:: wikimiki.org ::

Rimsko Carstvo

Rimsko Carstvo

Rimsko Carstvo je uobičajeni naziv za rimsku državu nakon što ju je preustrojio Oktavijan August u zadnja tri desetljeća prije Krista. Iako je Rim imao imperij stoljećima prije Augustove samovlade, predaugustovska država se obično naziva Rimskom Republikom. Rimsko Carstvo je upravljalo svim heleniziranim državama na Sredozemlju, kao i keltskim područjima sjeverne Europe. Zadnji rimski car zbačen je 476. godine, ali tada je istočnim područjima već vladao drugi car sa sjedištem u Konstantinopolu. Istočno Rimsko Carstvo (Bizant) i dalje je postojalo, iako se postupno smanjivalo, sve do 1453. godine, kad su Turci osvojili Konstantinopol. Kasnije države na zapadu (Franačko Kraljevstvo i Sveto Rimsko Carstvo) i na istoku (ruski carevi) koristile su rimsko državničko nazivlje sve do modernog doba. Golemo naslijeđe Rimskog Carstva vidi se i danas u zapadnjačkim institucijama, pravu, arhitekturi i mnogim drugim područjima života. Vidi i: Rimska kultura

Uspon Augusta, prvog cara

Kad je propala Rimska Republika (509. pr.n.e. - 31. pr.n.e.), Gaj Oktavijan, Cezarov pranećak, učvrstio je svoj položaj pobjedom nad jedinim preostalim protivnikom, Markom Antonijem, u bitki kod Akcija 31. godine prije Krista. Dotadašnji su događaji radili u njegovu korist: Rim je zbog građanskog rata bio u kaosu. Osim toga, Rim nije bio spreman prihvatiti vlast despota. Oktavijan je bio lukav čovjek. Prvo je raspustio vojsku i organizirao izbore. Izabran je na moćan položaj konzula. Godine 27. pr.n.e. službeno je vratio vlast rimskom senatu, te je ponudio da se odrekne svoje vojne premoći i vlasti nad Egiptom. Ne samo da je Senat odbio njegovu ponudu, nego mu je prepustio i Hispaniju, Galiju i Siriju. Malo nakon toga, Senat mu je dodijelio naslov Augusta. Ipak, August je znao da mu položaj konzula neće donijeti apsolutnu moć. Godine 23. pr.n.e. odstupio je s tog položaja kako bi stekao druga dva. Kao prvo, postao je tribun, što mu je omogućilo da saziva senat kad god hoće i određuje predmete za raspravu. S obzirom da je položaj tribuna tradicionalno bio vezan uz narod, Augustova je moć dodatno narasla. Kao drugo, stekao je nove ovlasti u obliku "imperijalne" moći, što je značilo da ima vrhovnu vlast u svim pitanjima teritorijalne uprave. Godina 23. pr.n.e. obično se računa kao godina kad je August postao rimski car. Ipak, više je volio građanske naslove Princeps i "Prvi građanin". Kao car, August je hladnokrvno i efikasno uredio svoje carstvo; njegove su izuzetne sposobnosti velikim dijelom zaslužne što se Rimsko Carstvo održalo tako dugo. Uveo je standardizirani novac i poreze; izgradio je birokratsku strukturu od vitezova i slobodnjaka (bivših robova). Vojnicima je uredio mirovine. Bio je vješt propagandist. Dobio je potporu rimske književnosti kad je postao pokrovitelj pjesnika Horacija, Livija i nadasve Vergilija. Da se svidi narodu, koristio je igre i posebne događaje koji su slavili njega i njegovu obitelj. August je osnovao i prve profesionalne vatrogasce na svijetu, te je u Rimu uveo profesionalnu policiju. Kao apsolutni vladar Carstva, imenovao je svog nasljednika. Tako je vratio običaj koji je odbačen još pri osnutku Rimske Republike kao sramotan. U početku je to trebao biti Marcel, sin njegove sestre, koji se oženio Augustovom kćeri Julijom. Marcel je umro 23. pr.n.e. zbog trovanja hranom. Kasniji su povjesničari tvrdili da je Marcela, kao i razne druge članove carske obitelji, otrovala Augustova žena Livija Drusila, ali to su obična nagađanja. Nakon Marcelove smrti August je dao kćer Marku Agripi, koji mu je bio desna ruka. Iz tog je braka poteklo petero djece, tri sina i dvije kćeri: Gaj Cezar, Lucije Cezar, Julija Mlađa, Agripina Starija i Postum Agripa (ime "Postum" znači da je dijete rođeno nakon očeve smrti). August je usvojio dvoje najstarije djece, čime je postalo očito da ih želi kao nasljednike. Pokazao se širokogrudnim i kao očuh, prema Livijinoj djeci iz prvog braka, Germaniku i Tiberiju Klaudiju, nakon što su osvojili velik dio Srednje Europe. Agripa je umro 12. pr.n.e., a Livijin sin Tiberije se razveo i oženio za Agripinu udovicu. Tiberije je sudjelovao u Augustovoj tribunskoj vlasti, ali ubrzo se povukao. Nakon što su i Gaj i Lucije umrli u ranoj dobi (4. n.e. odnosno 2. n.e.), te kako mu je brat Druz umro još ranije (9. pr.n.e.), Tiberije je pozvan natrag u Rim, gdje ga je August posvojio. August je umro 19. kolovoza 14. godine poslije Krista. Ubrzo ga je senat proglasio bogom i uvrstio u panteon rimskih bogova. Postum Agripa i Tiberije su proglašeni nasljednicima. Postum, koji je tada već bio u izgnanstvu, odmah je ubijen. Ne zna se tko je zapovjedio njegovu smrt, ali Tiberije je sada imao odriješene ruke da preuzme istu vlast kakvu mu je imao očuh.

Augustovi nasljednici: julijevci i klaudijevci

Tiberije

Prve godine Tiberijeva carevanja bile su mirne. Tiberije je učvrstio moć Rima i obogatio državnu riznicu. Ali ubrzo se zapetljao u mrežu paranoje i kleveta. Godine 19. okrivili su ga za smrt njegova nećaka, slavnog Germanika. Godine 23. umro je njegov vlastiti sin Druz. Tiberije se sve više povlačio u sebe. Sudio je ljudima zbog izdaje i pogubljivao ih. Vlast je prepustio Eliju Sejanu, zapovjedniku straže, dok se sam povukao u vilu na otoku Capriju 26. godine. Sejanus je revno nastavio sa smaknućima. Nije zanemarivao ni vlastiti položaj: 31. godine je proglašen konzulom zajedno s Tiberijem, te se oženio s Livilom, carevom nećakinjom. Tada je i sam zaglavio - careva paranoja, koju je tako spretno koristio u svom interesu, okrenula se protiv njega. Sejan je iste godine osuđen na smrt zajedno sa svojim glavnim pristašama. Progoni su se nastavili jednakom žestinom do Tiberijeve smrti 37. godine.

Kaligula

U vrijeme Tiberijeve smrti, većina ljudi koji su ga mogli naslijediti bila je ubijena. Logični nasljednik (i Tiberijev izbor) bio je njegov pranećak, Germanikov sin Gaj (poznatiji kao Kaligula). Kaligula je počeo dobro, jer je prekinuo progone i spalio ujakove zapise. Ali ubrzo je obolio. Kaligula kakvog znamo nakon 37. godine možda je imao padavicu, ali svakako je izgubio razum. Njegova je vlast ostala zapamćena po ludostima i besmislenim masakrima. Ubio ga je 41. godine zapovjednik straže, Kasije Hereja. Jedini preostali član carske obitelji bio je Tiberijev nećak, Tiberije Klaudije Druz Neron Germanik, poznatiji kao car Klaudije.

Klaudije

Klaudije je ostao pošteđen možda zato što ga je ostatak obitelji smatrao slabićem i ludom. S druge strane, Klaudije nije bio ni paranoičan kao ujak Tiberije ni lud kao nećak Kaligula, pa se čak i pokazao kao sposoban car. Unaprijedio je birokraciju i pojednostavnio pravila o dobivanju građanstva i senatorske časti. Osvojio je Britaniju 43. godine i dodao carstvu neke istočne pokrajine. U Italiji je izgradio zimsku luku u Ostiji, pa se žito iz drugih dijelova carstva moglo dovoziti i po lošem vremenu. Bio je manje uspješan kao otac obitelji. Žena Mesalina ga je varala; kad je to saznao, dao ju je smaknuti i oženio se nećakinjom, Agripinom Mlađom. Agripina je imala veliku moć nad njim i vjerojatno ga je ubila 54. godine. Klaudije je sljedeće godine proglašen bogom. Na scenu stupa Agripinin sin Lucije Domicije, bolje znan kao Neron.

