Home About us Products Services Contact us Bookmark
:: wikimiki.org ::
1. Stoljeće

1. stoljeće

1-o stoljeće je razdoblje koje je trajalo od 1 do 100-te godine. ----

Glavni događaji i razvoji


- 79, 24. kolovoza erupcija Vezuva uništila je rimske gradova Pompeje, Herkulanej i Stabija.

Važnije osobe


- Domicijan
- Germanik
- Isus Krist
- Kaligula
- Neron
- Nerva
- Plinije Stariji
- Tiberije
- Tit
- Vespazijan

Izumi i otkrića

Category:Stoljeća ja:1世紀 ko:1세기

1

----

Događaji


-

Rođenja


-

Smrti


- Category:Godine ja:1 ko:1 simple:One th:1 (จำนวน)

1. stoljeće p.n.e.

1-o stoljeće prije nove ere (prije Krista) je razdoblje koje je trajalo od 100 do 1-e godine. ----

Glavni događaji i razvoji

Važnije osobe


- August, državnik, prvi rimski car
- Gaj Julije Cezar, rimski državnik, vojskovođa i pisac
- Kvint Horacije Flak, rimski pisac
- Marko Tulije Ciceron, rimski govornik i državnik
- Marko Vipsanije Agripa, rimski državnik i vojskovođa
- Pompej Veliki, rimski državnik i vojskovođa
- Publije Vergilije Maron, rimski pisac

Izumi i otkrića

-1, 1. stoljeće p.n.e. ja:紀元前1世紀 ko:기원전 1세기

2. stoljeće

2-o stoljeće je razdoblje koje je trajalo od 101 do 200-te godine. ----

Glavni događaji i razvoji


- Razdoblje najveće moći i slave Rimskog Carstva, poznato i kao vladavina Pet dobrih careva

Važnije osobe


- Nerva - Rimski car, vladao, doduše, od 96 do 98, ali je prvi iz perioda Pet dobrih careva
- Trajan - Rimski car, 98 - 117
- Hadrijan - Rimski car, 117 - 138
- Antonin Pio - Rimski car, 138 - 161
- Marko Aurelije - Rimski car, 161 - 180 i suvladar Lucije Verije, 161 - 169

Izumi i otkrića

Category:Stoljeća ja:2世紀 ko:2세기 th:คริสต์ศตวรรษที่ 2

1-9

1. stoljeće p.n.e. | 1. stoljeće | 2. stoljeće
1. desetljeće p.n.e. | 1. desetljeće | 10ih
0 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
----

Glavni događaji


-

Svjetska politika


- Category:Desetljeća

10-19

1. stoljeće p.n.e. | 1. stoljeće | 2. stoljeće
0ih | 10ih | 20ih
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19
----

Glavni događaji


-

Svjetska politika


- Category:Desetljeća

30-39

----

Glavni događaji


-

Svjetska politika


- Category:Desetljeća

40-49

----

Glavni događaji


-

Svjetska politika


- Category:Desetljeća

50-59

----

Glavni događaji


-

Svjetska politika


- Category:Desetljeća

60-69

----

Glavni događaji


-

Svjetska politika


- Category:Desetljeća

80-89

----

Glavni događaji


-

Svjetska politika


- Category:Desetljeća

90-99

----

Glavni događaji


-

Svjetska politika


- Category:Desetljeća

79

----

Događaji


- 24. kolovoza - erupcija Vezuva uništila je rimske gradova Pompeje, Herculaneum i Stabium

Rođenja


-

Smrti


- Category:Godine ko:79년

Vezuv

Vezuv je aktivni vulkan u Italiji. Nalazi se istočno od Napulja. Category: ItalijaCategory: Vulkani Njegova erupcija godine 79 uništila je rimski grad Pompeje.

