:: wikimiki.org ::

Livno

Livno

Zemljopis

] Livno se nalazi u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i ima preko 10.000 stanovnika u gradu, odnosno 32.450 u općini (prema procjenama Statističkog zavoda iz 2003.). Površina općine je 994 km2. Najznačajnije je mjesto Hercegbosanske županije, čije je kulturno i gospodarsko središte. Grad leži na 730 m iznad mora, i smješten je većim dijelom na obroncima i u podnožju brda Bašajkovac, iz kog izvire i kraška rijeka Bistrica. Livno ima stabilnu klimu, sa ravnomjernim strujanjem zraka i najvećim brojem sunčanih dana u zemlji. Klima je uglavnom planinska. Ljeta su mahom duga i sunčana, zime snježne. Livanjsko polje jedno je od najvećih kraških polja u ovom dijelu Europe.

Stanovništvo

Uprava

Povijest

Pretpovijesno doba

Najraniji do sada pronađeni tragovi naseljavanja ljudi u livanjskom kraju potječu iz pretpovijesnog doba 2000 godina pr.Kr. Od tada pa sve do dolaska Rimljana livanjski kraj naseljavalo je ilirsko pleme Delmati. Na gorskim obroncima oko Livanjskog polja smješteno je oko četrdesetak, vizualno povezanih i dobro branjenih gradina iz brončanog i željeznog doba. Na području grada Livna nalaze se tri prethistorijske gradine (Velika gradina, Mala gradina i Kasalov gradac), od kojih dvije imaju podgradinska naselja, i jedna nekropola s tumulima. Navedene tri gradine su gradinski kompleks jedne veće i značajnije organizirane rodovske zajednice. Kroz dva i pol stoljeća, sve do posljednjeg velikog panonsko-delmatskog ustanka koji je bjesnio ilirskim krajevima od 6. do 9. g., gradine su odolijevale Rimljanima.

Rimsko doba

Od prvog rimskog pohoda na Delmate 156. pr.Kr. do pomenutog ilirsko-panonskog ustanka na ovim prostorima bjesnili su brojni ratovi u kojima su starosjedioci Delmati neviđenom ratobornošću pružali otpor i nanosili ogromne gubitke rimskim legijama. U velikom ustanku 6.-9. g., koji je potresao rimsku državu, ilirski narodi Breuci, Desitijati i Delmati, pod vodstvom Batona Breuka i Batona Desitijata pobunili su se zbog novačenja Ilira za rat u Germaniji. U ustanku je sudjelovalo 800.000 ljudi, od toga 200.000 pješaka i 9000 konjanika. Svetonije, biograf rimskog carstva, veli: "To je bio najteži rat što su ga Rimljani vodili nakon onih protiv Kartage". U krvi i ognju ugušen je očajnički otpor ponosnih Ilira. Gradina na Teberu i Kasalov gradac dočekali su ova rimska osvajanja kao sastavni dio jedinstvenog delmatskog obrambenog gradinskog sistema Livanjskog polja. Nakon potpunog pokoravanja Delmata, po kojima je dobila naziv rimska provincija Dalmacija jer su posljednji pokoreni, započinje dugotrajni proces romanizacije. Tipičan primjer rimskog kultnog sinkretizma je zavjetni reljef boga Libera - Dionisa nađen na prostoru ilirsko-rimskog naselja u današnjim Vašarovinama.

Dolazak Hrvata

Oko 621 g. Avari u svojim pohodima ruše sve bazilike na području Livanjskog polja. Poslije pobjede nad Avarima kod Carigrada 626. Hrvati su naselili prostore rimske Dalmacije i Panonije. Na tim se prostorima hrvatsko kraljevstvo razvijalo do polovice desetog stoljeća kao samostalna država. Livno i livanjski kraj nalazili su se u sastavu Bijele Hrvatske. Bizantijski car Konstantin Porfirogenit spominje Livno 949. godine u svom djelu "De Administrando Imperio". Najstariji pisani dokument u kojem se spominje Livno je Povelja kneza Mutimira od 28.IX. 892.g. kojom se crkva sv. Juraja daruje splitskom nadbiskupu Petru II, u kojoj se među potpisnicima u listi svjedoka na drugom mjestu nalazi i livanjski župan Želimir. Ovaj datum se danas obilježava kao Dan grada.

Livno u srednjem vijeku

Godine 1326. prvi put ulazi Livno u sastav Bosanske banovine, ali se vlast hrvatskih velikaša povremeno nad njim i dalje protezala. Livanjski je kraj bosanskoj državi pripojio ban Stjepan II. Kotromanić. Livanjskom županijom tada je upravljao Vladislav Galešić. Livno je kroz sav srednji vijek, kako u sastavu hrvatskog kraljevstva tako kasnije i u sastavu bosanskog kraljevstva, imalo status župe ili županije. Srednjovjekovne županije, odnosno njihovi župani uživali su visok stupanj autarkičnosti, tj. bili su prilično neovisni prema svojim feudalnim gospodarima hrvatsko-ugarskim i bosanskim kraljevima. Prelazak Livna iz sastava hrvatskog u sastav bosanskog kraljevstva nije za grad imao veći značaj, jer su politički sustavi bili identični. U vjerskom i kulturnom smislu pučanstvo je bilo homogeno katoličko i hrvatsko sve do turskih osvajanja.

Osmansko doba

Osmanska vojska ulazi u Livno 1463. godine, da bi se na jesen iste godine morala povući pred kontraofanzivom udružene koalicije Vukčića-Kosača i kralja Matijaša Korvina. Osmanska vlast će se učvrstiti u Livnu i na Balkanu ipak nekoliko godina kasnije i trajati će sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine. Osmanskim osvajanjem grad na izvoru Bistrice gubi svoju prvotnu fizionomiju. Na ruševinama naselja na Dumanu, kao i na obroncima Bašajkovca razvija se novo naselje, vjerojatno možda i vojnog karaktera, sa karakterističnim orijentalnim obilježjima. U gradu Livnu su podignute najmanje četiri potkupolne džamije, jedinstvene u svojoj arhitektonskoj ljepoti u ovom dijelu Osmanskog carstva (tu se posebno izdvajaju džamije Balaguša i Glavica), gradski most na Bistrici, gradske kuće, čaršija sa dućanima, mektebi i medrese (vjerske muslimanske škole), česme, džebhana (oružarnica), a gradske su kapije i kule sastavni dio fortifikacijskog zida, koji je Livno štitio od stalnih upada hajduka iz pravca juga. Livno je uz Klis sjedište Kliškog sandžaka, o čijoj šarolikosti i ljepoti za svojih putovanja Balkanskim poluotokom svjedoči i glasoviti putopisac Evlija Čelebija. Tokom 400 godina osmanskog prisustva u Livnu nastaje nekoliko čuvenih umjetničkih ostvarenja u ovom dijelu Osmanskog carstva. Najprominentniji Livnjak tog vremena, Hadži- Jusuf Livnjak, imam Beglučke džamije (sa sunčevim satom i položajem na jednom od meridijana), astronom i književnik, autor je prvog putopisa na Balkanu. Njegov je putopis jedan od najznačajnijih djela Alhamijado-književnosti, posebne vrste literarnog stvaralaštva Bošnjaka zabilježenog orijentalnim pismima. Dolazak Osmana u Livno u XV. stoljeću značio je i dolazak pravoslavnog življa na ove prostore, mahom u donje Livanjsko polje. Katolički dio stanovništva, uglavnom naseljen u rubnim selima Livanjskog polja iseljava se sve do XVII stoljeća, a ovaj proces bio je uzrokovan ne samo islamizacijom, nego i lošim ekonomskim prilikama na veoma siromašnom, neplodnom, tvrdom i prilično vjetrovitom Livanjskom polju, koje je sve do gradnje Buškog jezera najveći dio godine bilo pod vodom. Značajnu ulogu u očuvanju katoličkog identiteta u Livanjskom polju imaju franjevci, koji se potkraj osmanskog perioda zauzimaju za gradnju samostana Gorica sa crkvom. Ovdje su danas smještene veoma vrijedne etnološke zbirke sa podacima o življenju sve četiri konfesije u livanjskom kraju. Uz franjevce u Livnu misioniraju djelimice i glagoljaši, no zbog neprikosnovene omiljenosti franjevaca kod katolika i drugih stanovnika Livna, njihova djelatnost ostaje nezapažena. Krajem osmanskog doba, 1859. godine, pravoslavni stanovnici Livna podižu u gradu Crkvu Uspenja Presvete Bogorodice, jednu od najljepših pravoslavnih crkava u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Livno u Austro-Ugarskoj monarhiji

Nakon preuzimanja vlasti 28.9.1878. godine Austro-Ugarska počinje uvoditi svoj, europski način upravljanja. To se u prvom redu odnosi na sudstvo i s njim u vezi gruntovnicu i katastar, javnu upravu, školstvo, zdravstvo i druge do tada potpuno zanemarene javne potrebe. Iako postoje objavljeni radovi o pobuni mještana Livna i okolice protiv Austro-Ugarske, treba ipak navesti kako su se pobunili uglavnom Turci i njihovi sljedbenici kojima je život prije bio dobar i ugodan. Naime, mještani su masovno bježali ispred turskog zuluma u Dalmaciju pa se jedva čekalo da dođe do neke promjene. Pokretači kulturnih dešavanja u Livnu su bili domaći ljudi, ali su zborovođe, dirigenti i režiseri najčešće bili stranci. Danas se u Beču nalazi sadržajna arhivska građa o Livnu. Među brojnim podatcima i planovima grada, gdje se Livno spominje kao utvrđeni grad u Hercegovini. Hercegovini Kulturni život u gradu je raznolik i intenzivan, i odvija se u sklopu nacionalnih društava Hrvata , Srba i Muslimana. 1896. formirano je Hrvatsko glazbeno i pjevačko društvo Dinara, u sklopu kojeg obitelj Džaja utire put značajnoj i vrijednoj glazbenoj tradiciji u Livnu. Kroničari bilježe da se u muslimanskim kulturnim društvima "Sloga" (1918) i "Merhamet" (1929) s posebnom brigom njegovala drama, folklor i sevdalinka, srpsko društvo "Sundečić" (1907) imalo je mješoviti zbor i tamburaški orkestar.

