Home About us Products Services Contact us Bookmark
:: wikimiki.org ::
Dunav

Dunav

Dunav (engleski: Danube, njemački: Donau, slovački: Dunaj, mađarski: Duna, srpski i bugarski: Dunav, rumunjski: Dunăre, ukrajinski: dunay) je, nakon Volge, druga najduža rijeka u Europi Dunav nastaje u Schwarzwaldu (šumovit planinski kraj u pokrajini Baden-Württemberg, na JZ Njemačke), spajanjem rječica Brigach i Breg, u mjestu Donaueschingen. Dunav dalje teče prema istoku, te nakon 2850 km, na obali Crnog mora, u Rumunjskoj, tvori deltu. Dunav je kroz povijest, a i danas, uvijek bio važan međunarodni plovni put. Dunav je dugo vremena bio i sjeveroistočna granica rimskog imperija. Rijeka danas teče kroz ili čini granicu deset država, a to su redom od izvore prema ušću: Njemačka, Austrija, Slovačka, Mađarska, Hrvatska, Srbija i Crna Gora (Srbija, Vojvodina), Bugarska, Rumunjska, Moldavija i Ukrajina. Dunav teče kroz ove velike gradove:
- Ulm - Njemačka
- Regensburg - Njemačka
- Linz - Austrija
- Beč - glavni grad Austrije, gdje se naplavna njegova ravnica naziva Lobau
- Bratislava - glavni grad Slovačke
- Budimpešta - glavni grad Mađarske
- Novi Sad - glavni grad Vojvodine (Srbija)
- Beograd - glavni grad Srbije (Srbija i Crna Gora)
- Ruse - Bugarska
- Brăila - Rumunjska
- Galaţi - Rumunjska
- Tulcea - Rumunjska

Pritoke

Pritoke Dunava prolaze kroz dodatnih 7 država. Od izvora prema ušću, glavni pritoci su redom: :Iller - Lech - Regen (utiče u Regensburgu) - Isar - Inn (utiče u mjestu Passau) - Enns - Morava - Leitha - Váh (utiče u mjestu Komárno) - Hron - Ipel - Sió - Drava - Tisa - Sava (utiče u Beogradu) - Velika Morava - Caraş - Jiu - Iskar - Olt - Vedea - Argeş - Ialomiţa - Siret - Prut Category:Rijeke Category:Rijeke Hrvatske Category:Baranjski leksikon Category:Njemačka Category:Rijeke Austrije Category:Slovačka Category:Rijeke Mađarske Category:Srbija i Crna Gora Category:Srbija Category:Vojvodina Category:Bugarska Category:Rumunjska Category:Moldavija Category:Ukrajina als:Donau ja:ドナウ川 ko:다뉴브 강

Engleski

Povijest i širenje engleskog jezika

Engleski jezik je nastao iz jezika germanskih plemena koja su se u kasnom starom vijeku naselila na jugoistoku otoka Velike Britanije. S razvojem kolonijalnog carstva Engleske, u područjima koja je kolonizirala njen je jezik postajao dominantan, a često i službeni. U Sjedinjenim Američkim Državama na saveznoj razini ne postoji službeni jezik, ali de facto službeni jezik je engleski. U Kanadi se, osim u Quebecu gdje je dominantniji francuski, također govori engleski. Jezici indijanskih plemena koja su živjela u Sjevernoj Americi su skoro izumrli, kako su dotična plemena raseljena u rezervate i pri tome bitno reducirana, a praktično svi njihovi pripadnici asimilirani u današnju civilizaciju. Sličan proces zbivao se za vrijeme kolonizacije Južnoafričke Republike, Australije te Novog Zelanda, s istim posljedicama.

Gramatika

Za razliku od hrvatskog i većine slavenskih jezika engleski je tijekom povijesnog razvoja gotovo izgubio deklinaciju imenica i pridjeva:
- množina pravilnih imenica tvori se dodavanjem nastavka s ili es,
- praktično postoje dva padeža, nominativ i tzv. saksonski genitiv

Izgovor

Engleski za većinu riječi ima tzv. povijesni pravopis koji je uglavnom fiksiran u vrijeme izuma tiskarstva pa je zbog jezičnih promjena teško predvidjeti izgovor riječi na temelju zapisanog oblika. Također, u engleskom postoje neki glasovi kojih nema u hrvatskom jeziku, primjerice suglasnik u riječi the i veći broj samoglasnika i dvoglasa. category:Jezici als:Englische Sprache ms:Bahasa Inggeris nb:Engelsk språk simple:English language th:ภาษาอังกฤษ zh-min-nan:Eng-gí

Njemački

Njemački jezik - pripada grupi zapadnih germanskih jezika, spada među svjetske jezike. Njime govori 120 milijuna ljudi u 38 država svijeta.

Povijest njemačkog jezika

Naziv gornjenjemački jezik (što je danas sinonim za općeprihvaćeni književni njemački jezik) u početku se odnosio na sve germanske dijalekte koji su u ranom srednjem vijeku sudjelovali u drugom ili starom gornjenjemačkim promjenama glasova (alemanski, bavarski, istočno-, rajnsi- i srednje franački, istočnosrednjenjemački = gornje- i srednjenjemačka narječja = gornjenjemačko narječje). Germanski dijalekti, koji nisu sudjelovali u tim drugim germanskim glasovnim promjenama , ili su u njima sudjelovali tek neznatno, nazivaju se od ranog novog vremena donjenjemačkim jezikom (donjesaksonski i donjefranački). Riječ "teutsch" (deutsch) razvila se unutar latinskog od germanske riječi za narod "Volk" (thioda, thiodisk i označavala je jezik naroda koji nije bio latinski (a niti romanski). Stariji naziv "franački" (originalno "fränkisch") za vlastiti jezik prestaje negdje u 9. vijeku biti sasvim točan kad je s jedne strane zapadnofranačka vlastela u kasnijoj Francuskoj (originalno Frankreich) prihvatila romanski dijalekt domaćeg stanovništva, a sa druge istočna Franačka obuhvatila i nefranačka plemena Alemana , Bavaraca , Tirinžana i (Donje-)Saksonce. Za razliku od susjednih zemalja, za vrijeme cijelog srednjeg vijeka je zemlja Njemaca bila teritorijalno razjedinjena i sa različitim političkim strukturama, pa su se dugo paralelno jedni uz druge razvijali dijelom vrlo različiti njemački dijalekti (njemačka narječja) Prvi početak nadregionalnog izjednačavanja dijalekata bi se željelo pripisati srednjem gornjenjemačkom jeziku pjesnika dvorskih pjesama oko 1200-te godine. Dijelom se mora priznati da su pjesnici ulagali napor da izbjegnu samo regionalno razumljiv riječnik kao i glasovne posebnosti dijalekata da bi omogućili nadregionalnu razumljivost svojih djela. Sa druge strane, mogući utjecaj dvorskih pjesnika, u situaciji kad je zanemariva manjina stanovništva bila pismena da bi im ova umjetnost elite uopće bila dostupna, se doista mora procijeniti kao minimalan. Početak razvoja novog gornjenjemačkog pisanog i govornog standardnog jezika se stoga može sagledavati tek u procesima nadregionalnih izjednačavanja kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka. Dok je u većini europskih zemalja standardni jezik proizašao iz dijalekata njihovih glavnih gradovadanašnji standardni njemački jezik predtavlja neku vrstu "kompromisa" između srednje- i gornjenjemačkih dijalekata južno od Benrathske linije. U Sjevernoj Njemačkoj se, prije svega prateći reformaciju, kao jezik činovnika i školski jezik nametnuo gornjenjemački nasuprot doljnjenjemačkom (donjosaksonski i donjofranački).U vrijeme procvata trgovačkih saveza gradova, donjenjemački je bio jezik sporazumijevanja u čitavom području Sjevernog mora i Baltika. I nizozemski jezik je donjofranački jezik, pa otuda donjonjemački. Martin Luther je 1521. preveo Novi zavjet, a 1534. Stari zavjet na novi gornjenjemački koji se u to vrijeme još razvijao. Jezik korišten u tim prijevodima bio je obojen istočnim srednjenjemačkim, a zbog religioznog značenja Luthera obilježio je čitave generacije. Međutim, treba primijetiti, da je značaj Luthera u odnosu na nastajanje novog gornjenjemačkog pisanog jezika dugo bilo precjenjivano. Već u 14. stoljeću se počeo oblikovati postepeno sve više nadregionalno izražen pisani jezik, koji se opisuje kao rani novi gornjenjemački jezik. Oblikovanje pisanog gornjenjemačkog jezika je u 17. stoljeću većim dijelom bilo dovršeno. Uklanjanjem tzv. "gomilanja slova" u 18. stoljeću je zaokružena slika pisanog jezika, koja se od tada u svojoj osnovi gotovo da i nije mijenjala. Povijest njemačkog jezika se najčešće dijeli na četiri jezične stepenice:
- 750 - 1050: stari gornjonjemački
- 1050 - 1350: srednji gornjonjemački
- 1350 - 1650: rani novi gornjonjemački
- od 1650: novi gornjonjemački Johann Christoph Adelung je 1781. objavio prvi veliki rječnik. Jacob i Wilhelm Grimm su 1852. počeli s izdavanjem Njemačkog rječnika koji je dovršen 1961., ali je od tada prerađen. Tijekom 19. stoljeća je njemački pravopis uglavnom normiran. Proboj prema njemačkom "jedinstvenom pisanju" uspio je "Ortografskom riječniku njemačkog jezika" čiji je autor Konrad Duden (1880). U neznatno promijenjenom obliku to je bila podloga za pravopis službeno razglašen Pravopisnom reformom od 1901. Tek 1996. je ponovo došlo do Pravopisne reforme. O tome više u Povijesti njemačkog pravopisa. U Njemačkoj je gornjonjemački
- prema § 23 Zakona o upravnom postupku službeni jezik
- prema § 5 Zakona o ispravama jezik notarijalnih isprava
- prema § 184 Zakona o sudskom postupku utvrđen sudskim jezikom. Posebna pravila vrijede za dansku manjinu u Schleswig-Holsteinu kao i za Sorbe u Brandenburgu i Sachsenu. U Austriji je prema članku 8.(1) Saveznog Ustava on državni jezik u mjeri u kojoj ne zadire u prava priznata manjinama.