Isus

Isus Krist (latinski Jesus Christus, grčki Ίησοΰς Χριστός), utemeljitelj kršćanstva (Betlehem, 4 p.n.e.- Jeruzalem, 30.). Prema kršćanskom vjerovanju utjelovljeni Sin Božji, utjelovljena Božja Riječ (utjelovljenje), Mesija, Spasitelj i Otkupitelj svijeta. Ime Isus osobno je ime povijesnog Isusa iz Nazareta, a vjeroispovjedni naslov Krist s vremenom je postao drugom sastavnicom udvojenog imena. Odnos ljudske i božanske naravi u Isusu Kristu proučava kristologija, a spasenjsku stranu njegova djela soteriologija. soteriologija Glavna su vrela o povijesnom Isusu novozavjetni spisi (evanđelja i poslanice), a od nekršćanskih antičkih izvora Tacit, Plinije Mlađi, Svetonije, Josip Flavije i Talmud. Prema Novom zavjetu Isus se rodio u Betlehemu u Palestini za vladavine rimskog cara Augusta. Od godine njegova rođenja računa se kršćanska era (po novijim proračunima Isus je rođen nekoliko godina prije). Odrastao je u židovskoj obitelji u Nazaretu, pa se u evanđeljima naziva Isusom iz Nazareta ili Isusom Nazarećaninom. Po zanimanju je bio tesar. O njegovu životu do njegove tridesete godine ne zna se ništa, a tada, nakon krštenja u rijeci Jordanu i kušnje u pustinji, počinje njegovo javno djelovanje u Galileji, Judeji i Jeruzalemu. Povremeno je zalazio i u poganske krajeve (Tir, Sidon, Dekapol, Cezareja Filipova). Posljednje je dane prije muke i smrti proveo u Jeruzalemu. Ondje je po nalogu židovskih vjerskih poglavara bio uhićen, optužen da smućuje narod i predan rimskom upravitelju Ponciju Pilatu, koji ga je osudio na smrt razapinjanjem na križ. Prema vjerovanju njegovih učenika uskrsnuo je treći dan i uzašao na nebo kao iščekivani Mesija ili Krist. U svome javnom djelovanju i propovijedanju Isus je nastupio naviještajući kraljevstvo Božje. U taj je starozavjetni pojam unio nove sadržaje i nijanse. Nije više riječ o iščekivanju ovozemaljskog kraljevstva, već duhovnoga. Na ovom se svijetu očituje u obraćenju (metanoja), a na drugome u vječnom blaženstvu na nebu. Starozavjetnom je legalizmu suprotstavio unutarnji stav i čistoću srca, a religiji zatvorenoj u etničke granice univerzalnost evanđelja i ljubav prema bližnjemu. Srž je Isusove poruke izražena u Govoru na gori. Isus nije ništa napisao, a njegovu su poruku (Evanđelje) poslije zabilježili njegovi učenici, apostoli i evanđelisti, u Novom zavjetu. Ondje je Isus prikazan i kao začetnik novog poimanja Boga (Trojstvo), utemeljitelj Crkve (Dvanaestorica, Dvanaest apostola i sakramenata). Vidi i: Rodoslovlje Isusa Krista Category:religija Category:kršćanstvo ko:예수 그리스도 ms:Yesus Kristus ja:イエス・キリスト simple:Jesus th:เยซู คริสต์ zh-cn:耶穌基督 zh-tw:耶穌基督