Neron

Neron je u početku prepustio vlast majci i učiteljima, pogotovo Luciju Eneju Seneki. S godinama je rasla njegova žeđ za vlašću, pa je pogubio i majku i učitelje. Tijekom Neronove vlasti izbili su ustanci i pobune po čitavom carstvu, u Britaniji, Armeniji, Partiji i Judeji. Ubrzo se pokazala Neronova nesposobnost, pa mu je carska straža okrenula leđa 68. godine, a on je počinio samoubojstvo. Godine 69. (koja je poznata kao Godina četiri cara) izbio je građanski rat, a na prijestolju su se na brzinu izmijenili Galba, Oton, Vitelije i Vespazijan. Ovaj posljednji je na kraju godine učvrstio svoj carski položaj.

Flavijevci

Vespazijan

Vespazijan je bio izuzetno uspješan rimski general koji je dobio vlast na velikom istočnom području Rimskog Carstva. Podupirao je Galbine carske pretenzije, ali nakon Galbine smrti i sam je postao pretendent na prijestolje. Nakon Otonova samoubojstva, Vespazijan je uspio preoteti zimske zalihe žita i tako zauzeo dobar položaj u odnosu na suparnika Vitelija. Vespazijanovi su pristaše 20. prosinca 69. godine uspjeli zauzeti Rim. Vitelija su ubili njegovi vlastiti vojnici, a Senat je sljedećeg dana proglasio Vespazijana carem. Za razliku od julijevaca i klaudijevaca, Vespazijan je slabo mario za Senat. Na primjer, kao datum stupanja na vlast slavio je 1. srpnja, dan kad su ga vojnici proglasili carem, umjesto 21. prosinca, kad je Senat učinio isto. U kasnijim godinama je čak izbacivao neposlušnike iz Senata. Vespazijan je uspio osloboditi Rim financijskih problema u koje je zaglibio zbog Neronove raskoši i građanskih ratova. Velikim povećanjem (ponekad i udvostručenjem) poreza stvorio je višak u riznici i krenuo na velike javne projekte. Između ostaloga, naručio je gradnju Koloseuma i izgradio forum s hramom Mira u središtu. Uspješno je carevao provincijama, a njegovi su generali ugušili pobune u Siriji i Germaniji. Dapače, proširio je granice carstva u Germaniji i Britaniji. Stanovnike Hispanije proglasio je rimskim građanima. Iako se carska vlast više nije smatrala nasljednom, Vespazijan je inzistirao da ga naslijede njegovi sinovi Tit Flavije i Domicijan. Tit, koji je postigao ratne uspjehe početkom očeve vladavine, činio se glavnim kandidatom, dok je Domicijan bio hirovitiji i neodgovorniji. Tit se pridružio ocu kao cenzor i konzul, te mu je pomogao da preustroji senatorsku čast. Vespazijan je umro 79. godine, a Tit je odmah proglašen carem.

Tit

Titovu kratku vladavinu obilježile su nesreće: 79. godine je Vezuv zatrpao Pompeje, a 80. godine je požar poharao Rim. Ipak, Tit je bio vrlo darežljiv u obnovi, pa je postao omiljen u narodu. Ponosio se radom na golemom amfiteatru koji je započeo njegov otac. Koloseum još nije bio ni dovršen kad ga je Tit otvorio 80. godine raskošnom predstavom sa stotinu gladijatora, koja je trajala stotinu dana. Zgrada je dovršena tek pod Domicijanom. Tit je umro 81. u 41. godini; govorkalo se da ga je ubio brat.

Domicijan

Domicijan nije održao bratov i očev ugled. Iako su njegove zločine možda preuveličale kasnije generacije, sigurno je da nije htio dijeliti vlast. Već i prije Domicijana se uobičajilo da car istovremeno drži mnogo položaja ustanovljenih u vrijeme republike (na primjer, položaje cenzora i tribuna), ali te položaje su mogli imati i drugi političari. Domicijan je htio sve položaje samo za sebe, čime je pobudio neprijateljstvo Senata i naroda.

Povjesničari u doba carstva

Latinski jezik

:Livije - napisao je povijest Rimske Republike, ali pisao je u doba Augusta :Svetonije :Tacit :Amijan Marcelin

Grčki jezik

:Euzebije Cezarejski :Sozomen

Književnici u doba carstva

:Apulej :Augustin Hipijski :Horacije :Juvenal :Ovidije :Petronije :Vergilije

Unutrašnje poveznice

- Slavni Rimljani ja:ローマ帝国 simple:Roman Empire Category:Rimski imperij

August

Car August, (Latinski: IMP·CAESAR·DIVI·F·AVGVSTVS) (23. rujna 63. p.n.e. – 19. kolovoza 14), pravim imenom Gaj Oktavijan, lat.: Gaius Julius Caesar Octavianus, prvi Rimski car, pranećak Julija Cezara (unuk Cezarove sestre Julije). Bezpogovorno povijesno ocijenjen i kao najveći Rimski car. Premda su njegovim dolaskom na vlast očuvane dotadašnje forme Rimske Republike, vladao je autokratski preko 40 godina kao jedini i nikom odgovorni gospodar moćnog Rima. U zasluge mu se, između ostalog, ubraja to što je priveo kraju gotovo stogodišnje razdoblje građanskih ratova i donio Rimu mir, razvoj i prosperitet, te udario temelje rimskoj imperijalnoj veličini. Imenom Oktavijan, u povijesti je ostao poznat pod imenom August, što je ustvari titula koju mu je dodijelio Senat 27. p.n.e., a znači Uzvišeni, pa se u povijesti uvriježilo da se tim činom, ta godina računa i kao početak Rimskog Carstva.

Augustov uspon na vlast

August je rođen u Rimu, pravim imenom Gaj Oktavije Turin (lat: Gaius Octavius Thurinus). Njegov otac, također Gaj Oktavije, potječe iz čestite, iako ne previše istaknute obitelji, a bio je na funkciji guvernera Makedonije, prije smrti 58. p.n.e.. Njegova majka Acija bila je nećakinja tada rimskog vojskovođe, a kasnije i diktatora, Gaja Julija Cezara, kćer njegove sestre Julije. Cezar je njenog sina, a svog pranećaka usvojio i oporukom odredio kao svog nasljednika. Slijedom toga, prema rimskim običajima vezanim uz usvojenja, uzeo je ime Julije Cezar Oktavijan. Kad je Cezar ubijen, u ožujku 44. p.n.e., njegov mladi nasljednik s vojskom se je nalazio kraj Apolonije, u današnjoj Albaniji. Imao je tada svega 18 godina i bio je često podcjenjivan od strane ostalih svojih konkureneta u borbi za vlast. Međutim, koristeći se statusom Cezarova nasljednika, vraća se u Italiju i formira svoju vojsku, od Cezarovih veterana. U Rimu zatiče glavne Cezarove ubojice, zagovornike Republike, Bruta i Kasija, koji su u međuvremenu ojačali svoj utjecaj. Nakon kratkog perioda napetosti, formira sa glavnim Cezarovim suradnicima Markom Antonijem i Lepidom savez poznat kao Drugi trijumvirat, te otpočinju progon onih koji su bili umiješani u atentat na Cezara. Nakon toga okreću se na Bruta i Kasija koji su pobjegli na istok. Kod Filipa, u Grčkoj, vojska trijumvira pobjeđuje vojsku republikanaca, a Brut i Kasije izvršavaju samoubojstvo, 42. p.n.e.. Oktavijan se vraća u Rim a Antonije odlazi u Egipat, gdje sklapa, prvo formalni, a potom i osobni (intimni) savez sa kraljicom Kleopatrom, bivšom ljubavnicom Julija Cezara i majkom njegova sina Cezariona. Upravljanje rimskim provincijama dijeli se na način da Oktavijanu pripada Zapad, a Antoniju Istok. Antonije započinje vojne pohode na istoku, uz sve jaču intimnu vezu s Kleopatrom. Za to vrijeme Oktavijan sklapa mnogo korisnih saveza u Rimu, time jačajući svoju moć, te sve više optužuje Antonija da se suviše udaljuje od Rima, stvorivši prejake veze s Egiptom i njegovom kraljicom. Pokušavajući spasiti savez s Antonijem, Oktavijan čak udaje za njega svoju sestru Oktaviju, ali usprkos tome osjeća se da sve više rastu napetosti između dojučerašnjih saveznika i suradnika. Situacija se iz dana u dan pogoršava, te naposljetku, 32. p.n.e. Oktavijan objavljuje rat Antoniju i Kleopatri. Rat se rješava 31. p.n.e., u znamenitoj pomorskoj Bitki kod Akcija, na zapadnoj obali Grčke. Nakon što je mnogo brodova izgorjelo i mnogo vojnika s obje strane izginulo, Oktavijanova flota pobjeđuje flotu Antonija i Kleopatre pa ovi bježe za Egipat. Oktavijan kreće za njima u potjeru i nakon još jednog poraza koji im nanosi, ljubavnici izvršavaju samoubojstvo, 30. p.n.e..