Zemljopisna raširenost

Države u kojima je njemački glavni službeni jezik
- Njemačka
- Lihtenštajn
- Austrija Lihtenštajn je jedina država u kojoj je njemački jedini službeni i govorni jezik. Njemačka i Austrija imaju i priznate manjinske jezike. Države u kojima je njemački službeni jezik uz druge jezike
- Belgija (uz francuski i nizozemski)
- Luksemburg (uz luksemburški i francuski)
- Švicarska (63%njemački) (na državnoj razini uz francuski , talijanski i retoromanski; u 17 od 26 kantona je njemački jedini službeni jezik, a u još 4 je službeni uz druge)
- Italija: samo regionalno u Južnom Tirolu (uz talijanski i ladinski ; u drugim regijama: Aosta:francuski , Friula: slovenski , uvijek i uz talijanski)
- Danska: u područjima gdje živi njemačka manjiha uz danski
- Namibija (od lipnja 1984 uz afrikaanski i engleski, a od stjecanja nezavisnosti Namibije 1990 više nije službeni jezik)
- Rusija: priznat je kao jezik saobraćanja stanovništva njemačkog porijekla u oba zapadnosibirska Nacionalna okruga Asovo (područje Omska) i Halbstadt (Regija Altaj) Njemački kao jezik manjina
- Argentina 300.000
- Australija 150.000
- Belgija 112.458
- Brazil 1,900.000
- Češka 50.000
- Čile 40.000
- Danska 20.000
- Estonija 3.460
- Francuska. od 1,200.000 elzašana i lotrinžana - potencijalnih korisnika njemačkog - još ih samo mali dio govori domaćim dijalektom
- Italija 330.000
- Hrvatska 11.000
- Kazahstan 358.000
- Letonija 3.780
- Letonija 3.780
- Litva 2.060
- Mađarska 145.000
- Moldavija 7.300
- Namibija 30.000
- Nizozemska 47.775
- Paragvaj 200.000
- Poljska 50.000 - 120.000
- Rumunjska 70.000
- Rusija: u europskom dijelu 75.000, u Sibiru 767.300
- Sjedinjene Američke Države posebno u Pensilvaniji, pogledaj tekst pensilvanijski njemci
- Slovačka 12.000
- Togo
- Ukrajina 38.000 Pogledaj i manjine koje se služe njemačkim Njemački kao strani jezik Njemački (gornjenjemački) se kao strani jezik uči u čitavom nizu zemalja; u Europi je poslije engleskog najrašireniji. Posebno često se gornjenjemački kao strani jezik odabire za učenje u Nizozemskoj, Skandinaviji , na Baltiku , u Sloveniji , Hrvatskoj , Poljskoj , Japanu , Bosni i Hercegovini , u dijelovima Švicarske u kojima se govore romanski jezici, Srbiji , Mađarskoj , Crnoj Gori , Makedoniji i Bugarskoj. Dijelom se u tim zemljama njemački u školama uči kao prvi strani jezik, pa time stoji još ispred engleskog. I u Bjelorusiji se često u školama uči njemački.. U drugim zemljama, kao na primjer u Francuskoj i u SAD njemački gubi na značenju nasuprot španjolskog. U Istočnoj Aziji (Japan) se u 19. i 20. vijeku njemački koristio kao jezik medicine (umjesto latinskog) Poslije engleskog, njemački se jezik najčešće koristi na internetu , a slijede ga francuski , japanski, španjolski i kineski . Više od osam posto stranica na internetu su na njemačkom jeziku.

Vanjske poveznice


- [http://www.gfds.de/ gfds.de] - Gesellschaft für deutsche Sprache, Wiesbaden
- [http://www.goethe.de/ins/hr/zag/hrindex.htm goethe.de/ins/hr/zag/hrindex.htm] - Goethe-Institut, Zagreb
- [http://www.ids-mannheim.de/ ids-mannheim.de] - Institut für deutsche Sprache, Mannheim
- [http://de.wikipedia.org/ de.wikipedia.org] - na njemačkom jeziku Kategorija:Jezici als:Deutsche Sprache ko:독일어 ms:Bahasa Jerman ja:ドイツ語 simple:German language th:ภาษาเยอรมัน

Slovački

Slovački jezik (sl. slovenský jazyk ili slovenčina) službeni je jezik Republike Slovačke, s pet milijuna stanovnika (broj Slovaka u drugim državama procjenjuje se na oko milijun). Slovački se, kao skupina dijalekata, izdvojio iz kasnoga praslavenskoga još u 10. stoljeće, ali je kao standardni jezik uspostavljen tek polovicom 19. stoljeća. Od 15. do 17. stoljeća služio je kao kulturni jezik u Slovačkoj češki s mnogim slovačkim osobinama. Prvi pokušaji uvođenja slovačkoga književnog jezika zabilježeni su u 18. stoljeću. Na istoku Slovačke pokušali su to kalvinisti, a na zapadu A. Bernolak. Međutim, tek je Ľudovítu Štúru u četrdesetim godinama 19. stoljeća uspjelo uspostaviti književni jezik utemeljen na srednjoslovačkim dijalektima. Izgradnji standardne norme bitno je pridonijela slovačka gramatika "Mluvnica jazyka slovenského" Martina Hattale iz 1864. godine, a zasluge za daljnji razvoj standardnog jezika ima "Rukoväť spisovnej reči slovenskej" S. Czambela iz 1902. Prvi je pravopis "Pravidlá slovenského pravopisu" tiskan 1931. Za vrijeme slovačke države, između 1939. i 1945., mnogi su čehizmi, koji su bili brojni kao i germanizmi i hungarizmi, zamijenjeni domaćim riječima. Slovačko je pismo latinica obogaćena nekolicinom dijakritičkih znakova i dvoslova koji označuju jedan glas. category:Slavenski jezici Category:Slovačka ja:スロバキア語

Srpski

Srpski jezik je materinski jezik oko osam i pol milijuna Srba u Srbiji i Bosni i Hercegovini i službeni jezik državne zajednice Srbija i Crna Gora (bivša Savezna Republika Jugoslavija) (oko 10,5 milijuna stanovnika). Kao manjina Srbi žive i u Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Mađarskoj i Rumunjskoj. Teško je odrediti broj srpskih iseljenika u Europi, Americi i Australiji. Srpski jezik je standardni jezik u službenoj upotrebi u Republici Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a u kulturnoj je porabi u većem broju zemalja diljem svijeta gdje postoje srpske etničke zajednice. Srpski jezik ima dva refleksa, ekavština i ijekavština.

Jezik Srba i srpski jezik

Kao i kada su drugi jezici u pitanju, neophodno je razgraničiti pojam jezičnih sastava kojima se Srbi kao etnicitet služe od standardnog jezika koji se upotrebljava u državnim i kulturnim institucijama. Strukturalna lingvistika (kao dominantan pravac u jezikoslovlju 20. st.) i standardologija razlikuju dijakronijski i sinkronijski pristup jeziku. Prvi opisuje jezičnu povijest, tj. kako su se vremenski mijenjale strukturalne značajke jezika, dok sinkronija daje deskripciju sadašnjega ustroja jezičnoga sustava. U ovome će tekstu biti kratko prikazan povijesni razvoj srpskoga jezika, dok je gramatički opis modernoga standardnoga jezika izostavljen. Osnovna namjena ovakvog prikaza je prikaz osobina nastanka standardnog jezika. Zato ću se i ograničiti na prikaz povijesti standardnog srpskog jezika, čiji je jedan dio i suvremeni standardni srpski jezik.

Povijest srpskog standardnog jezika

Pretpovijest

Poznata prapovijest (nepisana povijest) srpskog jezičnog prostora seže u vrijeme indoeuropske etničke i jezične zajednice. Na prostoru od Ukrajine do Podunavlja tijekom Neolitika postojala je zajednica ljudi danas poznata pod naknadno dodijeljenim imenom Indoeuropljana. Ta se jezična zajednica pred kraj Neolitika raspala prvo u dvije skupine: kentum i satem. Prva skupina, koja se nalazila zapadnije, dobila je ime po klasičnom latinskom izgovoru broja sto (centum), a što se očitovalo u refleksu palatalnoga glasa "k", koji se razvio u zadnjenepčani ("obični") glas "k". Među ostalima, kentumskoj grupi Indoeuropljana pripadaju germanske, italske i keltske grupe naroda, kao i izolirane etničke skupine, među kojima su Grci i Toharci. Što se balkanskih prostora tiče, pretpostavlja se da su Iliri pripadali kentumskoj grupi indoeuropskih naroda. Druga, istočnija grupa dobila je ime po sanskrtskom izgovoru broja sto (satem), prepoznatljivom po refleksu palatalnoga glasa "k" koji se razvio u zubni glas "s". Satemskoj grupi Indoeuropljana pripadaju slavenske, baltičke, iranske i indijske grupe naroda, kao i izolirane etničke skupine poput Albanaca. Pretpostavlja se da su na Balkanu Tračani pripadali satemskoj skupini indoeuropskih naroda. U okviru satemske skupine izdvojila se balto-slavenska etničko-jezična grupa. Jezične sličnosti među baltičke i slavenske grupe jezika su do te mjere brojne, da se prilikom proučavanja povijesti slavenskih jezičnih struktura često koriste oblici iz suvremenih baltičkih jezika, čiji su pripadnici bili izoliraniji, pa su tako i sačuvali više starijih jezičnih oblika. Sa sigurnošću se može tvrditi da je praslavenski jezik u svojoj konačnoj fazi postojao u 9. stoljeću, budući da su bizantski misionari Ćiril i Metod, normiravši slavenski jezik na osnovu narječja Slavena nastanjenih oko Soluna, bez teškoća svoju misiju obavljali u oko tisuću kilometara sjevernijoj Moravskoj. Na osnovu toga se može zaključiti da je balto-slavenska jezična zajednica postojala i početkom prvog tisućljeća prije nove ere.