Neron

Neron (15. prosinca 37. - 9. lipnja 68.) bio je peti rimski car, zadnji iz Julijsko-Klaudijevske dinastije. Puno ime mu je bilo Neron Klaudije Cezar August Germanski. Lucije Domicije Neron (lat. Lucius Domitius Nero), sin Agripine i Gneja Domicija Ahenobarba, bio je rimski car od 54. do 68. godine. On je također posljednji potomak julijevsko-klaudijevske kuće. Na tron rimskog cara dovela ga je majka Agripina Mlađa nakon što je prethodno otrovala svoga muža, cara Klaudija (vladao 41. - 54.). Neron je nastavio politiku cara Tiberija (vladao 14. - 37.) - vodio je oštru borbu protiv rimske aristokracije (senatorskog staleža), a koja se protivila sužavanju prava Senata i jačanju carske vlasti. U početku je vladao umjereno zahvaljujući utjecaju svojih savjetnika Seneke i pretorijanskog preferkta Bura i supruge Oktavije. Međutim uskoro se ispostavilo da je Neron svirep vlastodržac. U skladu s tim pogubio je mnoge ugledne Rimljanje i konfiscirao njihovu imovinu. Godine 55. dao je otrovati svoga brata Britanika. To je bio samo uvod u njegove zločine. Četiri godine kasnije (59.) otišao je tako daleko da je ubio čak i vlastitu majku (59. godine). Godine 62. ubio je Bura i suprugu Oktaviju da bi oženio svoju konkubinu Popeju Sabinu koju je također nekoliko godina kasnije ubio. Neron je bio bolesno ambiciozna osoba. U toj svojoj nerealnoj ambiciji želio je ponoviti djelo Aleksandra Makedonskog te je vodio skupe i nesigurne ratove na Istoku uzalud pokušavajući osvojiti Armeniju, sjevernu obalu Crnog mora i Etiopiju. Mnogo novca Neron je trošio na kazalište, cirkuske igre i raskošan život. Uobražavao je kako je velik umjetnik te se često pojavljivao u kazalištu i cirkuskoj areni kao glumac, pjevač, svirač i sudionik u utrci dvokolica. Zbog opterećivanja državne blagajne, koje se posebice osjetilo u provincijama kroz nove poreze, za njegove vladavine buktali su ustanci u Britaniji, Španjolskoj, Galiji i Judeji. Godine 64. nakon velikog požara u Rimu nezadovoljstvo je zahvatilo i Rim jer glasine su za požar krivile Nerona. Poslije paleža Rima Neron je započeo sa sustavnim progonima kršćana jer je njih smatrao krivim za paljevinu Rima. Sljedeće godine smaknuo je mnogo protivnika, ali i nevinih osoba, nakon otkrivanja urote za njegovo svrgavanje. Seneka, koji se već prije povukao s dvora bio je prisiljen u toj situaciji počiniti samoubojstvo 65. godine. Između 66. i 67. godine posjetio je Grčku gdje je i sam sudjelovao u raznim javnim natjecanjima. Za vrijeme njegove odsutnosti iz Rima dolazi do buna u provincijama (Galija, Hispanija, Germanija). Kada se vratio u Rim Senat ga je proglasio neprijateljem rimskog naroda i osudio na smrt, te je car u 31-oj godini života počinio samoubojstvo. category:rimski carevi ko:네로 ja:ネロ

Plinije Stariji

Gaj Plinije Sekund, poznatiji kao Plinije Stariji (latinski Gaius Plinius Secundus Maior; 23 – 79), antički pisac i ugledan znanstvenik koji je napisao djelo Naturalis Historia. Plinije Stariji je bio sin rimskog konjanika po kćerki senatora Gaja Cecilija iz Novog Coma. Plinije se rodio u Comu, a ne (kao što se nekad pretpostavlja) u Veroni. On je jedini, rodom iz Galije Transpadane, koji zove Katula iz Verone svojim zemljakom, a ne sugrađaninom (Praef. § I).

