:: wikimiki.org ::

Opera

Opera

Opera se može definirati kao scenska drama u kojoj glavni glumci pjevaju većinu svoje uloge. Smatra se jednim od najsloženijih oblika umjetnosti. Kombinira pjevanje, glumu, orkestralnu glazbu, kostime, scenarij (libreto), a često i balet kao vrstu plesa. Tradicionalna opera ima tri vrste pjevanja: recitativ, deklamaciju i ariju, tj. otpjevanu solo dionicu. Kratka pjevna dionica naziva se i arioso. Sve vrste pjevanja prate glazbeni instrumenti. Pjevači i njihove uloge razvrstavaju se prema rasponu glasa. Muškarac može biti bas, bas-bariton, bariton, tenor i kontratenor. Žena može biti alt, mezzosopran i sopran. Svaka od tih vrsta ima podvrste. (Na primjer, podvrste soprana: lirski sopran, koloraturni sopran, spinto sopran, dramski sopran.) Te podvrste pomažu kako bi pjevač dobio uloge koje najbolje odgovaraju boji i kakvoći njegova glasa. Što je najvažnije u operi - riječi ili glazba? O tom se pitanju raspravlja još od 17. stoljeća. Vizualne umjetnosti kao što je slikarstvo koriste se kako bi stvorile scenski spektakl, koji se smatra važnim dijelom izvedbe. Osim toga, u operi se često koristi ples. Zbog svega toga je slavni operni skladatelj Richard Wagner dodijelio operi znamenitu titulu Gesamtkunstwerk, što bi se moglo prevesti kao "zbirno umjetničko djelo".

Povijest

Nastanak opere

Riječ opera izvorno znači "djela". Naime, to je množina latinske riječi opus (djelo), čime se željelo reći da opera objedinjuje umjetnosti solo pjevanja, zborskog pjevanja, deklamacije i plesa u scenskom spektaklu. Prvo djelo koje se smatra operom u današnjem općenitom smislu potječe iz 1597. godine. Bila je to Dafna (danas je izgubljena), a napisao ju je Jacopo Peri za elitni krug firentinskih humanističkih umjetnika koji su se okupljali u prostorijama "Camerata". Opera Dafna je htjela oživjeti klasičnu grčku tragediju, u okviru šireg buđenja antike koje je bilo vrlo važno za renesansu. Druga Perijeva opera, Euridika, iz 1600. godine, predstavlja prvu opernu partituru koja se sačuvala do naših dana. Izgovoren ili deklamiran dijalog uz svirku orkestra, što se u operi zove recitativ, jest temeljna osobina melodrame u njezinom izvornom smislu. Najpoznatiji primjer takve glazbe je Mendelssohnova glazba za San ivanjske noći. Nevidljivi orkestar koji je u melodrami 19. stoljeća naglašavao dramsku radnju danas se može prepoznati u filmskoj glazbi. Filmski spektakli s ozbiljnom glazbom izravno nasljeđuju tradiciju melodrame, a njihovi specijalni efekti mogu se smatrati nasljednicima i konkurentima oblika 'Grand Opera'. Među ranim elementima iz 16. stoljeća, koji se još nisu složili u prepoznatljivu operu, treba spomenuti dvorsku paradu zvanu maska. Novi elementi maske mogu se vidjeti u drami Oluja Williama Shakespearea (oko 1611. godine). Glazbeno-dramski elementi mogu se vidjeti i u madrigalima iz 16. stoljeća, koji su se ulančavali kako bi se postigla dramska radnja. Ako se osvrnemo na još starija razdoblja, vidjet ćemo da se glazba koristila već u srednjovjekovnim misterijima. Sačuvalo se jedno glazbeno djelo koje je starije od Dafne, Filoteja, koje je na vjerski tekst skladao svećenik po imenu Silberman. Osim toga, glazba Hildegarde iz Bingena izvodila se na sceni u dramskom obliku.

Barokna opera

Opera se ubrzo proširila izvan okvira dvorske publike. Oko 1637. godine u Veneciji se pojavila ideja "operne sezone" (unutar karnevala), gdje su se opere izvodile javno uz naplatu ulaznica. Istaknuti operni skladatelji 17. stoljeća jesu Francesco Cavalli i Claudio Monteverdi, čiji je Orfej (1607.) najstarija opera koja se još uvijek izvodi. Monteverdijevo kasnije djelo Odisejev povratak (1640) također se smatra vrlo važnom ranom operom. Te rane barokne opere miješale su komediju s elementima tragike, što je smetalo profinjenijim duhovima, pa je tako pokrenuta prva u velikom nizu opernih reforma. Vođa reforme je bio pjesnik Pietro Metastasio, čija libreta su uvela oblik opera seria ("ozbiljna opera"), pun moraliziranja. Komedija je u baroknoj operi dobila svoju granu: opera buffa ("smiješna opera"), koja se razvijala zasebno, a djelomično se zasnivala na tradiciji commedia dell'arte. Talijanska je opera postavila standarde za barok. Talijanska libreta bila su standard, čak i za Nijemca Händela, koji je pisao za Engleze, ili Mozarta, koji je pisao u Beču krajem 18. stoljeća.

Bel canto

Doba koje nazivamo bel canto (tal. lijepo pjevanje) najbolje predstavljaju opere Rossinija, Bellinija, i Donizettija

Francuska opera

Nasuprot operama uvezenim iz Italije, razvila se zasebna francuska tradicija, gdje se pjevalo na francuskom. Zasnovao ju je jedan Talijan, Jean-Baptiste Lully, koji je osnovao francusku glazbenu akademiju i vladao francuskom operom od 1672. godine nadalje. Lullyjeve uvertire, tečni i uredni recitativi, plesna intermeca, divertismani i orkestralni pasaži između scena postavili su shemu koju je promijenio tek Gluck gotovo sto godina kasnije. Tekst je bio jednako važan kao i glazba: komplicirane alegorije služile su za laskanje kralju, a završetak je gotovo uvijek bio sretan. Opera je u Francuskoj zatim uključila i baletne dijelove, kao i razrađenu scensku mašineriju. Francuska barokna opera, koju je razradio Rameau, dobila je jednostavniji oblik zbog reforme koju je sproveo Gluck (Alkestida i Orfej) krajem 1760-ih godina. Francuska je opera bila pod utjecajem škole bel canto, koju su zastupali Rossini i drugi Talijani.

Opera buffa i opera comique

Francuska opera s govorenim dijalogom naziva se opera comique bez obzira na temu. Jedna vrsta opere comique jest opereta. Opereta je zajedno s vodviljom dovela do mjuzikla, koji je dosegao vrhunac u New Yorku.

Romantična opera i 'Grand Opera'

Giuseppe Verdi je glavni predstavnik romantične opere, a općenito se smatra i najvećim opernim skladateljem svih vremena. Elementi francuskog oblika Grand Opera pojavili su se prvi put u Rossinijevoj operi Guillaume Tell (1829.) i Meyerbeerovoj operi Robert le Diable (1831).

