentu billahi we melaiketihi we kutubihi we rusulihi we'l jewmil ahiri we bil kaderi hajrihi we šerrihi minAllahi teala." :"Ja vjerujem u Allaha swt i meleke i Knjige i poslanike i Sudnji dan i vjerujem da sve što biva, biva sa Allahovom swt voljom i određenjem."

Osnovni principi Islama

Dvije najveće podgrupe muslimana su sunniti i šiiti. Sunniti sačinjavaju veliki postotak muslimanskog svijeta iako je moguće pronaći velike većine Šiita koje žive u zemljama Bliskog Istoka kao što su Iran ili Irak. Ipak, u Saudijskoj Arabiji sunniti su većina. Osnovni uslovi za pripadnost Islamu kod sunnitskih muslimana nazivaju se još i Islamskim šartima, dok kod šiitske manjine postoji blago različita terminologija koja opisuje pet osnovnih vjerovanja, tzv. "Korijeni religije". Svi muslimani se slažu sa stavom da su i Sunnitska i Šiitska osnovna vjerovanja ispravna. šiitske]
- Šehadet: Svjedočenje da niko osim Allaha swt nije vrijedan obožavanja i da je Muhammed savs Njegov rob i poslanik.
- Namaz: Obavljanje pet dnevnih namaza. (salah).
- Zekat: Davanje Zekata (milostinja)
- Post: Post svakog dana mjeseca Ramazana od zore pa do zalaska sunca.
- Hadždž: Hodočašće u Mekku za vrijeme mjeseca Zul Hidže koje je obavezno jednom za vrijeme života onima koji imaju mogućnost da ga obave. Šiiti i Sunniti se također slažu sa slijedećim vjerovanjima, iako ih klasificiraju drugačije :
- Adl: Pravednost Allaha swt.
- Kijamet: Sudnji dan.
- Amr-Bil-Ma'rūf: Upućivanje na dobro.
- Nahi-Anil-Munkar: Zabranjivanje zla.
- Borba na Allahovom putu: Nastojanje da se postigne zadovoljstvo Allaha swt.
- Khums ili jedna petina
- : Plaćanje jedne petine od dohotka. Vjerovanja Šiita u čiju obaveznost ne vjeruju Sunniti :
- Šiitski Imamat: Vodstvo. Vjerovanje u svetost imamata hz. Alije r.a. i nasljednika njegove loze.
- Tawalla: Ljubav prema Poslanikovoj savs porodici i njenim sljedbenicima.
- Tabarra: Odvajanje od neprijatelja Poslanikove savs porodice.

Kratka historija

Muhammed a.s. je rođen u Meki oko godine 570. Oko godine 610. počeo je propovijedati poruke koje dobija od Boga i koje su kasnije skupljene u knjizi Kur´an. Sve propovijedi tvrde da je Bog (Allah) jedan, milostiv i svemoćan, kao i da nadzire tok događaja. Na Sudnji dan on će ljudima suditi prema njihovim djelima i poslati ih u dzennet ili dzehennem. Bogati sloj pobunio se protiv nove religije, i to zbog osude njihovog ponašanja u Kur´anu, i počeo progoniti Muhammeda a.s. a i njegove sljedbenike. 622.g. Muhammed a.s. se iz Meke seli u Medinu i taj čin zvan hidžra označava početak islama kao vjere. Tu su ustanovljeni glavni obredni oblici, a to su postovanje (molitva), vjerski doprinos, post (mjesec ramazan) i hodočašće u Mekku. Tabarra Nakon smrti, Muhammed a.s. je ostavio iza sebe, kako novu religiju tako i državu. Država je u početku bila savez plemena ili rodova, ali kako se širila tako je bila sve organiziranija. Državni poglavar bio je kalif, nasljednik, odnosno zamjenik Muhammeda a.s. Kako su Arapi bili nomadski i ratnički narod, učestali su njihovi napadi i osvajanja susjednih zemalja. U dvanaest godina nakon Muhammedove a.s. smrti osvojeni su Sirija, Irak, Libija i Iran. Ta ekspanzija nastavila se čitavo stoljeće, na zapadu su osvojili sjevernu Afriku do Atlantika, prešli u Španjolsku, došli su do Carigrada i Pakistana. U svim tim zemljama je do 17. stoljeća polahko, ali sigurno islam postao glavna religija. Islam se širio miroljubivim načinom: muslimanski trgovci s karavanama deva unijeli su ga u Sjevernu Afriku, pomorci na istočnu obalu Afrike, iz Indije se proširio na Indoneziju, Maleziju i Filipine. Novo razdoblje u povijesti islama počinje 1500. kada se Vasco da Gama iskrcao u Indiji, čime počinje evropski utjecaj na taj dio islamskog svijeta. Puna snaga zapadnog ekonomskog utjecaja osjetila se s industrijskom revolucijom, a vojna s Napoleonovim prodorom u Egipat.