20. Stoljeće

Propašću Dvojne monarhije i nastankom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) orijentalizaciju i okcidentalizaciju zamjenjuje pojačana kulturna i politička dominacija Srba. Stranačka aktivnost u gradu je veoma intenzivna, i u Livnu postoje ogranci mahom svih važnijih političkih stranaka, koje su tada djelovale u Kraljevini Jugoslaviji. Kulturni život u gradu je raznolik i intenzivan, i odvija se u sklopu nacionalnih društava Hrvata, Muslimana i Srba. 1896. formirano je i Hrvatsko glazbeno i pjevačko društvo "Dinara", u sklopu kojeg obitelj Džaja utire put značajnoj i vrijednoj glazbenoj tradiciji u Livnu. Kroničari bilježe da se u muslimanskim kulturnim društvima "Sloga" (1918) i "Merhamet" (1929) s posebnom brigom njegovala drama, folklor i sevdalinka, srpsko društvo "Sundečić" (1907) imalo je mješoviti zbor i tamburaški orkestar. Nakon sloma parlamentarne demokracije i zavođenja kraljevske diktature 1929. došlo je do novih administrativno-političkih preinaka. Jugoslavija je podijeljena u devet banovina, a Livno je pripalo Primorskoj banovini sa sjedištem u Splitu. Ugovorom Cvetković- Maček dolazi do osnivanja Banovine Hrvatske 1939., u kojoj se nalazi i Livno. Dolazak II. svjetskog rata Livno dočekuje u sastavu NDH. Na širem prostoru Livna ne vode se neke značajnije borbe, niti ofenzive, izuzimajući bombardiranje Saveznika na Duhove 1944. Na obroncima Cincara i Šatora nalaze se partizanske brigade, a partizanske učiteljice rade i na prvom Bukvaru na slobodnom teritoriju Jugoslavije. U okolici Livna mladi je partizanski poeta Ivan Goran Kovačić dovršio svoju poemu "Jama", svojevrsan krik protiv svireposti rata. 10. listopada 1944. grad je konačno dio velike slobodne teritorije, koja se prostire većim dijelom tadašnje Europe. Ovaj se datum u Livnu dugi niz godina obilježavao kao Dan oslobođenja, a njegovo je ime nosila i druga osnovna škola u gradu. Po završetku rata dolazi do osnivanja Kulturnog umjetničkog društva "Radnik" 1947. godine, koji zamjenjuje dotadašnja nacionalna kulturno-umjetnička društva u gradu. Osamdesetih se godina u Livnu redovito svakoga svibnja organizirao i "Livanjski kulturni mozaik", svojevrsni kulturni festival, na kom su predstavljane godišnje kulturne aktivnosti KUD-a "Radnik" i sekcija livanjskih osnovnih škola. U sklopu iste manifestacije promovirano je i nekoliko brojeva uglednog časopisa iz kulture "Tragovi", koje je Livnu osiguravalo važno mjesto na mapi kulturnih zbivanja u zemlji. Livno se ubrzano urbanizira, mada u usporedbi sa ostalim sličnim gradovima u Jugoslaviji jako zaostaje. U poratnom razdoblju Livno je srez, a od 1974. i općina. Iz Livna je kasniji predsjednik Vlade SRBiH Hasan Brkić, a livanjske korjene ima i Branko Mikulić, predsjednik Savezne vlade SFRJ. Tijekom šezdesetih godina dolazi do gradnje akumulacije Buško blato, čime se Livanjsko polje isušuje i spašava od cjelogodišnjih poplava, a voda sa naplavina usmjeruje u pravcu Buškog jezera. Usprkos poboljšavanju ekonomskih uvjeta u odnosu na vrijeme između dva svjetska rata, stanovništvo se mahom seoskih područja i dalje iseljava trbuhom za kruhom. Sukob u bivšoj Jugoslaviji ne zaobilazi ni Livno, gdje službeno počinje početkom proljeća 1992 napadom Četnika i artiljerijskim napadima iz pravca donjeg Livanjskog polja. U to vrijeme u gradu se formiraju prve postrojbe Hrvatskog Vijeća Obrane i HOS-a, te dolazi do obrane grada i odbijanja agresorskih napada. Poslije Daytonskoga sporazuma Livno je središte Hercegbosanske županije.

Gospodarstvo

Livno i njegova okolica nadaleko su poznati po livanjskom siru, čiju su recepturu prije stotinjak godina usavršili Austrijanci. Osim toga poznate su i livanjske ergele konja, rijeke bogate plemenitom ribom i rakovima, stočarska proizvodnja, a prije rata i industrija tkanina.

Slavni ljudi

- Alikadić, Bisera
- Anić, Zdravko
- Boban, Gordana
- Brkić, Hasan
- Dokić, Branko
- Džaja, Ivo
- Gotovac, Slavko
- Hasan Livnjak
- Hadži Jusuf Livnjak
- Jurkić, Gabrijel
- fra Karaula, Lovro
- fra Karaula, Marijan
- Kovač, Robert
- Kovač, Niko
- Ljuboja, Svetozar
- Manđeralo, Stipo
- Marijan, Davor
- Mioč, Pero
- Orman, Rapko
- Pervan, Anto
- Propadalo, Ivica
- Rosić, Momir
- starac Vujadin
- fra Sučić, Mihovil
- Sundečić, Jovan
- Šeremet, Ivo
- Šuker, Davor
- Šuker, Ivan
- Vlašić, Ivica
- Vrebac, Dževdet

Spomenici i znamenitosti

Znamenitosti grada: samostan Gorica s galerijom velikana bosanskohercegovačkog slikarstva Gabrijela Jurkića i Etnološkom zbirkom, stara gradska četvrt, koja nažalost ne uspijeva odoljeti naletima modernog vremena, s džamijama Glavica i Balaguša, Topovima, Vejs kulom ponad grada, Žitarnicom sa starom vijećnicom i gradskom česmom Milošnik, kao i izvor Dumana, stara livanjska groblja, Gimnazija, kupalište Ploče i Sturba.

Obrazovanje

U Livnu djeluju tri srednje škole, dvije osnovne gradske škole i 25 područnih odjeljenja. Glazbeno obrazovanje stječe se u nižoj glazbenoj školi.

Kultura

Sport

- [http://www.troglav-livno.com NK Troglav]
- [http://www.troglav-livno.com KK Livno]
- [http://www.aeroklub.livno.org Aero Klub Livno]
- [http://www.paragliding.livno.org Paragliding klub "Krila Livna"]

Politika

Na području Livna djeluje nekoliko političkih stranaka, od kojih su najznačajnije HDZBiH, HSP, SDP, HKDU, SDA, HSS i Stranka za BiH, no kao i u većem dijelu zemlje i njihovi se livanjski ogranci više bave politikanstvom, no pravom politikom za dobrobit svojih glasača i njihov ekonomski prosperitet.

Heraldika

Sturba Grb Livna prikazuje spomenik Kralju Tomislavu i Troglav, najviši vrh Dinare. Zelena podloga s tri valovite crte označava Livanjsko polje i tri rijeke. Zastava Livna je crvena sa dvije prijeko položene bijele trake. Grb se nalazi u sredini.

Vanjske poveznice

Kategorija:Gradovi BiH Kategorija:Općine BiH Category:Hercegbosanska županija

Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina (BiH) je država u Europi, na zapadu Balkana. Graniči s Hrvatskom i Srbijom i Crnom Gorom. Glavni grad je Sarajevo.