Njemačka opera

Mozartov singspiel Čarobna frula (1791.), napisan na njemačkom, uveo je tradiciju njemačke opere, koju su u 19. stoljeću razvili Beethoven, Weber, Heinrich Marschner i Wagner. Wagner je stvorio stil u kojem se recitativ i arija miješaju uz stalnu pratnju orkestra. Wagner je također obilno koristio lajtmotive (iako ih je prvi koristio Weber), koji povezuju određenu melodiju s određenim likom ili pojmom tijekom cijele opere.

Ostale nacionalne opere

Španjolska je stvorila svoj oblik opere, nazvan zarzuela. Počevši od Glinke, ruski su skladatelji napisali više značajnih opera (Musorgski, Rubinštejn, Čajkovski i Rimski-Korsakov). Vidi i srpske operne skladatelje (na srpskoj Wikipediji).

Nakon Wagnera: verizam i modernizam

Nakon Wagnera, opera je krenula raznim putevima. Jedna reakcija kratkog vijeka bila je sentimentalna "realistična" melodrama verizma. Tu možemo spomenuti veliko ime, Giacomo Puccini sa operama Manon Lescaut, La Boheme Tosca, Madama Butterfly, Turandot i dr. Druga reakcija na Wagnerov mitski srednji vijek jest psihološka snaga i socijalna analiza Richarda Straussa. Tijekom 20. i 21. stoljeća, iako je po čitavom svijetu opera postala popularnija nego ikad, moderne opere koje su ušle u kanon mogu se nabrojiti na prste, a među njih spadaju: Wozzeck (Berg) , Život razvratnika (Stravinski), Peter Grimes (Britten) i Razgovori karmelićanki (Poulenc).

Suvremena kretanja

Hrvatska opera

- Krešimir Baranović
- Jakov Gotovac
- Vatroslav Lisinski
- Ivan Zajc
- Stevan Hristić (nije hrvatski kompozitor, ali je napisao operu prema djelu jednog od najboljih hrvatskih pisaca, Iva Vojnovića)
- Hrvatski operni pjevači

Poveznice

Popis poznatih opera Category:scenska umjetnost ja:オペラ ko:오페라 simple:Opera th:อุปรากร

Drama

- Popis drama Osnovne dramske vrste su tragedija i komedija, ali postoje i mnogi prijelazni oblici bez jasnih granica. Vidi i:
- Scenska umjetnost
- Kazalište po državama
- Popis glumaca
- Popis redatelja
- Povijest kazališta
- Drama u odgoju Category:Književnost ja:ドラマ zh-cn:戏剧 zh-tw:戲劇

Pjevanje

Pjevanje je radnja proizvodnje milozvučnih zvukova sa glasom. Kategorija:glazba

Glazba

Pojam

Glazba se može definirati kao umjetnička aktivnost stvaranja koherentnih zvukova. Zvuci koji pritom nastaju zvuče harmonično, i obično imaju ritam i/ili melodiju koja se ponavlja (glazbene fraze). Zaokruženi izričaj izvođača glazbe se najšire zove glazbena kompozicija.

Način percepcije

Glazba može biti:
- Živa izvedba: pjevanje i/ili sviranje muzičkih instrumenata.
- Reprodukcija: re-kreacija već snimljene glazbe na glazbenim medijima, preko opreme za reprodukciju glazbe: Hi-Fi, Radio

Vrste glazbe

U najširem smislu može biti Vokalna i Instrumentalna, te kombinacija obje - Vokalno-Instrumentalna glazba.

Glazbeni žanrovi

- Klasična glazba
- Narodna glazba
- Jazz
- Rock
- Pop
- Hip-Hop
- Rap
- Metal
- Nu metal
- Noise
- Heavy metal
- Trash metal
- Black metal
- Death metal
- Punk
- Punk rock
- Hardcore
- Trance
- House
- Techno
- Electro

Povijest glazbe

Category:Umjetnost fiu-vro:Muusiga ja:音楽 ko:음악 ms:Muzik simple:Music th:ดนตรี

Scenska umjetnost

Scenske umjetnosti:
- Balet
- Drama
- Opera
- Pantomima
- Ples Scenska umjetnost je zajednički naziv za umjetnički izraz govorom, gestom, glumom, muzikom, zvukom i drugim sredstvima koje se neposredno prezentiraju publici - najčešće na sceni. Vidi i:
- Kazalište
- Popis glumaca
- Popis redatelja
- Popis plesača (tu spadaju i balerine i baletani) Category: Umjetnost

Balet

Balet je plesna forma koju danas najčešće vidimo u izvođenju profesionalnih plesača u kazalištu ili na nekoj drugoj sceni.

Vrste i forme baleta

Kao i ostali plesovi, balet može grupni nastup ili solo izvedba. Postoje baleti sa radnjom ili bez nje, pa je i muzika programska ili apsolutna; istina, igrači katkad tumače i apsolutnu muziku programski. Sadržaj jednog baleta (npr. Petruška Stravinskog) se može uporediti sa operom. Radnja se najradije odvija tako da dolazi do smenjivanja solističkih partija, dueta (francuski pas de deux) i grupnih nastupa. Kao epizoda, balet se javlja i u operi, bilo bez ikakve veze sa radnjom (kao u La traviati Giuseppea Verdia) bilo da je utkan u zbivanje (na primjer Bahanal u Wagnerovom Tannhäuseru).

Balet kao temeljni plesni pokret

Balet je jedna od najstarijih plesnih tehnika koja je temelj svim ostalim plesnim stilovima. Balet karakteriziraju stroge forme tijela i otvoreni položaj stopala, što znači da je cijela noga zarotirana iz kuka prema van za 180 stupnjeva. Baletna tehnika ne poznaje upotrebu sile i naglih pokreta. Svi pokreti moraju biti kontrolirani i ne smiju se izvoditi sa zgrčenim mišićima, već istegnutim u «daljinu». Elementi koji se uvježbavaju su veliki i mali čučnjevi, istezanje i dizanje nogu, rad stopala, različiti nagibi i rotacije tijela, različite vrste okreta i skokova koji se mogu izvoditi iz velikoga ili malog čučnja, s obje ili jedne noge i sl. Balet nije samo za profesionalce, već je i izvrsna aktivnost za rekreativce. Razlika između rekreativnog i profesionalnog bavljenja plesom je samo u tome što rekreativci izvode manje komplicirane elemente. Rekreativci također ne moraju imati stupanj otvorenosti do punih 180 stupnjeva, već onoliko koliko to dopuštaju individualne prirodne predispozicije tijela.

Povijest klasičnog baleta i plesa uopće

Balet nije zasebna plesna umjetnost već je neizbježna stepenica u razvoju plesa.