Islam danas

Učenje

Temlji muslimanskog vjerovanja (imana) su: vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, u Sudnji dan i vjerovanje u predodređenje (ar. kader) dobra ili zla. Kaže Uzvišeni: "Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike..." (prijevod značenja Kur'ana, Al-Baqara: 177.) I Kaže Uzvišeni: "Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i u meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove. Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih." (prijevod značenja Kur'ana, Al-Baqara: 285.) "Mi sve s mjerom stvaramo." (prijevod značenja Kur'ana, Al-Qamar: 49.) Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan, i da vjeruješ u predodređenje dobra ili zla." (Hadis bilježi ga Muslim.) Vjerovanje (iman) je govor jezika, ubjeđenje i vjerovanje srca, i rad (djelo) organa, povećava se pokornošću, a smanjuje griješenjem. Kaže Allah, dželle še'nuhu: "Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kada se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju. Oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju, oni su zbilja, pravi vjernici." (prijevod značenja Kur'ana, Al-Anfal: 2.-4.) A zatim kaže: . "A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove i u onaj svijet - daleko je zalutao." (prijevod značenja Kur'ana, An-Nisa': 136.) Vjerovanje (ar. iman) se iskazuje jezikom putem spominjanja Allaha (ar. zikr), dovom, naređivanjem na dobro, a odvaraćanjem od zla, učenjem Kur'ana itd. Vjerovanje srcem biva čvrstim ubjeđenjem da je Allah, dželle še'nuhu, Jedan i Jedini Tvorac svega, da samo On zaslužuje da se obožava, te vjerovanje u Allahova lijepa imena i svojstva, kao i vjerovanje da On nema sudruga u bilo čemu gore navedenom. U sklopu vjerovanja ulaze i djela srca kao što su: ljubav u ime Allaha, strah od Allaha, obraćanje Allahu, oslonac na Allaha i tome sl. Takođe u suštinu imana spadaju djela i praksa organa, kao što su: namaz, post i ostali islamski šarti, zatim borba na Allahovom putu, te traženje znanja u ime Allaha itd. Kaže Allah, dželle še'nuhu: "I kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju..." (prijevod značenja Kur'ana, Al-Anfal: 2.) I kaže Uzvišeni: "On uliva smirenost u srca vjernika da bi još više učvrstili vjerovanje koje već imaju..." (prijevod značenja Kur'ana, Al-Fath: 4.) Iman se povećava srazmjerno povećanju čovjekovih dobrih djela, a smanjuje se srazmjerno slabljenju dobra koje čovjek čini. Grijesi i loša djela takođe utiču na smanjenje imana. Ukoliko čovjek pripiše Allahu sudruga (ar. širk) ili učini neko djelo koje ga izvodi iz vjere (ar. kufr), bezuvjetno dolazi do negacije samih osnova vjerovanja, i do njegovog poništenja. Dok, ukoliko čovjek učini neki grijeh, mimo gore spomenutih, ili ukoliko ostavi neku od strogih naredbi (ar. farz) dolazi do slabljenja vjerovanja vezanog za naredbe i zabrane ili do njegovog krnjenja ili slabljenja. Kaže Allah, dželle še’nuhu: "Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga, kome On hoće..." (prijevod značenja Kur’ana, An-Nisa': 48.) Zatim kaže: "Licemjeri se zaklinju Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili nevjerničke riječi i pokazali da su nevjernici, nakon što su javno islam bili primili..." (prijevod značenja Kur’ana, At-Tevba: 74.)

5 zapovijedi Islama

Zapovijedi Islama Islamski kodeks ponašanja počiva na nekoliko temelja, stupova, zapovijedi. Prvi stup islama je javno očitovanje vjere. Drugi stup islama je molitva; pet je razdoblja za molitvu i prije svakog obavezno je ritualno pranje (u zoru, u podne, poslije podne, zalazak sunca i uvecer). U molitvi svi Muslimani svijeta se okreću prema Mekki. Treći stup islama je vjerski doprinos (zekkat), tj. treba podijeliti bogatstvo sa siromašnima, dužnicima, zatvorenicima, putnicima i sa svima koji su manje sretni od tebe, iz iste su vjerske zajednice i jednako dragi Allahu. Kur´an se ne bavi toliko količinom, koliko kvalitetom davanja, ali uglavnom je to 2,5% godišnjeg prihoda u gotovini. Poseban doprinos daje se za vrijeme Bajrama, kraja mjeseca posta ramazana. Post je četvrti stup vjerskog života, a zahtijeva potpuno uzdržavanje od jela i pića tokom čitavog mjeseca, od pojave zore do zalaska sunca. Peta od osnovnih dužnosti koju treba ispuniti jednom u životu, ako je to ikako moguće, je hadž ili hodočašće u Mekku. S dvanaestim mjesecom kalendara započinje razdoblje velikog hodočašća, a inače se radi o malom hodočašću. Prvi obred je obilaženje oko Kabe, zatim se ritualno prelaze okolni brežuljci i odlazi se na brdo Arafat, gdje se obavlja ritual stajanja od podneva do zalaska sunca u razmišljanju pred Allahom. Inače se muslimanski odgoj usmjerava na dvije stvari: teologija uči čovjeka šta da vjeruje, a vjerski zakon mu propisuje kako da se ponaša. U praksi je zakon bio važniji.