Povijest

Glavni članak: Povijest Bosne i Hercegovine U prvim stoljećima nove ere, Bosna je bila dio Rimskog Carstva. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali Bizant i zapadni nasljednici Rima. Slaveni su se naselili u 7. stoljeću, a Srbija i Hrvatska vladale su nad dijelovima Bosne u 9. stoljeću. Uz izuzetak današnjeg istoka Hercegovine i Humina većinom 10. i 11. stoljeća Bosnom vlada hrvatsko kraljevstvo. Tijekom 11. i 12. stoljeća vlast je preuzela kraljevina Ugarska. Srednjovjekovna bosanska politička jedinica (prvo banovina, a onda kraljevstvo) stekla je neovisnost oko 1200. godine. U 14. i 15. stoljeću broj stanovnika je teško odrediti, ali se pretpostavlja da je bio između 500.000 i milijun. Specifičnost srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma bijaše i Crkva bosanska, kojoj je pripadao nemali dio pučanstva (nemoguće je utvrditi kolik). Povjesničari smatraju da je većina stanovništva u tom razdoblju bila katolička, uz dio pravoslavnih na istočnijim područjima. Svi su bosanski vladari bili katolici (dinastija Kotromanić), dok su u neki najutjecajniji feudalci, kao Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Stjepan Vukčić Kosača bili krstjani, ili pripadnici Crkve bosanske. Bosna je ostala neovisna do 1463. godine, kada ju, bar njen veći dio, osvajaju Turci. 25. listopada 1478 posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je u Rimu. Dva netom spomenuta feudalca i njihova pripadnost Crkvi bosanskoj, a ne tursko osvojenje Bosne stvorili su bosansko kraljevstvo u njegovoj najvećoj slavi i prostornosti. Zaprema Bosne od strane Turaka nije bitno povećala površinu bosanskog kraljevstva kad se ima u vidu što su kao svoju dotu njih dvojica unijeli u bosansko kraljevstvo. Hrvoje Hrvatinić je podrijetlom Hrvat iz obitelji koja potječe iz roda Svačića, i sam kralj Tvrtko I spominje da mu je prišao Hrvoje "sa svojimi Hrvati" (Vidjeti rukopise u izdanju Veselina Masleše prikupljene od Maka Dizdara). Turska osvajanja proširila su granice bosanskog sandžaka, ali Bosna i Hercegovina uglavnom je ostala na onome što je legalnim putem dobila. Čak je i Bihać nekoliko desetljeća bio u Hrvojevim rukama, a Hrvoje je u jednom navratu uredovao i stvari između Griča i Kaptola. Tijekom turske vlasti, mnogi su stanovnici današnje Bosne i Hercegovine prešli na islam. Uzroci tom procesu su višestruki, no bitno se ne razlikuju od islamizacije susjednih zemalja, od Hrvatske do Bugarske. Prema tvrdnjama bosanskih franjevaca katoličko stanovništvu u momentu pada Bosne je brojilo oko 750, krstjansko 80, a pravoslavno oko 30 tisuća odraslih duša. Pred Srpsku invaziju, u Bosni i Hercegovini, četiri stotine godina kasnije, živio je u BiH jednak broj Hrvata svih uzrasta. Prihvaćanjem Islama mnogim je pravoslavnim i katiličkim konvertitima pružena prilika da dospiju do visokih časti na osmanskom dvoru, poput Velikih Vezira Mehmed-paše Sokolovića ili utemeljitelja i admirala turske mornarice Mehmed-paše Pialija, Hrvata iz Dalmacije. Turci su vladali Bosnom do 1878. godine, kad ona postaje protektorat Austro-Ugarske. Međutim, slavenski pokreti u susjednim državama radili su na ujedinjenju južnih Slavena. Prvi svjetski rat je počeo kad je austrougarski prijestolonasljednik ubijen u Sarajevu. Nakon raspada Austro-Ugarske, Bosna i Hercegovina je ušla u Jugoslaviju, da bi u 2. svjetskom ratu potpala pod NDH. Nakon rata je osnovana socijalistička Jugoslavija, unutar koje je Bosna i Hercegovina postala jedna od republika. BiH je proglasila suverenost u listopadu 1991. godine, a zatim je uslijedio referendum za razdruživanje iz Jugoslavije (veljača 1992.). Na referendumu se većina stanovništva odlučila za neovisnu Bosnu i Hercegovinu. Bosanski Srbi nisu izašli na referendum i uz potporu susjedne Srbije pokrenuli rat u Bosni i Hercegovini 1990-ih radi podjele po etničkom načelu. Na jednoj strani su se našli BiH-Hrvati, BiH-Muslimani i znatan broj BiH-Srba ( koji je ostao odan državi Bosni i Hercegovini ), a na drugoj Srbi iz BiH koji su se stavili na stranu velikosrpskih snaga. U početku su velikosrpske snage, ohrabrene početnim ratnim uspjesima, oslovljavale Bosnu i Hercegovinu kao "Srpska Republika Bosna i Hercegovina". Dobro organiziranom obranom od strane Hrvata, a kasnije i Muslimana ( koji su se ipak prekasno organizirali, što je tijek rata vrlo brzo pokazao ), srpsko napredovanje je zaustavljeno, apetiti su svedeni na "realniju" mjeru, pa su za svoju paradržavnu tvorevinu uzeli naziv Republika Srpska. 1993. se javljaju sukobi između BiH-Hrvata i BiH-Muslimana. Do konca godine sukob se rasplamsao, do te mjere, da su skoro sva ratišta tih dvaju naroda prema području kontroliranog od strane Srba se čak i umirila. Ipak, nisu na svim područjima Hrvati i Muslimani ratovali jedni protiv drugih, nego su se nastavili boriti jedni uz druge ( primjerice, Bihaćka krajina, Posavina i Usora). U ožujku 1994. godine Muslimani i Hrvati sklopili su sporazum o osnivanju bošnjačko-hrvatske Federacije Bosne i Hercegovine i konfederacije sa Republikom Hrvatskom. Tome je prethodilo primirje iz siječnja iste godine, sklopljeno između snaga Herceg-Bosne i snaga BiH - Muslimana odanih vladi Alije Izetbegovića, sklopljeno uz veliki utjecaj međunarodnih čimbenika. Nešto kasnije, vodstvo Muslimana uzima ime Muslimani-Bošnjaci za svoj narod. Ime se javljalo također i u obliku Bošnjaci-Muslimani te na koncu se koristi samo Bošnjaci. U američkom gradu Daytonu 21. studenog 1995. sve su zaraćene strane potpisale mirovni sporazum, čime je završio trogodišnji rat (konačni je sporazum potpisan u Parizu 14. prosinca 1995.). Daytonski sporazum podijelio je BiH na dva dijela - Federaciju BiH i Republiku Srpsku.

Politika

Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta i jednog distrikta. Entiteti BiH su:
- Federacija Bosne i Hercegovine
- Republika Srpska Distrikt je Brčko Glavni članak: Politika Bosne i Hercegovine Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima tri člana (jednog Bošnjaka, jednog Srbina i jednog Hrvata), koji se izmjenjuju na mjestu predsjednika predsjedništva svake 4 godine. Njih izravno bira narod (Federacija bira Bošnjaka i Hrvata, a Republika Srpska bira Srbina). Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština. Predsjedavajući zatim imenuje ministre. Parlamentarna skupština je zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine. Ima dva doma: Dom naroda i Predstavnički dom. Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Hrvata i 5 Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (5 Srba). Predstavnički dom se sastoji od 42 člana, od kojih se dvije trećine biraju u Federaciji, a jedna trećina u Republici Srpskoj. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima. Ima devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije, dva se biraju iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon konzultacija s predsjedništvom.

Karta Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina

Zemljopis

Glavni članak: Zemljopis Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina je smještena na zapadnom Balkanu, a graniči s Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu, te sa Srbijom i Crnom Gorom na istoku. Najveći dio teritorija čine planine i visoki krš, pokriveni šumama i pašnjacima. Najviši vrh: Maglić (2,386 m). Lučki grad Neum u Hercegovačko-neretvanskom kantonu je jedini izlaz na more. Klima je umjereno kontinentalna: topla ljeta i hladne zime.

Pokrajine u Bosni i Hercegovini

( abecednim redom ) Po povijesnom i zemljopisnom kriteriju, u Bosni i Hercegovini se nalaze ove pokrajine ( neke se i preklapaju međusobno, op.a. ):
- Bosna ( međe joj činu na sjeveru Posavina, na istoku rijeka Drina, na jugu rijeka Neretva, na zapadu rijeka Vrbas, na sjeveroistoku Semberija )
- Bosanska Krajina ( preklapa se sa Turskom Hrvatskom, naziv je uveden u 19. stoljeću )
- Cazinska Krajina ( od Une na zapad )
- Donji Kraji
- Hercegovina ( na sjeveru Završje i Neretva, na istoku Crna Gora, na zapadu Završje, na jugozapadu Sinjska i Imotska krajina, na jugu Dubrovačko područje )
- Posavina
- Semberija ( nizina na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, na sjeveru i istoku ju zatvaraju Sava i Drina )
- Turska Hrvatska ( kraj zapadno od rijeke Vrbas, južno od Save, sjeverno od Hercegovine ); i Cazinska Krajina je dio nje
- Završje ( Tropolje: Livanjski, Duvanjski i Glamočki kraj )

Županije (kantoni) Federacije Bosne i Hercegovine

Federacija Bosne i Hercegovine je podijeljena na 10 županija
- : # Unsko-Sanska # Posavska # Tuzlanska # Zeničko-Dobojska # Bosansko-Podrinjska # Srednjobosanska # Hercegovačko-Neretvanska # Zapadnohercegovačka # Sarajevska # Hercegbosanska Vidi i: Popis gradova u Bosni i Hercegovini

Gospodarstvo

Glavni članak: Gospodarstvo Bosne i Hercegovine Poslije Makedonije, Bosna i Hercegovina je bila najsiromašnija republika u socijalističkoj Jugoslaviji. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, a hrana se uvozila. I danas se vide posljedice centralnog planiranja gospodarstva, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za vrijeme socijalizma, u BiH je forsirana vojna industrija, pa je republika imala velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja. Tri godine ratovanja uništile su bosansko gospodarstvo i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Nakon mira, proizvodnja se malo oporavila 1996-98., ali rast se znatno usporio 1999. godine. BDP je i dalje duboko ispod razine 1990. godine. Nezaposlenost je 2002. godine iznosila 41%.