Oktavijan postaje August

category:rimski carevi

Rimska Republika

Rimska Republika označava razdoblje državnog uređenja rimske države u vremenu između rimskog kraljevstva (510 p.n.e.) i uspostave rimskog carstva 13. siječnja 27 p.n.e.

Državno uređenje

Rimska republika je imala mnogo činitelja podjele vlasti koji se i danas mogu naći u mnogim državnim uređenjima širom svijeta. Od posebnog značaja državnog uređenja rimske republike su bila tri principa:
- anuitet – sve funkcije su bile samo na jednu godinu
- kolegijalnost – uvijek su dvije osobe istovremeno obavljali jednu državnu službu – izuzetak je diktator
- pravo promjene uredbe (pravo veta) – svaki činovnik je imao pravo da korigira ili izmjeni ili vrati uredbu koju je njegov kolega donio Najveću izvršnu neograničenu vlast u rimskoj republici je imao konzul imperium maius. Konzuli su bili odgovorni za vrhovno vojno zapovjedništvo, pravo presude, uprava nad Senatom i Comitiama. Tijekom kriza, postojala je mogućnost imenovanja diktatora na 6 mjeseci koji je imao summus imperium, tj. svi su mu bili podčinjeni osim pučkih tribuna. Nosaitelji vlasti su bili imenovani kroz tri različite skupštine:
- Centurijska skupština – imenovala je cenzore, konzule, pretore i pontifex maximus
- Tribunska skupština – imenovala je činovnike nižeg ranga: edile, kvestore, vigintisex viri
- Plebejska skupština – imenovala je pučke tribune i plebejske edile Rimski Senat i narodne skupštine (Comitia), koji su bili nadležni i za zakone, su nadgledali rad svih činovnika. Članovi senata nisu bili birani već imenovani iz sloja cenzora na doživotno vrijeme. Prvobitno u Senat su birani samo patricije, a kasnije i plebejci.

Povijest Republike

Postanak i doba rane Republike (510 p.n.e. – 351 p.n.e.)

Točan datum postanka rimske Republike je teško odrediti. Livije izvještava da je posljednji rimski kralj Lucije Tarkvinije Oholi 510 p.n.e. protjeran iz Rima i da su Lucije Junije Brut i Lucije Tarkvinije Kolatin izabrani za rimske konzule, dok je 508 p.n.e. izabran i prvi visoki svećenik (Pontifex Maksimum). Razdoblje postanka i ranog doba rimske republike označava vrijeme osnivanja i osiguranja rimske države. 496 p.n.e Rimljani pobjeđuju Latine u bici kod Regilskog jezera a 493 p.n.e. stvaraju i ulaze u savez s federacijom latinskih gradova. U ovom razdoblju se i javljaju i pvi sukobi između plebejaca i patricija (prvi secessio plebis), gdje plebejci, zbog svog teškog položaja u gradu koji je pod vlašću patricija, odlučuju napustiti grad Rim i osnovati drugo naselje. Polovinom 5 stoljeća p.n.e. Decemvir objavljuje tablicu dvanaest zakona, čime se određuju prava rimskih građana. U tom razdoblju Rim je igrao vrlo važnu ulogu u u Latiju, pa je odmah nakon uspostavljanja Republike, Rim počeo sustavno provoditi politiku širanja svojih teritorija. Ipak, u tim svojim teritorijalnim pretenzijama, Rim je, na samom počenju širenja, doživio i poraze. Najteži od njih je bio 387 p.n.e. kada su grad zauzeli i opustošili Kelti. Grad se ubrzo oporavio i nastavio svoje širenje kako na jug tako i na sjever, pri čemu je došlo do oštrih sukoba protiv Samnita između 343 p.n.e. i 290 p.n.e.

Uspon i razvitak Rimske Republike

Poslije 340 p.n.e. , Rimljani uspijevaju kontrolirati većinu gradoma u području Latija. Od negdje oko 280 p.n.e. poslije sukoba sa Pirom i pobjedom nad njime, Rimljani osvajaju i južnu Italiju, gdje su već stoljećima bili prisutni stari Grci i na taj način dolaze u dodir sa njihovom kulturom. U cilju ostvarivanja i održanja kontrole na osvojenoj teritoriji, Rimljani počinju osnivati svoje kolonije i provincije, što opet vodilo ka stvaranju saveza sa gradovima i plemenima sa različitim pravima i privilegijama: # punopravni građani Rima (građani Rima, kolonija i već svrstanih plemena) # zajednice sa rimskim građanskim pravima, ali bez prava odlučivanja # saveznici, koji su mogli zadržati svoje autonomije U razdoblju između 246 p.n.e. i 146 p.n.e., Rimljani vode punske ratove nakon čega grad-država Rim postaje vrlo moćna. Prvi punski rat (264 p.n.e. - 241 p.n.e.) počinje zbog sukoba interesa Rima i trgovačke države Kartage zbog otoka Sicilije. Rimljani bivaju prinuđeni izgraditi pomorsku flotu i 241 p.n.e. uspijevaju poraziti Kartagu, koja kapitulira, plaća ratnu odštetu Rimu i odustaje od Sicilije, ali zauvrat zadržava svoj utjecaj u Španjolskoj, gdje osnivaju svoje novo kolonijalno carstvo. U međuvremenu, genijalni strateg Hanibal prelazi Alpe i 218 p.n.e. započinje Drugi punski rat (218 p.n.e.- 201 p.n.e.) protiv Rima. Poslije nekoliko poraza, kao kod Kane (216 p.n.e.) i kada je izgledalo da će Hanibal osvojiti Rim, Rimljani ipak uspijevaju sačuvati svoj utjecaj i pobijediti Hanibalovog brata u bici kod Metaura (207 p.n.e.) nakon čega se slabi i moć samog Hanibala i usprkos savezu sa makedonskim kraljem Filipom V. koji također 214 p.n.e. započinje rimsko - makedonske ratove protiv Rimljana, Rimljani se uspijevaju iskrcati u sjevernu Afriku i konačno se obračunati u bici kod Zame (201 p.n.e.) protiv Kartage. Kartaga je izgubila sve svoje teritorije. U Trećem punskom ratu (149 p.n.e. – 146 p.n.e.) Rimljani su pobijedili ostatak Kartažana i osnovali su provinciju Afriku. Rimljani su se već 200 p.n.e. politički umiješali u Grčku i stali na stranu malih i srednje jakih zemalja i na taj način se suprostavili Makedoniji, pa su čak 196 p.n.e. proglasili Grčku slobodnom ali pod rimskim protektoratom, što je uzrokovalo i nemire, pa su 192 – 188 p.n.e. morali voditi rat protiv širenja sirijskog kralja Antioha III. Nakon pobjede i povlačenja sirijske vojske, Rim se u Trećem rimsko-makedonskom ratu (171 – 168 p.n.e.) konačno obračunava sa Makedonijom kod Pidne i proglašava Makedoniju svojom provincijom. Pobjedom protiv Kartage i Makedonije i stavljanjem njihovih teritorija pod svoje okrilje, ali i protjerivanjem Sirijaca, Rim u tom razdoblju gospodari cijelim zapadnim svijetom, dok na istočnom dijelu, Rim štiti slabi ptolomejski Egipat od Seleukida i 133 p.n.e. na tlu Pergama osniva provinciju Aziju. U tom razdoblju se pojavljuju i prvi otpori unutar Rima. 136 p.n.e. počinje pobuna robova na Siciliji, a od 111 p.n.e. - 105 p.n.e. Rim vodi rat protiv Jugurte u Numidiji. Sa sjevera na Rim nasrću i germanska plemena Teutonci i Cimbri, a 104 p.n.e. započinje i drugi robovski rat. Od 91 do 88 p.n.e. italski savezi vode rat protiv Rima, što iskorištava Mitridat VI. Eupator i zauzima provinciju Aziju pri čemu ubija nekoliko tisuća rimskih naseljenika. Kornelije Sula se imenuje za upravitelja Azije i zapovjednika u pontonskim ratovima protiv Mitridata VI. Eupatora čime se zaoštravaju i počinju sukobi unutar Rima.