Kur'an

Kur´an je sveta knjiga Muslimana. Smatra se savršenom božjom objavom, vjernom reprodukcijom izvornika koji je urezan na ploči u nebu koja je vječna. Zbog toga su kopije vrlo poštovane i dodiruju ih samo nakon obrednog čišćenja. Riječ Kur´an dolazi od arapskog glagola čitati. Sastoji se,s uvodnim poglavljem, od 114 poglavlja ili sura, svrstanih prema duljini, najdulje je na početku, najkraće na kraju. Sama knjiga duga je kao kršćanski Novi Zavjet, a sure su podijeljen na stavke, odnosno retke, koji se zovu ajeti. Kur´an smatra sve ljude religioznim bićima, svaki je pojedinac abd božji, odnosno njegov štovatelj i službenik i nema razlike između poštovanja i ostalog dijela života. Džamija ne može biti odvojena od trgovačkog centra, kao ni politika od vjere. Tijelo i duh su nerazdvojno povezani u cjelinu ljudskog poštovanja. Moderne države u novije vrijeme teže jasnoj odvojenosti države i religije. Šerijat Vjerski zakon islama zove se Šerijat. On je utemeljen na božjoj objavi, i izveden je iz četiri glavna izvora. Prvi je Kur´an, za kog se vjeruje da je oduvijek postojao na nebu, a onda ga je melek Džibril (anđeo Gabrijel) postupno objavljivao Muhammedu a.s., kako su to prilike zahtijevale. Zatim su tu Sunna, knjiga predaja o Muhammedu a.s. i njegovom životu, Idžma, suglasnost zajednice i Kijas, zaključivanje iz prva tri izvora. Ishodište mu je zapravo u predislamskom običajnom pravu, a podijeljen je u pet kategorija: ono što je Allah naredio, ono što je Allah preporučio, ali nije propisao kao obavezno, ono što je Allah ostavio zakonom neodređeno, ono što je Allah otklonio, ali ne i izričito zabranio i ono što je Allah izričito zabranio. Pojam Šerijata puno je širi od bilo kojeg zapadnjačkog poimanja prava, jer pokriva sva područja života. Kasnije, u 19. stoljeću, moć Šerijata slabi, i to prvo zbog evropskog utjecaja, a drugo zbog ublažavanja strogih porodičnih zakona. Polahko se osjeća i već dešava lagani proces prilagođavanja novom vremenu, ali i pritisaka posebno zapadnih zemalja koji vode velike kampanje i negoduju posebno kada je u pitanju odnos prema ženama, običajima njihovog obrezivanja, te običaja i zakona kažnjavanja kamenovanjem koje se dešavalo još ponegdje u nekim zemljama Afrike. Islam ima dvije osnovne skupine vjernika: Sunite i Šije (šiiti[http://www.example.com link title]). Do raskola (u učenju!) je došlo kada se postavilo pitanje ko će naslijediti Muhammeda a.s. Suniti (kojih čine većinu od oko 90% Muslimana) tvrdili su da niko ne može naslijediti Muhammeda a.s., jer je Kur´an oblikovao i dovršio objavu Božjeg vodstva. Muhammedov a.s. nasljednik zato može biti samo čuvar nasljeđa, on će biti kalif s podređenom vlašću kao vođa vjernika, a bira ga zajednica postupkom idžme. Za šijitske muslimane glavna je osoba vjerske vlasti imam, koji je nasljednik zato jer ima sposobnost nadahnutog i nepogrešivog tumačenja Kur´ana, a šijiti govore o sebi kao o pozvanom i određenom narodu. Najvažnija mistična tradicija, sufizam, pridonosi sjedinjenju šijitske i sunitske svijesti. Neka od dostignuća arapskih, odnosno muslimanskih učenjaka i mislilaca koriste i nalaze se u temeljima zapadne civilizacije. Na Zapad su posredovala učenja koja su usvojena na Istoku, djela grčkih, perzijskih i indijskih pisaca, medicinski priručnik Avicene, koji se donosi na Zapad kao dostignuća perzijskih liječnika, decimalni sistem, astronomija. Zapad je ponovo otkrio Aristotela i usvojio njihov stil u arhitekturi i umjetnosti. Islamski stil osjetljiv je na ukrase i nastoji preokrenuti stvarni izgled stvari u apstraktni. Kur´an uči da su predmet i njegova slika magično povezani, što je razlog da je umjetnost koja predstavlja, kao npr. slikarstvo, polemična. 1258. Mongoli razaraju Bagdad, što se označava kao početak općeg stagniranja širenja Islamskog carstva.
-
- U ime Allaha Samilosnog Milostivog Tako mi onih što dahčući jure pa varnice frcaju, i zorom napadaju, i dižu tada prašinu pa u njoj u gomili upadaju, čovjek je zaista Gospodaru svome nezahvalan.I sam je on toga doista svijestan, i on je zaista za bogatstvom pohlepan. A zar on ne zna da će kada budu oživljeni oni koji su u grobovima, i kada izađe na vidjelo ono što je u srcima, Gospodar njihov toga dana sve znati o njima. A, "Allah je velik!" Sura: Al - Adiyat U ime Allaha Samilosnog Milostivog Da li je doprla do tebe vijest o teškoj nevolji, kada će se neka lica potištena, premorena, napaćena u vatri uzarenoj pržiti, sa vrela užarenog piti, kada drugog jela osim trnja neće imati, koje neće ni ugojiti ni glad utoliti. Neka lica toga dana bit će sretna trudom svojim zadovoljna, u dženetu izvanrednome, u kome prazne besjede neće slušati. U njemu su: Izvor-vode koje teku, u njemu su i divani skupocjeni, i pehari postavljeni, i jastuci poređani, i ćilimi rašireni. A, zašto oni ne pogledaju kamile kako su stvorene, i nebo kako je uzdignuto, i planine kako su postavljene, i zemlju kako je prostrta! Ti poučavaj, tvoje je da poučavaš, i vlasti nad njima nemaš. Istinu je rekao uzvišeni Allah! Sura: Al - Gasiya 1 do 22 ajet-a

Islam širom svijeta

- Islam u Bošnjaka Islam u Bošnjaka

Također pogledajte

Linkovi kategorije Islam

Vanjski linkovi

- [http://www.rijaset.net Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini]

- [http://www.islamskazajednica.org/ Islamska zajednica Sandžaka]

- [http://www.dzemat-oberhausen.de/ Islamska zajednica - dzemat Oberhausen, SR Njemačka]
- [http://wwwuser.gwdg.de/~mriexin/euroislam.html Islam u zapadnoj Evropi] - [http://wwwuser.gwdg.de/~mriexin/DIslam.html Islam u Njemačkoj] Category:Islam Category:Vjera Category:Mediteran ja:イスラム教 ko:이슬람교 ms:Islam simple:Islam th:ศาสนาอิสลาม

Srbija

- Republika Srbija
- Srbija i Crna Gora

Bugarska

Bugarska je istočnoevropska država koja graniči sa Grčkom, Turskom, Srbijom i Crnom Gorom, Makedonijom, i Rumunijom. Ukupna površina Bugarske je 110.910 kvadratnih kilometara. Glavni grad države je Sofija. Ukupno stanovništvo je 7.537.929. Od tih 83,9% su Bugari, 9,4% su Turci, i 4,7% su Cigani. Glavna religija je pravoslavlje.

Historija

Vlada

Političke podjele

Geografija

Privreda

Stanovništvo

7,62 mil stanovnika

Kultura

Relevantni članci

Vanjski linkovi

- [http://www.kirildouhalov.net History, art and music in Bulgaria] Category:Države Svijeta ja:ブルガリア ko:불가리아 ms:Bulgaria roa-rup:Vurgarii th:ประเทศบัลแกเรีย zh-min-nan:Bulgariya

Bugarska

Historija

Vlada

Političke podjele

Geografija

Privreda

Stanovništvo

7,62 mil stanovnika

Kultura

Relevantni članci

Vanjski linkovi

Makedonija

Historija

Vlada

Oblik vladavine je republika sa glasačko pravom od 18 godina.

Političke podjele

Geografija

Gradovi: Skopje, Bitola, Prilep, Kumanovo, Tetovo, Ohrid, Strumica.

Privreda

Prehrambena, duvanska industrija, proizvodnja gvožđa i čelika. Najbolje vino na svetu. Makedonija moze da se pohvali i sa Ranim gradinarskim proizvodima , po tome je Poznat Strumicki reon.

Stanovništvo

Kultura

Relevantni članci

Vanjski linkovi

Category:Države Svijeta

Bošnjaci

Bošnjaci
300px
Ukupna populacija::	min. 2,4 miliona
Populacija:	Bosna i Hercegovina: 1.800.000 Srbija i Crna Gora :Srbija: 136.000 :Crna Gora: 63.000 Hrvatska: 40.000 Njemačka: 150.000 Slovenija: 32.500 Makedonija: 17,000 S.A.D.: 130.000 Švedska: 54.000 Rusija, Ukraina, Belorusija:5,000 Drugdje u svijetu: ?
Jezik:	Bosanski
Religija:	Uglavnom muslimani, uz manji broj pravoslavaca i katolika, te ateista
Etnička grupa:	Indo-Europska :Slaveni ::Južni Slaveni

Bošnjaci su južnoslavenski narod u jugoistočnoj Evropi, koji uglavnom žive u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, posebnom historijskom području između Srbije i Crne Gore. Neka novija istraživanja tvrde da su Bošnjaci stariji od svoje slavenske narodnosti i da su ilirskog porijekla. Ipak, dok se ne donese konačan stav savremene historiografije Bošnjaci će i dalje sloviti kao južnoslavenski narod, koji se u u većini slučajeva asimilirao sa domicilnim ilirskim starosjediocima na području Bosne i Hercegovine. Značajne skupine Bošnjaka žive u Hrvatskoj, Sloveniji, te u Zapadnoj Evropi (Švedska, Norveška, Njemačka, Austrija, Švicarska, Nizozemska) i Sjedinjenim Američkim Državama. Bošnjaci govore bosanskim jezikom i pišu uglavnom latinicom i manje ćirilicom. Relativnu većinu Bošnjaka čine muslimani, dok je manji broj pravoslavaca, katolika i ateista. Bošnjaci kao nacija pripadaju evropskom civilizacijskom krugu i uzmemo li ilirsko porijeklo u obzir jedna su od najstarijih nacija u Evropi.