Kronologija

Prije 35. (N. H. xxxvii. 81) Plinija je otac odveo u Rim gdje se školovao pod nadzorom očevog prijatelja, pjesnika i vojnog zapovjednika P. Pomponija Sekunda koji mu je usadio doživotnu ljubav za učenjem. Dva stoljeća nakon smrti braće Grakho, Plinije je vidio neke od njihovih vlastitih rukopisa u knjižnici svojega učitelja (xiii. 83), te je nakon toga napisao učiteljev životopis. Plinije spominje gramatičare i govornike, od kojih su Remije Palemon i Arelije Fusk (xiv. 4; xxxiii. 152) mogli biti njegovi učitelji. U Rimu je studirao botaniku u topiariju (vrtu) vremešnog Antonija Kastora (xxv. 9), te je u tlu vidio osobito stara stabla lotusa koja su nekoć pripadala Krasu (xvii. 5). Također je vidio i ogromnu građevinu koju je podigao Kaligula (xxxvi. III) i vjerojatno je svjedočio Klaudijevoj pobjedi nad Britanijom 44. (iii. 119). Pod utjecajem Seneke mlađeg postao je strastven student filozofije i retorike, pa se počeo uvježbati za odvjetnika. Vojnu službu je služio pod Korbulom u Donjoj Njemačkoj 47., sudjelujući u rimskom osvajanju germanskih plemena i gradnji kanala između rijeka Rajne i Maas (xvi. 2 and 5). Kao mladi zapovjednik konjice (praefectus atae) napisao je u svojoj zimskoj nastambi djelo o upotrebi koplja na konju (de jaculatione equestri) u kojima uzima u obzir osobine dobrog konja (viii. 162). U Galiji i Španjolskoj je naučio značenja mnogih keltskih riječi (xxx. 40). Zabilježio je mjesta povezana s rimskom invazijom Germanije, a usred scena Druzovih pobjeda sanjao je san u kojem mu je pobjednik zapovijedio da prenese njegove poduhvate potomcima (Plin. Epp. iii. 5, 4). San je potaknuo Plinija da smjesta prikaže povijest svih ratova između Rimljana i Germana. Plinije je vjerojatno pratio očevog prijatelja Pomponija na vojnom pohodu (50. po. Kr.), te je posjetio Germaniju po treći put (5~) kao drug budućeg cara, Tita Flavija (Praef. § 3). Za vrijeme Nerona je uglavnom živio u Rimu kada i spominje kartu Armenije i kraja uz Kaspijsko jezero, koju je u Rim poslao Korbulov stožer 58. godine (vi. 40). Nakon požara 64. godine vidio je zgradu Neronove "zlatne kuće" (xxxvi. 111). U međuvremenu je dovršavao dvadeset knjiga svoje Povijesti germanskih ratova. To je jedini pouzdani izvor osobito navođen u prvih šest knjiga Tacitovih Anala (1. 69), a vjerojatno i jedan od najvažnijih izvora o Germaniji. Nju su zamijenili Tacitovi zapisi, dok je Simah u ranom 5. stoljeću imao malenu nadu u traženju njenog prijepisa (Epp. xiv. 8). Plinije je također posvetio mnogo vremena pisanju prilično sigurnih tema iz gramatike i retorike. Detaljnome djelu o retorici, naslovljenom Studiosus, prethodilo je osam knjiga, Dubii sermonis, napisanih 67. godine. Pod svojim prijateljem Vespazijanom, Plinije se vratio u državnu službu služivši kao prokurat u Galiji Narbonensis (70.) i Hispaniji Tarraconensis (73.), a također je posjetio i Provinciju Belgica (74.). Tijekom svojega boravka u Španjolskoj upoznao se s poljodjelstvom i rudnicima u zemlji, a osim toga pojetio je i Afriku (vii. 37). Na svojemu povratku u Italiju prihvatio je službu pod Vespazijanom. Njega je običavao posjećivati prije svitanja radi uputa prije nastavljanja svojih službenih dužnosti, a nakon kojih je ostatak svoga vremena posvetio učenju (Pun. Epp. iii. 5, 9). Dovršio je u trideset i jednoj knjizi Povijest svojega vremena, vjerojatno obuhvaćajući razdoblje od Neronove do Vespazijanove vladavine. Plinije ju je razborito sačuvao za objavljivanje nakon svoje smrti (N. H., Praef. 20). Nju navodi Tacit (Ann. xiii. 20, xv. 53; Hist. iii. 29), a jedna je od izvora kojeg su se držali Svetonije i Plutarh. Plinije je praktički završio i svoje veliko djelo, Naturalis Historia, enciklopediju u kojoj je Plinije sakupio većinu znanja svojega vremena. Djelo je planirano pod Neronovom vladavinom, a materijali skupljeni u tu svrhu ispunili su nešto manje od 160 svezaka. Za nju je Larcije Licinije, pretorijanski legat Hispanije Tarraconensis, bezuspješno nudio za otkup cijenu jednaku ili veću od €4,700 (procijenjena vrijednost 1911.) ili €300,000 (procijenjena vrijednost 2002.). Svoje djelo posvetio je Titu Flaviju 77. godine.