Doba klasnih i građanskih ratova u Rimskoj Republici

Uspon i razvitak Rima kao vrlo moćne države donio je pored mnogih prednosti također i probleme. Kao ključni problem se pokazao agrarni, tijesno povezan za vojno ustrojstvo, što je u krajnjem slučaju dovelo do sukoba i građanskih ratova u samom Rimu i vodilo ka propasti rimske Republike. Tradicionalni milicijski sustav, kod kojeg su svi građani uključeni u obranu i vođenje rata, pokazuje se nepraktičnim zbog uvelikog širenja rimske države. Poslije poraza u Jugurtinom ratu i u ratovu protiv Teutonaca i Cimbra, Gaj Marije uspijeva provesti vojnu reformu, gdje se uvodi od dobro obučenih vojnika profesionalna vojska, a koja je dovela do uske povezanosti vojnika sa svojim zapovjednicima. Za većinu vojnika koji nisu posjedovali zemlju, vojna služba nije više bila obveza već izvor zarade. Oni su, osim podjele plijena iz osvajanja, od svojih zapovjednika očekivali da im po prestanku vojne službe bude dodijeljeno i zemljište. Skrb veterana na taj način sve više postaje političkom raspravom u Rimu. Uska se povezanost postrojbi za pojedine zapovjednike iz drugog kuta pokazala kao otežavajuća okolnost političkog ustrojstva Rima. Naime, zapovjednici su dobili mogućnost da se pomoću svojih postrojbi a iz svojih sopstvenih interesa suprostave volji Senata ili narodnih skupština, pa je vrijeme građanskih ratova obilježeno ambicioznim idejama političara i njihovih «privatnih « vojski. Politički sukobi unutar Rima se počinju zaoštravati od 133 p.n.e. U stalnom su političkom sukobu optimati i populari, pri čemu se populari zalažu za promjenu socijalnih razlika u Rimu kroz uvođenje agrarne reforme. Pokušaju narodnih tribuna Tiberija Grahka 133 p.n.e. i njegovog brata Gaja Grahka deset godina kasnije nisu urodili plodom. Gaj Marije 107 p.n.e. uvodi vojnu reformu i postaje vođa populara. Na drugoj strani na čelo se stavlja Kornelije Sula. Poslije pobjede nad Mitridatom VI. Sula se 88 p.n.e. vraća u Rim i protjeruje Marijeve pristalice iz Rima i zavodi diktaturu. 82 p.n.e. se ponovno obračunava sa Marijevcima u krvavoj bici kod Porta Kolina nakon čega ponovno ulazi sa svojim legijama u Rim, obračunava se sa svojim protivnicima i zavodi diktaturu i mijenja ustav. Nakon prvog građanskog rata u Rimu, uspiješni zapovjednici preuzimaju vrlo važnu ulogu. Pompej Veliki, koji je kao mlad zapovjedik bio u Sulinim postrojbama, steče veliku slavu nakon pobjede nad Seleukidima i osnivanja novih porovincija i sklapa savez sa Krasom i Cezarom (trijumvirat), što je ujedno i vrlo jasan pokazatelj strukturne slabosti kasne Republike, čije institucije nisu bile dorasle nastaloj krizi. Poslije pogibije Krasa 53 p.n.e., a i velike moći Pompeja ali i Cezara, 49 p.n.e. dolazi do njihovog sukoba čime ujedno počinje i drugi rimski građanski rat, nakon čega Cezar pobjeđuje Pompeja 48 p.n.e. kod Farsale i protjerava ga u Egipat. Poslije pobjeda nad Pomejevim pristalicama u Hispaniji i Egiptu, Cezar postaje i jedini vladar Rimskog Carstva, što uzrokuje 15. ožujka 44 p.n.e. atentat sa smrtnim ishodom na njega u Senatu i početak trećeg rimskog građanskog rata. Cezarov bliski suradnik Marko Antonije i nećak Oktavijan se udružuju i pobjeđuju republikance 42 p.n.e. kod Filipa u Grčkoj.

Raspad Rimske Republike i uspostava Rimskog Carstva

Izgledalo je da se situacija iz 49 p.n.e ponavlja: Marko Antonije i Oktavijan dijele rimske teritorije ugovorom iz Brindizija na interesne sfere, Antonije vlada istočnim a Oktavija zapadnim dijelom. Međutim Antonije i njegova, bivša Cezarova, ljubavnica, Kleopatra počinju sanjati o velikom carstvu, čiji bi središte trebalo biti na istoku, što 32 p.n.e. uzrokuje i prekid prijateljstva između njih dvojice. Pod utjecajem Oktavijana, senat objavljuje rat Egiptu i u odlučujućoj bitki kod Akcija 31 p.n.e. Oktavijan protjeruje Antonija i Kleopatru u Egipat, gdje oni nedugo zatim umiru. Egipat postaje provincija pod izravnom vlasti budućeg cara Oktavijana. Oktavijan postaje samostalni vladar Rima i preuzima sve ovlasti od republikanskih institucija i 27 p.n.e. osniva Rimsko Carstvo. On biva proglašen počasnim imenom Augustus. Od svih republikanskih institucija ostavio je samo senat, ali je imao apsolutnu moć nad njime.

Unutarnje poveznice

- Slavni Rimljani Category:Rimski imperij ja:ローマ共和国

Sredozemlje

Sredozemno more - nalazi se između Europe na sjeveru, Azije na istoku i Afrike na jugu, povezano je s Atlantskim oceanom kroz Gibraltarski tjesnac, s Indijskim oceanom preko Sueskog kanala i Crvenog mora, a s Crnim morem preko Bospora. Zemlje koje okružuju Sredozemno more zovemo zemljama Sredozemlja, a cijelo područje mora i obalnih zemalja Sredozemlje. Zemlje Sredozemlja su: Afrike # Gibraltar # Španjolska # Francuska # Monako # Italija # Malta # Slovenija # Hrvatska # BIH # Srbija i Crna Gora # Albanija # Grčka # Turska # Cipar # Sirija # Libanon # Izrael # Egipat # Libija # Tunis # Alžir # Maroko UNESCO spominje kao zemlje Sredozemlja i Makedoniju i San Marino, bez obzira što te zemlje nemaju izlaz na Sredozemno more, nego im je kriterij da se nalaze u regiji. Očito su zaboravili Andoru i Mađarsku :-) category:mora ja:地中海 ko:지중해 th:ทะเลเมดิเตอร์เรเนียน zh-min-nan:Tē-tiong-hái

Europa

Europa je kontinent čije granice određuju Atlantski ocean na zapadu, Sjeverno ledeno more na sjeveru, gorje Ural na istoku, Kaspijsko jezero, Kavkaz i Crno more na jugoistoku, te Sredozemno more na jugu. Europu neki nazivaju "potkontinentom", jer smatraju da zajedno s Azijom čini kontinent Euroaziju. Činjenica je da je Europa više kulturni nego zemljopisni pojam. Euroaziju

Porijeklo imena

"Europa" je ime jedne žene u grčkoj mitologiji, koju je oteo Zeus u liku bika. Ipak, mit ne objašnjava zašto je kontinent nazvan po njoj. U Grčkoj se taj pojam spominje prvi put u 6. stoljeću pr.n.e.. Čini se da su u početku tako zvali kontinentalni dio Grčke sjeverno od Korintskog zaljeva, a zatim i sve zemlje sjeverno od Sredozemnog mora. Postoji i drugo objašnjenje - da ime kontinenta dolazi od riječi ereb, koja na jednom semitskom jeziku znači "zalazak sunca". Naime, za semitske (bliskoistočne) narode, sunce zalazi nad Europom.