Historija imena

Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. «Bosnensis») prvobitno označava pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija, kasnije države . U počecima osmanske vladavine Bošnjak (turcizirano povijesno Bošnjanin) ime je za podanika kršćanske vjeroispovijesti (kojoj su Bosnjaci pripadali u sklopu Crkve Bosanske), dok se izraz Bosnalu odnosio na islamizirano domaće stanovništvo. Potom, za vrijeme ustaljene turske vlasti, riječ Bošnjak označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne (Bošnjak-milleti), pa i izraz Bošnjak-kavmi znači samo bošnjački narod-za što je prikladniji bio naziv Bošnjak-taifesi, koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnosnom ili "plemenskom" značenju. Sami narod koji je nastanjivao BiH za sebe je upotrebljavao različite nazive: od Bošnjak u cijelom spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih. Kod većine pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini su u 19. stoljeću, pod utjecajem susjednih država Srbije i Hrvatske, definitivno nadvladala dotada strana srpska i hrvatska nacionalna imena, potisnuvši starije narodne, konfesionalne i regionalne označitelje, o čemu svjedoći i pjesma Safvet-bega Bašagića. Bošnjački narod(odnosno onaj dio koji nije primio srpstvo i hrvatstvo) je od sredine 19. stoljeća prošao kroz niz faza imenovanja i preimenovanja ("Bošnjaci"; "Hrvati"; "Srbi"; "Jugoslaveni-muslimani"; "Muslimani"), što je najčešće bilo uzrokovano hegemonističkim ambicijama susjednih država, da bi na koncu stoljeća konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za autohtoni narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine. Za odrede konjanika-kopljanika, pogledajte Bošnjaci

Historija Bošnjaka

Bošnjaci danas

Bošnjaci Bošnjaci Danas, nacionalna svijest je prisutna kod većine Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. U toj državi, Bošnjaci čine veliku većinu na području doline rijeke Bosne i zapadne Bosanske krajine, a također čine značajan dio stanovništva Hercegovine. Trenutno se smatra da Bošnjaci čine između 50% i 55% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. No, bez popisa nemoguće je znati zasigurno. Nacionalna svijest je se isto proširila među Bošnjake u susjednim državama. Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine živi u Srbiji i Crnoj Gori (Naročito na području Sandžaka). Grad Novi Pazar ima najveće bošnjačko stanovništvo izvan domovine. Još 40000 Bošnjaka se nalazi u Hrvatskoj, a 32500 živi u Sloveniji. Međutim, neki od njih su se izjasnili kao "Muslimani" ili "Bosanci" na zadnjim popisima. U Makedoniji, smatra se da danas živi 17000 Bošnjaka. Zbog ratovanja i etničkog čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini veliki broj Bošnjaka trenutno živi u državama izvan Balkana. Najveće bošnjačko stanovništvo izvan bivših jugoslavenskih država se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji, Kanadi, i Turskoj. U nekim od tih zemalja (naročito u Turskoj) bivše generacije bošnjačkih doseljenika su danas uglavnom integrisane u domaće stanovništvo. Ipak, većina su bošnjačke izbjeglice koje su tek stigle u ove zemlje u prethodnih petnaestak godina. Oni još uvijek govore bosanski jezik, održavaju kulturnu i vjersku zajednicu, i često posjete Bosnu i Hercegovinu. U Sjedinjenim Američkim Državama gradovi sa najvećim brojem Bošnjaka su Sent Luis i Čikago. Manje Bošnjaka žive u gradovima poput Jutike ili Hemtremika, ali tu čine veći dio ukupnog stanovništva. U Kanadi, najveće Bošnjačke zajednice su u Torontu i Vankuveru. Bošnjačka nacija još uvijek ima par značajnih problema da riješi. Najprije treba se proširiti nacionalna svijest među onim koji se još uvijek smatraju "Muslimani u smislu narodnosti" ili "Bosanci". Takođe, standardizirani bosanski jezik treba zamjeniti stari srpsko-hrvatski koji su učili nekoliko generacija Bošnjaka. Ipak, što se tiče nacionalne svijesti, Bošnjaci su danas u daleko boljem položaju nego što su bili prije samo petnaest godina.

Kultura

Glavni Članak: Kultura Bošnjaka Glavni članak: bosanski jezik bosanski jezik Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta. Postanak i povijesni razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu:
- jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tijekom 3 stoljeća uoči Osmanskoga osvojenja
- utjecaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik- na različite načine u različitim vremenima
- relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u 20. stoljeću
- budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom povijesnih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim čimbenikom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, sudjelovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitoga identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen
- no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