Stanovništvo

Poljoprivreda Glavni članak: Stanovništvo Bosne i Hercegovine Prema popisu iz 1991. godine, BiH je imala 44% Bošnjaka (koji su se tada deklarirali kao Muslimani), 31% Srba i 17% Hrvata, dok se 6% ljudi deklariralo kao Jugoslaveni. Religijska podjela uglavnom slijedi etničku: 88% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani, a 99% Srba su pravoslavci. Podaci su se otad znatno promijenili jer je u ratu poginulo između 60 tisuća i 200 tisuća ljudi, a pola stanovništva se preselilo. Prema podacima američke agencije CIA iz 2000. godine, BiH sadrži 48% Bošnjaka, 37.1% Srba, 14.3% Hrvata i 0.6% ostalih.

Kultura

Glavni članak: Kultura Bosne i Hercegovine

Vanjske poveznice

- [http://www.hrvatibh.com/ Tražilica Hrvata u BiH] Category:Države svijeta fiu-vro:Bosnia ja Hertsegoviina ja:ボスニア・ヘルツェゴビナ ko:보스니아 헤르체고비나 ms:Bosnia dan Herzegovina th:ประเทศบอสเนียและเฮอร์เซโกวีนา zh-min-nan:Bosna kap Hercegovina

Bašajkovac

Brdo kraškog sastava, koje se uzdiže sjevernoistočno od Livna, u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. U podnožju izvire kraška rijeka Bistrica. Na njegovim padinama se nalaze ostaci starih rimskih utvrda, kao i Gornji grad, koji svoje porijeklo vuče iz doba Osmanske vladavine. U sklopu fortifikacijskog zida nalazi se jedna od rijetkih očuvanih kula gradskog zida, popularna Veis ili Vujadinova kula. Category: Planine BiH category:Livno

Bistrica

Rijeka u u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, koja protiče kroz istočni dio Livanjskog polja. Bistrica je duga oko tri kilometra. Njen prvi kilometar protiče kroz grad Livno, nastavljajući put kroz Livanjsko polje. Pripada Jadranskom slivu rijeka. Tokom ljetnih mjeseci korito je uglavnom suho, za vrijeme jeseni nabuja od obilnih kiša. Izvire iz brda Bašajkovac, na izvoru Duman. Akcije poribljavanja zadnjih godina nisu urodile nekim većim plodom. category:rijeke BiH Category:Livno

Livanjsko polje

Livanjsko polje je kraška tektonska rasjedlina, okružena visokim, zimi vrlo surovim planinama, pruža se pravcem sjeverozapad-jugoistok s Buškim Blatom na jugoistoku i Ždralovcem na sjeverozapadu. Ždralovac je jedan uski prijevoj kojim Livanjsko polje, između zadnjih obronaka Dinare i Šatora, prelazi u Grahovo polje. Polje nalazi se u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i prostire se između kraških planina Dinare i Kamešnice na jugu, Tušnice na istoku, Cincara i Golije na sjeveru, te Šatora i Staretine na zapadu. Polje ima površinu od 405 km², dinarski je izduženo 65 km (najduže među kraškim poljima kod nas), prosječno široko 6 km (njegova najveća širina iznosi 12 km), te na prosječnoj visini od 720 metara iznad mora. Ispitivanja tla pokazuju da je Livanjsko polje tijekom neogena bilo pod vodom. Na samom se polju nalazi nekoliko zaostalih jezera, od kojih je Buško jezero najveća umjetna akumulacija u ovom dijelu kontinenta, a valja spomenuti i Brežinsko jezero na sjeverozapadu polja. Gradnjom akumulacije Buško Blato tijekom šezdesetih godina došlo je do promjene klime na širem području Livna. Duge i hladne zimske mjesece pune snijega, sa karakterističnim sjevernim vjetrom burom, zamijenile su pretežito kišovite zime, sa nešto smanjenom količinom padavina i duga, topla ljeta. Kroz Livanjsko polje protiče nekoliko rijeka-ponornica, koje pripadaju Jadranskom slivu rijeka. Najznačajnije su: Sturba, Žabljak, Bistrica, Brina, Plovuča, Jaruga, Ričina, koje su bogate ribom i rakovima, kao i mnogi ponori, odnosna vrela, omiljeno izletište Livnjaka u ljetnim mjesecima. Najveće mjesto Livanjskog polja je Livno, po kojemu je polje i dobilo ime, grad i središte općine sa oko 40.000 stanovnika. Livno je smješteno na sjeveroistočnom dijelu polja, pod brdom Bašajkovac. Najveća sela Livanjskog polja su: Guber, Grborezi, Podhum, Prolog, Čuklić, Zabrišće, Bila, Čelebić, Lusnić, Strupnić, Kovačić, Vrbica, Bojmunte. U polju uspijevaju kontinentalne povrtne kulture poput krompira i kupusa. Stočarstvom, posebno uzgojem krava i ovaca,te proizvodnjom mlijeka, odnosno livanjskog sira bavi se dobar dio žitelja Livanjskog polja.

Galerija slika

Image:Livanjsko polje1.JPG Image:Livanjsko polje2.JPG kategorija:Zemljopis BiH Category:Livno

Europa

Europa je kontinent čije granice određuju Atlantski ocean na zapadu, Sjeverno ledeno more na sjeveru, gorje Ural na istoku, Kaspijsko jezero, Kavkaz i Crno more na jugoistoku, te Sredozemno more na jugu. Europu neki nazivaju "potkontinentom", jer smatraju da zajedno s Azijom čini kontinent Euroaziju. Činjenica je da je Europa više kulturni nego zemljopisni pojam. Euroaziju

Porijeklo imena

"Europa" je ime jedne žene u grčkoj mitologiji, koju je oteo Zeus u liku bika. Ipak, mit ne objašnjava zašto je kontinent nazvan po njoj. U Grčkoj se taj pojam spominje prvi put u 6. stoljeću pr.n.e.. Čini se da su u početku tako zvali kontinentalni dio Grčke sjeverno od Korintskog zaljeva, a zatim i sve zemlje sjeverno od Sredozemnog mora. Postoji i drugo objašnjenje - da ime kontinenta dolazi od riječi ereb, koja na jednom semitskom jeziku znači "zalazak sunca". Naime, za semitske (bliskoistočne) narode, sunce zalazi nad Europom.

Povijest

Glavni članak: Povijest Europe Vrsta Homo naseljavala je Europu još prije milijun i pol godina. Kromanjonci su se pojavili prije 40,000 godina.
Stara Grčka se smatra kolijevkom europske kulture. Rimsko Carstvo, a s njim i kršćanstvo, ujedinilo je velik dio kontinenta s težištem na Sredozemlju. Nakon pada Rima i doseljavanja raznih naroda iz Azije, europski je napredak usporio tijekom razdoblja koje je poznato kao srednji vijek. Karlo Veliki je udario temelje jedne nove, zapadnije Europe, kojoj središte više nije u Rimu, ali i ona ostaje rascjepkana unatoč pokušajima njemačkih careva Svetog Rimskog Carstva. Riječ Europa se gubi, a umjesto nje prevladava pojam kršćanski svijet i jedinstveni pothvati u tom smislu (križarski ratovi, katedrale). Europa se redefinira u 16. stoljeću zbog renesanse i prekooceanskih kolonija. Nastaju jaka kraljevstva i budi se nacionalizam. Francuska revolucija i industrijska revolucija donose inovacije kojima će Europa u 19. stoljeću zavladati cijelim svijetom. Dva svjetska rata 20. stoljeća vode se najvećim dijelom na europskom tlu. Europa gubi svjetsku vlast i kolonije, a hladni rat stvara jaku podjelu na kapitalističku Zapadnu Europu i komunističku Istočnu Europu pod Sovjetskim Savezom. Nakon pada komunističkih režima 1990. godine, europske se zemlje naglo zbližavaju. Nastaje Europska Unija, politički i ekonomski savez koji obuhvaća veći dio kontinenta.

Zemljopis

Glavni članak: Zemljopis Europe Europa ima površinu od 10 392 855 km2, što je 7% svjetskog kopna. Reljef
Moglo bi se reći da je Europa poluotok koji se sastoji od više manjih poluotoka. Pretežno je nizinski, ali ima planinske lance u unutrašnjosti, na sjeveru i na jugu. Glavni planinski lanac su Alpe, a najviši vrh je Elbrus u Rusiji (5630 m). Srednja visina Europe iznosi 293m. Velike rijeke u središnjem dijelu su važni plovni putevi. Klima
Europa općenito ima umjerenu klimu i ravnomjerno raspoređena četiri godišnja doba.
Tri glavne klime su sredozemna na jugu, oceanska na zapadu i sjeveru, te kontinentalna u središnjem i istočnom dijelu. Osim toga, zapadni i sjeverni dio kontinenta grije Golfska struja.

Regije

Glavni članak: Regije Europe Europa se tradicionalno dijeli na pet zemljopisno-kulturnih područja:
- Jugoistočna Europa (s Balkanom)
- Istočna Europa
- Sjeverna Europa (Skandinavija i Baltičke zemlje)
- Srednja Europa
- Zapadna Europa Europa sadrži 45 država, koje su navedene ovdje.
Kartu europskih zemalja koje imaju stranicu na hrvatskom možete naći ovdje.

Stanovništvo

Glavni članak: Stanovništvo Europe Europa ima oko 730 milijuna stanovnika. Gustoća: 32 stanovnika po četvornom kilometru. Glavne religije: 55% katolici, 25% protestanti, 13% pravoslavci i 7% muslimani. Prosječna životna dob: 68.3 godine za muškarce i 77 godina za žene.