Počeci plesa

Ne znamo pouzdano kada je čovjek počeo plesati, no možemo pretpostaviti da je to bilo negdje od samih početaka. U gotovo svim sačuvanim plemenskim kulturama nalazimo plesove koji nisu tek spontani izljevi osjećaja (veselja, bijesa...), nego su to uobličene, ritmizirane sekvence koje se izvode na odabranom mjestu s nakanom da proizvedu naročiti dojam na one koji gledaju. U starije doba najčešće su to bili rituali kojima se molilo bogove da podare kišu, bogatiji urod, povećanje plemena i sl.

Prve organiziranije plesne forme

Grčko kazalište upućuje nas na prikazivanje koje se sastojalo od pjesme i plesa, i bilo je sastavni dio dionizijske proljetne svetkovine. U početku je proslava bila improvizirana, no s vremenom su se počele izvoditi složenije pjesme i plesovi, da bi nakon toga započela takmičenja u prikazivanjima. Grupe koje su sudjelovale u takmičenju uvježbavao je «choregus», iz čega se korijeni današnja riječ «koreograf», a nastupale su u «orchestru», kružnom plesnom prostoru teatra na otvorenom.

Razvoj profesionalnog plesa

Profesionalni ples se razvio u Rimu, a prikazivao je tragedije ili mitove u solo izvedbi. Pomoću odgovarajuće muzike, s mnoštvom kostima i maski, plesač bi uzastopce portretirao sve moguće likove upletene u njegovu priču. Dojam bi pojačavao okretima, uvijanjima, nagibima i skokovima. No iskazivanje fizičke vještine nije bio primarni cilj. Zadatak plesača je bio da pokaže ljudsku narav i emocije u svoj njihovoj raznolikosti: ljubav i gnjev, mahnitost i bol, sreću i tugu, ljubomoru i sl. Za ples je neobično značajan čimbenik tehnička vještina izvođača. Plesač stalno proširuje raspon svojih mogućnosti, u nastojanju da ovlada pokretima koji bi bili viši, brži i savršeniji od dotad viđenih. Da bi mu se u tome pomoglo, njegovo se školovanje produljilo i produbilo, te je u oblikovanju snage, fleksibilnosti i koordinacije ono postalo sistematičnije. Svaka epoha je obogatila plesni vokabular, osiguravajući narednom naraštaju koreografa obilniju građu.

Ples u srednjem vijeku

Postoje i zapisi o putujućim zabavljačima, uključivo i plesačima, koji su u srednjem vijeku uveseljavali plemstvo po dvorovima, a kasnije je pučke zabave preuzelo plemstvo. Crkvene vlasti su, nastojeći ukinutu poganske obrede, uvidjele da je gotovo nemoguće iskorijeniti tradicionalne forme, premda im je uspjelo lišiti ih njihova izvorno magijskoga značenja.

Početak temelja klasičnog baleta

U ranom 16. stoljeću u Italiji, prvi puta se spominje naziv balletti, koji je označavao figuralni ples. Iako je svaki ples imao neku temu, s drugim ga je plesovima povezivao jedino opći mitološki karakter sadržaja. U osnovi su balletti bili scenski prilagođene verzije društvenih plesova toga doba. Neki su proizašli iz dvorskih protokola, a drugi iz zabava seljaka. Uz ballette se javljaju i tekstovi s uputstvima koja su imala precizirati broj izvođača koji sudjeluju u plesu, te da li su oni svrstani u parove ili poredani u liniju. Krajem šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća tekstovi postaju sve precizniji i daju nam jasno tumačenje pravilnog položaja plesačevih stopala na početku koraka, kao osnove iz koje se razvilo pet pozicija klasičnog baleta. Ilustracije pokazuju da su stopala okrenuta od tijela – ne do te mjere da bi bila potrebna neka naročita gipkost, no dostatno da bi to djelovalo otmjeno. Tu je začetak baleta otvorenih pozicija nogu. Premda su koreografi bili profesionalci, ballette su izvodili amateri - dvorani za zabavu svoga staleža. Zbog toga su koreografi, svjesni ograničenih sposobnosti svojih učenika – izvođača, jednostavne korake slagali u zamršene obrasce tako da bi ipak bili zanimljivi. Koreografi su znali da publiku ne mogu zadiviti koracima, koje izvođači ni ne znaju vješto izvesti i koji se iz gledališta ionako dobro ne vide, nego tlorisom – složenim geometrijskim oblicima koji bi se sastavljali, rastvarali i ponovo sastavljali. Baleti se nisu izvodili na uzdignutim pozornicama, već u središnjem prostoru velikih sala, dok je publika sjedila u povišenim galerijama koje su se protezale uzduž triju strana plesnog prostora.

17. stoljeće / razvoj baleta u klasičnom smislu

Balet se u klasičnom smislu razvio u Francuskoj. Najčuveniji plesač sredinom sedamnaestog stoljeća bio je Louis XIV; odjeven kao Apolon, Kralj – Sunce vladao je francuskim i evropskim baletom. Sada je i obična publika koji puta smjela prisustvovati izvedbama, a u nekim izvedbama su se pojavljivali i profesionalci. No balet je i dalje ostao sredstvom koje je prvenstveno imalo služiti plemstvu. Kada je napustio scenu, Louis XIV. je oformio školu za osposobljavanje plesača. Isprva su svi plesači bili muškarci, a s vremenom se pojavljuje i nešto žena.

18. stoljeće/odvajanje plesa za zabavu od profesionalnog plesa

U osamnaestom stoljeću je točno pobrojano svih pet pozicija, sve je veći naglasak na otvorenosti, pa se sada stopala postavljaju tako da tvore pravi kut. Plesalo se na sceni, a publika je sjedila ispred plesača. Tlorisi nisu više bili vidljivi, već u prvi plan dolaze pokreti. Skokovi postaju sve češći i pojavljuje se mnoštvo pirueta. Proširio se jaz između društvenog i teatarskog plesa, za scenu je norma bila nešto slobodnija. Suknje balerina se skraćuju na visinu do gležnja kako bi i one mogle izvoditi skokove, a cipele na petu se zamjenjuju cipelama bez pete radi čvršćeg pliea prije skoka. Kasnije se suknje i korzeti zamjenjuju jednostavnom laganom haljinom. No muškarci su u baletu i dalje nadmoćniji.

19. stoljeće/završna faza konačnog oblika forme klasičnog baleta

U devetnaestom se stoljeću plesne predstave počinju stvarati za manje elitnu publiku – za srednju klasu u usponu. Noge se otvaraju do punih 180 stupnjeva, a baletni je klas progresivan niz vježbi, počevši od jednostavnih pokreta, pa sve do najsloženijih skokova i okretaja. Sistematično vježbanje pospješio je brz napredak tehničke vještine. Žene su počele plesati na vrhovima prstiju. U početku je to bila tek trenutna poza, onda nekoliko brzih koraka, a potom još nekoliko. S vremenom je balerina naučila kako da opšivanjem pojača vrhove svojih papuča kako bi je one bolje podupirale (špice su se pojavile mnogo kasnije).