Religija

20. stoljeću Glavni članak: Islam u Bošnjaka Bošnjaci su većinom i običajno muslimani. Oni su uglavnom hanefijski Suniti, iako su sufije imali veliki historijski utjecaj na ovim prostorima. Međutim, zbog suvremenih uticaja tokom prethodnih 75 godina danas ima i ateista, agnostika, i deista Bošnjaka (Prema procjenama iz 1991. godine ovakvi su činili do 10% ukupnog stanovništva). Ima i jedan jako mali dio Bosnjaka pravoslavaca i Bosnjaka katolika zbog sirenja tih vjera u Bosni u srednjem vijeku i kasnije. Islam se prvi put značajno pojavljuje u Bosni sa dolaskom Osmanlija u 15. stojeću. Širenje Islama je u početku bilo sporo ali se je ubrzalo sa nastankom muslimanskih naselja okupljenih oko islamskih kulturnih ustanova poput džamija i tekija. Bošnjaci kao i Albanci su prihvatali Islam brže nego u bilo kojoj drugoj Osmanskoj evropskoj provinciji. Najvažniji faktor u prihvatanju islama od Bošnjaka je bila relativna slabost crkve i kršćanstva na teritoriji Bosanskog sandžaka u odnosu na susjedne zemlje. Tokom srednjeg vijeka Katolička i Bosanska crkva su se natjecali za vjernike ali nijedna nije bila vrlo dobro organizovana. Zbog toga bilo je vrlo lahko da brojni Bošnjaci zamijene njihovo staro pučko kršćanstvo za pučki Islam. Kao i kod mnogih drugih muslimanskih naroda, Islam u Bošnjaka je zadržao razne lokalne uticaje. Na primjer, alkoholna pića su u Bošnjačko muslimanskoj zajednici smatrana manjim grijehom, dok se je svinjetina smatrala apsolutno neprihvatljivom. Također, običajna ženska odjeća nekih islamskih zemalja nije postala popularna među Bošnjakinjama sve do 19. stoljeća i Austro-Ugarske okupacije. Trebalo bi se isto napomenuti da je u 16. stoljeću postojao posebni Bošnjački pravac Islama. Osnivač je bio Hamza Hali Bošnjak iz Gornje Tuzle. Poznat kao Hamzevijski Islam, njegov rast je prekinuo veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1753. godine. Smatra se da se je Hamzevijski Islam sastojao od mješovitih Islamskih i Kršćanskih uticaja. Vođa Bošnjačke Islamske zajednice je reisu-l-ulema. Trenutni reisu-l-ulema je Mustafa Cerić. Reisu-l-ulema Cerić ne vjeruje da postoji poseban "Bosanski" Islam ali podržava "Evropski" Islam u Bosni i širom Evrope. Također podržava prijateljske odnose sa zapadnim svijetom i kulturom.

Simboli

Evrope Evrope Evrope Tradicionalne bošnjačke boje su zeleno, bijelo, žuto, i plavo. Najpoznatiji bošnjački simboli su polumjesec i lijljan (lat. lillium bosniacum). Prvi bošnjački simboli potječu iz vremena bosanskih banova. Navedeni simboli su najčešće ljiljani, koji se mogu vidjeti i na stećcima. Najpoznatiji primjer bošnjačke zastave je ona iz vremena Tvrtka I Kotromanićima, bijela zastava sa plavim grbom sa šest zlatnih ljiljana. Bošnjačke zastave iz Osmanske ere obično su polumjesec i zvijezda na zelenoj podlozi. Zastava nezavisne bosanske države u 19. stoljeću bila je slična prethodnoj, ali polumjesec i zvijezda su bili žuti umjesto bijeli. Zastava Republike Bosne i Hercegovine iz 1992. godine, kao i zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine, su popularni simboli među Bošnjacima. Dizajn je baziran na osnovu starog grba bosanske dinastije Kotromanići, plavi grb sa šest zlatnih ljiljana. Neke bošnjačke organizacije sastavljaju ove dvije različite zastave, kao na primjer u dizajnima gdje umjesto zvijezde polumjesec sadržava ljiljan. Najpoznatiji primjer ovoga je grb Bošnjaka Sandžaka. Na grbu Federacije Bosne i Hercegovine, nalazi se zlatni ljiljan na zelenoj podlozi. Također na nišanima bosanskih šehida, nalazi se uklesan ljiljan, kao simbol bošnjaštva.

Također pogledajte

- Spisak Bošnjaka

Vanjski linkovi

- [http://www.bosnjacki-institut.com.ba/ Bošnjački institut]
- [http://www.Bosnjaci.net/ Bosnjaci.net]
- [http://www.ZemljaBosna.com/ ZemljaBosna.com] Category:Bošnjačke teme Category:Narodi Bosne i Hercegovine Category:Slaveni ja:ボシュニャク人