Povijest

Glavni članak: Povijest Europe Vrsta Homo naseljavala je Europu još prije milijun i pol godina. Kromanjonci su se pojavili prije 40,000 godina.
Stara Grčka se smatra kolijevkom europske kulture. Rimsko Carstvo, a s njim i kršćanstvo, ujedinilo je velik dio kontinenta s težištem na Sredozemlju. Nakon pada Rima i doseljavanja raznih naroda iz Azije, europski je napredak usporio tijekom razdoblja koje je poznato kao srednji vijek. Karlo Veliki je udario temelje jedne nove, zapadnije Europe, kojoj središte više nije u Rimu, ali i ona ostaje rascjepkana unatoč pokušajima njemačkih careva Svetog Rimskog Carstva. Riječ Europa se gubi, a umjesto nje prevladava pojam kršćanski svijet i jedinstveni pothvati u tom smislu (križarski ratovi, katedrale). Europa se redefinira u 16. stoljeću zbog renesanse i prekooceanskih kolonija. Nastaju jaka kraljevstva i budi se nacionalizam. Francuska revolucija i industrijska revolucija donose inovacije kojima će Europa u 19. stoljeću zavladati cijelim svijetom. Dva svjetska rata 20. stoljeća vode se najvećim dijelom na europskom tlu. Europa gubi svjetsku vlast i kolonije, a hladni rat stvara jaku podjelu na kapitalističku Zapadnu Europu i komunističku Istočnu Europu pod Sovjetskim Savezom. Nakon pada komunističkih režima 1990. godine, europske se zemlje naglo zbližavaju. Nastaje Europska Unija, politički i ekonomski savez koji obuhvaća veći dio kontinenta.

Zemljopis

Glavni članak: Zemljopis Europe Europa ima površinu od 10 392 855 km2, što je 7% svjetskog kopna. Reljef
Moglo bi se reći da je Europa poluotok koji se sastoji od više manjih poluotoka. Pretežno je nizinski, ali ima planinske lance u unutrašnjosti, na sjeveru i na jugu. Glavni planinski lanac su Alpe, a najviši vrh je Elbrus u Rusiji (5630 m). Srednja visina Europe iznosi 293m. Velike rijeke u središnjem dijelu su važni plovni putevi. Klima
Europa općenito ima umjerenu klimu i ravnomjerno raspoređena četiri godišnja doba.
Tri glavne klime su sredozemna na jugu, oceanska na zapadu i sjeveru, te kontinentalna u središnjem i istočnom dijelu. Osim toga, zapadni i sjeverni dio kontinenta grije Golfska struja.

Regije

Glavni članak: Regije Europe Europa se tradicionalno dijeli na pet zemljopisno-kulturnih područja:
- Jugoistočna Europa (s Balkanom)
- Istočna Europa
- Sjeverna Europa (Skandinavija i Baltičke zemlje)
- Srednja Europa
- Zapadna Europa Europa sadrži 45 država, koje su navedene ovdje.
Kartu europskih zemalja koje imaju stranicu na hrvatskom možete naći ovdje.

Stanovništvo

Glavni članak: Stanovništvo Europe Europa ima oko 730 milijuna stanovnika. Gustoća: 32 stanovnika po četvornom kilometru. Glavne religije: 55% katolici, 25% protestanti, 13% pravoslavci i 7% muslimani. Prosječna životna dob: 68.3 godine za muškarce i 77 godina za žene.

Jezici

Glavni članak: Jezici Europe Većina europskih jezika ima zajednički korijen u indo-europskom. Jezik koji je najviše utjecao na ostale jest latinski, koji je prvo bio službeni jezik Rimskog Carstva, zatim jezik crkve i napokon jezik intelektualaca, da bi danas nestao kao živi jezik, ali sačuvao se kao korijen tisuća riječi u svim europskim jezicima. Najveće jezične porodice Europe su slavenski, germanski i romanski jezici.U autohtone jezike Europe svakako spadaju Novogrčki i Albanski, a od jezičnih skupina, Ugro-finsku skupinu jezika kojima se govori u Mađarskoj i Finskoj. Najstariji jezici Europe su Baskijski,u Španjolskoj, Retoromanski u Švicarskoj i Gaelski jezik koji se još govori jedino u Wallesu.
- Link: http://www.eurolinguistix.com Category:Zemljopis als:Europa ja:ヨーロッパ ko:유럽 ms:Eropah roa-rup:Evropa simple:Europe th:ทวีปยุโรป zh-min-nan:Europa

Konstantinopol

Istanbul, grad smješten na Bosporskom tjesnacu, nekadašnja je prijestolnica triju velikih carstava - rimskog, bizantinskog i otomanskog. Istanbul se sastoji od četiri velike četvrti - sjeverno od Zlatnog roga, Beyoglu, a južno Četvrt bazaara, Sultanahmet i Seraglio Point. Beyoglu je moderna četvrt širokih ulica i velikih hotela, u Seragliu i Sultanahmetu su palače, džamije i muzeji, a u Baazaru trgovine. Posebno je zanimljiva palača Topkapi. Category:Gradovi Category:Turska ja:イスタンブール simple:Istanbul

Bizant

Bizant ili Bizantsko Carstvo je povijesni naziv za istočno Rimsko Carstvo koje je nastalo 285 godine kad je car Dioklecijan administrativno podjelio tadašnje Rimsko carstvo na Istočno i Zapadno. No obično se uzima 395 godina za godinu početka, kada je car Teodozije I Veliki dao svojim sinovima carstvo: Arkadiju Istok, a Honoriju Zapad. Godina pada se smatra 1453, kada su Turci zauzeli Carigrad. Naziv Bizant se nije koristio u vrijeme postojanja države nego ga je tek u 18. stoljeću uveo francuski povjesničar Montesquieu. Kao i drugi povjesničari tog vremena on je smatrao da Bizantsko carstvo nakon 5. stoljeća nije vrijedno imena Rimsko. Zato je on uzeo latinizirano ime glavnog grada Byzantium (od grčkog Byzántion, današnji Istanbul), za cijelo carstvo. Građani Bizantskog carstva su sebe smatrali Rimljanima, a službeni jezik je bio isprva latinski, kao i u zapadnom dijelu Carstva, a od VII stoljeća, odlukom cara Heraklija (vladao od 610. - 641.), grčki. Vidi: Popis bizantskih careva ja:東ローマ帝国 ko:비잔티움 제국

1453

14. stoljeće | 15. stoljeće | 16. stoljeće
1420-1429 | 1430-1439 | 1440-1449 | 1450-1459 | 1460-1469 | 1470-1479 | 1480-1489
1448 | 1449 | 1450 | 1451 | 1452 | 1453 | 1454 | 1455 | 1456 | 1457 | 1458

----

Događaji

- 29. svibnja - Osmanlije pod vodstvom sultana Mehmeda II osvajaju i zauzimaju Carigrad, prije Konstantinopol, i to je kraj Bizanta, tj. Istočno rimskog carstva. U obrani grada pogiba i posljednji bizantski car Konstantin XI Paleolog.
- Leon Battista Alberti započinje gradnju Palazzo Rucellai u Firenzi.

Rođenja

Smrti

- Category:Godine ko:1453년

Rusija

Ruska Federacija ili Rusija je država na istoku Europe i sjeveru Azije. Površinom je najveća država na svijetu (oko 11,5% zemaljskog kopna), ali je većina državnog teritorija slabo naseljena pa po broju stanovnika zauzima sedmo mjesto (poslije Kine, Indije, SAD-a, Indonezije, Brazila i Pakistana). Glavni grad je Moskva. Rusija je najveća od neovisnih država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza.

Povijest

Glavni članak: Povijest Rusije Područja na kojima su živjeli istočni Slaveni prvi su u jedinstvenu državu ujedinili Varjazi, vjerojatno doseljenici iz Skandinavije. Prvi zabilježeni varjaški vladar bio je Rurik, okrunjen oko 860., a njegovi su nasljednici prenijeli prijestolje iz Novgoroda na sjeveru današnje Rusije u Kijev, danas glavni grad Ukrajine. Kijevska Rusija bila je jedna od najvećih država tadašnje Europe s gospodarstvom utemeljenim na trgovini među Skandinavijom i Bizantom. Odlučujućim za kasniju povijest istočnih Slavena pokazalo se prihvaćanje Pravoslavlja kao državne religije 988. u doba velikog kneza Vladimira, koje je za posljedicu imalo snažnu vezu crkve i države i izolaciju od katoličkog, a kasnije i protestantskog ostatka Europe.