Balet danas

Krajem devetnaestog i u dvadesetom stoljeću struktura postaje savršeno precizna i ističe se ljepota linije. Solo plesovi, poznati kao varijacij sada se uvijek grade na nekom motivu ili su inspirirani nekom posebnom osobinom plesača za kojeg su bili kreirani.Pas de deux uvijek sadržava propisan adagio za oboje plesača, varijaciju za svakog posebno, te tehnički briljantan allegro. Fouette, šibajući okret, doživljava svoj razvoj i ubrzo ih je većina plesačica uspjela izvesti trideset i dva na špici. Muškarci se vraćaju plesu i sada muško – ženska zastupljenost postaje ravnopravna.To je i doba špica kao zasebnih papučica koje se razlikuju od mekanih.
Kompozitori

- Suvremeni kompozitori
- Mikis Theodorakis
- Hrvatski baletski kompozitori
- Krešimir Baranović category: scenska umjetnost Category:Ples ja:バレエ

Recitativ

Recitativ je skladateljski oblik koji često koriste opera, oratorij, kantata i slična djela. Recitativ je melodičan govor uz glazbenu pratnju. Recitativ je lako razlikovati od arije, jer su ritam i melodija recitativa uglavnom slični ritmu i melodiji običnog govora. Recitativ se koristi za pjevanje dijaloga ili monologa između arija, zborova ili drugih dionica kako bi radnja protjecala brže. Recitativ često ima vrlo jednostavnu glazbenu pratnju, ponekad samo basso continuo (koji se nekad svodi samo na harfu) koji povremeno svira akorde. Pojmovi recitativo secco i recitativo accompagnato (ili recitativo strumentato) ponekad se koriste da bi se recitativ uz basso continuo razlikovao od recitativa uz orkestar. Ova se riječ može koristiti i za dijelove instrumentalnih djela koji podsjećaju na glasovne recitative (na primjer, dijelove Beethovenove Klavirske sonate br. 17 (Oluja) i Klavirske sonate br. 31). category:umjetnost

Glazbeni instrumenti

Glazbala ili glazbeni instrumenti su naprave čija je svrha proizvođenje zvukova, bilo različitih frekvencija da bismo dobili melodiju, bilo uvijek istih frekvencija da bismo dobili ritam.

Vrste glazbala

- Autohtona narodna glazbala - instrumenti koji su specifični za pojedine dijelove Hrvatske, kao npr. Istru.
- Puhački instrumenti - proizvode zvuk tako što se upuhuje zrak u njih, bilo čovjek iz pluća (flauta, gajde, truba, klarinet), bilo mehanički (orgulje, harmonika)
- Udaraljke - proizvode zvuk različitih (ksilofon) ili uvijek istih frekvencija (bubanj, činele)
- Žičani instrumenti - proizvode zvuk ili okidanjem žica (gitara, tamburica, bas, harfa) ili gudanjem po žicama (violina, viola, violončelo, gusle) (moguće je okidati i žice violine, i to se ponekad i radi)
- Ljudski glas - nije striktno instrument, no vrlo često proizvodi prekrasne zvukove, i ne bi bilo pošteno izostaviti ga iz ovog popisa (ženski glasovi: sopran, mezzosopran i alt, muški glasovi: tenor, bariton i bas)
- Elektronički instrumenti - danas mogu zamijeniti već velik broj instrumenata, a krenuli su od tzv. ritam-mašine, danas su najpopularnije elektroničke klavijature (obično ih nazivamo sintisajzer, jer sintetiziraju zvuk)
- Instrumenti s klavijaturama - proizvode zvuk tipično tako što prenose ljudsko stiskanje tipaka u udarce batića po žicama. Klavir je najpoznatiji predstavnik, stariji su harpsikord i klavičembalo. Category:Glazba ja:楽器

Ples

Riječ ples koristimo za pokret ljudsko tijela bilo kao vrstu umjetnosti (balet) ili kao vid druženja (socijalizacije), duhovne ili neke druge ritualne ili zabavne namjene. Ples postoji od pamtivijeka, pretpostavlja se da je još stari krapinac micao guzom oko vatre u krug u dugim zimskim noćima.

Plesne forme

- Balet
- Jazz dance
- Suvremeni ples
- Društveni plesovi

Moderni društveni plesovi

Danas se u klubovima (ono što se ranije zvalo disko) prakticira ono isto što je patentirao još pračovjek, ali postoje i standardizirane forme plesa u kojima se plesni parovi natječu. Latino-američki plesovi:
- Rumba
- Samba
- Cha-cha-cha
- Paso doble
- Jive
- Mambo
- Salsa
- Merengue Klasični plesovi:
- Bečki valcer
- Engleski valcer
- Tango
- Disco fox
- Foxtrot
- Quickstep
- Polka
- Western Polka
- Rock'n'Roll
- Akrobatski rock'n'roll

Richard Wagner

Richard Wagner (Leipzig 22. svibnja 1813. - Venecija 13. veljače 1883.), njemački kompozitor

Životopis

Njemački kompozitor, reformator opere i središnja ličnost u njenom razvoju u drugoj polovici 19. stoljeća. Richard Wagner je rođen u Leipzigu, gdje je i studirao glazbu (kod Ch. T. Weinliga). Na njegovo formiranje utjecala je ponajprije najuža sredina (njegov očuh, a po nekima i pravi otac Ludwig Geyer - glumac, dramski pjesnik i slikar), Beethovenova glazba te romantička literatura i glazba. Kao otac Richarda Wagnera vodi se Carl Friedrich Wilhelm Wagner (1770. - 1813.), iako se (kako je ranije spomenuto) smatra da je njegov pravi otac Ludwing Geyer, s kojim je Wagnerova majka Johanne Pätz (1774. - 1848.) bila u braku. I sam Wagner je dva puta stupao u brak. Prvi puta s Minnom Planer (1809. - 1865.) s kojom nije imao djece. A nakon toga supruga mu je bila kćerka Franza Liszta - Cosima von Bülow (1837. - 1930.) s kojom je imao troje djece (s tim da je Cosima već imala dvoje djece iz braka s Hansom von Bülowom) - Isoldu (1865. - 1919.), Evu (1867. - 1942.) i Siegfrieda (1869. - 1930.). Wagner zarana pokazuje interes za antički teatar, Shakespearea, starogermansku mitologiju i srednjovjekovne kršćanske legende, što mu je dalo odlučne stvaralačke impulse. Poslije kratkotrajnih dirigentskih aranžmana po njemačkim kazalištima i neuspjelog pokušaja afirmacije u Parizu Wagner je od 1843. godine dirigent dresdenske Dvorske opere. Godine 1848. aktivno sudjeluje u revoluciji, a 1849. u dresdenskom ustanku. Nakon pada Dresdena bježi preko Weimara i Pariza u Zürich. Ondje, uz prekide, ostaje do 1858. godine.