Hrvati

Hrvati su narod u grupi južnih Slavena, koji uglavnom nastanjuje područje Hrvatske, a žive i manjim dijelom i u Bosni i Hercegovini. Znatne hrvatske manjine žive u Vojvodini i austrijskoj pokrajini Gradišće, Italiji u području Abruzzi, u Moravskoj, Slovačkoj i Češkoj te u pograničnim područjima zapadne Mađarske, Slovenije, Rusije, Rumunije. Hrvati se često određuju kroz vezanost uz katoličanstvo i hrvatski jezik i vojničko zanimanje. Kroz čitav Srednji vijek predstavljali su pojam straha za cijelu Evropu. Hrvatski najamnici u svim carskim vojskama od Karla V do Napoleona i Habzburga slovili su kao odani i hrabri vojnici. Najčuvenije konjičke postrojbe su svakako La Cavalerie Cravate (La Kavaleri Kravat), mornarica i laka husarska (gusarska) konjica, te Trenkovi panduri. Po crvenom rubcu, koji su supruge, vjerenice, sestre ili majke svojim najmilijima vezivale oko vrata dobila je ime kravata, dok nekoliko termina u konjaništvu podsjeća na hrvatske konjanike, kao Korbač (od Korbat) ili Kravaš od (le Cravate) ili poseban hrvački zahvat - kravata. Hrvata ima oko 4,5 miliona u Hrvatskoj i oko 500.000 u Bosni i Hercegovini. Njihov broj u inozemstvu se može samo procijeniti, ali pretpostavlja se da u dijaspori živi barem jednako mnogo Hrvata kao i u Hrvatskoj. Najveće emigrantske grupe žive u zapadnoj Evropi, prvenstveno u Njemačkoj, a zatim u Švicarskoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji. Od drugih kontinenata, Amerika ima najbrojniju hrvatsku imigraciju, i to u Sjedinjenim Državama (Ohio, California) i Kanadi (Mississauga), kao i u Argentini, Čileu, Peruu, Brazilu i Boliviji. U obje Amerike brojnost se procjenjuje na oko tri miliona Hrvata, koji se ondje pojavljuju već na Kolumbovim ladjama. Postoje i važne hrvatske manjine u Australiji (Perth, Sydney) i Novom Zelandu, kao i u Južnoj Africi. Samo u razmaku od 14 godina od 1900. do 1914. iselilo se u SAD evidentiranih 600 000 Hrvata, koji su otišli u ekonomsku emigraciju. Porijeklo Hrvata prije velike seobe naroda nije sigurno. Jedna teorija kaže da Hrvati potiču iz stare Perzije, današnjeg Irana, te da se radi o sarmatskom plemenu, koje se izmiješalo sa Slavenima. Poznato je da riječ Hrvat nije slavenskog porijekla. Prvi navod njihova imena, Horovathos, nalazi se na dva kamena ispisana grčkim pismom iz 200. godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Oba kamena se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Sankt Petersburga, a otkrio ih je Hido Bišćević, hrvatski ambasador u Rusiji. Početkom 7. stoljeća, Hrvati su napustili područje sjeverno od Karpata i istočno od rijeke Visle gdje su osnovali jedno od dva svoja kraljevstva Bijelu Hrvatsku) i na Istok do Dnjepra gdje su imali svoje drugo kraljevstvo pod imenom Crvena Hrvatska i naselili se uzduž Dinarida. Davnašnja povezanost s tim pradomovinama naročito se ogleda u ikavici kojom govore samo Ukrajinci, Hrvati i Bošnjaci. Nove drzave zapremale su prostor uz jadransku obalu između današnje Albanije na jugoistoku i današnje Venecije na sjeverozapadu, te do Mačve i Podravine na sjeveru. Kasnije su ta dva imena nestala, a pojavile su se dvije nove kneževine : Panonska i Dalmatinska, čiji su kneževi Ljudevit i Tomislav otjerali Franke i Bugare s područja svojih država. (Pogledati Povijest Hrvata Ferde Šišića. Bijela Hrvatska je okupirana od Poljske, a skupina od stotinjak hiljada Bijelih Hrvata u Poljskoj postojala je do staljinskog režima. Majka nedavno preminulog Pape Ivana Pavla Drugog bila je Bijela Hrvatica. Najveći dio Bijelih Hrvata iselio se u USA. Genetika, kaže da je većina Hrvata miješani genotip, ali glavna skupina gena specifična je za jednu "dinarsku" podskupinu, koja je vjerojatno naslijeđena od predslavenskih stanovnika dinarske Hrvatske i to u gotovo 50% populacije. Iako malobrojna nacionalna skupina, Hrvati kroz svoju dvadeset stoljeća dugu historiju sudjeluju u gotovo svim područjima ljudske civilizacije s priličnim doprinosom. Iako je prvi pisani dokument iz početka 12. stoljeća, jedno hrvatsko ime (knez Branimir) zapisano je već 880. godine, što znači da njihova pismenost datira mnogo prije nego prvi sačuvani pisani dokument. Prvi univerzitet u Hrvata postojao je već u trinaestom stoljeću, a razorili su ga Križari u svom pljačkaškom pohodu na Palestinu. Pet znanstvenika i umjetnika hrvatskog podrijetla su dobitnici Nobelove nagrade, a hrvatski jezik je u Srednjem vijeku bio jedan od pet jezika na kojima se po europskim univerzitetima odvijala nastava: talijanski, latinski, njemački, hrvatski i poljski. Car Karlo Veliki, prvi ujedinitekj Evrope govorio je hrvatski. Od južnoslavenskih naroda stanovnici današnje Dalmacije medju prvima dolaze u dodir s Arapima i prvi prihvaćaju Islam. Utemeljitelj Kaira i džamije "Najblistavija" al-Azhar u Kairu je Džauhar ben Abdallah al-Saqlabi rodom iz Cavtata. Još dvije afričke metropole duguju svoju povijest Hrvatima, braća Seljan su izradili plan za urbanizaciju Adis Abebe, a Dragutin Lerman je utemeljio Leopoldville. U sportovima su brojne hrvatske ekipe i pojedinci dosegli najvišu svjetsku razinu od Bihaća, koji je sanjao o slavenskom carstvu od Rusije do Jadrana, a drugi, idejni otac južnoslavenstva bio je osječki nadbiskup Josip Juraj Štrosmajer. Obje ideje su neslavno propale.

Vanjski linkovi

[http://hr.wikipedia.org/wiki/Katoli%C4%8Danstvo_u_Hrvata] [http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik] [http://www.amb-croatie.fr/actualites/invalides.htm] [http://www.drapeaux.org/France/Ancien_Regime/Cavalerie_Royal_Cravate.htm] [http://personal.unizd.hr/faks2/poslijediplomski/kozlicic3.html] [http://www.academia-cravatica.hr/necktie_history.html] [http://pubwww.srce.hr/hpm/p0126002.htm] [http://hr.wikipedia.org/wiki/Ferdo_%C5%A0i%C5%A1i%C4%87]

1903

Događaji

1903. u temama

Rođenja

Smrti

- Benjamin Kalaj, tadašnji Zajednički ministar finansija u Bosni.

Nobelove nagrade

ja:1903年 ko:1903년 ms:1903 simple:1903 th:พ.ศ. 2446

Balkanski ratovi

.]] Balkanskim ratovima se označavaju dva rata vođena u razdoblju 1912.- 1913. godine. Balkanski ratovi su bili uvod u sukob širih razmjera, Prvi svjetski rat.

Prvi balkanski rat (8. oktobar 1912. – 30. maj 1913. godine)

Drugi balkanski rat (29. juni – 10. avgust 1913. godine)

1913

Događaji

Rođenja

Smrti

Nobelove nagrade

ja:1913年 ko:1913년 ms:1913 simple:1913 th:พ.ศ. 2456

Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat, 1914 - 1918, je bio prvi rat u kojem su učestvovale nacije širom svijeta, te je stoga i dobio pridjev svjetski rat. Prije izbijanja Drugog svjetskog rata bio je poznat pod imenom Veliki Rat ili nešto rjeđe rat koji će okončati sve ratove, mada se i ime Prvi svjetski rat pojavilo već 1920. godine u djelu potpukovnika Repingtona Prvi Svjetski Rat 1914-18. Neki naučnici smatraju da je Prvi svjetski rat bio samo prva faza tridesetogodišnjeg rata koji je u stvari trajao od 1914. do 1941. godine.

Uzroci rata

1941 1917 ]] Neposredni povod za izbijanje rata je bio atentat (28. juna, 1914.) na Austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, i njegovu ženu Sofije u Sarajevu, koji je došao u Bosnu na posmatranje vojnih vježba kao vrhovni zapovjednik vojske. On je po završetku vježba posjetio Sarajevo. Kada je stigao u grad, na njega i njegovu ženu izvršen je atentat koji je izvršio pripadnik Mlade Bosne, Gavrilo Princip, ali su stvarni uzroci mnogo dublji. Poslje nekoliko sati vijest se čula u svim zemljama, a Austro-Ugarska je poslala ultimatum Srbiji da pretraži državu, što je Srbija to odbila i Austro-Ugarska joj je objavila rat.