Vezuv

Ubrzo nakon toga Vespazijana ga je imenovao prefektom rimske mornarice u Misenumu. U Misenumu je bio stacioniran u vrijeme velike erupcije Vezuva (24. kolovoza 79.) koja je uništila Pompeje i Herkulanej. Želja za izravnim promatranjem pojave, a ujedno i za spašavanjem nekih svojih prijatelja iz pogibeljnog položaja na obali Napuljskoga zaljeva, vodila je pokretanju njegovih galija i prelaženju zaljeva do Stabija (Castellamare di Stabia). Iako je vjerovao da će Stabije biti na sigurnoj udaljenosti od erupcije, nije uzeo u obzir mogućnost da vulkan ispusti otrovne plinove. Posljedica toga bila je da se Plinije ugušio zbog pomanjkanja kisika. Plinije je još uvijek poznat u vulkanologiji u kojoj se termin plinijski (ili plinijev) odnosi na vrlo silovitu erupciju vulkana koji je dugo vremena bio uspavan. Termin ultraplinijski je namijenjen najsilovitijim plinijskim erupcijama kao što je uništenje Krakatoa 1883. Priča o njegovim zadnjim satima je izrečena u zanimljivom pismu adresiranom nakon dvadeset sedam godina na Tacita, a od Plinija Mlađega koji je bio nećak Plinija Starijeg i njegov nasljednik (Epp. vi. 16). Plinije Mlađi također šalje drugom dopisniku izvještaj o rukopisima svojega ujaka i navikama njegovog života (iii. 5):
"Započeo je s radom vrlo rano prije zore. … Nije pročitao ništa bez da je napravio izvatke; običavao je čak govoriti da ne postoji knjiga koja je toliko loša da ne sadrži nešto vrijedno. Za boravka na selu jedino vrijeme koje je bilo oslobođeno od učenja bilo je zapravo kada se kupao. Dok je putovao, kao da je bio oslobođen od svih drugih briga, posvetio se učenju u osami. Ukratko, smatrao je svo vrijeme u kojem se nije bavio učenjem uzaludno potrošenim."
Njegovi jedini rukopisi koji su sačuvani do današnjih vremena je Naturalis historia. Kroz slijedeća stoljeća bezbroj znanstvenika ju je koristilo za izvor svojega rada.