Jezici

Glavni članak: Jezici Europe Većina europskih jezika ima zajednički korijen u indo-europskom. Jezik koji je najviše utjecao na ostale jest latinski, koji je prvo bio službeni jezik Rimskog Carstva, zatim jezik crkve i napokon jezik intelektualaca, da bi danas nestao kao živi jezik, ali sačuvao se kao korijen tisuća riječi u svim europskim jezicima. Najveće jezične porodice Europe su slavenski, germanski i romanski jezici.U autohtone jezike Europe svakako spadaju Novogrčki i Albanski, a od jezičnih skupina, Ugro-finsku skupinu jezika kojima se govori u Mađarskoj i Finskoj. Najstariji jezici Europe su Baskijski,u Španjolskoj, Retoromanski u Švicarskoj i Gaelski jezik koji se još govori jedino u Wallesu.
- Link: http://www.eurolinguistix.com Category:Zemljopis als:Europa ja:ヨーロッパ ko:유럽 ms:Eropah roa-rup:Evropa simple:Europe th:ทวีปยุโรป zh-min-nan:Europa

Iliri

Iliri - narod indoeuropskog porijekla koji je negdje 1300 godina prije nove ere doselio područje današnje Hrvatske, te ostalih republika Druge Jugoslavije i Albanije. Taj je proces njihova doseljenja značio kraj za brončanodobske zajednice koje su prije njih živjeli u tim prostorima (koje na području Istre nazivamo Gradinjci). Rimskom okupacijom dolazi do deportacije dijela stanovništva i do postupne asimilacije ostatka. Dolaskom Slavena u ove krajeve, vjerojatno je samo u planinskim krajevima sačuvalo stanovništvo izvorno Ilirskog roda. Iliri nisu živjeli u organiziranoj državi, nego su živjeli u plemenskim zajednicama. Izuzetak je razdoblje od 250 p.n.e. - 167 p.n.e. kada su živjeli u organiziranoj državi, poznati su kraljevi Agron, Epulon i kraljica Teuta.

Ilirska plemena

Navedeni su nazivi na latinskom jeziku, za neka plemena su pored i nazivi na hrvatskom jeziku
- Abri
- Albanoi
- Amantini
- Andizetes
- Arbanitai
- Ardiaei
- Ardiani
- Arrianes
- Atitani
- Autariatae
- Azali
- Breuci
- Briges
- Bylliones
- Carni
- Catari
- Celegeri
- Chelidones
- Colapiani
- Cornacates
- Daesitiates
- Dalmatae - Dalmati
- Daorsoi
- Dardani
- Dassaretae
- Daversi
- Deraemestae
- Deuri
- Dindari
- Ditiones
- Docleatae
- Enchelaeae
- Eravisci
- Glintidiones
- Grabaei
- Histri - Histri
- Iapydes - Japudi
- Iasi
- Iapyges
- Kaones
- Labeatae
- Latobici
- Lopsi
- Maezaei
- Meslcumani
- Messapii
- Naransii
- Oseriates
- Parthini
- Penestae
- Pirustae
- Plearaei
- Sardeaties
- Scirtari
- Seleiitan
- Soirtones
- Taulanti
- Vardaei Kategorija:Povijest

Rat

Rat je organizirani sukob naoružanih ljudi, kao produženje politike država, nacija, klasa sredstvima oružanog nasilja u cilju ostvarivanja određene političke, gospodarske i druge dobiti. Rat je društvena pojava uvjetovana i povezana sa pojavom i razvitkom klasnog društva čiji su osnovni zakoni ujedno i opći zakoni razvitka rata. Osnovni sadržaj rata čini oružana borba, ali se rat ne svodi samo na nju, on je širi, složeniji jer uključuje i druge oblike borbe (političke, gospodarske itd.) koje imaju veliko značenje za pripremu i vođenje rata. " Rat nije ništa drugo do politika produžena drugim sredstvima " - Karl von Clausewitz

Podrijetlo, bit i karakter rata

Povijesno gledano, rat se javlja tijekom razvoja privatnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima, podjele društva na klase i pojave države kao organa i oruđa vladajuće klase.

Prvobitna zajednica

U prvobitnoj zajednici nije bilo ratova, Sukobi između rodova i plemena imaju neka obilježja rata, ali im je bit sasvim različita. U tim sukobima nije bilo izdvojene organizacije za vođenje rata, svaki član roda ili plemena je bio ratnik. Ti sukobi su bili zasnovani više na ovisnosti ljudi od prirode, iz potrebe za područjima u kojim se nalazi hrana ili zbog krvne osvete a ne na prisvajanju tuđeg vlasništva ili za pribavljanje radne snage. U tim sukobima nije bilo zarobljenika i iskorištavanja pobjeđenih. Sa razvitkom prvih oblika državnih organizacija javlja se i vojska, kao posebna izdvojena organizacija unutar države zadužena za vođenje rata s vanjskim neprijateljom ili ovladavanjem otpora unutar države.

Robovlasničko društvo

U robovlasničkom društvu gospodarstvo se zasniva na iskorištavanju roba, koji je njeno osnovno oruđe, i ne može se razvijati bez stalnog priliva novih robova. Zbog toga, robovlasnička država ih nabavlja prvenstveno ratom: pokoravanjem okolnih plemena koji još nemaju državnu organizaciju, ratovima sa drugim robovlasničkim državama, kojim se u slučaju pobjede pribavljaju ne samo robovi već i drugi ratni plijen i proširuje teritorij (Egipat, Rimski imperij, pohodi Aleksandra Velikog). Ti ratovi su često uzrokovali ustanke i pobune robova(prvi, drugi i treći robovski rat). Pripadnici vladajuće klase međusobno se bore oko vlasti i moći, brže bogaćenje i uzrokuju građanske ratove. U vrijeme stvaranja robovlasničkih država, najveći dio čovječanstva još se uvijek nalazio na niskom stupnju razvitka, pa su i vojske bile male a oružje jednostavno.

Feudalno društvo

U feudalizmu države vode ratove radi porobljavanja i pljačke, teritorijalnog proširenja, stjecanja novih posjeda i iskorištavanja kmetova. Među najveće ratove ovog karaktera spadaju ratovi franačke države pod Karlom Velikim, turska osvajanja itd. Ciljevi tih ratova su imali i dinastičko obilježje kao npr. Stogodišnji rat. Međusobnih ratova feudalaca ili grupa feudalaca oko prevlasti i proširivanja teritorija na račun suparnika bilo je mnogo u razdoblju ranog feudalizma kad je rascjepkanost bila najveća (Italija, Francuska, Rusija). Takvi ratovi, samo krupnih razmjera su obilježje i kasnijeg razdoblja, poznatog kao kasni feudalizam (Ratovi dvaju ruža). Razdoblje feudalizma su potresali i seljački ratovi. Feudalno iskorištavanje učinilo je položaj kmeta vrlo teškim i tjeralo ga na borbu, i to pogotovu onda kad se pojavljuju i robno-novčani odnosi, pa se kmetu i nametnu teške novčane obveze.( Jacquerie u Francuskoj 1358. godine, husitski ratovi u Češkoj 1419 - 1436. godine, veliki seljački rat u Njemačkoj pod vodstvom Thomasa Müntzera, Dožina (György Dozsa) u Mađarskoj 1514. godine, buna Ivana Bolotnjikova 1606. - 1607. godine, Hvarska buna 1510. - 1514. godine, slovenske seljačke bune u 15. i 16. stoljeću, Velika seljačka buna u Hrvatskoj 1573. godine. Razvitak gospodarstva i povećanja bogatstva dovodi i do pojave plaćeničkih vojski, koji vode rat za račun onog koji ih plaća.

Kapitalizam

Buržoazija kao nosilac i pokretač novih gospodarstvenih, društvenih, socijalnih i političkih odnosa u kapitalističkom društvu vodi antifeudalne i revolucionarne ratove u cilju nadilaženja feudalne racijepkanosti, i stvaranju nacionalnih država kao novog, pogodnijeg oblika razvitka kapitalističkog gospodarstva. Najpoznatije revolucije tog doimperijalističkog razdoblja su: nizozemska revolucija (Rat protiv Španjolske 1566 - 1609. godine), francuska revolucija, Američki rat za nezavisnost itd. U ovom razdoblju dolazi i do čestih ratova između država ili koalicija država za hegemoniju, kao posljedica neravnomjernog razvitka kapitalizma u raznim zemljama i njihovih različitih interesa u borbi za trgovinsku, pomorsku, kolonijalnu i drugu premoć (između Nizozemske i Engleske, Nizozemske i Francuske, Engleske i Francuske, sedmogodišnji rat 1756. - 1763. godine, Krimski rat 1853. - 1856. godine.). Osim toga, vode se i ratovi za nacionalno ujedinjenje (Italija, Njemačka), ratovi za nacionalno oslobođenje (ratovi protiv Napoleona 1802. - 1814. godine), ratovi balkanskih naroda protiv Turske, Grčki rat za oslobođenje 1821. - 1829.). U 17. i 18. stoljeću kao rezultat kolonijalnih ratova, stvaraju se ogromni kolonijalni imperiji kapitalističkih europskih država. Kolonijalni ratovi imaju krajnje reakcionarnu ulogu, jer su lišili mnoge narode političke neovisnosti i uzrokovali su oslobodilačke ratove naroda kolonija (Indija, Indonezija, Alžir, Meksiko, Kuba, Filipini itd.) U ovom razdoblju javljaju se i prvi građanski ustanci i ratovi koje, proletarijat vodi protiv buržoazije. (Pariška komuna) Imperijalistički ratovi za kolonije su naslijedili ratove predimperijalističkog razdoblja. Potreba za kolonijama i sirovinama su prerasli nacionalne okvire i pretvorili se u borbu imprijalističkih sila za podjelu svijeta, novih teritorija, tržišta i izvoz kapitala (španjolsko-američki rat 1898. godine, burski rat 1899. - 1902. godine, rusko-japanski rat 1904. - 1905. godine), što je i uzrokovalo i Prvi svjetski rat, koji izbija u uvjetima narušene ravnoteže među imperijalističkim državama.