Pisma

Ako zanemarimo do sada nedostatno potvrđene, no faktografski utemeljene znanstvene hipoteze o prethodnim slavenskim (pa time i srpskim) pismima, može se reći da se, u razičitim razdobljima srpski književni (standardni) jezik pisao latinicom, glagoljicom i ćirilicom. Do konačnog stvaranja srpske srednjovjekovne feudalne države i definitivnog priklanjanja bizantskom kulturnom krugu u doba Stefana Prvovenčanog Nemanjića i njegovoga brata Svetog Save (Rastko Nemanjić), primorska (jadranska) jezgra srpskog etničkog prostora je paralelno rabila latinicu,glagoljicu i ćirilicu. I to upravo tim redoslijedom: naseljavajući nekada rimske gradove po jadranskoj obali, prvobitno su prihvatili latinicu za svoje pismo. Postupnim i sve intenzivnijim okretanjem slavenskomu jeziku koji je poprimio posebne značajke, pa je poznat kao staroslavenski ili crkvenoslavenski srpske redakcije/suvrsti prihvatili su i općeslavensko pismo toga doba, glagoljicu. No, konačno je prevladala ćirilica, tj. grafija stvorena u Bugarskoj na dvoru Konstantina Preslavskog sredinom 9. stoljeća. Od 11. stoljeća pa sve do polovice 20. st. jedino pismo u masovnoj kulturnoj upotrebi Srba bilo je ćirilica. Od polovice 19. stoljeća i stvaranja srpsko-hrvatskog jezičnog dogovora, prvo mjestimice, a potom sve intenzivnije, Srbi su počeli koristiti latinicu. Najznačajniji srpski kulturni djelatnik druge polovice 19. stoljeća, Đuro Daničić, zacrtao je, u svojstvu tajnika JAZU, temeljna načela na kojima je (uz stanovite modifikacije) u sljedećih stotinjak godina izdavan Rječnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Daničić je odredio posebne grafeme za hrvatske latinične digrafe dž, lj, nj, no taj je oblik latinice ostao u porabi samo u filološkim izdanjima, pretežito hrvatskim, no i srpskim. Jedino je Daničićev prijedlog za bivše "dj" ili "gj", u obliku "đ", općeprihvaćen nakon uvedbe Brozova "Hrvatskoga pravopisa". Komunistička partija Jugoslavije je, došavši na vlast 1945, naumila stvoriti nadnacionalni srpskohrvatski jezik. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća postojala je jaka težnja prema unifikaciji srpske ("istočne") i hrvatske ("zapadne") standardne varijante srpskohrvatskog jezika. Težnja se ogledala u ujednačavanju različitih jezičnih oblika, uključujući i u ujednjačavanje pisma. U tom razdoblju upotreba latinice je bila preferirana na štetu ćirilice. Jedna od posljedica toga stanja je sadašnja situacija: u svakodnevnoj upotrebi Srbi usporedno koriste i ćirilicu i latinicu. Ćirilica je jedino službeno pismo u Republici Srbiji i Republici Srpskoj, dok u Republici Crnoj Gori ima ravnopravan status s latinicom.

Standardni oblici jezika

Srpski jezik kao standardni idiom izražavanja srpske nacionalne kulture prošao je tijekom povijesti nekoliko faza. Od prvih pisanih spomenika koji se nesporno mogu pripisati srpskomu jezičnomu korpusu (11./12. stoljeće), srpski je jezik oblikovan dvama simultanim procesima: spontanim glasovnim i oblikoslovnim promjenama pučkih govora na razini jezika kao sustava narječja s jedne strane, te svjesnim standardizacijskim zahvatima koje je propisivala društveno-uljudbena elita, motivirana ponajviše vjerskopolitičkim potrebama i ciljevima. Takva je situacija, zbog sve većeg raskoraka između propisane književnojezične norme i narodnih govora, vremenom rezultirala u djelomičnoj paralizi komunikacijske funkcije jezika. Srpski jezik se, na razini narječja, pokuša li se ugrubo rekonstruirati njegova evolucija, od 12. do 15. stoljeća iskristalizirao kao štokavsko narječje u sklopu južnoslavenskoga sustava dijalekata, a od 15. do 18. stoljeća spektar novoštokavskih dijalekata je već bio stabiliziran, uz preostale nenovoštokavske dijelekte i rubno, torlačko narječje. Koncem 18. i početkom 19. stoljeća, uvjetovan značajnim društvenim promjenama (afirmacija srpske građanske klase u Habsburškoj monarhiji i srpski ustanci u Osmanskom carstvu), stvoren je normativni tlak nužan za radikalni prijelom s prošlošću, utjelovljen u djelu etnologa, folklorista i jezikoslovca Vuka Karadžića. No, pođimo redom:
- Prvu kodifikaciju srpskog jezika napravio je Sveti Sava oko 1220. Njegovo najizrazitije djelo u tom smislu predstavlja Karejski tipik. On je prvi napravio oštar rez od staroslavenskoga jezika kao općeslavenske koine prema srpskoslavenskoj jezičnoj normi, tj. staroslavenskom srpske recenzije. Izbacio je iz upotrebe slova koja su služila za obilježavanje nazalnih vokala a koji su do tog vremena već dali svoje nenazalne reflekse. Kako su se poluglasnici dotad ujednačili, Sv. Sava je izbacio znak za poluglasnik zadnjeg reda (debelo jer) i ostavio samo znak za poluglasnik prednjeg reda (tanko jer), koje je označavalo poluglasnik srednjeg reda. Ta je reforma rezultirala u raškom pravopisu, koji je dobro odgovarao fonološkim značajkama srpskoga jezika onoga doba, a čiji su istaknuti spomenici, među inim, spisi Sv. Save i Dušanov zakonik. Karejski tipik
- Sljedeća reforma dogodila se u Srbiji u vremenu privremene revitalizacije srpske državnosti tijekom vladavine despota Stefana Lazarevića. Nakon rasapa srpske srednjovjekovne države uzrokovanog turskom invazijom, novonastali društveni odnosi su vodili sve većem utjecaju Srpske pravoslavne crkve kao baštinika kulturnih i nacionalnih tradicija nemanjićkoga razdoblja. Budući da su glavne silnice djelovale u smjeru jačanja veza s istočnokršćanskom ekumenom, od Bugarske i Bizanta do Rusije, nije neočekivano što je oko 1400 Konstantin Filozof, bugarski pismoznanac, pozvan da preoblikuje srpsku pismenost. U manastiru Manasija je, pod njegovim vodstvom, oblikovan novi, resavski pravopis koji je esencijalno arhaizirao i grecizirao srpsku jezičnu normu i s jezikoslovnoga motrišta predstavljao, u odnosu na Savinu kodifikaciju, korak natrag. Bez fonoloških potreba uveden je ponovo znak za tvrdi poluglasnik, kao i određeni broj drugih pravopisnih pravila čiji je cilj bio da se standardni srpskoslavenski jezik po svojim osobinama približi tadašnjoj bugarskoj normi, što je u praksi značilo povratak na arhaičnije oblike staroslavenske koine, s vidljivim grčkim utjecajem u slovopisu i pravopisu. Taj oblik jezika bijaše prestižnim u 15. i 16. stoljeću, pa su se mnoge knjige namijenjene Bugarskoj, Makedoniji, pa i Rusiji pisale i tiskale u srpskom jeziku resavske ortografije. Primjeri toga jezika nalaze se u Slovu Ljubve Stefana Lazarevića, Tricarstveniku Pahomija Logoteta i Životu despota Stefana Konstantina Filozofa. Tijekom razdoblja između 16. i 18. stoljeća pismenost Srba se petrificirala, a jedini značajan ostatak stare srednjovjekovne kulture nalazio se u manastiru Rača. Predstavnici te škole nazvani su Račanima. Najznačajniji predstavnik Račana bijaše Gavril Stefanović Venclović, koji pokazuje izrazitu dvojezičnost u pisanju: sakralne knjige je pisao po pravopisu resavske škole, dok je puku namijenjene propovijedi zapisivao narodnim jezikom, začuđujuće sličnim pravopisu i azbuci koje je više od stoljeća i pol kasnije oblikovao Vuk Stefanović Karadžić.
- Nakon Velike seobe 1680-90., pod patrijarhom Čarnojevićem, velik se dio srpskoga naroda našao u okviru Austrije koja ga je pokušala katolicizirati preko unijaćenja, tj. vjerskopolitičkih poteza kojim bi se ukinula samostalnost Pećke patrijaršije koja je okupljala srpski narod. Na civilizacijskom polju, budući da se radilo o sličnim južnoslavenskim jezicima, Austrija je smjerala nametnuti neki oblik hrvatskoga («ilirskoga») jezika, koji je u vernakularu postojao stoljećima, a doživljavao je procvat u Dalmaciji, Bosni i Slavoniji. Također, pokušavala se ukinuti ćirilica i uvesti latinica u školama koje bijahu pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije. Kao otpor tim nastojanjima koja su protumačena kao napadaj na vjerskonarodnosno biće Srba, srpska je crkvena hijerarhija pozvala u pomoć Rusiju Petra Velikoga, koji je poslao određen broj knjiga, udžbenika i učitelja. U zabludi da je ruskoslavenski jezik stariji od srpskoslavenskog, svećenstvo je prihvaćanjem ruske pomoći za svoj službeni jezik uzelo ruskoslavenski jezik, odnosno rusku redakciju staroslavenskog jezika u obliku kakav je bio početkom 18. st. Taj jezik je i danas ostao službeni jezik Srpske pravoslavne crkve, a imao je velikog utjecaja na tadašnji svjetovni jezik.
- Kao odraz na zbivanja u sakralnoj jezičnoj normi nastao je svjetovni jezik, koji je bio mješavina vojvođanskih dijalekata, ruskoslavenskog i ruskog jezika: slavenosrpski jezik. Na tom je jeziku tečajem 18. i 19. stoljeća stvorena osnova za suvremenu srpsku kulturu. U prvoj polovici 19. stoljeća, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grimm, austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar -- Vuk Stefanović Karadžić je reformirao srpsku grafiju i pravopis, praveći veliki rez između dotadašnje slavenosrpske kulture i novog standarda. Vuk Stefanović Karadžić Karadžićeva kapitalna djela, među kojima se ističu prvo izdanje «Srpskog rječnika» (1818.), drugo, znatno prošireno (1852.), te prijevod Novoga Zavjeta (1847.), postavili su temelje za suvremeni srpski standardni jezik, a znatno su utjecala i na oblik hrvatskoga standardnoga jezika, ponajviše u fazi tzv. hrvatskih vukovaca ili mladogramatičara. Osnovna načela Karadžićeve reforme se mogu sažeti u tri točke: izjednačavanje narodnog i književnoga jezika, tj. inzistiranje na folklornim jezičnim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabilježen u narodnim pjesmama i poslovicama; prijekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnoga jezika bez oslona na tradiciju; i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identificirani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskoga jezika. Na tehničkoj razini, Karadžićeva reforma se manifestirala u novoj srpskoj ćirilici u kojoj su izbačeni nepotrebni poluglasovi, apsorbirani grafemi za lj, nj, dž koje je predlagao Sava Mrkalj, te uveden grafem j iz latinice. Novi fonološki pravopis, primjeren prozirnomu idiomu kakav je srpski, zamijenio je stariji tvorbeno-morfološki. Jezični supstrat je bila novoštokavska ijekavština («istočnohercegovačko narječje»), koju je Vuk Karadžić stilizirao dijelom i prema hrvatskim pisanim djelima (tjerati mjesto ćerati, hoću mjesto 'oću). No, zbog utjecaja srpske građanske klase u Vojvodini i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto izmijenjenom obliku: ijekavski refleks jata je zamijenjen ekavskim (dete mjesto dijete). Srpski književni jezik ijekavskoga refleksa jata ostao je u Crnoj Gori, te među Srbima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Vukova reforma je 1868. godine uvedena službeno u Srbiji. Daljnji je razvoj dao značajna gramatička, leksikografska, jezičnopovijesna i dijalektološka djela srpskih filologa i lingvista, među kojima su najutjecajniji Đuro Daničić (2. polovica 19. stoljeća), te Aleksandar Belić i Pavle Ivić (20. stoljeće). Također, došlo je do interferencije s hrvatskim jezikom u dvije Jugoslavije (1918.-1941., 1945.-1991.), što je s hrvatske strane percipirano kao pokušaj nametanja srpskoga jezičnoga izraza s ciljem državne centralizacije srpskoga uklona, a sa srpske kao zamaskirani pokušaj desrbizacije preko dominacije latinice koja je potiskivala ćirilicu na većem dijelu srpskog i hrvatskog jezičnoga prostora. Činjenica je da su političke prepirke u nemaloj mjeri paralizirale jezikoslovni rad. Na drugoj strani, srpski jezik se odmaknuo od Karadžićeva ideala silom povijesti: urbanizacija je stvorila tzv. beogradski stil koji je postao elastičnijim sredstvom moderne civilizacije od Vukova rustikalnoga idioma, dok se dio crkvenoslavizama vratio u književni jezik preko Srpske pravoslavne crkve, a i kao znak nacionalnojezičnoga nasljeđa. Moderni je srpski jezik opisan u gramatikama Mihaila Stevanovića i rječniku Miloša Moskovljevića. Djela reprezentativna za najnoviji razvoj su opsežne morfosintaktičke studije Ivana Klajna i Radoja Simića, te nedovršeni «Rečnik srpskohrvatskog narodnog i književnog jezika» u izdanju SANU.