Filozofija

Plinije je bio sljedbenik stoika kao i mnogi osobiti velikani za vrijeme ranog carstva. On je bio upoznat s njihovim najvećim predstavnikom, Trazejom Petusom, a također je bio i pod Senekinim utjecajem. Stoici su bili odani proučavanju prirode, ali njihovo je moralno učenje bilo suglasno s onime koji je u svojem literarnom radu bio nesebično nestrpljiv u potpomaganju i podučavanju svojih suvremenika (Praef. 16, xxviii. 2, xxix. I). Plinije je bio i pod utjecajem Epikurejaca, Akademije i oživljenih pitagorejskih škola. Njegov pogled prema prirodi i Bogu bili su u biti stiočki. Plinije izjavljuje da je jedina slabost čovječanstva bila da je utjelovila Božje biće u mnogim ljudskim oblicima koja su posjedovala ljudske mane i nedostatke (ii. 148). Bog je uistinu bio jedan; bio je duša vječnog svijeta, pokazujući svoje dobročinstvo na zemlji, kao i na suncu i na zvijezdama (ii. 12 seq., 154 seq.). Postojanje božanske Providnosti je bilo nesigurno (ii. 19), ali vjera u njeno postojanje i u kaznu zbog grijeha je bilo korisno (ii. 26). Nagrada kreposti sastojala se u uzdizanju prema božjoj naravi onih koji su sličili Bogu u činjenju dobroga prema čovjeku (ii. 18, Deus est mortali juvare mortalem, et haec ad aeternam gloriam via). Ispitivanje budućnost smatrano je krivim kao i nasilno djelovanje prema prirodi služeći se magičnim vještinama (ii. 114, xxx. 3) Ipak se nije poricalo značenje čuda i predosjećaja (ii. 92, 199, 232). Plinijev pogled na život je sumoran. On smatra da je čovječanstvo zabrazdilo u propast i bijedu (ii. 24, vii. 130). Prema luksuzu i moralne pokvarenosti je popustljiv u deklamacijama, koje su toliko česte (kao i Senekine) da na kraju izgube privlačnost ili se čak zgade čitatelju. Njegovi retorički izrazi protiv praktično korisnih otkrića (kao što je umijeće navigacije) također oskudijevaju dobrim smislom i dobrim ukusom (xix. 6). S ponosnim rimskim nacionalnim duhom on sjedinjuje divljenje vrlinama po kojima je republika postigla svoju veličinu (xvi. 14, xxvii. 3, xxxvii. 201). On ne skriva povijesne činjenice nepovoljne Rimu (xxxiv. 139), a dok slavi ugledne članove slavnih rimskih rodova, slobodan je od Livijeve prekomjerne pristranosti prema aristokraciji. Plinije smatra da su poljoprivredni slojevi i stari zemljoposjednici iz konjaničkih redova (Cincinat, Kurije Dentat, Seranije i Katon Stariji) stupovi države. On ogorčeno žali zbog propadanja poljoprivede u Italiji (xviii. 21 and 35, latifundia perdidere Italiam). U skladu s time, za najraniju povijest Rima on daje prednost onima koji slijede pisce iz predaugustovog razdoblja, ali ipak gleda na carsku moć kao nužnu (važno, prijeko potrebnu) u vlasti carstva, te pozdravlja salutaris exortus Vespasiani (xxxiii. 51).