Teorije o ratu

Još u antičkom dobu, grčki filozofi idealisti, su tvrdili da je rat prirodno stanje duha (Platon) i prirodan način stjecanja imovine (Aristotel). Objema tezama su se pravdale ratovi robovlasničke klase i predstavljale izraz njenjih interesa. U srednjem vijeku crkva je kao najjači feudalac bila nositelj i stvaratelj religiozne ideologije, prema kojoj su ratovi izraz božje volje, natprirodne pojave pred kojim je čovjek nemoćan. U to ime, crkva vodi i Križarske ratove i time prikriva njihov pravi karakter. Buržoasko razdoblje donosi i šira objašnjenja rata. Mnogi napredni mislioci, znanstvenici, filozofi i dr. su bili protivnici rata kao sredstva za postizanje cilja i borili se protiv toga (Immaneul Kant, Montesquieu, Voltaire, Rousseau, Fichte, Herder i dr.), vjerujući da zdrav ljudski um može spriječiti rat. U ovom razdoblju se javljaju tri različite teorije promatranja rata:
- idealističke,
- etičke i
- geopolitičke.
- Mnogi buržoaski idealisti – Hobbes, Leibnitz, Jaspers i drugi, objašnjavali su porijeklo rata biološkim uzrocima. (socijaldarvinizam). Oni su uspoređivali rat sa zakonitostima koji vladaju u životinjskom svijetu, i smatrali da je rat uvjet društvenog opstanka na isti način kao i što je borba za opstanak uvjet za postojanje u prirodi.
- Hobbes je objašnjavao vječnost i neizbježnost ratova samo čovjekovom prirodom, a ratno stanje jedinim zakonom u odnosima država i vlada.
- Leibnitz, pak smatra da vječni mir nije moguć na ovom svijetu i da bi doveo do umrtvljavanja prirode, do neobnavljanja života i do zastoja u razvitku. Rat je urođeno stanje čovjeka, jer u osnovi njegova života , kao i u osnovi svakog drugog živog bića, je borba za opstanak i zato je čovjek čovjeku vuk.
- Rasna teorija je najgrublji vid ove biološke teorije, jer uzroke rata objašnjava prirodnom nejednakošću. U ovoj rasnoj teoriji se istakao njemački ideolog najreakcionarnijeg dijela njemačke buržoazije Nietsche, koji je isticao nadmoć arijevske rase.
- Etičke teorije (Hegel, Proudhon, Fuller i drugi) smatraju da je rat progresivna pojava koja pozitivno utiče na moral ljudi i naroda i bez koje se ne može ni zamisliti postojanje i razvitak društva, jer moralno stanje naroda doprinosi izobrazbi jakih ličnosti i nacija kojima je predodređena povijesna uloga. Rat čuva narode od truljenja i je najbolje sredstvo za liječenje naroda.
- Engleski svećenik Malthus je razvio teoriju da je rat neminovan za ograničavanje pretjeranog porasta stanovništva jer uništava suvišno stanovništvo i održava ravnotežu između sredstava za život i broja stanovnika.
- U 20. stoljeću se rađaju nove, geopolitičke teorije kao pokušaj opravdanja imperijalističkih ratova (Haushofer, Mackinder i drugi). Oni objašnjavaju porijeklo rata zemljopisnim položajem pojedinih naroda: pomanjkanjem životnog prostora i borbom za prostor, nepogodnošću i potrebom promjene granice i sl. Geopolitika se i danas često upotrebljava za opravdanje ratnih priprema. Osim ove tri teorije javljaju se i neki drugi pravci u objašnjavanju porijekla rata kao što su subjektivizam (rat je tragedija pogrešaka), kozmopolitizam, pacifizam itd. Ipak, u današnje vrijeme najviše navođeni teoretičar o ratu je Carl von Clausewitz. Clausewitz je napiso djelo "O ratu" u kojem je objasnio svoja viđenja odnosa između politike i rata. Odredio je pojam apsolutnog rata. Po njemu se pojam borba poistovjećuje sa pojmom rata, gdje upotreba oružanih snaga nije ništa drugo do organizacija određenog broja bojeva. Clausewitz smatra obranu jačim vidom borbe od napada, jer po njemu rat počinje obranom, jer ako se napadnuti ne brani ne može doći ni do rata. Tu tezu on izvodi iz taktike i prenosi je u strategiju što je bilo sasvim neobično u to vrijeme, pa ga mnogi i kritiziraju. Moralne snage su u središtu Clausewitzeve ideje o ratu, jer samo fin, prodoran razum može u toj oblasti osjetiti istinu. Clausewitzeva strategija vođenja rata, međutim, ne prelazi europski kontinet i ne zahvata odnose snaga na moru iako su imali izvanredne utjecaje na Napoleonove ratove

Podjela ratova

- prema prostoru djelovanja, i upotrebi ratnih sredstava i oružja:
- totalni rat (opći, globalni, svjetski rat)
- ograničeni rat
- lokalni rat
- prema karakteru rata:
- oslobodilački rat
- obrambeni rat
- građanski rat
- imperijalistički rat
- kolonijalni rat
- vjerski rat
- prema vrsti oružja:
- nuklearni rat
- konvencionalni rat
- prema pokretljivosti:
- manevarski rat
- pozicijski rat Drugi oblici rata:
- hladni rat
- psihološki rat
- koalicioni rat
- gerilski rat

Rat i pravo

Rat kao društvenu pojavu regulira i pravo (međunarodno javno i ratno pravo). Pravni pojam rata je uži od njegovog općeg pojma. Rat je oružani sukob između dvije ili više država, uzrokovan voljom jedne od njih, uz potrebu prinudnih mjera kojim svaka zaraćena snaga pokušava nametnuti svoju volju protivniku. 1928. godine rat je bio odobravan po međunarodnom ratnom pravu, jer je svaka neovisna država imala pravo na vođenja rata. 27. kolovoza 1928. godine je rat po prvi put u povijesti zabranjen Pariškim paktom, gdje su se države, potpisnice tog ugovora odrekle prava na rat i obvezale da u njihovim međusobnim odnosima neće pribjeći ratu. Međutim ova obveza je važila samo za potpisnice ugovora, pa je rat i dalje bio pravno dopušten. Problem ovog ugovora je to što nije jasno odredio pojam pravične samoobrane, napada ili obrane. Stoga je uvijek postojala mogućnost da se napadački rat proglasi obrambenim kako bi se opravdala njegova potreba. Na taj je način i Njemačka, iako potpisnica pakta, počela Drugi svjetski rat. Povelja UN iz 1945. konačno zabranjuje rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sporova i nacionalne politike. Članice UN su se obvezale da neće upotrebljavati silu ili prijetiti silom koja bi bila usmjerene protiv političke ili teritorijalne neovisnosti bilo koje države, da će sve sporove i sukobe rješavati jedino i isključivo mirnim putom, da će pružiti pomoć svakoj napadnutoj članici, da će se uzdržati od pružanja pomoći svakoj državi protiv koje UN preuzmu neku prinudnu mjeru. Iako zabranjuje rat, povelja UN ipak dopušta urođeno pravo na pojedinačnu i zajedničku samoobranu u slučaju oružanog napada protiv nekog člana Ujedinjenih naroda, dok Savjet sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti.

Povezani pojmovi

- Popis ratova
- Vojna povijest
- Ženevska konvencija
- oružani sukob
- zaraćene strane
- ratno stanje category:povijest category:politika Category:Ratna vještina ja:戦争 ms:Peperangan simple:War

Iliri

Ilirska plemena

Dalmacija

Stari vijek

Ime Dalmacija spominje se prvi put na epigrafskim spomenicima i u djelima rimskih pisaca u vrijeme rimskih osvajanja istočne obale Jadrana na prijelazu iz 1. st. pr. Kr. u 1. st. po Kr. Rimljani su Dalmacijom nazvali provinciju, dio Ilirika, koja se protezala uz istočnu obalu Jadranskog mora od rijeke Raše na sjeverozapadu do rijeke Drine na istoku i Budve na jugoistoku. U zaleđu je provincija obuhvaćala veći dio Gorske Hrvatske te današnje Bosne i Hercegovine. Stotinjak kilometara južnije od Save protezala se granica s provincijom Panonijom. Na tom su području živjeli narodi ilirskoga kulturnog kruga: Liburni, Japodi, Dalmati, Daorsi, Ardijejci, Plereji, Mezeji, Desitijati, a dijelom Autarijati i Enheleji. Nije neobično da je cijeli prostor nazvan po Dalmatima, jer su oni Rimljanima pružali najodlučniji otpor do konačne "pacifikacije" 9. god. po Kr. Na njihovom je tlu podignuta i Salona, dalmatinska metropola i jedan od najvećih gradova Rimskog Carstva. Ovako definiran zemljopisni pojam Dalmacije u starom vijeku egzistirao je do 7. st. Kada je 395. god. car Teodozije podijelio Rimsko Carstvo na zapadni i istočni dio Dalmacija je ostala u okvirima zapadne polovice Carstva, što će kasnije imati brojne implikacije. Stanovitu je posebnost unutar Dalmacije imala Liburnija sa središtem u Zadru, a to se ime spominje još i u vrijeme hrvatskih narodnih vladara početkom 9. stoljeća.