Vanjska poveznica


- [http://www.sanu.ac.yu/ciril/Instituti/srpski.htm Institut za srpski jezik] Category:Srbija category:Slavenski jezici

Bugarski

Bugarski jezik, narodni i književni jezik Bugara kojim govori preko 9 milijuna ljudi. Pripada južnoslavenskoj jezičnoj skupini; najbliži je makedonskome jeziku (U Bugarskoj se smatra da je Makedonski jezik druga varianta Bugarskog jezika). Njim govori najveći dio stanovnika Bugarske i manje skupine u Grčkoj, Rumunjskoj, Turskoj, Ukrajini, Srbiji i SAD. Bugarski jezik, a osobito pismenost na tom jeziku, razvojno nastavlja stari jezik istočnobalkanskih Slavena (stanovnika nekadašnjih "Slavinija"), kojem su književni oblik dali slavenski vjerovjesnici Ćiril i Metod na temelju jednoga južnoslavenskoga govora iz okolice Soluna u IX. stoljeću, tj. u vrijeme kada su jezične razlike na slavenskome jugoistoku i istoku bile još neznatne. Početno pismo Bugara bijaše glagoljica, no kasnije je prevladala ćirilica, izum koje se pripisuje episkopu Konstantinu (IX. stoljeće), čije je najpoznatije djelo «Učitelno evangelie» (Poučno evanđelje). Prvi su jezični spomenici bugarskoga jezika "Preslavski grafit", 893 i "Assemanijevo evanđelje", 9.-10. stoljeće, oba na glagoljici. U početku svog samostalnog razvoja bugarski jezik (jezik istočnobalkanskih Slavena) bijaše izložen snažnom utjecaju susjednih neslavenskih jezika, posebice grčkoga. Neko vrijeme, počev od konca VII. stoljeća, stanovite promjene u njemu izaziva bilingvizam nastao prodorom turkofonih Bugara (osnivača bugarske države) na Balkan; na kasniji jezični razvoj utječe crkvenoslavenski jezik različitih slavenskih književnosti istočnopravoslavnoga uljudbenoga kruga. Zlatno doba starobugarske književnosti pada na prijelaz iz 9. u 10. stoljeća: djela Joana Egzarha («Šestodnev»), te «Skazanie o pismeneh» polihistora Černorizca Hrabrog, međaši su toga razdoblja. U X. stoljeću dominiraju tekstovi prezbitera Kozme, polemičke besjede uperene protiv bogumilskoga pokreta koji je u to doba nabujao u Bugarskoj. Izmedu XII. i XV. stoljeća u starobugarskome jeziku zbivaju se znatne glasovne i gramatičke promjene, ali one se malo odražavaju u jezičnim spomenicima iz toga razdoblja, jer se bugarska pismenost, odvija na arhaičnom staroslavenskom jeziku (najznačajniji spomenici srednjovjekovne bugarske književnosti su, među inim, «Kuklenski pesnivec», 1337; «Ivan-Aleksandrovi zbornici», te djela nastala pod utjecajem patrijarha Evtimija- korektora vjerskih knjiga, pisca hagiografija i narodnoga mučenika. Iz njegove su škole nastali: «Razkaz za sv. Ivan Rilski», Vladislava Gramatika (umjetnička starobugarska pripovijetka), «Pohvalno slovo za Evtimija», Grigorija Camblaka, te niz rasprava iz područja jezične i pravopisne problematike. Turskim osvojenjem (1393.) opada kulturni život u Bugarskoj, a bugarska nacionalna jezična kultura opstaje u pučkim pripovijetkama i narodnim pjesmama. Prvi jezični spomenici u kojima se jače odražavaju novobugarske jezične crte potječu iz XVI. stoljeća; to su uglavnom crkveni zbornici, tzv. damaskini, među kojima je najpoznatiji autor Josip Bradati.. Tijekom stvaranja književnosti na novobugarskoj osnovici (XVIII.-XIX. stoljeće) prijelomna su djela oca Pajsija Hilandarskoga «Istorija slavjanobolgarskaja», 1762 i tekstovi Sofronija Vraničanskog. Još u prvoj polovici XIX. stoljeća, kada se pojavljuju prve bugarske gramatike (Neofit Rilski, 1835), u Bugarskoj postoji snažna struja koja želi sačuvati u književnom jeziku crkvenoslavensku tradiciju, ali ona biva djelotvorno suzbijana i prevladana pojavom pisaca koji počinju pisati narodnim jezikom. Novobugarski književni jezik stvoren je na osnovi sjeveroistočnoga dijalekta, kojemu po rođenju pripadaju glavni predstavnici bugarske književnosti XIX. stoljeća (Ljuben Karavelov, Hristo Botev, Ivan Vazov, Petko Slavejkov), ali u XX. stoljeću na oblikovanje suvremenoga književnog jezika u znatnoj su mjeri utjecali i zapadni govori. Potkraj XIX. stoljeća pojavljuje se i bugarska slavistika (L. Miletič, B. Conev). Pravopis, koji se razvijao na temelju crkvenoslavenske tradicije i ruskih uzora, bio je više puta reformiran; posljednja reforma od 1945. uklonila je iz pisma nepotrebne "jerove", a nekadašnji jat (ě) razlučila prema izgovoru na «ja» i «e». U glasovnom pogledu za bugarski jezik karakterističan je prijelaz praslavenskih konzonantskih grupa «tj» i «dj» u «št» i «žd» (npr. «svešt», «mežda» prema hrvatskomu «svijeća», «međa», ruskomu «sveča», «meža»). Praslavenski nazali i oba «jera» svedeni su na neodreden («bezbojan») vokal i na «e». U književnom jeziku, po uzoru na sjeveroistočne govore, jat (ě) se odražava kao «ja» i kao «e», u zapadnim dijalektima uvijek kao «e», a u jugoistočnim uvijek kao «ja». Naglasak može stajati na različitim slogovima i pomičan je. Uz makedonski, bugarski jezik jedini je slavenski jezik koji ima član; on se razvio iz pokazne zamjenice, te je (poput člana u rumunjskom i albanskom jeziku) postpozitivan, tj. nalazi se na kraju imenske riječi (imenice, pridjeva, broja, zamjenice) stopljen s njom. Uloga člana u bugarskom jeziku analogna je funkciji koju on ima u drugim europskim jezicima. Deklinacija je u bugarskom jeziku reducirana; padežni odnosi izražavaju se najčešće prijedložnim konstrukcijama, ponajviše prijedlogom «na», uz koji ime redovito dobiva značenje genitiva ili dativa. Komparacija pridjeva vrši se prefiksima: «po» za komparativ, «naj» za superlativ. Glagolski je sustav bogat: postoji više oblika za prošlo vrijeme, dva jednostavna: aorist i imperfekt, te nekoliko složenih. Među glagolskim oblicima koji izražavaju različite načine i vidove glagolske radnje specifična je razlika među oblicima koji neku tvrdnju izražavaju kao nezavisnu (kategoričnu, vlastitu) ili kao zavisnu (presumptivnu). U bugarskome jeziku u većoj je mjeri nego u ijednom drugom slavenskome jeziku sačuvan rječnički fond staroslavenskoga jezika. category:Slavenski jezici category:Bugarska ja:ブルガリア語 ko:불가리아어 th:ภาษาบัลแกเรีย