Književnost

Na završetku svojih književnih radova, kao jedini Rimljanin koji je ikada uzeo za temu cijelo područje prirode, moli se za blagoslov sveopće majke na svojem završenome djelu. U književnosti pridaje najviše mjesto Homeru i Ciceronu (xvii. 37 seq.); a sljedeće do njih Vergiliju. Na njega su utjecala djela numidskog kralja Jube II kojega naziva "moj učitelj". Strastveno se zanima za prirodu i prirodne znanosti učeći ih na način koji je bio nov u Rimu. Ipak slabo poštovanje znanosti te vrste ne odvraća ga od nastojanja (pokušaj, težnja) da bude na služenju svojim zemljacima (xxii. 15). Nacrt njegova velikoga rada je ogroman i opsežan, ne toliko kraći od enciklopedije znanosti i umjetnosti da je povezan s prirodom ili ocrtava njegove materijale iz nje. S pogledom na Plinijev rad, on je izučavao izvorne uglednike po svakom predmetu, te je bio marljiv u rađenju izvadaka iz njihovih stranica. Njegovi indices auctorum su u nekim slučajevima uglednici kojima se on zapravo obraćao (iako u tom poštivanju nisu zamorni). U drugim slučajevima oni predstavljaju najveće pisce u predmetu čija su imena posuđena iz druge ruke od njegovih najbližih uglednika. On otvoreno priznaje svoje obveze prema svim svojim prethodnicima u izreci da zaslužuje biti poslovičan (Praef. 21, plenum ingenni pudoris fateri per quos profeceris). Plinije nije imao ni temperament za novo jedinstveno istraživanje, niti slobodno vrijeme potrebno u tu svrhu. Očigledno je da onaj koji je potrošio svo svoje vrijeme na čitanje, pisanje i na vađenje izvadaka od svojih prethodnika nije ništa ostavio za zrelo i neovisno mišljenje ili za strpljivo eksperimentalno promatranje prirodnih pojava. Ipak se ne smije zaboraviti da je bila njegova znanstvena znatiželja ona prema pojavi erupcije Vezuva koja je dovela njegov život neumornog učenja preranom kraju, te ikakvo kritiziranje njegovih grešaka u propustu je ublaženo iskrenošću u priznavanju u njegovom predgovoru: nec dubitamus multa esse quae et nos praeterierint; homines enim sumus et occupati officiis. Plinijev stil odaje štetan Senekin utjecaj. On cilja manje na jasnoću i živopisnost koliko na epigramatsku misao. Njegov stil ne obiluje samo u kontrastima nego i u pitanjima i usklicima, tropima i metaforama, te ostalim osobitostima srebrnog doba. Ritmični i umjetnički oblik rečenica je žrtvovan za strast naglašavanja pojedinih riječi koja oduševljuje u odgađanju misli do kraja razdoblja. Struktura rečenice je također sklona da bude slobodna i razvučena. Prekomjerno se koristi apsolutni ablativ, a izrazi s ablativom su često dodani na način nejasnih "apozicija" za izražavanje autorovog vlastitog mišljenja na najbližu prethodnu tvrdnju, npr. xxxv. 8o, dixit (Apelles) ... uno se praestare, quod manum de tabula sciret tollere, memorabili praecepto nocere saepe nimiam diligentiam. Oko sredine 3. stoljeća Solinije je napravio izvadak iz geografskih dijelova Plinijevog rada; a u ranom 4. stoljeću medicinski odlomci su skupljeni u Medicina Plinii. U ranom 8. stoljeću saznajemo da Beda posjeduje izvrstan rukopis cijeloga djela. U 9. stoljeću Alkuin šalje Karlu Velikom prijepis ranijih knjiga (Epp. 103, Jaffé), dok Dikuil sakuplja izvatke iz Plinijevih stranica za svoje vlastito djelo Mensura orbis terrae (o. 825). Plinijev rad je visoko poštovan u srednjem vijeku. Broj postojećih rukopisa danas iznosi oko 200, međutim najbolji od mnogih antičkih rukopisa je onaj u Bambergu koji sadrži samo knjige xxxii-xxxvii. Robert of Cricklade, prior samostana St Frideswide u Oxfordu, posvetio je Henriku II Defloratio koji se sastoji od devet knjiga odabira uzetog iz jednog od rukopisa tog sloja, koja je bila donedavno prepoznata kao ona koja nas je opskrbljivala ponekad jedinim dokazom vjernoga teksta. Među kasnijim rukopisima codex Vesontinus koji se nalazio nekada u Besançonu (11. stoljeće), a danas je podijeljen u tri dijela od kojih je jedan u Rimu, drugi u Parizu, a treći u Leidenu gdje se nalazi i prijepis cijeloga rukopisa. Posebno zanimanje pridodaje se njegovoj vrijednosti manufakturnog papirusa (xiii. 68-38), te različitim vrstama grimizne boje (ix. 130), dok je njegov opis obilježja slavuja savršen primjer njegovoga povremeno umjesnog izraza (xxix. 81 seq.).

Suvremena istraživanja

Većina se suvremenih istraživanja o Pliniju usredotočilo na ispitivanje njegovih uglednika, posebno onih koje je slijedio u svojim poglavljima o povijesti umjetnosti, koji je ujedno jedini sačuvani antički prikaz tog predmeta. Kremen ispisan slovima C. PLIN. je napravio Cades (v. 211) od originala iz Vannutellijeve zbirke. Predstavlja antičkog Rimljanina sa skoro potpuno ćelavim čelom i dvostrukom bradom. Skoro je sigurno da je to portret, ne Plinija Starijeg, već Pompeja Velikog. Sjedeći kipovi obojice Plinija, odjevenih u odijelo znanstvenika iz 1500. godine, mogu se vidjeti u nišama na objema stranama glavnoga ulaza u katedralu u Comu. Anegdote Plinija Starijeg o grčkim umjetnicima pomogle su Vasariju s različitim temama na fresakama koje još uvijek ukrašavaju unutrašnjost njegovog bivšeg doma u Arezzu.