Imperijalni interesi

Prateći primjer Britanije pod vodstvom Benjamina Disraelia, čak je i Otto von Bismarck shvatio vrijednost kolonija koje bi osigurale, po njegovim riječima, "nova tržišta za njemačku industriju, proširenje trgovine, i nova polja za njemačke aktivnosti, civilizaciju i kapital". Apsolutističke Centralne sile, predvođene ujedinjenom, industrijaliziranom Njemačkom, koja je udvrostručila svoju mornaricu od vremena Franko-Pruskog Rata, su bile strategijska prijetnja tržištima i sigurnosti snažnije utemeljenih savezničkih snaga i carske Rusije. Antanta je tako bila sporazum između Britanije i Francuske koji je imao za cilj da uspori njemački ekspanzionizam. Sporazum Antante, zajedno sa rusko-francuskim savezništvom je zadovoljavao njihove zajedničke geopolitičke interese. Francuska i Britanija, su zbog toga bile prinuđene da okončaju vjekovna neprijateljstva. Britanski političari su strahovali od još jedne njemačke vojne pobjede nad Francuskom, kao u Francusko-Pruskom Ratu, koja bi mogla biti okončana njemačkim preuzimanjem francuskih kolonija, upravo obratni scenario od stvarnog ishoda rata kada je Britanija okupirala većinu njemačkih i turskih kolonija i stavila ih u status "protektorata". Ovakva strahovanja su imala osnova u tome što su francuske kolonije bile u neposrednoj blizini britanskih: Nigerija je na primjer bila u potpunosti okružena francuskih kolonijama, Indija je u neposrednoj blizini Francuske Indokine, i slično. Strategijska trka između Britanije i Njemačke je po povlačenju Bizmarka, prvog diplomata tog vremena, dobila na intenzitetu, i povećala napore na konsolidaciji postojećih interesnih zona i zauzimanju novih kolonija. Primjere ovakvih konflikata su Marokanska kriza 1905 i Tangerska kriza. Ovi konflikti su otpočeli kada je njemački car Wilhelm priznao nezavisnostMaroka od Francuske, novog Britanskog strateškog partnera. Tokom Druge marokanske krize, Njemačka je uputila svoju mornaricu u Maroko, ispitujući snagu saveza između Britanije i Francuske. Mreža evropskih savezništava se stvorila po linijama imperijalnih interesa. Najveći interes Austro-Ugarska vidjela je u bosanskim šumama (kao i Rusija), tu je došlo do najvećeg kontakta sila.

Balans sile

Početkom dvadesetog vijeka, balans sile u Evropi je bio vrlo delikatan, a bio je i ugrožen serijom događaja:
- Britansko naginjanje prema Francusko-Ruskom savezu, podstaknuto njemačkim ugrožavanjem britanske mornaričke premoći.
- Njemački i austrougarski izazovi englesko-francusko-ruskom savezu (Savez Antante).
- Njemačka je alarmirana bržim oporavkom Rusije od poraza u ratu sa Japanom 1905. i revolucionarnim previranjima u Rusiji.
- Porast snažnih nacionalnih pokreta među drzavama Balkana, koje su podršku crpile iz Berlina, Beča i Petersburga.
- Austrijski regionalni interesi su bili ugroženi nakon što je Srbija udvostručila svoju teritoriju nakon Balkanskih Ratova 1912-1913. Nakon atentata u Sarajevu, Austrougarska je Srbiji postavili neispunjiv ultimatum 3. jula 1914. i nakon što nije dobila zadovljavajući odgovor, Austrougarska je prekinula diplomatske odnose sa Srbijom 25. jula i objavila joj rat 28. jula 1914. Rusija, koja je sebe vidjela kao garanta srpske nezavisnosti, je izvršila mobilizaciju 30. jula. Njemačka, saveznik Austrougraske je uputila zahtjev Rusiji da obustavi mobilizaciju 31. jula, ali Rusija nije udovoljila ovom zahtjevu, jer bi demobilizacija značila da ne bi mogla reaktivirati svoje vojne resurse u prihvatljivom vremenu. Zbog neispunjavanja ovog zahtjeva Njemačka je 1. avgusta objavila rat Rusiji, a dva dana kasnije i Francuskoj.

Hronologija izbijanja rata

1914:

- 28. juli, Austrougarska objavljuje rat [Srbija|Srbiji]]
- 1. avgust, Njemačka objavljuje rat Rusiji
- 3. avgust, Njemačka objavljuje rat Francuskoj
- 4. avgust -
- Velika Britanija objavljuje rat Njemačkoj nakon što Njemačka odbija da poštuje neutralnost Belgije
- Australija objavljuje rat Njemačkoj
- Kanada objavljuje rat Njemačkoj;
- Novi Zeland objavljuje rat Njemačkoj;
- U septembru 1914. potpisan pakt o jedinstvu između Francuske, Velike Britanije, i Rusije
- 23. avgust, Japan objavljuje rat Njemačkoj

1916

- 28. avgust, Italija objavljuje rat Njemačkoj

1917:

- 6. april, Sjedinjene Američke Države objavljuju rat Njemačkoj
- 7. april, Kuba objavljuje rat Njemačkoj
- 14. avgust, Kina objavljuje rat Njemačkoj Izbijanje konflikta se često pripisuje savezništvima stvorenim u prethodnoj deceniji između Njemačke, Austrougarske i Italije sa jedne strane, i Francuske, Rusije, Britanije i Srbije s druge strane. U stvari niti jedan od ovih sporazuma nije ispoštovan sa izuzetkom ruske mobilizacije radi austrougarske objave rata Srbiji i njemačkog objavljivanja rata Francuskoj, kao savezniku Rusije. Britansko objavljivanje rata Njemačkoj je zvanično bilo rezultat njemačke invazije Belgije čiju nezavisnost je Britanija garantovala 1839., i koja se našla na putu njemačke invazije na Francusku, a ne savezništva sa Francuskom i Rusijom (koje službeno nije ni postojalo u tom trenutku). Njemački plan uperen protiv Rusko-Francuskog savezništva je bio da se razbije Francuska, i da se nakon toga snage posvete ratu sa Rusijom koja je svoju mobilizaciju vršila sporijim tempom. Njemački plan je zahtijevao od Belgije i Luksemburga slobodan prelaz trupa, a kada je dozvola za to uskraćena, Nijemci su okupirali Luksemburg, i dio Belgije ali su naišli na značajan otpor kod Liježa. Velika Britanija je poslala svoju armiju u Francusku, koja je potom prebačena u Belgiju. Vrijeme koje je obezbijedio otpor Belgijanaca, Francuza i Britanaca, i neočekivano brza mobilizacija Rusije je u potpunosti raspršilo Njemačke planove. Rusija je izvršila napad na Istočnu Prusku, vežući njemačke trupe namijenjene zapadnom frontu, dozvoljavajući francuskim i engleskim trupama da zaustave napredovanje Nijemaca prema Parizu u bitkama na Marni u septembru 1914. i primoravajući centralne sile (Njemačku i Austriju da se bore na dva fronta).