Djela

U Zürichu nastaju njegova glavna djela: Die Kunst und die Revolution (1849.), Das Kunstwerk der Zukunft (1850.), Oper und Drama (1851.) i Eine Mitteilung an meine Freunste (1852.). U tim je djelima teoretski i filozofski formulirao svoje umjetničke ideje i zamisao glazbenog kazališta budućnosti. U tom periodu počinje raditi i na tetralogiji Prsten Nibelunga (Der Ring des Nibelungen), koja obuhvaća četiri glazbene drame: Das Rheingold (1852. - 1854.), Die Walküre (1852. - 1856.), Siegfried (1856. - 1871.) i Götterdämmerung (1869. - 1874.). Nakon nekoliko godina provedenih na putovanjima i gostovanjima (Pariz, Beč, Prag, Petrograd, Moskva, Budimpešta), i dolazi 1864. godine u München na poziv bavarskog kralja Ludviga II, koji mu stavlja na raspolaganje neograničena sredstva kako bi realizirao svoje zamisli. Međutim već 1865. godine napušta München zbog različitih spletki i odlazi u Tribschen kraj Luzerna gde je, među ostalim, napisao Über das Dirigieren i Über die Bestimung der Oper. Posljednje desetljeće života proveo je u Bayeruthu gdje je prema njegovoj zamisli izgrađeno kazalište - Festspielhaus (s proširenom pozornicom, natkrivenim orkestrom i amfiteatralnim gledalištem). Prilikom otvaranja ovog kazališta izvodi se čitava njegova teatrologija Prsten Nibelunga. U glazbenim dramama koje sklada poslije 1850. godine Wagner ostvaruje, u najvećoj mogućoj mjeri, svoju zamisao o sveobuhvatnom umjetničkom djelu (Gesamkunstwerk) tj. djelu u kojem se sve umjetnosti (pjesništvo, glazba, gluma i scenski dekor) sjedinjuju u službi drame. To jedinstvo odnosi se prvenstveno na pjesnički tekst i glazbu. Genijalno nadaren glazbenik i uz to darovit pjesnik Wagner je sve tekstove svojih glazbenih drama spjevao imajući pred očima njihovu muzičko-scensku realizaciju. Evolucija Wagnerovih umjetničkih ideja i stvaralačkih principa, izražena u njegovoj glazbenoj dramaturgiji i formulirana u mnogobrojnim spisima, pismima i autobiografiji, na svojevrstan način odražava raznorodna strujanja njegova vremena. Isprva pristaša ideja J. J. Rousseaua, pa Herdera, Proudhona, mladohegelovaca, revolucije 1848.. Wagner se oko 1850. godine priklanja Feuerbachovoj idealističkoj filozofiji, a zatim potpada pod utjecaj Schopenhaurova pesimizma, da bi na kraju završio u parsifalskoj religioznoj mistici. Jedno vrijeme prijateljevao je i s Nietzscheom. Preminuo je u Veneciji 1883. godine. Njegovu glazbu Hitler je obožavao (zbog njemačkih mitova koje obrađuje u svojim djelima, nrp. Prsten Niebelunga) pa je ona bila neka vrsta službene glazbe u Trećem Reichu i glazbena preteča nacionalsocijalizma. Iz tog razloga i dan danas u Izraelu su zabranjena izvođenja njegovih djela, iako se s vremena na vrijeme javljaju glasovi koji žele ukloniti tu zabranu. Wagner, Richard Wagner, Richard ja:リヒャルト・ワーグナー th:ริชาร์ด วากเนอร์

Latinski

Latinski jezik spada u skupinu romanskih jezika, današnji talijanski je najviše "pokupio" iz latinskog, danas je to mrtvi jezik (nijedan narod svijeta ne koristi ga u svakodnevnoj komunikaciji, osim što se koristi u Vatikanu i većinom za vrijeme misa). No pošto je osim antičke rimske književnosti latinski jezik korišten i u srednjem vijeku, a i danas se koristi u medicini, veterini i agronomiji, to nikako nije zanemariv jezik. Postoji i wikipedija na latinskom [http://la.wikipedia.org/ http://la.wikipedia.org/] Vidi i:
- gramatika latinskog jezika
- pravopis latinskog jezika Category:rimski imperij category:Jezici

William Shakespeare

William Shakespeare (travanj 1564. - 3. svibanj 1616.) je bio engleski književnik, kazališni glumac i redatelj.

Životopis

Gotovo ni o jednom drugom piscu ne zna se tako malo kao o Williamu Shakespeareu. Ličnost pisca, čija su djela poznata cijelom obrazovanom svijetu još uvijek je zagonetka. William Shakespeare rodio se u gradiću Stratford-on-Avon 1564. godine, u grofoviji Warwickshire (u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo), kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Kršten je 26. travnja 1564. godine, pa se smatra da je rođen 23. travnja 1564. godine. Otac mu je bio John Shakespeare, ugledan i imućan građanin, trgovac-zanatlija, član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. godine John Shakespeare mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljski grb koji prikazuje sokola i koplje te ima francuski natpis: Non sanz droict (Ne bez prava). Uz sve to John Shakespeare 1571. godine izabran je za gradonačelnika Stratford-on-Avona. Majka Williama Shakespearea zvala se Mary, a djevojačko prezime bilo joj je Arden. Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu, ipak zna se samo da je u toj istoj školi učio latinski, čitao Ovidija, Cicerona, Virgilija, Plauta i Terencija. Postoje pretpostavke da je William Shakespeare napustio školu 1578. godine kada su poslovi njegovog oca pošli nagore, te je nazočnost četrnaestogodišnjeg sina u kući postala neophodna. Od tada, pa do svoje 18 godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci. Tek od 18. rujna 1582. godine postoji dokument koji govori o ženidbi Williama Shakespearea s Ann Hathaway iz obližnjeg zaseoka Shotery, a koja je bila osam godina starija od njega. U braku najvjerovatnije nije bio sretan, jer je često pisao protiv ranih brakova. Godine 1583. rodila mu se kćerka Susan, a 1585. blizanci - kćerka Judith i sin Hamnet. Onda se opet do 1592. godine o Shakespearu ništa ne zna, a te se godine prvi puta spominje kao glumac i dramski pisac. Godine 1596. umire mu sin Hamnet, a 1597. godine u Stantfordu je kupio imanje zvano New Place i postao, u međuvremenu, suvlasnik kazališta Globe. Nedugo potom, 1601. godine, Shakespearu umire otac, a 1607. udala mu se kćerka Susan za poznatog londonskog lječnika Johna Halla. Godinu dana kasnije umire mu majka, a iste godine Willliam se povlači iz Londona u svoj rodni grad, premda je povremeno dolazio u London (npr. 1612. godine kao svjedok u jednoj parnici). Iste godine (1612.) umire mu brat Gilbert, a sljedeće 1613. i posljednji brat Richard, kada je u Londonu izgorjelo kazalište Globe. Godine 1616. udala mu se kćerka Judith, a 23. travnja iste godine (istog datuma kada je rođen) umro je u 52-oj godini života u Stratford-on-Avonu, gdje je i sahranjen u crkvi sv. Trojstva u blizni oltara. Iznad groba postavljena je 1623. godine spomen bista s latinskim natpisom: Po mudrosti Nestor, po genijalnosti Sokrat, po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod plače, a Olimp ga ima. Shakespeareova supruga Ann umrla je 1623. godine, sedam godina poslije smrti svoga muža. Iste godine u Londonu svjetlo dana ugledalo je prvo izdanje svih Shakespearovih djela. Posljednji neposredni potomak Shakespearov, njegova unuka Elisabeth, kćerka Susan i dr Johna Halla umrla je 1670. godine i loza se ugasila.