Stvaranje carstva

Invazija Mongola u 12. stoljeću dovela je do raspada već oslabljene Kijevske Rusije na veći broj neovisnih kneževstava, među kojima se u 14. stoljeću počinje isticati Moskovsko kneževstvo. Moskva je, oslanjanjući se na svoje dobre odnose s tatarskim osvajačima, započela širenje na okolna područja. Ekspanzija je ubrzana pod velikim kneževima Ivanom III. (1462. - 1505.) koji je udvostručio državni teritorij na račun susjednih država i oslobodio Moskvu od Tatara, i Ivanom IV. Groznim (1547. - 1584.), prvim ruskim vladarem koji se okrunio za cara. Država je nakon smrti Ivana Groznog potonula u borbu za njegovo naslijeđe koja je trajala sve do 1613. kada na vlast dolazi dinastija Romanov. Rusija je doživjela preporod za vladanja Petra I. Velikog (1682. - 1725.). koji je u mladosti putovao po Zapadnoj Europi i odlučio reformirati Rusiju po zapadnim uzorima. Velike promjene doživjela je državna uprava, obrazovanje, vojska, osnovana je mornarica, a glavni grad je umjesto Moskve postao novoosnovani Sankt Peterburg (1703.) na ušću rijeke Neve u Finski zaljev. U sljedeća dva stoljeća Rusija je nizom ratova proširila svoj teritorij kolonizirajući, za razliku od zapadnoeuropskih država, susjedna područja. Na zapadu je zauzela Finsku, baltičke zemlje, Poljsku, Bjelorusiju i najveći dio Ukrajine. Na jugu je svoje područje proširila na Zakavkazje do sjeverne Armenije, te na najveći dio srednje Azije. Na istoku je ruska kolonizacija doprla do sjevernoameričke Aljaske, koja je 1867. prodana SAD-u. Osobito je širenju državnog teritorija pridonijela Katarina II. Velika (1762. - 1796.) vještim kombiniranjem diplomacije i ratovanja. Devetnaesto stoljeće obilježeno je i sve jačim zahtjevima srednje klase za udjelom u vlasti, s povremenim izljevima političkog nasilja (pobuna dekabrista 1825., atentat na cara Aleksandra II. 1881.) praćenim valovima državne represije. Nakon revolucije 1905. Rusija je dobila predstavničko tijelo, Dumu, što je donekle ublažilo političke tenzije. Poslijednj car bio je Nikola II. koji je svrgnut od strane boljševika.

Sovjetska Rusija

Loše stanje na bojištu u prvom svjetskom ratu, prijeteći kolaps gospodarstva i pad popularnosti prisilili su cara Nikolaja II. na abdikaciju i u veljači 1917. Rusija je postala republika. Vlade kneza Lvova i Aleksandra Kerenskog nisu se uspjele učvrstiti na vlasti pa je 25. listopada 1917. državnim udarom vlast preuzela stranka boljševika - komunista predvođena Vladimirom Iljičem Lenjinom (Oktobarska revolucija). Uslijedio je četverogodišnji građanski rat u kojem su boljševici uspjeli pobijediti opoziciju. Moskva je 1918. ponovo postala glavni grad, a 1922. sovjetska Rusija postala je Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Istaknut u ovo doba bio je i Lav Trocki Nakon Lenjinove smrti 1924. vlast je postupno preuzeo Josif Staljin (vladao je do 1953.) koji je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju i nasilnu kolektivizaciju poljoprivrede. U drugoj polovici tridesetih godina započeo je i velike čistke u vodstvu komunističke partije, vojske i države u kojima su mnogi u montiranim procesima osuđeni na smrt ili dugogodišnju robiju. U drugom svjetskom ratu Sovjetski savez je dao najveći doprinos pobjedi saveznika s više od 20 milijuna poginulih i gotovo potpuno razorenim zapadnim dijelom zemlje. Nakon rata zaoštrio se sukob s vodećom zapadnom demokracijom, SAD-om - Hladni rat. Rastući utjecaj SSSR-a i uspjesi na mnogim poljima poput osvajanja svemira i nuklearnog naoružanja skrivali su neuspjehe i zaostajanje sovjetskog gospodarstva i rastuće društvene tenzije. Godine 1991. komunistički sustav je propao, a SSSR se raspao na 15 država, među kojima je najveća i najznačajnija upravo Rusija.

Nakon raspada SSSR-a

Postsovjetska Rusija je nakon nekoliko godina bolne tranzicije i krize koja je dosegnula dno 1998. krenula putem gospodarskog oporavka i ubrzanog rasta potpomognutog visokim cijenama nafte - glavnog ruskog izvoznog proizvoda. Prvog demokratskog predsjednika Borisa Jeljcina čiji je mandat bio obilježena liberalizmom i porastom kriminala, osobito za vrijeme privatizacije, zamijenio je 1999. Vladimir Putin kojeg ruski građani i inozemni promatrači smatraju efikasnijim, ali i autoritarnijim od svog prethodnika. Od 1994. traje gerilski sukob čečenskih pobunjenika koji se bore za neovisnost republike i oružanih snaga Ruske Federacije. Veći broj terorističkih napada u Čečeniji i ostatku Rusije dovodi se u vezu s ekstremističkim frakcijama gerilaca. Najteži napad zbio se 2004. - talačka kriza u Beslanu.

Državno uređenje

Rusija je federativna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Federalna skupština. Zastupnike gornjeg doma, Savjeta federacije, imenuju federalni subjekti (republike, oblasti, krajevi i dr.), a zastupnici donjeg doma, Dume, biraju se u izravnim izborima na mandat od četiri godine mješavinom proporcionalnog i većinskog sustava. Izvršnu vlast dijele predsjednik i vlada na čelu s premijerom. Predsjednik republike bira se direktnim izborima dvokružnim sustavom na četiri godine, a može na položaju provesti najviše dva mandata. Predsjednik predlaže Dumi sastav vlade kojeg ona potvrđuje natpolovičnom većinom. Ako Duma tri puta odbije potvrditi vladu, predsjednik je može raspustiti i sazvati nove izbore. Predsjednik ima i brojne druge ovlasti u području imenovanja, često je inicijator zakonodavstva i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga.

Federalna struktura

Federalna struktura Rusije je složena i obuhvaća 89 federalnih subjekata s različitim razinama autonomije. Najveću autonomiju ima 21 autonomna republika (to su npr. Čečenija, Tatarstan ili najveća Saha (Jakutija)). Osim njih, postoji i 10 autonomnih okruga i 1 autonomna oblast. Većina ovih autonomnih jedinica osnovana je za vrijeme komunizma u skladu s tadašnjom politikom o nacionalnostima koja je svakoj većoj nacionalnosti davala pravo na domicilni teritorij. Ostatak državnog teritorija podijeljen je na upravne jedinice koje imaju manje formalne autonomije. To su 49 oblasti, 6 krajeva i 2 federalna grada (Moskva i Sankt Peterburg). SahaGodine 2000. ustanovljena je nova razina upravne podjele - 7 federalnih okruga od kojih svaki obuhvaća više federalnih subjekata. Vode ih izaslanici koje imenuje federalni predsjednik. To su: #Središnji federalni okrug #Južni federalni okrug #Sjeverozapadni federalni okrug #Dalekoistočni federalni okrug #Sibirski federalni okrug #Uralski federalni okrug #Privolžski federalni okrug

Zemljopis

Rusija se obično dijeli na zapadni europski (oko 3,5 mil. km²) i istočni azijski dio - Sibir (13,5 mil. km²). Prirodnu granicu ovih dvaju dijelova čini gorje Ural koje se prostire u smjeru sjever - jug u duljini od oko 2000 km od Sjevernog ledenog mora do granice s Kazahstanom.

Europska Rusija

Najveći dio europskog dijela Rusije zauzima Istočnoeuropska ravnica, s nizinskim reljefom koji samo ponegdje prelazi u uzvisine (Valdajska i Srednjeruska na zapadu, Privolžje uz srednji tok Volge) čiji vrhovi ne prelaze 200 - 400 m. Kroz ovu nizinu protječe Volga (3688 km), gospodarski i kulturalno najvažnija ruska rijeka. Prevladava kontinentalna klima koja na krajnjem sjeveru prelazi u polarnu, a u uskom pojasu crnomorskog priobalja u mediteransku. Od sjevera prema jugu redaju se pojasevi crnogorične šume, miješane šume, prijelazne šumsko-stepske zone, te stepa pokrivena plodnom crnicom (černozemom). Uz obale Kaspijskog mora zbog jakog isparavanja prisutna je i polupustinja. Na krajnjem jugu europske Rusije granicu s Gruzijom i Azerbejdžanom čini gorje Kavkaz s najvišom točkom Rusije, Elbrusom (5633 m).