Srednji vijek

Dolaskom germanskih i slavenskih etničkih valova na tlo Dalmacije započinje njeno teritoijalno pulsiranje. Rimska se vlast povlači u jače utvrđene gradove uz jadransku obalu i na većim otocima. U vrijeme dolaska Hrvata Dalmaciju de facto čine tek neki veći gradovi (s uskim prstenom poljoprivrednih površina neposredno uz gradske zidine) na istočnojadranskoj obali i otocima koji priznaju vlast bizantskog cara: Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir i Kotor. Uskoro se navedenim gradovima pridružuju Split i Dubrovnik (baštineći urbanu tradiciju Salone i Epidaurusa). Bizant je navedene gradove ustrojio u temu, vojno-upravnu jedinicu sa središtem u Zadru. Od tada je Zadar glavni grad Dalmacije, a to će ostati sve do 1918. (kada ga je na temelju tajnoga londonskog ugovora okupirala Italija). Bizantski su gradovi postali žarišta romanske kulture, latinskog jezika i kršćanske vjere u slavenskom (hrvatskom) okružju. Uskoro je sa zaleđem oživjela diplomatska, gospodarska i kulturna suradnja. Dobrim dijelom se kršćanstvo širilo u dubinu hrvatskoga teritorija upravo iz dalmatinskih gradova, bez obzira na mijene crkvene velevlasti (Rima i Carigrada). U državnim kancelarijama Bizanta, drugih europskih država, ali i rimske kurije de iure zadržano je starovjekovno poimanje teritorijalnog obuhvata Dalmacije, s kojim se podudara i crkveno-teritorijalni ustroj splitske metropolije potvrđen (ili utvrđen) splitskim crkvenim saborima 925. i 928. god U vrijeme vladavine kralja Tomislava (poč. 10. st. - 928.) po prvi put su u osobi vladara objedinjene bizantski gradovi na obali sa ostalim dijelom Hrvatske, a čvršća veza između Hrvatske i bizantskih dalmatisnkih gradova u punom smislu zaživjela je tek za vrijeme kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1074.), kralja Hrvata i Dalmatinaca. Dalmatinski su gradovi tijekom srednjeg vijeka postupno pohrvaćivani (pa tako, primjerice, kralj P. Krešimir IV. za Čiku, istaknutu pripadnicu zadarskoga patricijata, može kazati kako je ona "... mea soror"). Koristeći slabljenje Hrvatske krajem 11. st. Mletačka Republika je nastojala preuzeti političku kontrolu nad istočnom obalom Jadrana. God. 1000. .Mletačka Republika bez većeg otpora osvaja dalmatinske gradove i otoke i od tada, uz kraće prekide, postaje vodeća velevlast u Dalmaciji (i na Jadranu) do 1797. god. Iz čvrstog zagrljaja Mletaka s pomoću vještih diplomatskih manevara uspješno se istrgnuo Dubrovnik. Najdulje razdoblje nesmetane vladavine ugarsko-hrvatskih kraljeva nad Dalmacijom, odnosno nad dalmatinskim gradovima s pripadajućim teritorijima na otocima i u kopnenom zaleđu bilo je od 1358. (nakon Zadarskog mira) do 1409. To je doba procvata dalmatinskih komuna, posebno Zadra, Šibenika, Trogira, Splita i Dubrovnika, kada ti gradovi postaju jezgre dinamične strukture cijele regije. Osvajanja bosanskih vladara hrvatske krvi krajem 14. st. nisu bitnije utjecala na komunikaciju između dalmatinskih gradova i njihova zaleđa niti na međusobnu komunikaciju pojedinih gradova (jer se ona najvećim dijelom odvijala putem mora).

Novi vijek

Dinastički sukobi u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu značajno su slabili središnju kraljevsku vlast što se očitovalo snažnim centripetalnim težnjama rubnih pokrajina. S tim se prilikama ponajviše okoristila Mletačka Republika, koja je s pomoću diplomatskih (sramotna Ladislavova prodaja prava na Dalmaciju za 100 000 dukata) i vojnih pothvata postupno ovladala najvećim dijelom Dalmacije (primorskim gradovima i otocima) s izuzetkom Dubrovačke Republike. Mletački posjed u Dalmaciji bitno je smanjen osvajanjima osmanlijskih Turaka krajem 15. i tijekom 16. st. Dalmaciju sredinom 16. st. ponovno čine samo primorski gradovi i otoci od Zadra do Kotora i Budve). Kartografski izvori 17. st., slijedeći državno-pravna shvaćanja toga doba, prostor Dalmatinske Zagore i zapadni dio Hercegovine nazivaju Turskom Dalmacijom (slično se prostor sjeverozapadne Bosne naziva Turskom Hrvatskom). Mletačka osvajanja krajem 17. st. poput kvasca pridonijela su povećanju prostornog obuhvata Dalmacije. U ratu od 1688. do 1699. osvojeni su Knin, Sinj, Vrlika, Vrgorac, Metković i Herceg Novi, pa se granica mletačkih i turskih posjeda pomiče na Liniju Grimani (aquisto nuovo). U ratu od 1715. do 1718. Mletačka Republika je proširila posjed u Dalmaciji osvajanjem Imotske krajine i manjih područja u Boki kotorskoj (aquisto nuovissimo). U novonastalim okolnostima Dubrovačka je Republika, da ne bi izravno graničila s Mletačkom Republikom, ustupila Osmanlijskom Carstvu izlaz na more kraj poluotoka Kleka (Neum) i u području rječice Sutorine u Boki. Taj će politički potez kasnije imati uglavnom negativne posljedice jer je narušen kontinuitet hrvatskoga povijesnog teritorija. Granice Dalmacije utvrđene Linijom Mocenigo 1718. (s područjem Dubrovačke Republike) do 1918. su ostale nepromijenjene. Mletačka osvajanja rezultirala su objedinjavanjem socio-zemljopisno razlitičog prostora. U vrijeme osmanlijske uprave izmijenjena je etnička struktura stanovništva, koja je potencirala postojeće razlike. To se dobro može pratiti i na temelju povlačenja čakavskog narječja unutar gradskih zidina primorskih gradova i na otoke, dok se u prostoru Ravnih kotara, Bukovice i Zagore širi štokavsko narječje. U Zagoru što doseljavanjem, što izgnavanjem, a što bijegom, doseljava se štokavsko hrvatsko stanovništvo iz Turske Hrvatske, Bosne, Hercegovine i Završja, katoličko i pravoslavno vlaško stanovništvo, i pravoslavno srpsko stanovništvo. Osim jezičnih i vjerskih razlika, do izražaja dolaze i socio-kulturološke razlike. Jasno se diferenciraju dva kulturna sloja: otočni i primorski prostor sredozemne uljudbe te zaleđe s naglašenim elementima dinarske patrijarhalne kulture. Dioba na Bodule, Primorce i Vlaje samo je šaljiv ili/i primitivni odraz navedenih razlika (kod Splita kao posebnu vrstu ljudi valja spomenuti Poljičane). Bogatstvo različitosti pojedinih dijelova Dalmacije danas čini dragocjeno kulturno blago hrvatskoga nacionalnog bića.

Napoleonski ratovi

Dalmacija je u političkom smislu konačno ujedinjena u vrijeme napoleonskih ratova. God. 1806. francuska je vojska umarširala u Dubrovnik, a 1808. Republika Sv. Vlaha je ukinuta, a njen teritorij pripojen Dalmaciji. Nakon pada Napoleona, odredbama Bečkog kongresa 1814. i 1815. god. Dalmacija je pripojena Austrijskoj Carevini. Kako bi što više integrirala dalmatinski prostor od otoka Paga do Budve (a od 1878. do rijeke Željeznice nadomak Bara) bečki je dvor ustrojio zasebnu krunsku cjelinu Kraljevinu Dalmaciju te jedinstvenu zadarsku crkvenu pokrajinu (metropoliju), kojoj su podređene sve dalmatinske biskupije uključujući Split i Dubrovnik, drevna nadbiskupska središta. S određenom retencijom u odnosu na narodni preporod u Banskoj Hrvatskoj u Dalmaciji se nacionalna svijest razvija posebno od 60-h godina 19. st. U Dalmaciji dolazi do nacionalne integracije većinskoga hrvatskog stanovništva, koja nadilazi lokalne razlike i specifičnosti. Kao odgovor na hrvatske nacionalne težnje, posebno one za ujedinjenjem s ostalim hrvatskim zemljama i uvođenjem hrvatskoga jezika u škole i javne ustanove, razvija se autonomaštvo, predvođeno uglavnom manjinskim, ali gospodarski jakim talijanskim stanovništvom. U kninskom kraju i Boki kotorskoj sve više jača srpski (manjim dijelom i crnogorski) nacionalni element. Dalmatinski sabor (pokrajinski parlament) te carsko i kraljevsko namjesništvo (vlada) u Zadru dugo su bile u rukama autonomaša nasuprot narodnjacima i pravašima (Pavlinović, Klaić, Ljubić, Biankini). Velika pobjeda hrvatske Dalmacije izvojevana je u Dalmatinskom saboru 1884. kada je hrvatski jezik uveden kao službeni jezik cijele uprave.