Stvaralaštvo

Shakespeare bijaše plodan pisac, pretpostavlja se (jer se ne može sa sigurnošću utvrditi autorstvo svih njegovih drama) da je napisao 34 drame, 154 soneta i nekoliko pjesama. Piščevo stvaralaštvo se uglavnom dijeli na nekoliko kategorija:
- rane drame (uglavnom komedije i historije, tj. drame sa sadržajima iz engleske i antičke prošlosti, i početni pokušaji tragedija)
- zrelo doba (velike tragedije)
- pozije doba stvaralaštva (tzv. mračne komedije ili problematske drame i "romance") Uz dramski opus, Shakespeare je i autor spjevova, te možda najbolje zbirke ljubavne poezije u engleskoj i svjetskoj književnosti.

Rane drame

Karakteristike ranoga Shakespeareova stvaralaštva su sljedeće: sočan, "renesansni" humor često protkan opscenostima nastalima na tlu srednjovjekovnih farsi, što je glavna značajka komedija; bujan jezik (sam Shakespeare je iskovao više stotina riječi-usporedbe radi, njegov cjelokupni opus ima, po različitim brojanjima, oko 30.000 različitih riječi, dok onaj francuskoga dramatika Racinea oko 4.000) u kojima se miješa visoka retorika i vulgarni izričaj; te usredotočenost na problematiku vlasti i političkih makinacija (u povijesnim dramama), i ljubavnih zapleta i raspleta u komedijama. U tom razdoblju, koje traje do otprilike 1600, Shakespeare je ostvario neke od gledalištu najomiljenijih drama: "Romea i Juliju", burlesku koja prerasta u tragediju, veoma popularnu zbog motiva nesretnih adolescentskih ljubavnika; "Mletačkog trgovca", hibridni komad u kojem auktor oscilira između karikaturalnoga prikaza židovskoga zelenaša i tragične dimenzije koju Shylock, mletački trgovac, poprima tijekom radnje skoro unatoč piščevoj volji; "Henrika IV.", u kojem je dao jedan od nezaboravnih likova svjetske književnosti, zemnoga i realističkog vitalista Falstaffa- osobu iskričave duhovitosti i mudrosti, pravoga utjelovljenja renesansnoga obilja života; te "Rikarda III.", prethodnika velikih tragedija, heroja-zločinca ili antijunaka koji fascinira makijavelističkim političkim i osobnim bravurama. U ovom je razdoblju pisac postavio temelje svojim velikim tragedijama, a radošću, vitalnošću razigranoga erosa i himničkim ugođajem u kojem slavi mladost, zdravlje i slobodu, dao trajno vrijedna ostvarenja renesansne komedije.

Zrelo doba

Na prijelazu u 17. stoljeće počinje veliko "tragično razdoblje". Apsorbiravši i nadvladavši svoje prvotne utjecaje, Chaucera i Christophera Marlowa, Shakespeare u ovom dobu daje jedinstvene ostvaraje kojima je preporodio europsku i svjetsku književnost-no, kojih su doseg spoznali tek kasniji naraštaji. Budući da sljedeće drame predstavljaju, u neku ruku, duhovno rođenje modernoga zapadnoga čovjeka, potrebno je nešto reći i o auktorovu svjetonazoru koji prosijava kroz ta djela. Shakespeareov je genij često okarakteriziran kao neopoganski i kvazišamanski: njegova skoro nadnaravna sposobnost da stvori osobnosti tragične aure za koje se može reći da bi ih bilo plitko okarakterizirati klišejima da su "veće od života"- nego da utjelovljuju svu veličajnost života; sklonost prikazu stanja psihičke disocijacije i raskoljenosti, opsesivnosti i neizmjernosti u strastima, od ljubomore do vlastohleplja; usredotočenost na ljudski kozmos bez teoloških i spiritualnih raščlana- sve to ukazuje na snažnu sekularnu i antidogmatsku struju i u piščevu karakteru. No, također, pozornije čitanje njegovih drama, kao i otkrića iz bardove biografije koja su se nagomilala u posljednjih 100 i više godina, ostavljaju malo sumnje da je Shakespeare bio, ne samo formalno, katolik- iako ne i katolički dramatičar. Duh Hamletova oca u čistilištu, sakramentalnost braka, suptilne referencije na ikonografiju katoličke kulture koje se provlače kroz cijeli Shakespeareov opus: sve to daje složenost njegovu djelu koje je apsorbiralo i skepticizam i prometeizam i humanizam nanovo oživljene antike, srednjovjekovne motive trošnosti i mučnine korporealnosti, pojačanu ekspresiju manirizma koji je nagovijestio novi period sumnji i preispitivanja. Ali, prije svega, Shakespeareova izvornost leži u mnogovrsnosti njegove invencije: nitko nije prije njega stvorio tako fascinantne prikaze personalnosti, niti dao uvjerljivu sliku rastućega i promjenljivoga sebstva; nitko nije dao takvo obilje nezaboravnih scena seksualnosti i ljubavi, strasti koje kolaju u temeljnom krugu ljudskoga društva, obitelji; nitko nije prikazao proroke nihilizma poput Edmunda ("Kralj Lear") ili Jaga ("Otelo"), a kamoli najvećega karizmata svjetske književnosti, Hamleta. Osim navedenih, Shakespeareove su središnje teme: razorna sila vremena; ambivalentni stav prema tjelesnosti i seksualnosti, koji se kreće od proslavljanja do razjarenoga poricanja; zaslijepljenost i samoobmana kao bitna značajka ljudskoga života; izočnost Boga ili bilo kakvog transcendentnoga načela u njegovu "theatrum mundi"; nepostojanost i varavost kako sudbine, tako i ljudi- prema drugima i sebi samima. Najveća Shakespeareova originalnost je u otkriću mutabilnosti ljudske osobnosti i apoteozi misterije koja je skriveni centar čovjekova postojanja- njegovi likovi izmiču kako psihološkim i socijalnim redukcijama, tako i teološkim ili spiritualnim tumačenjima. Ostavši pjesnik, a ne analitik ili filozof do konca, William Shakespeare ostaje univezalni mitograf trajne uzbudljivosti ljudske sudbine koja se ne može svesti ni na kakve šablone. Među velikim tragedijama se ističu "Hamlet", djelo koje je više puta prepravljao, a koje prikazom intelektualca kao herojskog karizmata, te obiljem tema u tekstu i podtekstu ostaje jednim od temeljaca zapadne duhovne kulture; "Otelo", u kojem je ljubomornoga ratnika herojskih izmjera zasjenio utjelovljeni Satan, Jago; "Antonije i Kleopatra", s arhetipom fatalne žene Kleopatre, koja je nadrasla svoj povijesni uzor; "Macbeth", u kojem dominiraju heroj-zločinac kralj Macbeth i njegova još nezaboravnija žena, lady Macbeth; "Kralj Lear", djelo krajnjega naprezanja, za koje je rečeno da, s još nekoliko djela zapadnoga korpusa, od Platona i Biblije do Dostojevskog i Prousta- objelodanjuje početak i konac ljudske naravi i sudbine.