Volga

Volga je sa svojih 3.534 km najduža rijeka Europe. U antičko vrijeme je bila poznata pod imenom Atil odnosno Grci su je poznavali pod imenom Rha. Čitav tok rijeke nalazi se na području Rusije. Izvire u Valdajskom visočju pored sela Volgoverhovo na 128 m nadmorske visine a utječe u Kaspijsko more koje je na -28 m nadmorske visine. Ona, dakle, na cijeloj svojoj dužini ima ukupni pad od samo 156 m. U Volgu utječe oko 200 rijeka, a čitav sliv ima oko 151.000 rijeka, potoka i drugih vodotoka, dok njeno ukupno slivno područje obuhvaća površinu od 1.36 milijuna km². Kao vodeni put povezuje sjever i zapad Europe sa Kaspijskim morem i Središnjom Azijom. Srednja godišnja količina vode iznosi 258 milijardi kubnih metara.

Riječni tok

Gornji tok Nakon što napusti Valdajsko visočje, Volga stiže do Rževa i od tu skreće na sjeveroistok. Od tog mjesta na dalje rijekom mogu ploviti manji teretni brodovi. Nizvodno je smješten grad Tver (ranije Kalinjin) osnovan 1135. na cesti koja povezuje Moskvu i Petrograd. Volga dalje teče kroz umjetno jezero Ivankovo prema Dubni gdje u Volgu utječe kanal Moskva-Volga. Rezervoar kod Dubne je napravljen da bi se iz njega snabdijevalo vodom Moskvu. Nedugo zatim rijeka stiže do Ugličkog umjetnog jezera koje je napravljeno gradnjom brane kod Ugliča. Nastavljajući prema sjeveru, ona protiče kroz još jedno jezero, ovaj put je to Ribinsko umjetno jezero koje je istovremeno i najstarije takvo jezero na Volgi. U njega utječu Mologa, Šeksna i Kanal Volga-Baltičko more. Srednji tok Nakon brane leži Ribinsk (ranije Andropov), koji je najveća prekrcajna luka na gornjem dijelu Volge. Tu Volga skreće na jugoistok i dolazi do Jaroslava, jednog od najstarijih (11.stoljeće) gradova središnje Rusije. Najveći dio otpadnih voda industrije koja ovdje radi, odlazi u rijeku nepročišćeno. Oko 70 km nizvodno je Kostroma, grad koji je osnovan 1152. na ušću istoimene rijeke (lijeva pritoka Volge). Iza Kinešme je ponovo na Volgi izgrađena brana zaumjetno jezero Nižni Novgorod koje je dugačko 80 km. U Nižnom Nogorodu u Volgu sa desne strane utječe Oka. Nakon spajanja sa Okom, Volga skreće na istok a u Marijskoj republici je napravljeno još jedno, Čeboksarsko umjetno jezero. Kako bi se oslobodio prostor za ovo jezero, 1980-tih godina su sa tog područja preseljene desetine tisuća pripadnika naroda Mari. 150 km dalje na istoku Volga stiže u Kazan, glavni grad Tatarstanske republike, gdje skreće na jug. Kazan leži na početku čitavih 550 km dugačkog umjetnog jezera Samara koje je, sa 6.450 km², najveće umjetno jezero na Volgi ali i u Europi. Tu i Kama utječe u Volgu. Uz obalu su smješteni gradovi Simbirsk (ranije Uljanovsk) i Toljati. U petlji koju ovdje Volga ima, leži milionski grad Samara (ranije Kuibišev). Volga mu prilazi s lijeve strane a na kraju te "petlje" leži Sjzran Donji tok Sjzran Saratovsko umjetno jezero počinje ovdje, a nastalo je gradnjom kod Balakova. Nizvodno od tog industrijskog grada u Volgu utječe Veliki Irgis. Između Balakova i Saratova su do 2. Svjetskog rata živjeli povolški Njemci. S početkom rata deportirani su u Sibir i Kazahstan. Volga još samo u tom svom dijelu izgleda noako kakva je oduvijek bila. Od Kazana do volgograda desna, zapadna obala Volge oivičena je brežuljcima od kojih naviša točka seže do 375 m, dok se uz suprotnu, lijevu obalu pružaju nepregledne livade, osim na mjestima gdje su umjetnim jezerima poplavljeni dijelovi obalnih područja. Saratov kroz koji dalje protječe Volga, je industrijski i univerzitetski grad sa oko 880.000 stanovnika. Tu počinje 600 km dugačko Volgogradsko umjetno jezero na čijoj obali leži grad Kamišin. Ispod brane su gradovi Volgograd (ranije Caricin, pa Staljingrad) i Volžskij. Volgograd se pruža zapadnom obalom Volge u dužini većoj od 80 km. Kod Svetlog Jara se prema zapadu odvaja kanal Volga-Don. On je veza sa Crnim morem a iskopan je između 1950. i 1957. najvećim dijelom prisilnim radom. Kod Volžskija se od Volge odvaja Ahtjuba. Tu se Volga okreće svojim t.zv. "koljenom" prema jugoistoku i nastavlja prema Kaspijskom moru. Na početku Delte Volge smjestio se grad Astrahan (ranije Itil). Dijelovi delte su zaštićeni kao važna međustanica ptica selica. Dva najveća rukava Volge u delti su Bahtemir i Tabola, a Ahtjuba utječe u najveće jezero na svijetu nešto istočnije.

Arheologija

Arheološki nalazi dokazuju da su na obalama Volge ljudi živjeli od pradavnih vremena. U različitim razdobljima su se na obalama rijeke nalazili različiti upravni i trgovački gradovi, kao Veliki Bulgar (u blizini grada Bolgari u Tatarstanu), Saraj (nedaleko Volgograda) i Itil (danas Astrahan). Plodno tlo delte mnogi povijesničari smatraju koljevkom indogermanskih naroda, među njima Kelti, koji su s tog područja krenuli u širenje prema Europi. Volga je služila i kao trgovački put od Skandinavije pa sve do Perzije.

Umjetna jezera na Volgi

Na Volgi su sagrađena umjetna jezera kao dio Volga-Kama kaskada, od kojih su - gledano nizvodno - najveće sljedeće:
- Umjetno jezero Ivankovo (poznato i kao Moskovsko more)(327 km², 1,12 mlrd.m³)
- Ugličko umjetno jezero (249 km², 1,2 mlrd.m³)
- Ribinsko umjetno jezero (4.580 km², 25,4 mlrd.m³)
- Umjetno jezero Nižni Novgorod (ranije Umjetno jezero Gorki)(1590 km², 8,7 mlrd.m³)
- Čeboksarsko umjetno jezero (2.274 km², 13,8 mlrd.m³)
- Umjetno jezero Samara (ranije Kuibiševsko umjetno jezero)(6.450 km², 58 mlrd.m³)
- Saratovsko umjetno jezero (1.831 km², 12,9 mlrd.m³)
- Volgogradsko umjetno jezero (3.117 km², 31,5 mlrd.m³)

Važne pritoke Volge


- Mologa
- Šeksna
- Kostroma
- Unša
- Oka
- Sura
- Vetluga
- Kama
- Samara
- Veliki Irgis Kategorija:Rijeke Rusije

Rijeka

Rijeka je grad u Hrvatskoj i administrativno središte Primorsko-goranske županije. Grad Rijeka s okolicom (bivša općina Rijeka - Kastav, Viškovo, Grobnik, Kostrena, Bakar) ima preko 250.000 stanovnika. Grad se još u 19. stoljeću zbog svog idealnog geografskog položaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu, razvio u jednu od najvećih srednjoevropskih luka i moćno industrijsko središte. Rijeka je bila značajna i kao jedno od najvažnjih finacijskih središta bivše Jugoslavije. Početkom devedesetih dolazi do propasti industrije i naglog smanjenja lučkog prometa pa se u novom mileniju Rijeka počinje okretati razvoju turizma i uslužnog sektora.