Poslije prvog svjetskog rata

God. 1918., nakon pada Austro-Ugarske Monarhije, nastupaju krupne promjene. Od 1918. Dalmacija kao političko-zemljopisni pojam više ne postoji. Italija je okupirala Zadar i Lastovo, a talijanska okupacija potvrđena je Rapallskim ugovorom 1920. Dalmaciji je vojno-političkim potezom "odsječena glava". Kraljevska vlada u Beogradu nastavila je parceliranje Dalmacije, očito s ciljem diseciranja hrvatskoga nacionalnog teritorija. Uredbom o podjeli zemlje (Kraljevine SHS) na oblasti 1922. Dalmacija je podijeljena na Splitsku i Dubrovačku oblast, a prostor Boke kotorske je izdvojen iz Dalmacije, kojoj je stoljećima pripadao, i pripojen Zetskoj oblasti. God. 1929. najveći je dio Dubrovačke oblasti pripojen Zetskoj banovini, a ostatak Dalmacije je činio Primorsku banovinu sa središtem u Splitu. Korčula je 1931. izuzeta iz Zetske i pripojena Primorskoj banovini, a 1939. Primorska banovina i dubrovački kraj ulaze u sastav Banovine Hrvatske. Nakon previranja u Drugom svjetskom ratu cijeli je prostor povijesne Dalmacije, definirane nakon mletačko-turskih sukoba i ukinuća Dubrovačke Republike, ušao u sastav Hrvatske i Jugoslavije. Boka kotorska ostala je izvan granica Hrvatske i pripojena je Crnoj Gori.

Poslije drugog svjetskog rata

Brojne promjene upravno-teritorijalnog ustroja Hrvatske od 1945. do 1990. nisu više obnavljale jedinstvenu Dalmaciju, iako je takva tendencija bila prisutna osnivanjem velikoga Kotara Split te konceptima regionalizacije koji su redom u prostoru Dalmacije forsirali splitsku makroregiju. Suvremena županijska podjela Republike Hrvatske dezintegrirala je prostor Južne Hrvatske na četiri županije, od kojih, bez svrhovitog i smislenog razloga, samo jedna nosi dalmatinsko ime (Splitsko-dalmatinska županija; analogno je s Požeško-slavonskom županijom). Suvremeni regionalni razvoj Južne Hrvatske ukazuje na zaključak kako Dalmacije zapravo više nema! Izvan je funkcionalnog utjecaja Splita, najvećeg gradskog središta u prostoru Dalmacije, osobito grad Zadar, koji gravitacijskim silnicama integrira zemljopisni profil otoci – Ravni kotari i Bukovica – Velebit – južna Lika. Centripetalni su učinci u odnosu na Split izraženi i u prostoru Dubrovnika (osim Donjoneretvanskog kraja). Povijesni pojam Dalmacija politički i funkcionalno ne živi gotovo cijelo stoljeće, a čini se da danas nije ni opravdan, bar ne u obliku u kojem bi to bio gravitirajući prostor jednoga grada. Ostaje međutim, pitanje izjašnjavanja o regionalnoj pripadnosti stanovnika Južne Hrvatske, i to ono koje nije (samo) kolokvijalno (primjerice, na razini Zagorci – Dalmatinci, Purgeri – Dalmatinci i sl.). Sv. Augustin je kazao: "Rim, što je to drugo nego Rimljani sâmi?". Moglo bi se slično reći i za Dalmaciju: "Dalmacija, što je to drugo nego Dalmatinci sâmi?". Možda bi određene zaključke trebalo izvoditi iz činjenice kako regionalne stranke (s manje ili više izraženim autonomaškim idejama) u Južnoj Hrvatskoj imaju podršku iznimno maloga dijela biračkoga tijela (za razliku od Istre). U svakom slučaju, Dalmacija je povijesno-zemljopisno činila dinamičnu odrednicu južnog dijela hrvatskoga nacionalnog prostora. Suvremena Hrvatska baštineći starovjekovnu, srednjovjekovnu i novovjekovnu Dalmaciju čini dio sredozemne europske uljudbe. U kulturnom i povijesnom smislu Dalmacija je kao pojam i zemljopisno ime neosporna i nezamjenjiva, ali s gospodarskoga i političkog aspekta ona sve manje funkcionira kao jedna cjelina. http://bs.wikipedia.org/wiki/Image:Koludarac2.jpg#filehistory Kategorija: zemljopis Hrvatske ja:ダルマチア

Bog

Bog je u religijskom vjerovanju najviše i svemoguće biće. Category: Religija

Livanjsko polje

Galerija slika

Image:Livanjsko polje1.JPG Image:Livanjsko polje2.JPG kategorija:Zemljopis BiH Category:Livno

Hrvati

Hrvati su narod u skupini južnih Slavena koji uglavnom nastanjuje područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine (gdje su jedan od konstitutivnih naroda). Znatne hrvatske manjine žive u Vojvodini (od toga najviše u Bačkoj i Srijemu, ali ima hrvatskih sela i u Banatu) i austrijskoj pokrajini Gradišće, u Mađarskoj, u zapadnim pograničnim područjima i pokrajinama Zala, Baranja i Bacs-Kiskun, te u Sloveniji, u pograničnim područjima prema Hrvatskoj, od kojih nešto značajnije u Beloj Krajini. Hrvati se često određuju kroz vezanost uz katoličanstvo i hrvatski jezik. hrvatski jezik Hrvata ima oko četiri milijuna u Hrvatskoj i oko 600 000 u Bosni i Hercegovini, te oko 100,000-200,000 u ostalim zemljama bivše SFRJ, te u Gradišću u Austriji. Njihov broj u inozemstvu se može samo procijeniti, ali pretpostavlja se da u iseljeništvu živi barem jednako mnogo Hrvata kao u domovini,no to bitno zavisi o mjerilima po kojima možemo nekoga smatrati Hrvatom. Naime velikom većinom potomci naših iseljenika NE GOVORE naš jezik. Najveće emigrantske skupine žive u Zapadnoj Europi, ponajviše u Njemačkoj, a zatim u Italiji, Švedskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji itd. Od drugih kontinenata, Amerika ima najbrojniju hrvatsku populaciju, i to u Sjedinjenim Državama (Ohio, Kalifornija; Pittsburgh je do pred raspad SFRJ bio drugi grad na svijetu po broju Hrvata) i Kanadi (Mississauga), kao i u Argentini, Čileu (krajnji sjever, zatim oko Santiaga i na jugu na Ognjenoj zemlji), Peruu, Brazilu i Boliviji. Postoje i važne hrvatske manjine u Australiji (Perth, Sydney) i Novom Zelandu, kao i u Južnoj Africi. Zaštitnik Hrvata je sveti Josip.

Podrijetlo Hrvata

Podrijetlo Hrvata prije velike seobe naroda nije sigurno. Jedna teorija kaže da Hrvati potječu iz stare Perzije, današnjeg Irana. Prvi navod njihova imena, Horovathos, nalazi se na dva kamena ispisana grčkim pismom iz 200. godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Oba kamena se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Petrograda. Početkom 7. stoljeća, Hrvati su napustili područje sjeverno od Karpata i istočno od rijeke Visle (tzv. Bijela Hrvatska) i naselili se na zapadnim Dinaridima. Vidi: Povijest Hrvata Genetika kaže da većina današnjih Hrvata ima miješani genotip sličan ostalim Slavenima, ali glavna skupina gena specifičnog je genetičkog podrijetla, naslijeđenog od predslavenskih stanovnika Hrvatske i Bosne. Vidi: Genetičko podrijetlo Hrvata

Hrvati u svijetu

- Bosna i Hercegovina...472,000
- Sjedinjene Države...252,000
- Njemačka...231,000
- Čile...130,000
- Srbija i Crna Gora...114,000
- Rumunjska...80,000
- Australija...70,000
- Kanada...62,000
- Austrija...60,000
- Madžarska...32,000
- Švedska...26,000
- Italija...23,000
- Švicarska...23,000
- Libija...16,000
- Makedonija...4,000
- Argentina...3,600
- Urugvaj...3,300
- Češka...3,000
- Novi Zeland...2,400
- Slovačka...1,100
- Ukrajina...5,000
- Danska...500
- Rusija...500 -prema Joshua projektu (osim za Čile).

Gradovi sa značajnijom koncentracijom Hrvata

Kriterij koncentracije je bio velik apsolutni broj Hrvata i/ili značajan postotak Hrvata. Kao stanovnici su uzeti trajno naseljeni i stanovništvo "na privremenom radu". Hrvatska: Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Varaždin Bosna i Hercegovina: Mostar, Sarajevo, (prije srpske agresije, i Banja Luka) Srbija: Subotica, Sombor, Beograd Crna Gora: Kotor, Tivat Mađarska: Budimpešta, Pečuh Austrija: Beč, Željezno (Eisenstadt) Italija: Trst, Milano Njemačka: München, Stuttgart, Berlin, Mainz Sjedinjene Američke Države: Pittsburgh, Chicago, Cleveland, New York, Fresno, San Pedro, Los Angeles Kanada: Toronto Čile: Punta Arenas, Santiago Argentina: Buenos Aires, Rosario Brazil: JAR: Australija: Sydney, Melbourne, Perth Novi Zeland: Auckland category:Bosna i Hercegovina