Ulazak Osmanlijskog carstva u rat

Osmanlijsko carstvo se priključilo silama osovine u oktobru/novembru 1914., ugrožavajući ruske teritorije na Kavkazu i britansku komunikaciju sa Indijomi istokom preko Sueckog kanala. Britanska akcija je otvorila i drugi front na jugu kod Galipolja (1915.) i u Mezopotamiji, ali su oba pokušaja okončala turskim uspjehom u odbijanju napada.

Italijansko učešće

Italija, je do tada bila nominalno u savezništvu sa Njemačkom i Austro-Ugarskom ali je imala osobne interese na uštrb austrijske teritorije u Južnom Tirolu, Istri i Dalmaciji, pa se uključila u rat na strani sila Antante u maju 1915., i objavljujući rat Njemačkoj 15 mjeseci kasnije. Italijanska akcija duž granice sa Austrijom je vezala značajan broj neprijateljskih trupa, mada je Njemačko-Austrijska pobjeda kod Kobarida (Kaporeta) u oktobru 1917. izbacila Italiju sa liste ozbiljnih prijetnji.

Pad Srbije

Nakon što je odbila austrijsku invaziju od avgusta do decembra 1914., Srbija se nije mogla oduprijeti kombiniranom napadu Njemačke, Austrije i Bugarske u oktobru 1915. Srpska vojska se povukla preko Albanije u Grčku, gdje je došlo do francusko-engleskog iskrcavanja i pritiska na Grčku vladu da uđe u rat protiv sila osovine.

Rana faza: od romantizma to rovova

1915, 1915 ]] U ratu su učestvovale dvije grupe - savezničke snage okupljene oko Velike Britanije i sile osovine predvođene Njemačkom. Gledanje na rat je 1914. bilo gotovo romantično, i njegova objava je dočekana sa entuzijazmom mnogih. Uvriježeno je bilo mišljenje da će rat trajati kratko i da će nekoliko oštrih manevara i akcija (da nauče neprijatelja lekciju) biti dovoljno za pobjednički marš na neprijateljski glavni grad, jednu-dvije sjajne parade i potom povratak normalnom životu. Bilo je nekoliko pesimista koji su govorili da će rat biti dugotrajan (npr. Lord Kitchener), ali su "svi znali" da će rat biti okončan prije Božića.

Ukopavanje počinje

Lord Kitchener Nakon početnog uspjeha, na Marni, Francuska i Velika Britanija su se našle suočene sa ukopanim njemačkim pozicijama od Lorene do belgijske obale. Zaraćene strane su zauzele pozicije, Francuzi i Britanci su bili napadači, a Nijemci su se branili. Ovo je imalo za posljedicu (uz tradicionalni kvalitet njemačkog inženjeringa) da su Njemačka utvrđenja, rovovi i tranšeje bili mnogo bolje konstruisani od savezničkih, koji su svoje rovove smatrali samo "privremenim" dok njihove snage ne probiju front. Naredne četiri godine su pokazale da nijedna strana nije bila u stanju da ostvari prednost ili zada odlučujući udarac, mada je njemačka akcija kod Verdena (1916) i neuspjeh saveznika sljedećeg proljeća doveo francusku armiju na ivicu kolapsa, a masovno dezerterstvo je ugrožavalo opstanak fronta. U svakom trenutku se na frontu nalazilo gotovo 800.000 britanskih vojnika, 1.000 bataljona od kojih je svaki imao svoj sektor između Arne i Belgije. Front je činilo 6.000 milja rovova. Svaki bataljon je držao svoj sektor sedam dana, a potom se sedam dana povlačio na linije podrške, a potom sedam na rezervne položaje, da bi se ciklus završio sedmicom van ratnih dejstava.

Bitka na Somi

Bitka na Somi je rezultirala u ogromnim gubicima na obje strane ali je napredak u ratu bio minimalan. Interesantno je primijetiti da kada su Britanci napali prvog dana ove bitke, i imali strašne gubitke pod mitralješkom vatrom, oni su uspjeli osvojiti nešto teritorija. Ovaj "uspjeh" je nagnao njemačku komandu da izvede protuofanzivu i ponovo zauzme izgubljenu teritoriju što je imalo za posljedicu i ogromne njemačke gubitke. category:Historija Category:Ratovi ja:第一次世界大戦 ko:제1차 세계 대전 ms:Perang Dunia I simple:World War I th:สงครามโลกครั้งที่หนึ่ง

Srbija

- Republika Srbija
- Srbija i Crna Gora

Balkan

Balkan je historijska i geografska regija jugoistočne Evrope te poluostrvo jugoistočne Evrope. Granice poluostrva su neodređene. Balkansko poluostrvo se nalazi između Jadranskog i Crnog mora, a jedna od granica je prostor južno od linije Bugarski zaljev - ušće Drima. Iako se danas pojam "Balkan" kao jedna od geografskih regija Evrope polahko napušta (regija je Jugoistočna Evropa), i dalje ga neku autori uzimaju kao regiju te postoji više definicija za ograničavanje, ali obično se smatra da Balkan sadrži barem dijelove Grčke, Albanije, Bugarske, Turske i nekih država bivše Jugoslavije, s ukupnom površinom od 550.000 km² i 53 miliona stanovnika. km² Regija je dobila ime po planini Balkan (Bugari je zovu Stara Planina), koja ide kroz centralnu Bugarsku i prelazi u istočnu Srbiju, dok samo ime "Balkan" dolazi od turske riječi za planinu. Nekad se ta planina zvala Haemus Mons, što vjerovatno dolazi od tračke riječi Saimon, koja znači "lanac".

Definicije i granice

Geografska definicija Balkana zasniva se na planinskim lancima, u koje spadaju Dinaridi, planina Balkan, Rodopi, Šar planina i Pindus. Njome su isključeni cijela Slovenija i Rumunija, sjeverni i južni dijelovi Hrvatske i Srbije i Crne Gore, krajnji sjever Bugarske i južna Grčka. Čitava kopnena masa ponekad se naziva Balkansko poluostrvo, jer je na jugu, jugozapadu i jugoistoku okružuje Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno more. Iako nije riječ o pravom poluostrvu, to se ime često koristi za širu regiju. Sjeverna granica Balkana je upitna. Često se Dunavska i Panonska ravnica ne smat