Zemljopisni položaj

Zapadna Hrvatska, sjeverni Jadran 14° 26' istočne geografske dužine
45° 21' sjeverne geografske širine

Osnovni podaci o Rijeci

Himna grada Rijeke - Najdraža Rijeko Himna grada Rijeke - Najdraža Rijeko Zastava grada Rijeke plava sa žuto uokvirenim grbom u sredini, izglasana na gradskom vijeću 1998. godine. Gradsko vijeće grada Rijeke je u travnju 2005. godine donijelo zaključak kojim se ponovno pokreće proces povratka povijesnih gradskih simbola. Slika:rijekazastava1b.jpg Povijesna zastava grada Rijeke karmin-zlatno-kobalt plava, u uporabi od 1848.-1947. Vraćena odlukom gradskog vijeća iz 1998., ali odbijena odlukom ministarstva uprave RH iste godine Slika:rijekazastava1a.gif Povijesni grb grada Rijeke temelji se na grbu koji je dodijelio hrvatski kralj i austrijski car Leopold I. 6. lipnja 1659. U crvenom ovalnom štitu desnom nogom stojeći na stijeni dvoglavi crni orao uzdignutih krila obiju glava gledajući u lijevo sa zlatnim kljunovima i nogama i crvenim jezicima, lijevom nogom drži vrč prirodne boje iz kojeg se obilno izlijeva voda koja se razlijeva oko stijene. Iznad orla je austrijska carska i hrvatska kraljevska kruna s dvije plave trake koje vise vodoravno iz nje. Ispod štita je traka s natpisom "INDEFICIENTER" (nepresušan). U službenoj uporabi je verzija grba bez krune i natpisa Indeficienter budući su odbijeni mišljenjem ministrastva Uprave iz 1998. Slika:Grbri1a.gif
- Površina: 44 km2 (po veličini treći grad u Hrvatskoj)
- Srednja godišnja temperatura: 13,8 stupnjeva C
- Prosječna vlažnost tijekom godine 58 %
- Ukupne padaline godišnje: 1228 mm
- Ukupno 86 kišnih dana u godini

Zanimljivosti


- Prvi torpedo izrađen je u Rijeci. Projektirali i izradili su ga Giovanni de Lupis, pomorski kapetan te Robert Whitehead, engleski inženjer
- U Rijeci je prvi put u povijesti fotografiran let puščanog zrna. Učinio je to Dr. Peter Salcher
- Riječki kirurg Anton Grossich prvi je 1907. uveo u praksu primjenu jodne tinkture u pripremi za operativne zahvate
- Prvo komunalno groblje u Europi izgrađeno je u Rijeci, na Kozali
- Prve novine tiskane na talijanskom jeziku (uključujući Italiju) «Notizie del giorno» štampane su u Rijeci
- Prva međunarodna nogometna utakmica u Hrvatskoj igrala se u Rijeci 1905. između lokalnog kluba Atletico Fiumano i kluba sa broda SS Slavonia, kompanije Cunard Line, koji je plovio na liniji Rijeka-New York

Priča o riječkom orlu

Povijest riječkog dvoglavog orla počinje u 17. stoljeću kada na zahtjev Riječana car Leopold I izdaje povelju 6. lipnja 1659. kojom gradu Rijeci odobrava grb. Neki povjesničari prenose kako su izgled grba zamislili sami Riječani. Prema toj povelji grb je opisan na slijedeći način: iznad damask-plava podloga obrubljena zlatnom bojom, štit s karmin-crvenom podlogom u sredini kojeg se nalazi dvoglavi orao koji desnom kandžom stoji na stijeni, a lijevom drži vrč iz kojeg teče voda. Iznad orla nalazi se kruna, a ispod njega natpis Indeficienter. Koliko su Riječani voljeli svoj grb dokazuju i mnogi prosvjedi nakon 1890. godine kada je dvoglavi orao zbog rekonstrukcije maknut sa vrha Gradskog tornja o čemu svjedoče čak i riječke narodne pjesme kao npr. popularna «Indeficienter». U isto vrijeme pojavio se i politički spor izmedju ugarskih i gradskih vlasti o tome čija bi se zastava trebala vijoriti na gradskoj uri, mađarska ili riječka. 1890 1890 Problem je riješen 1906. godine kada je zahvaljujući riječkim ženama dvoglavi orao vraćen na svoje mjesto. Naime naše poduzetne bake i prabake su nakon brojnih prosvjeda za vraćanjem orla, stvar uzele u svoje ruke i osobnim prilozima su skupile novac za izgradnju novog. Novi orao je bio visok 2,20 metara, a širok (raspon krila) 3 metra i težio je 2000 kg. Svečanost inauguracije novog dvoglavog orla na Gradskom tornju je održana na dan Sv. Vida 15. lipnja 1906. godine. Priča se da je gotovo cijeli grad prisustvovao tom činu, a slavlje i pjesma čula se do duboko u noć. Orao je u prvotnom obliku preživio sve do 1919. godine i dolaska D'Anunzia u grad. Naime, tada mu je jedan D'Anunzijev ardit odrubio jednu glavu budući su talijanski fašisti tumačili kako je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski. Ipak, orao je i u takvom krnjem obliku preživio sve do 1949. godine kada su ga tadašnje komunističke vlasti označile kao buržoaski i nenarodni simbol te ga dale skinuti i rastaliti. Nisu u potpunosti uspjeli. Stari Fiumani-Riječani koji su tada bili među radnicima brodogradilišta '3. Maj' kojima je naređeno skidanje orla, uspjeli su sakriti nekoliko komada brončane statue te ga do danas sačuvati u gradu na nekoliko lokacija.

Povijest

Tarsatica - Rimsko naselje na području današnjeg Trsata prvi put se spominje 180. godine prije Krista nakon što su rimske legije pobijedile ilirske pirate, starosjedioce na ovome prostoru 1230. Prvi put se u dokumentima spominje Rijeka Svetoga Vida o kojoj pišu venecijanski trgovci 1315. Hugon II. Devinski, vlasnik grada osnovao je u Rijeci augustinski samostan uz kojega se gradi i Crkva Svetoga Jeronima 1336. - 1365. vlasnici Rijeke su krčki knezovi, kasnije Frankopani 1438. Rijeka je dobila hospital (bolnicu), a dvije godine kasnije i prvu drogeriju 1453. Marin Frankopan sagradio je samostan na Trsatu uz dopuštenje pape Nikole VI. 1465. Rijeka je prodana caru Friedrichu III. Habsburgu i do kraja 1. svjetskog rata ostaje pod vlašću obitelji Habsburg 1509. Rijeku, opljačkanu i spaljenu zauzimaju Venecijanci pod vodstvom zapovjednika Trevisana 1530. Pod vodstvom Šimuna Kožičića Benje u Rijeci je počela s radom prva tiskara u kojoj s tiskaju knjige na narodnom jeziku i na hrvatskom autohtonom pismu - glagoljici 1531. Rijeka dobiva prvi pisani gradski statut 1531. Uskočki kapetan Petar Kružić dao je izgraditi prve trsatske stube 1595. Turci su izbili na Grobničko polje, a u Rijeci je proglašena nesigurnost 1599. Velika kuga odnijela je živote čak 300 od 3000 Riječana nastanjenih unutar gradskih zidina 1627. Počeci sveučilišta u Rijeci, isusovci osnivaju prvu gimnaziju 1638. Započinje gradnja Crkve Svetoga Vida prema projektu Giacoma Briana 1659. Rijeka dobiva grb s dvoglavim orlom i natpisom “Indeficienter” - “Nepresušiv” odlukom cara Leopolda I. 1690. U Rijeci se otvara prvi konzulat, i to Dubrovačke Republike 1719. Rijeka je proglašena slobodnom lukom odlukom cara Karla VI. 1728. U povodu otvorenja karolinške ceste (Rijeka - Karlovac) Rijeku je posjetio car Karlo VI. 1750. Snažan potres razara Rijeku 1754. U Rijeci je počela s radom rafinerija šećera koja je zapošljavala 1000 ljudi 1779. Za vrijeme Marije Terezije godine osnovan Corpus separatum. 1805. U Rijeci je prema vlastitom projektu A. Lj. Adamić, podigao kameno kazalište, tada jedno od najvećih u Europi 1809./1810. Dovršena lujzijanska cesta (Lujzijana) nazvana po Napoleonovoj ženi 1821. Utemeljena riječka hartera 1852. U Rijeci je puštena u rad prva plinara, a Rijeku je noću osvjetljavalo 226 plinskih svjetiljki 1848. Ban Josip Jelačić okupira Rijeku, raspušta gradsku upravu i utemeljuje Riječku Županiju 1868. Rijeka je kao corpus separatum - izdvojeno tijelo stavljena pod ugarsku upravu gdje je ostala sve do 1918. godine 1873. Rijeka je željezničkom prugom spojena s Pivkom i Karlovcem 1882. Utemeljena rafinerija nafte na Mlaki; Rijeka dobiva modernu kanalizaciju 1885. Podignuto riječko kazalište, današnji HNK Ivana pl. Zajca 1888. Otvoren hotel Continental 1891. Podignuta je zgrada željezničkoga kolodvora 1896. Dovršena izgradnja gradskoga vodovoda 1899. Rijekom prometuje električni tramvaj 1905. U današnjoj zgradi Radio Rijeke donesena je Riječka rezolucija, temelj povezivanja Hrvatske i Ugarske u obrani od bečkih interesa 1914. Dovršena zgrada kazališta Fenice, s čak 1450 sjedećih mjesta. Svojom jedinstvenom konstrukcijom i inovacijama u kazališnoj tehnici tada jedna od najsuvremenijih Europi. 1918. 27.10. Rijeka dolazi pod kontrolu Južnoslavenskog komiteta sa sjedištem u Zagrebu 1918. 04.11. Talijanski ratni brod Emanuele Filiberto ulazi u riječku luku, a talijansko nacionalno vijeće preuzima grad 1918. 17.11. Francuski razarač Audace iskrcava američke i engleske trupe koje preuzimaju kontrolu u gradu, američki predsjednik Wilson postaje arbitar u jugoslavensko-talijanskom sporu oko grada. Predlaže da se grad Rijeka uredi kao samostalna država i potencijalno sjedište Lige naroda. 1919. D'Annunzijevi crnokošuljaši okupiraju grad i proglašavaju talijansku regenciju Kvarnera. 1920. 12.studeni, potpisan Rapallski ugovor između Italije i Kraljevine SHS kojim obje strane priznaju 'potpunu slobodu nezavisnost Države Rijeka (Fiume)[http://hr.wikipedia.org/wiki/Slobodna_Dr%C5%BEava_Rijeka] i obavezuju se da će to vječno poštivati'. 1920. 24-30.prosinac, 'Krvavi Božić'. D' Annunzio vojnom akcijom istjeran iz grada 1921. Na izborima Autonomna stranka (uz podršku i većine glasova riječkih Hrvata) dobija 6558, a nacionalni blok (fašistička, liberalna i demokratska stranka) 3443 glasova. Predsjednik Vlade Slobodne Države Rijeka - Stato libero di Fiume postaje šef Autonomne stranke Ricardo Zanella [http://en.wikipedia.org/wiki/Riccardo_Zanella]. 1922. Fašisti izvode puč, legalna Vlada prebjegla u Kraljevicu 1924. Rimskim ugovorom Kraljevina SHS pristaje na priključenje Rijeke Italiji. 1935. Započinje gradnja riječkoga nebodera prema projektu Umberta Nordija 1943. Njemačka vojska okupira grad i formira Operativno vijeće Jadranskog primorja 1944. Objavljen 'Liburnijski memorandum' kojim se predlaže konfederalna država s tri kantona Rijekom, Sušakom i Bistricom. Otoci Krk, Cres i Lošinj ušli bi u zajednički kondominij. 1945. 3. svibnja Rijeka je oslobođena od njemačke okupacije 1947. Mirovnim ugovorom u Parizu Rijeka i Istra službeno su vraćene Hrvatskoj. Veliki broj Riječana napušta grad i odlazi u egzil (esuli). 1962. Općine Stari Grad, Sušak i Zamet spajaju se u općinu Rijeka 1991. Početkom prosinca iz Rijeke su brodom otišle posljednje jedinice JNA. Te godine Rijeka je prema popisu stanovništva imala 164.000 stanovnika 1992. Ukida se općina Rijeka umjesto koje se stvaraju grad Rijeka te općine Kastav, Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje, Bakar i Kraljevica. Formirana Županija Primorsko-goranska. 2003. U Rijeci potpisani ugovori između Svjetske banke, Vlade Republike Hrvatske te Hrvatskih autocesta, Hrvatskih cesta, Lučke uprave i Luke Rijeka u ukupnoj protuvrijednosti od 156,5 milijuna USD. Kreditom će se financirati zahtjevan razvojni projekt modernizacije riječke luke i obnove riječkog prometnog pravca - Rijeka Gateway Project. 2003. U svojem 100. pastoralnom pohodu i 3. posjetu Hrvatskoj, Sveti Otac Ivan Pavao II.. pet je dana boravio u Rijeci. Jeste li znali?
- Rijeka je bila slobodna država od 1. siječnja 1921. do 24. siječnja 1924.
- Američki predsjednik Wilson je 1919. predložio Rijeku za sjedište Lige naroda – preteče Ujedinjenih naroda
- Riječani rođeni od 1913. godine su do 1991. promijenili 5 država: Austro- Ugarsku, Slobodnu Državu Rijeka, Kraljevinu Italiju, SFR Jugoslaviju, Republiku Hrvatsku
- U kasnom 19. i ranom 20. st. Riječani su ravnopravno koristili 4 jezika – Hrvatski, Talijanski, Mađarski i Njemački
- Osim većinski hrvatskog stanovništva, Rijeku danas naseljavaju i pripadnici 11 nacionalnih manjina - Albanci, Bošnjaci, Česi, Mađari, Talijani, Mađari, Crnogorci, Srbi, Romi, Slovaci i Slovenci
- Sveučilište u Rijeci osnovali su Isusovci 1627.
- Rječina je od 1924-1941 bila državna granica – zapadna obala pripadala je Italiji, a istočna (Sušak) Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca
- U prošlom stoljeću u Rijeci je djelovalo 57 konzulata, 20 konzulata u razdoblju uoči I. svjetskog rata
- U svojoj povijesti Rijeka je imala 2 imena – hrvatsko ime Rijeka i talijansko i mađarsko ime Fiume (fiume na talijanskom jeziku znači rijeka)