Više informacija


- Vezuv Category:rimski imperij Category:pisci Category:znanstvenici Category:filozofi

Tit

Tit Flavije, Vespazijanov sin zajedno sa svojim bratom Domicijanom bio je proglašen cezarom dolaskom svog oca na vlast 69. godine. njegov otac umro je prirodnom smrću kad ga je ovaj naslijedio. Malo je vladao: 79. - 81. ali je kao očev suradnik na bojištu i kao suvladar mnogo učinio. On je dovršio izgradnju koloseuma u Rimu, a za njegove vladavine bila je i erupcija Vezuva. Umro je 81. i ostavio je lijepu uspomenu na sebe. Category:Rimski carevi

Vespazijan

Tit Flavije Vespazijan (lat. Titus Flavius Vespasianus, kasnije Caesar Vespasianus Augustus), rimski car, posljednji iz plejade careva koji su vladali 69. (Godina četiri cara) i jedini među njima koji se duže zadržao na vlasti. Proglašen carem uz potporu legija u Egiptu 1. srpnja 69, vladao do smrti 23. lipnja 79. Rođen 18. studenog 9.
prethodnik:
Vitelije (69 - 69) 		Rimski carevi
 nasljednik:
Tit (79 - 81)
category:Rimski carevi

Ward identities

In quantum field theory a Ward-Takahashi identity is nowadays used to designate an identity between correlation functions that follows from symmetries, either global or gauged, of the theory, and which remains valid after renormalization. It was originally used by John Ward and Y. Takahashi to relate the mass renormalization of the electron to its charge renormalization. Later uses include the extension of the proof of Goldstone's theorem to all orders of perturbation in quantum field theory. See also: Path integral formulation#Ward-Takahashi identities

References


- Y. Takahashi, Nuovo Cimento, Ser 10, 6 (1957) 370.
- [http://prola.aps.org/abstract/PR/v78/i2/p182_1 J.C. Ward, Phys. Rev. 78, (1950) 182] Category:Quantum field theory

tablice Gry Playstation technologie jednorki bandyta sylwester w grach










































:: RELATED NEWS ::

Morlet wavelet
In mathematics, the Morlet wavelet, named after Jean Morlet, was originally formulated by Goupillaud, Grossmann and Morlet in 1984 as a constant \kappa_ subtracted from a plane wave and then localised by a Gaussian: :\Psi_(t)=c_\pi^e^(e^-\kappa_) where \kappa_=e^ is defined by the admissibility criterion and the normalisation constant c_
William Webb Ellis
William Webb Ellis (November 24, 1806 – January 24, 1872) is often credited with the invention of Rugby football. William was born in Manchester the son of James Ellis, an officer in the Dragoon Guar
Rudolf Ludwig Mössbauer
Rudolf Ludwig Mössbauer (born January 31, 1929) is a German physicist who studied gamma rays from nuclear transitions. Mössbauer was born in Munich. He won, along with Robert Hofstadter of the Dexys Midnight Runners guitarist Kevin Archer together with his girlfriend Yasmin Saleh and former Dexy's keyboard player Andy Leek. Archer was keen to mix the soul sounds of his previous group with folk styles. To this end he recruited fiddle player Helen O'Hara to play on demo tapes of the new songs he had written. When former colleague Read More...
Marriage theorem
In mathematics, the marriage theorem (1935), usually credited to mathematician Philip Hall, is a combinatorial result that gives the condition allowing the selection of a distinct element from each of a collection of subsets. Let S = be a (not necessarily countable) set of finite subsets of some larger collection M. A set of distinct represent
Wikipedia:Self-references spirit
:Wikipedia:Self-References redirects here. You might also be looking for Wikipedia:Avoid self-references. Wikipedia itself has some identity separate from that we try to impose on it. Self-claims (made deliberately in articles) and the self-image that the project develops socially from the tension between what Wikipedia is not and what it thinks it is. This is further confused by the fact that mention of wiki in articles often assumes that <
Dodge Viper
The Dodge Viper is a two-seat sports car, the most powerful production car made by Dodge. Viper production began at New Mack Assembly and moved to its current home at Connor Avenue Assembly in October of 1995.


USS Nimitz (CVN-68)
USS Nimitz (CVN-68) is a supercarrier in the United States Navy, the lead ship of its class. It is one of the largest warships in the world. The keel of Nimitz was laid down 22 June 1968 b
All Rights Reserved 2005 wikimiki.org