Poznije doba stvaralaštva

Zajedno s ovim tragičkim vrhuncima supostoje tzv. mračne komedije ili problemske drame ("problem plays"), među kojima se ističu "Troilo i Kresida" i "Mjera za mjeru". U tim dramama nema tragične katarze, niti velikih, nezaboravnih likova. Dominantni tom je cinizam i gnušanje nad ljudskom prevrtljivosti i podlosti, tjelesnim vidovima postojanja, političkim makinacijama i kompromisnom naravi društvenoga života uopće. Pune jetke ironije, ove drame su u neku ruku prethodnice egzistencijalističke vizure kakva je zavladala u 20. stoljeću. Shakespeare je svoj dramski opus dovršio u duhu smirenja. Njegove posljednje drame, "Cimbelin", "Zimska priča" i "Oluja" su različito ocjenjivane (doduše, valja reći da su kronološki posljednje piščeve drame "Henrik VIII. " i "Dva plemića", no, budući da se radi o krparijama kojih je Shakespeare, u najbolju ruku, samo jedan od autora, njegove pozne "romance" se obično uzimaju kao zadnja djela). U tim dramama, nazvanima "romancama" (što nema veze s hrvatskim značenjem toga pojma), radi se o fantazijskom svijetu napučenom duhovima i neobičnim događajima; zapleti i sukobi potencijalno tragične naravi razrješuju se na čudesan i bajkovit način; ličnosti nemaju realističnu dimenziju nego su više nalik likovima iz bajki ili narodnih priča. Svršetak Shakespeareova stvaralaštva je različito ocjenjivan: po jednima, autor je rezignirao i iscrpio tvoračku energiju, te pribjegao jeftinim rješenjima i happyendu bajkovite naravi- ne imavši više snage nositi se sa životnim realijama. Po drugima, posljednje romance predstavljaju mudrost izrečenu u smiraj života (iako je Shakespeare umro tek u svojim pedesetima, zamjetna je zasićenost i želja za počinkom, izražena u više navrata u kasnijim djelima). To gledište bi se moglo svesti na sljedeću tvrdnju: nakon bujne i pustopašne vitalnosti, komike i optimizma koji karakteriziraju rana djela, došlo je teško tragično razdoblje u kojem je pisac hodao na rubu ponora ludila (velike tragedije), istodobno s kojim i malo kasnije slijede protoegzistencijalistički mučni ironijski problemski komadi, da bi Shakespeare konac života dočekao u pomirenosti i praštanju, te vizionarnoj prikazbi života kao sna (slavni stihovi iz "Oluje"). Bilo kako bilo, posljednje piščeve drame su ostale trajno popularne kod publike, a utemeljile su i tradiciju bajkovito-nadrealnih djela u engleskoj i američkoj književnosti.

Utjecaj

William Shakespeare je jedan od nekolicine najvećih svjetskih imaginativnih književnika, autor koji bez sumnje spada u najužu elitu vrhunskih pisaca. Ne samo auktor za usku i naobraženu elitu, Shakespeare je možda i najpopularniji svjetski spisatelj. Njegova djela predstavljaju okosnicu svjetskih kazališta, a našla su i snažnoga odjeka u drugim umjetnostima, od glazbe do slikarstva i filma. Neprocjenjiv je utjecaj koji je izvršio na svjetsku književnost, a sumarno bi se moglo reći da će vjerojatno i dalje uživati popularnost i simpatije, kako kod laičke publike, tako i kod stručnjaka i pisaca- i to zbog više činitelja, među kojima su najvjerojatnije presudni njegov svjetovni i slobodni duh neokovan dogmama vremena, kao i raznovrsnost u prikazu ljudske doživljajnosti koja se kreće od tragedije do komedije, od pesimizma do optimizma, od naturalističkog egzistencijalizma do vizionarne fantazijske romance.

Djela

Sva su Shakespeareova djela prevedena na hrvatski.

Tragedije

# Romeo i Julija (Romeo and Giuliett; 1593.) # Tit Andronik (Titus Andronicus; 1594.) # Julije Cezar (1599.) # Troilo i Kresida (Troilus and Cressida; 1601. - 1602.) # Hamlet (1602.) # Otelo (1604.) # Kralj Lear (King Lear; 1605.) # Macbeth (1606.) # Antonije i Kleopatra (1607.) # Koriolan (1608.) # Timon Atenjanin (1608.)

Komedije

# Uzaludni ljubavni trud (Love's Labour's Lost; 1590.) # Dva plemića iz Verone (The Two Gentlmen of Verona; 1591.) # Komedija nesporazuma (The Comedy of Errors; 1593. - 1594.) # San Ivanjske noći (A Midsummer Night's Dream; 1594.) # Mletački trgovac (The Merchant of Venice; 1595.) # Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew; 1596.) # Mnogo vike ni za što (1599.) # Vesele žene vindsorske (The Merry Wives of Windsor; 1599.) # Bogojavljenska noć (Twelfth Night; 1599. - 1600.) # Kako vam drago (As You Like It; 1600.) # Sve je dobro što se dobro svrši (All's Well That Ends Well; 1602. - 1604.) # Ravnom mjerom /Mjera za mjeru (Measure for measure; 1604.) # Periklo (1608.) # Cimbelin (Cymbeline; 1610.) # Zimska priča (1610.) # Oluja /Bura (The tempest; 1611.)

Povijesne drame

# Kralj Henrik VI. (1591.) # Rikard III. (1593.) # Rikard II. (1594.) # Kralj Ivan (1594.) # Henrik IV. (1596. - 1597.) # Henrik V. (1599.) # Henrik VIII. (1612.)