Administracija i politika

U Rijeci je na vlasti Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) na čelu s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom.

Ekonomija

Demografija

Kultura i sport

Kultura


- [http://www.hnk-zajc.hr HNK Ivana pl. Zajca]
- [http://www.ri-karneval.com.hr Međunarodni riječki karneval]
- Riječke ljetne noći
- [http://riteatar.way.to KUC "Kalvarija"]
- [http://www.rijekakino.hr kina "Teatro Fenice", "Croatia"]
- HKD Sušak

Sport

Nogomet
- HNK Rijeka
- NK Lokomotiva
- NK Orijent

Obrazovanje

Osnovne škole


- OŠ "Gornja Vežica" (nekadašnja "Vladimir Bakarić")
- OŠ "Trsat"
- OŠ "Brajda"
- OŠ "Eugena Kumičića"
- OŠ "Dolac"
- OŠ "Kozala"
- OŠ "Kantrida"
- OŠ "Centar"

Srednje škole


- Prva sušačka hrvatska gimnazija
- Gimnazija Andrije Mohorovičića
- Prva Riječka Hrvatska Gimnazija
- Ekonomska škola Mije Mirkovića
- Elektro-tehnička škola
- Srednja talijanska škola u Rijeci - Scuola media superiore italiana di Fiume
- Medicinska škola
- Građevinska tehnička škola
- Tehnička škola za strojarstvo i brodogradnju
- elektroindustrijska i obrtnička škola
- Prometna škola

Fakulteti


- [http://www.medri.hr Medicinski fakultet u Rijeci]
- [http://www.pfri.hr Pomorski fakultet u Rijeci]
- [http://www.riteh.hr Tehnički fakultet u Rijeci]
- [http://www.gradri.hr Građevinski fakultet u Rijeci]
- [http://www.pravri.hr Pravni fakultet u Rijeci]
- [http://www.ffri.hr Filozofski fakultet u Rijeci]
- [http://www.efri.hr Ekonomski fakultet u Rijeci]
- [http://www.veleri.hr Veleučilište u Rijeci]

Znamenitosti


- Upravna zgrada bivše Tvornice šećera
- Katedrala sv. Vida
- Kapucinska crkva
- Marijansko svetište na Trsatu
- Gradski toranj
- Korzo
- HNK Ivana pl. Zajca
- Srednjovjekovni dvorac na Trsatu
- palače Ploech, Modello, Garbas
- Crkva sv. Sebastijana
- Rimski luk
- Crkva Marijina Navještenja i Kosi toranj
- Guvernerova palača

Vanjske poveznice


- [http://www.rijekadanas.com/ Rijeka Danas - Riječki internet dnevnik]
- [http://www.rijeka.hr/ Službene stranice gradske uprave]
- [http://www.e-rijeka.com/ E-rijeka - Riječki internet portal]
- [http://www.radio-rijeka.com Radio Rijeka]
- [http://www.rijeka-drzava.com/ Virtualna Slobodna Država Rijeka]
- [http://www.rijeka.com/ Rijeka]
- [http://www.forza-fiume.com/ Forza Fiume]
- [http://en.wikipedia.org/wiki/Postage_stamps_and_postal_history_of_Fiume/ Poštanske marke]
- [http://tinyurl.com/dlte7/ Riječki guverneri] Category:Hrvatski gradovi ja:リエカ

Europa

Europa je kontinent čije granice određuju Atlantski ocean na zapadu, Sjeverno ledeno more na sjeveru, gorje Ural na istoku, Kaspijsko jezero, Kavkaz i Crno more na jugoistoku, te Sredozemno more na jugu. Europu neki nazivaju "potkontinentom", jer smatraju da zajedno s Azijom čini kontinent Euroaziju. Činjenica je da je Europa više kulturni nego zemljopisni pojam. Euroaziju

Porijeklo imena

"Europa" je ime jedne žene u grčkoj mitologiji, koju je oteo Zeus u liku bika. Ipak, mit ne objašnjava zašto je kontinent nazvan po njoj. U Grčkoj se taj pojam spominje prvi put u 6. stoljeću pr.n.e.. Čini se da su u početku tako zvali kontinentalni dio Grčke sjeverno od Korintskog zaljeva, a zatim i sve zemlje sjeverno od Sredozemnog mora. Postoji i drugo objašnjenje - da ime kontinenta dolazi od riječi ereb, koja na jednom semitskom jeziku znači "zalazak sunca". Naime, za semitske (bliskoistočne) narode, sunce zalazi nad Europom.

Povijest

Glavni članak: Povijest Europe Vrsta Homo naseljavala je Europu još prije milijun i pol godina. Kromanjonci su se pojavili prije 40,000 godina.
Stara Grčka se smatra kolijevkom europske kulture. Rimsko Carstvo, a s njim i kršćanstvo, ujedinilo je velik dio kontinenta s težištem na Sredozemlju. Nakon pada Rima i doseljavanja raznih naroda iz Azije, europski je napredak usporio tijekom razdoblja koje je poznato kao srednji vijek. Karlo Veliki je udario temelje jedne nove, zapadnije Europe, kojoj središte više nije u Rimu, ali i ona ostaje rascjepkana unatoč pokušajima njemačkih careva Svetog Rimskog Carstva. Riječ Europa se gubi, a umjesto nje prevladava pojam kršćanski svijet i jedinstveni pothvati u tom smislu (križarski ratovi, katedrale). Europa se redefinira u 16. stoljeću zbog renesanse i prekooceanskih kolonija. Nastaju jaka kraljevstva i budi se nacionalizam. Francuska revolucija i industrijska revolucija donose inovacije kojima će Europa u 19. stoljeću zavladati cijelim svijetom. Dva svjetska rata 20. stoljeća vode se najvećim dijelom na europskom tlu. Europa gubi svjetsku vlast i kolonije, a hladni rat stvara jaku podjelu na kapitalističku Zapadnu Europu i komunističku Istočnu Europu pod Sovjetskim Savezom. Nakon pada komunističkih režima 1990. godine, europske se zemlje naglo zbližavaju. Nastaje Europska Unija, politički i ekonomski savez koji obuhvaća veći dio kontinenta.