Sibir

Na zapadu Sibira prostire se golema Zapadnosibirska ravnica kroz koju protječe najduža ruska rijeka Ob' (s Irtišem 5568 km, 5. na svijetu). Između rijeke Jenisej na zapadu Lene na istoku nalazi se Srednjesibirska visoravan s vrhovima do 1700 m. Srednjejakutska ravnica kroz koju protječe Lena dijeli ovu visoravan od planinskih lanaca istočnog Sibira. Na jugu i istoku Sibira do obala Tihog oceana prevladava planinski reljef s lancima čiji su vrhovi uglavnom iznad 2000 m (Beluha u Altajskom lancu - 4506 m, Ključevska Sopka na Kamčatki - 4750 m). Ovdje se nalazi i najveće i najdublje rusko jezero - Bajkalsko (31.500 km², dubina 1637 m, najdublje na svijetu). Klima većeg dijela Sibira je vrlo oštra kontinentalna koja na sjeveru prelazi u polarnu, a na većim nadmorskim visinima u planinsku. Prevladavaju guste crnogorične šume - tajge, sa zonama oskudne vegetacije - tundrama - i zonama trajnog leda na krajnjem sjeveru. Ruski daleki istok ima monsunsku klimu.

Granice Rusije

right Na zapadu Rusija graniči s (od sjevera prema jugu):
- Norveškom
- Finskom
- Estonijom
- Latvijom
- Bjelorusijom
- Ukrajinom Ruska enklava Kalinjingrad graniči i s Litvom i Poljskom. Na jugu graniči s (od zapada prema istoku):
- Gruzijom
- Azerbejdžanom
- Kazahstanom
- Kinom
- Mongolijom
- Sj. Korejom
- Japanom (morska granica) Na istoku graniči sa SAD-om (morska granica).

Gospodarstvo

Petnaest godina nakon propasti komunizma rusko gospodarstvo se približilo gospodarstvima srednje razvijenih zemalja slobodnog tržišta. Danas ono ima visoku stopu rasta BDP-a (u 2004. 7,1% godišnje) i relativno visoku inflaciju (oko 11,7%). Ipak, i danas su u Rusiji uočljivi ostaci starog, komunističkog sustava. Na današnju sliku gospodarstva je utjecala i brza privatizacija nekih unosnijih državnih poduzeća početkom devedesetih. Njih je preuzela nekolicina poduzetnika povezana s tadašnjom političkom elitom (oligarsi). U posljednje vrijeme neki su oligarsi bili prisiljeni odreći se kontrole nad svojim tvrtkama, a neki su i zatvoreni ili su emigrirali. Veliki koncerni i dalje dominiraju ruskim gospodarskim krajolikom, a država najavljuje mjere za poticanje malog i srednjeg poduzetništva. Danas se rusko gospodarstvo uglavnom temelji na dvama stupovima: izvozu energenata (nafte i zemnog plina) i sirovina te rastućoj domaćoj potrošnji. Tradicionalna sovjetska metalurgija i s njom povezana proizvodnja strojeva, automobila i zrakoplova preživljavaju zahvaljujući visokim carinama koje sprječavaju uvoz jeftinijih i kvalitetnijih inozemnih proizvoda. Mnoge tvornice preorijentirale su se na suradnju sa zapadnim kompanijama i licenčnu proizvodnju stranih proizvoda (inomarke). Propast sovjetskog centralnog planiranja dovela je i do izrazite neravnoteže u razvoju pojedinih regija. Najviše stranih investicija i najbrži gospodarski rast imaju Moskva i Peterburg. Razlike u prosječnom dohotku stanovnika prijestolnice i provincija su i do deset puta.

Kultura

Rusija je dala istaknute predstavnike na gotovo svim poljima umjetnosti i znanosti. Među najpoznatijima su:

Književnici

- Mihail Vasiljevič Lomonosov (1711-1765)
- Ivan Andrejevič Krilov (1768-1844)
- Aleksandar Sergejevič Puškin (1799-1837)
- Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809-1852)
- Mihail Jurjevič Ljermontov (1814-1841)
- Ivan Sergejevič Turgenjev (1818-1883)
- Fjodor Dostojevski (1821-1881)
- Lav Tolstoj (1828-1910)
- Anton Pavlovič Čehov (1860-1904)
- Maksim Gorki (1868-1936)
- Ivan Aleksejevič Bunin (1870-1953)
- Aleksander Aleksandrovič Blok (1880-1921)
- Boris Pasternak (1890-1960)
- Vladimir Vladimirovič Majakovski (1893-1930)
- Sergej Aleksandrovič Jesenjin (1895-1925)
- Vladimir Nabokov (1899-1977)
- Mihail Aleksandrovič Šolohov (1905-1984)
- Aleksandar Solženjicin (1918-danas)

Skladatelji

- Aleksandar Porfirjevič Borodin (1833-1887)
- Cezar Antonovič Kjui (1835-1918)
- Milij Aleksejevič Balakirev (1837-1910)
- Modest Petrovič Musorgski (1839-1881)
- Petar Iljič Čajkovski (1840-1893)
- Nikolaj Rimski-Korsakov (1844-1908)
- Sergej Rahmanjinov (1873-1943)
- Igor Stravinski (1882-1971)
- Sergej Prokofjev (1891-1953)
- Dmitrij Šostakovič (1906-1975)

Slikari

- Andrej Rubljov (1360-1430)
- Vasilj Kandinski (1866-1944)
- Kazimir Maljevič (1878-1935)

Kemičari

- Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834-1907)

Ostali

- Jurij Gagarin (1934-1968) - kozmonaut
- Vladimir Zworkyn (1889-1982) - izumitelj američkog državljanstva, a ruskog podrijetla
- Vaclav Nižinski (1890-1960) - baletni plesač

Demografija

Prema popisu stanovništva iz 2002. najbrojniji su Rusi (79,8%), slijede Tatari (3,8%), Ukrajinci (2,0%), Baškiri (1,2%) Čuvaši (1,1%) i Čečeni (0,9%). Još 17 etničkih grupa ima više od 400 tisuća pripadnika. Ruski jezik je izrazito dominantan, i njime se služi 98% stanovništva. Podaci o vjerskom sastavu su nepouzdani jer se vjera ne ispituje u popisima stanovništva. Samo je manji dio populacije aktivno religiozan, a dominiraju tradicionalne vjerske zajednice: Ruska pravoslavna crkva kojoj pripada slavensko stanovništvo, te islamska zajednica kojoj pripadaju neki narodi turskog porijekla (Tatari, Baškiri i dr.) i većina naroda sjevernog Kavkaza (Čečeni, Inguši i dr.). Gradskog stanovništva ima 72,4%, seoskog 27,6%. Dobni sastav je slijedeći: 0-19 25,2%, 20-59 56,3%, 60 i više 18,5%.

Transport

Velike udaljenosti i često surovi klimatski uvjeti uvelike su utjecali su na razvoj transportne infrastrukture u Rusiji. U prijevozu roba, a i putnika još uvijek dominantnu ulogu ima željeznica. Željeznička mreža ima 87.000 km pruga u javnoj upotrebi i 63.000 km industrijskih pruga. Udio željeznice u ukupnom prijevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%. U Rusiji se nalazi i najduža svjetska željeznička pruga, 9.289 km duga Transsibirska željeznica koja povezuje Moskvu i Vladivostok na Tihom oceanu. Iako je cestovna infrastruktura u prilično lošem stanju, bez suvremenih autocesta, cestovni prijevoz je u usponu. Automobil je danas u Rusiji sve manje statusni simbol, osobito u velikim gradovima što dovodi do velikih gužvi i jedne od najvećih stopa smrtnosti u cestovnim prometnim nesrećama u Europi. Zračni prijevoz je u stalnom porastu pa ima dominantnu ulogu u putničkom prijevozu na relacijama većim od 1500 km. Najveće zrakoplovne tvrtke su Aeroflot (5,8 mil. putnika u 2003.) koji održava i redovitu zračnu liniju Moskva - Zagreb, a leti s moskovskog aerodroma Šeremetjevo, zatim Sibir (Novosibirsk i moskovsko Domodjedovo, 3,4 mil.), Pulkovo (Sankt Peterburg) i KrasAir (Krasnojarsk).