Pjesme

# Soneti # Venera i Adonis (Venus and Adonis; 1593.) # Napastovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece; 1594.) # Strastveni hodočasnik (The Passionate Pilgrim)

Vanjske poveznice

[http://william-shakespeare.classic-literature.co.uk/ http://william-shakespeare.classic-literature.co.uk/] Online djela Williama Shakespearea na engleskom jeziku Shakespeare, William ja:ウィリアム・シェイクスピア ko:윌리엄 셰익스피어 ms:William Shakespeare simple:William Shakespeare th:วิลเลียม เชกสเปียร์

दैनिक पूजा

= दैनिक पूजा विधि = First select a deity to be worshipped. Use any one mantra for the chosen deity for puja. The mantras for various deities are:
- विनायक : ॐ सिद्धि विनायकाय नमः .
- सरस्वती : ॐ सरस्वत्यै नमः .
- लक्ष्मी : ॐ महा लक्ष्म्यै नमः .
- दुर्गा : ॐ दुर्गायै नमः .
- महाविष्णु : ॐ श्री विष्णवे नमः . or ॐ नमो नारायणाय .
- कृष्ण : ॐ श्री कृष्णाय नमः . or ॐ नमो भगवते वासुदेवाय .
- राम : ॐ श्री रामचन्द्राय नमः .
- नरसिंह : ॐ श्री नारसिंहाय नमः .
- शिव : ॐ शिवाय नमः . or ॐ नमः शिवाय . = दैनिक विनायक पूजा =

ध्यान श्लोक

शुक्लाम्बर धरं विष्णुं शशि वर्णम् चतुर्भुजम् . प्रसन्न वदनं ध्यायेत् सर्व विघ्नोपशान्तये .. ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . ध्यायामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . आवाहयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . आसनं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . अर्घ्यं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . पाद्यं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . आचमनीयं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . उप हारं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . पंचामृत स्नानं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . वस्त्र युग्मं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . यज्ञोपवीतं धारयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . आभरणानि समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . गंधं धारयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . अक्षतान् समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . पुष्पैः पूजयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . प्रतिष्ठापयामि .

अथ अंग पूजा

select five names of vinayaka and say as follows: ॐ महा गणपतये नमः . पादौ पूजयामि . ॐ विघ्न राजाय नमः . उदरम् पूजयामि . ॐ एक दन्ताय नमः . बाहुं पूजयामि . ॐ गौरी पुत्राय नमः . हृदयं पूजयामि . ॐ आदि वन्दिताय नमः . शिरः पूजयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . अंग पूजां समर्पयामि .

अथ पत्र पूजा

select five names of vinayaka and say as follows: ॐ महा गणपतये नमः . आम्र पत्रम् समर्पयामि . ॐ विघ्न राजाय नमः . केतकि पत्रम् समर्पयामि . ॐ एक दन्ताय नमः . मन्दार पत्रम् समर्पयामि . ॐ गौरी पुत्राय नमः . सेवन्तिका पत्रं समर्पयामि . ॐ आदि वन्दिताय नमः . कमल पत्रं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . पत्र पूजां समर्पयामि .

अथ पुष्प पूजा

select five names of vinayaka and say as follows: ॐ महा गणपतये नमः . जाजी पुष्पं समर्पयामि . ॐ विघ्न राजाय नमः . केतकी पुष्पं समर्पयामि . ॐ एक दन्ताय नमः . मन्दार पुष्पं समर्पयामि . ॐ गौरी पुत्राय नमः . सेवन्तिका पुष्पं समर्पयामि . ॐ आदि वन्दिताय नमः . कमल पुष्पं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . पुष्प पूजां समर्पयामि .

नाम पूजा

(if possible chant ashtothara- 108 names of the deity - vinaayaka) ॐ सुमुखाय नमः . एक दन्ताय नमः . कपिलाय नमः . गज कर्णकाय नमः . लम्बोदराय नमः . विकटाय नमः . विघ्न राजाय नमः . विनायकाय नमः . धूम केतवे नमः . गणाद्यक्षाय नमः . भालचन्द्राय नमः . गजाननाय नमः . वक्रतुण्डाय नमः . हेरम्बाय नमः . स्कन्द पूर्वजाय नमः . सिद्धि विनायकाय नमः . श्री महागणपतये नमः . नाम पूजां समर्पयामि .

उत्तर पूजा

ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . धूपं आघ्रापयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . दीपं दर्शयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . नैवेद्यं निवेदयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . फलाष्टकं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . ताम्बूलं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . कर्पूर नीराजनं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . मंगल आरतीं समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . पुष्पांजलिः समर्पयामि . यानि कानि च पापानि जन्मान्तर कृतानि च . तानि तानि विनश्यन्ति प्रदक्षिण पदे पदे .. प्रदक्षिणा नमस्कारान् समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . समस्त राजोपचारान् समर्पयामि . ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . मंत्र पुष्पं समर्पयामि . वक्रतुण्ड महाकाय सूर्यकोटि समप्रभ . निर्विघ्नं कुरु मे देव सर्व कार्येषु सर्वदा .. प्रार्थनां समर्पयामि . आवाहनं न जानामि न जानामि विसर्जनं . पूजाविधिं न जानामि क्षमस्व पुरुषोत्तम .. क्षमापनं समर्पयामि .

विसर्जन पूजा

ॐ सिद्धि विनायकाय नमः . पुनरागमनाय च .

narty szwajcaria Pozycjonowanie metal snowboard austria tapety motorola

:: RELATED NEWS ::

Three Views of Japan

3. Miyajima]] Miyajima Miyajima Miyajima The Three Views of Japan (日本三景 Nihon sankei) are the canonical list of Japan's most famous sights, somewhat akin to the Seven Won

May 17th Declaration
The May 17 Statement, also called the May 17 Declaration, was a statement jointly issued by the Office for Taiwan Affairs under the Central Committee of the Communist Party of China and the Taiwan Affairs Office of the State Council of the People's Republic of China on May 17, 2004

Ramsar List of Wetlands of International Importance

Site listing by country

These data have been taken from the [http://www.wetlands.org/RSDB/default.htm Ramsar Sites Database]. A complete list can be found at [http://www.ramsar.org/sitelist.pdf www.ramsar.org/sitelist.pdf]

Australia

- Bool and Hacks Lagoons 25.3 km²
- Lake Corangamite, Leopold, Victoria (near Geelong).
- 1730-1792) was a Polish nobleman (szlachcic). Franciszek became Podstoli of Braclaw since 1761, Borough Writer of Krzemieniec since 1764,

Irish Games Association
The Irish Games Association (IGA) is a body which is dedicated to promoting gaming in Ireland, by running, supporting, and publicising gaming events, while seeking to communicate and cooperate with others that do likewise. The IGA engages in a number of activities designed to further its stated aim of promoting gaming in Ireland, and has evolved substantially over its lifespan. Originally, the IGA was a group composed of different gaming interests from around the country who came together to organise an e

Hotagterklip
Hotagterklip is a small hamlet on the South African coast, close to the village of Struisbaai in the Western Cape. ‘Hotagterklip’ is the Afrikaans for 'left rear stone'. The unusual name of this little place comes from the days of the first ox wagon trek, when a stone outcrop imposed a sharp detour on travelers. The fishermen's cottages in Hotagterkli

Little Canadas
"Little Canada" or "le petit Canada" (a.k.a. "la petite Canada") is the name traditionally given to neighborhoods in cities and towns settled by immigrants from the Province of Quebec, known as French Canadians. Approximately 900,000 French Canadians emigrated to the United States in the period of 1840-1930, the vast majority of whom settled in the six New England

Three Great Gardens of Japan

3. Miyajima]] Miyajima Miyajima Miyajima The Three Views of Japan (日本三景 Nihon sankei) are the canonical list of Japan's most famous sights, somewhat akin to the Seven Won