Zemljopis

Glavni članak: Zemljopis Europe Europa ima površinu od 10 392 855 km2, što je 7% svjetskog kopna. Reljef
Moglo bi se reći da je Europa poluotok koji se sastoji od više manjih poluotoka. Pretežno je nizinski, ali ima planinske lance u unutrašnjosti, na sjeveru i na jugu. Glavni planinski lanac su Alpe, a najviši vrh je Elbrus u Rusiji (5630 m). Srednja visina Europe iznosi 293m. Velike rijeke u središnjem dijelu su važni plovni putevi. Klima
Europa općenito ima umjerenu klimu i ravnomjerno raspoređena četiri godišnja doba.
Tri glavne klime su sredozemna na jugu, oceanska na zapadu i sjeveru, te kontinentalna u središnjem i istočnom dijelu. Osim toga, zapadni i sjeverni dio kontinenta grije Golfska struja.

Regije

Glavni članak: Regije Europe Europa se tradicionalno dijeli na pet zemljopisno-kulturnih područja:
- Jugoistočna Europa (s Balkanom)
- Istočna Europa
- Sjeverna Europa (Skandinavija i Baltičke zemlje)
- Srednja Europa
- Zapadna Europa Europa sadrži 45 država, koje su navedene ovdje.
Kartu europskih zemalja koje imaju stranicu na hrvatskom možete naći ovdje.

Stanovništvo

Glavni članak: Stanovništvo Europe Europa ima oko 730 milijuna stanovnika. Gustoća: 32 stanovnika po četvornom kilometru. Glavne religije: 55% katolici, 25% protestanti, 13% pravoslavci i 7% muslimani. Prosječna životna dob: 68.3 godine za muškarce i 77 godina za žene.

Jezici

Glavni članak: Jezici Europe Većina europskih jezika ima zajednički korijen u indo-europskom. Jezik koji je najviše utjecao na ostale jest latinski, koji je prvo bio službeni jezik Rimskog Carstva, zatim jezik crkve i napokon jezik intelektualaca, da bi danas nestao kao živi jezik, ali sačuvao se kao korijen tisuća riječi u svim europskim jezicima. Najveće jezične porodice Europe su slavenski, germanski i romanski jezici.U autohtone jezike Europe svakako spadaju Novogrčki i Albanski, a od jezičnih skupina, Ugro-finsku skupinu jezika kojima se govori u Mađarskoj i Finskoj. Najstariji jezici Europe su Baskijski,u Španjolskoj, Retoromanski u Švicarskoj i Gaelski jezik koji se još govori jedino u Wallesu.
- Link: http://www.eurolinguistix.com Category:Zemljopis als:Europa ja:ヨーロッパ ko:유럽 ms:Eropah roa-rup:Evropa simple:Europe th:ทวีปยุโรป zh-min-nan:Europa

Baden-Württemberg

Baden-Württemberg je Savezna pokrajina u jugozapadnom dijelu Njemačke. Glavni grad ove države je Stuttgart. Graniči sa pokrajinama Porajnje-Falačkom, Hessenom i Bavarskom, zatim sa Švicarskim kantonima Bazel-grad, Bazel-zemlja, Aargau, Šafhauzen, Turgau i Zürich te sa Elzasom u Francuskoj.

Povijest

Predpovijest Prvi ozbiljniji ulazak u povijest počinje za ovo područje sa njegovim osvajanjem Rimljana u razdoblju od 70. do 150. godine n.e. a nastavlja sa njihovim izgonom od strane pobunjenih Alemanna od 260. godine. Franačko carstvo je pokorilo Alemanne između 496. i 746. i nastala su dva vojvodstva, Franačko i Švapsko. Raspad ta dva vojvodstva do 13.stoljeća doveo je do ekstremnog teritorijalnog raspada na stotine malih grofovija, nezavisnih gradova, crkvenih područja ili čak viteških sela. Do obrnutog procesa došlo je tek u vrijeme Napoleonovih ratova. Kad je taj proces ujedinjavanja završio, na području su postojala još samo tri teritorija: Württemberg, Baden i Hohenzollern, te kao hessenska eksklava grad Wimpfen. Stvaranje Jugozapadne pokrajine hessenska hessenska Po završetku Drugog svjetskog rata sjeverni dijelovi bili su dio američke a južni dio francuske okupacijske zone. Vojne nlasti okupacijskih zona su na tom području osnovali tri područja, koja su zatim, osnivanjem Savezne Republike Njemačke 23.svibnja 1949. proglašene saveznim pokrajinama. Njemački Ustav je te tri pokrajine obavezao na dogovor o novom oblikovanju pokrajina ili na način da se ujedine u jednu, Jugozapadnu pokrajinu ili na način kako je bilo do 1945. godine. Kako se ove postojeće tri pokrajine nikako nisu mogle dogovoriti, Saveznim zakonom su 1951. oblikovana 4 izborna područja za referendum stanovništva o tom pitanju. Referendum je održan krajem 1951. Rezltati su na kraju bili za ujedinjenje u jednu pokrajinu zbog načina kako su glasovi pojedinih područja vrednovani. Da se referendum vrednovao zajedno za sva 4 izborna područja, rezultat bi bio 52% protiv ujedinjenja, pa su neki tvrdili da je to bio uspješno izveden "izborni inžinjering".

Osnivanje Pokrajine

Na temelju provedenog referenduma u travnju 1952 je osnovana Savezna pokrajina Baden-Württemberg. Ovaj naziv pokrajine je bio predviđen kao prelazno rješenje, ali se u međuvremenu uobičajilo i prihvaćeno je kao trajno ime. Protivnici ovog teritorijalnog uređenja su, još ranije, pokrenuli ustavnu tužbu protiv načina vrednovanja glasova na referendumu, i 1956. je Ustavni sud odlučio, da model glasanja nije uzeo u obzir u dovoljnoj mjeri volju biračkog tijela Badena, i odredilo na tom području ponavljanje referenduma. Ali su birači u međuvremenu prihvatili novu organizaciju, pa je rezultat bio 81,9% za jedinstvenu Pokrajinu.

Politika

Ministar-predsjednik je predsjednik vlade Baden-Württemberga koja se satoji od ministara, državnih sekretara i počasnih državnih savjetnika. Ova Pokrajina je tradicionalno konzervativna, ali i FDP a u zadnje vrijeme Savez 90/Zeleni su dobili na značaju. Osim u razdoblju 1952/1953, kad je ministar-predsjednik bio član DPV ( Demokratische Volkspartei, stranka koja se kasnije preimenovala u FDP, koji su njemački liberali), a u vrijeme Velike koalicije su u vlasti sudjelovali i članovi SDPa, vlast su držali CDUovci. Tijekom 90-tih su u Skupštini Pokrajine bili zastupljeni i republikanci. Promjenom stranke jednog zastupnika, u Skupštini Pokrajine je od 1.srpnja zastupljen i WASG.

Gospodarstvo

Baden-Württemberg je središte automobilske industrije (DaimlerChrysler, Porsche, Robert Bosch, Audi) sa sjedištima u Stuttgartu, Sindelflingenu, Nekarsulmu, Mannheimu, Rastattu, Gaggenau i Ulmu. U Baden-Würtembergu je sa velikim brojem firmi zastupljena i strojarska industrija. U ovoj Pokrajini je ranije bila značajno zastupljena i precizna mehanika, naročito proizvodnja satova a kasnije elektronika za zabavnu industriju, kao i tekstilna industrija koja se nalazila, a postoji i danas (npr. Hugo Boss), uglavnom u Schwäbischen Alb. Pored toga, u Mannheimu je druga po veličini europska riječna luka. U Oberrheinu i Karlsruhe se nalaze dva dijela koja zajedno čine najveću rafineriju nafte u Njemačkoj, a u Ealldorfu je najveća software firma u Europi (SAP AG). U ovoj su Pokrajini i dvije atomske centrale, u Philippsburgu i Neckarwestheimu. Treća, koja je u Obrigheimu, zaustavljena je 2005.

Kultura

Od 1978. se održavaju Domovinski dani Baden-Württemberga. Kategorija:Njemačke pokrajine als:Baden-Württemberg ja:バーデン＝ヴュルテンベルク州 ko:바덴뷔르템베르크 주 simple:Baden-Württemberg

Njemačka

Savezna Republika Njemačka je država u središnjem dijelu Europe. Na sjeveru graniči sa Sjevernim morem, Danskom i Baltikom, na istoku s Poljskom i Češkom, na jugu s Austrijom i Švicarskom, a na zapadu s Francuskom, Luksemburgom, Belgijom i Nizozemskom. Njemačka je jedna od osnivačkih članica Europske Unije.

Povijest

Njemački jezik i pojam "njemački narod" stari su više od tisuću godina, ali država koja je danas poznata kao Njemačka ujedinila se kao moderna nacionalna država tek 1871., kad je utemeljeno Njemačko Carstvo, kojim je dominirala Pruska (Austrija je ostala zasebno multietničko carstvo još 50 godina). To je bio drugi njemački Reich, što se obično prevodi kao "carstvo", ali znači i "kraljevstvo". Prvi Reich - poznat kroz veći dio svoje povijesti kao Sveto Rimsko Carstvo njemačkih nacija - potekao je 843. godine iz podjele karolinškog kraljevstva (koje je 25. prosinca 800. zasnovao Karlo Veliki). Prvi Reich se održao u raznim oblicima do 1806. godine, kad se raspao zbog Napoleonskih ratova. Od 1815. do 1871. godine Njemačka je bila rascjepkana u mnogo neovisnih država, od kojih je 39 država činilo Njemačku Konfederaciju (Deutscher Bund). Drugi Reich je proglašen 18. siječnja 1871. u Versaillesu, a ukinut je (9. studenog 1918.). Nakon francuskih osvajanja u Napoleonskim ratovima, neprijateljstvo između dvije zemlje se nastavilo u Francusko-pruskom ratu iz 1871. (pobjeda Njemačke) i 1. svjetskom ratu (pobjeda Francuske). Njemački je car morao odstupiti 1918. godine, a nakon gušenja Njemačke revolucije, umjesto Drugog Reicha nastupila je demokratska Weimarska Republika. Zbog ratne naknade koju je Njemačka morala platiti nakon Versajskog mira, te zbog Velike ekonomske depresije, njemačko je gospodarstvo krajem