Vanjske poveznice

- [http://www.croatia.mid.ru/cro.html Veleposlanstvo Ruske Federacije u Hrvatskoj] (na hrvatskom)
- [http://www.gov.ru/ Gov.ru] - Službeni Vladin portal (na ruskom)
- [http://www.kremlin.ru/eng/ Kremlin] - Službeni predsjednički site (na engleskom) Category:Države svijeta als:Russland ja:ロシア ko:러시아 ms:Russia roa-rup:Rusii simple:Russia th:สหพันธรัฐรัสเซีย zh-min-nan:Lō·-se-a

Rimska Republika

Rimska Republika označava razdoblje državnog uređenja rimske države u vremenu između rimskog kraljevstva (510 p.n.e.) i uspostave rimskog carstva 13. siječnja 27 p.n.e.

Državno uređenje

Povijest Republike

Postanak i doba rane Republike (510 p.n.e. – 351 p.n.e.)

Uspon i razvitak Rimske Republike

Doba klasnih i građanskih ratova u Rimskoj Republici

Raspad Rimske Republike i uspostava Rimskog Carstva

Unutarnje poveznice

- Slavni Rimljani Category:Rimski imperij ja:ローマ共和国

31. pr.n.e.

2. stoljeće p.n.e. | 1. stoljeće p.n.e. | 1. stoljeće
60ih p.n.e. | 50ih p.n.e. | 40ih p.n.e. | 30ih p.n.e. | 20ih p.n.e. | 10ih p.n.e. | 1. desetljeće p.n.e.
35 p.n.e. | 34 p.n.e. | 33 p.n.e. | 32 p.n.e. | 31 p.n.e. | 30 p.n.e. | 29 p.n.e. | 28 p.n.e. | 27 p.n.e.

----

Događaji

Rođenja

Smrti

- Category:Godine p.n.e. ko:기원전 31년

Gaj Julije Cezar

Gaj Julije Cezar, latinski Gāius Iulius Caesar ( Rim, 13. srpnja 100 p.n.e.- Rim, 15. ožujka 44 p.n.e. ), rimski vojskovođa, političar i pisac. Najslavniji rimski vojskovođa, Cezar je brojnim vojnim pobjedama znatno proširio utjecaj i vlast Rimskog imperija. Pobjedivši Pompeja Velikoga u građanskom ratu od 46 p.n.e. zavladao je kao diktator. Njegova diktatura označava kraj vrhovne vladavine senata u Rimu i početak carstva. Iako je ubijen u atentatu, Rimska Republika je od 27 p.n.e. i formalno postala Rimsko Carstvo. right Cezar je poticao iz ugledne patricijske porodice, Julijevci. U doba cara Oktavijana, koji je naslijedio Cezara i postao prvi rimski car, u epu Eneida Publije Vergilije Maron veliča Julijevce povezujući ih sa legendarnim trojanskim junakom Enejom. Cezaru je pruženo vrhunsko onodobno obrazovanje s neizbježnim putovanjem u Grčku gdje je učio govorništvo. Bio je nećak političara Gaja Marija. Gaj Marije je od 88 p.n.e. započeo građanski rat sa Lucijem Kornelijem Sulom. Marije je umro 86 p.n.e..84 p.n.e. Cezar se oženio sa Kornelijom, također plemkinjom. Kada je Sula 82 p.n.e. postao apsolutni diktator naredio je Cezaru da se razvede. Ovaj je to odbio i otišao iz Rima. Cezarovi prijatelji su ga savjetovali da se ne vraća zbog rizika proskripcije. Jedino činjenica da je imao veze na visokim položajima spasila ga je od gotovo sigurne smrti. Cezar je prijavio u Rimsku vojsku i otišao u Malu Aziju. Iako mu je Sula formalno oprostio i pomilovao ga Cezar se nije vraćao u Rim do Suline smrti, 78 p.n.e.. Po povratku u Rim Cezar počinje raditi kao advokat. Na toj funkciji istaknuo se kao žestok kritičar i protivnik korupcije kod političara. Cezar je putovao na otok Rodos kako bi usavršio retoriku kod slavnog govornika Apolonija Moloa. Na putu su ga zarobili gusari. Kada su namjeravali zatražiti otkupninu od 20 talenata, Cezar im se nasmijao i rekao da očito ne znaju koga su oteli. Na njegov nagovor ovi su zatražili i dobili 50 talenata za Cezarovo puštanje. Čim je pušten Cezar je organizirao potjeru na moru, zarobio gusare koji su ga oteli i osudio ih na smrt razapinjanjem na križu. 69 p.n.e. umrla je Cezarova prva žena Kornelija. Umrla je u toku porađaja. Iste godine je umrla i Julija, Cezarova teta. Cezarovi protivnici su ga kritizirali da je Julijin sprovod bio politički proračunljiv i da tu Cezar napada proskripcijske zakone iz Sulinog vremena i time skuplja političke bodove. Cezar je iste godine izabran za kvestora i odlazi u Španjolsku. Po povratku u Rim nastavlja se baviti pravom sve dok 65 p.n.e. ne postaje kurulski edil. Ta funkcija je uključivala reguliranje prometa, trgovine i ostalih svakodnevnih događaja u Rimu. Posebno je zanimljivo da je to uključivalo i organizaciju igara u Rimskom cirkusu. Proračun za zabavljanje najširih slojeva ljudi bio je ograničen. Cezar nije štedio na novcu i organizirao je dotad najspektakularniju zabavu za narod. Godina je završila tako da je Cezar bio slavan od naroda i poznat, ali je osobno bio prezadužen za ono vrijeme ogromnom svotom od nekoliko stotina zlatnih talenata. 63 p.n.e. Cezar postaje pontifex maximus. Ta funkcija je obuhvaćala dobivanje nove kuće Domus Publica, bavljenje pitanjima koji se dotiču Rimske religije i, najvažnije za Cezara, rješavanje svih dugova. Iste godine Cezar je zajedno sa Markom Licinijem Krasom optužen pred senatom za urotu koju je pokrenuo rimski političar Lucije Sergije Katalina. Petorica Katalinih bliskih suradnika i prijatelja poslani su u smrt bez suđenja. Iako je konzul Marko Tulije Ciceron zatražio smrtnu kaznu za obojicu, Cezar i Kras su oslobođeni. Cezar je 62 p.n.e. izabran za pretora. Iste se godine razveo od svoje druge žene, Pompeje. 61 p.n.e. Cezar odlazi kao propretor u Španjolsku gdje je vojnim osvajanjima stekao znatno bogatstvo. 60 p.n.e. vraća se u Rim i podmiruje sve svoje dugove. 59 p.n.e. godine Cezar je zajedno sa Pompejom i Krasom sklopio prvi trijumvirat. Cilj ovog sporazuma je bio preuzimanje vlasti u Rimskoj republici iz ruku senata. Pompej je bio najčuveniji rimski general a Kras vjerojatno najbogatiji Rimljanin.Cezar je imao brojne političke veze, pa je ova podjela vlasti bila korisna za sve. Da bi zapečatili savez Pompej je oženio Juliju, Cezarovu jedinu kćer. Iako je ovo bio bez sumnje politički brak, ljubav između Julije i Pompeja je bila obostrana. Trijumviri su podijelili vlast na način da je Cezar dobio za upravu Galiju. 58 p.n.e. Cezar je započeo Galski rat, koji je trajao do 51 p.n.e.. Rezultat rata je bila potpuna pobjeda Rimljana i pokoravanje srednje Europe. 55 p.n.e. Pompej i Kras su izabrani ponovo za konzule a Cezar za prokonzula na rok od još pet godina. 54 p.n.e. Cezarova kćer Julija je umrla tijekom porođaja. Kras je poginuo u ratu sa Partima u bitci kod Carrhae, 53 p.n.e.. Nakon Krasove smrti Pompej i Cezar se počinju međusobno udaljavati u stajalištima, što konačno dovodi i do građanskog rata između njih. Dok je Cezar još uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio većinu u senatu. Kada je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula, 50 p.n.e., pozvan je u Rim od senata. Senat mu je naredio da se pojavi sam u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu senata i 10. siječnja 49 p.n.e. prešao sa vojskom rijeku Rubikon. Rubikon je bila granica sa Italijom i to je označilo početak građanskog rata. Tradicija tvrdi da je kod prelaska Rubikona Cezar rekao Alea iacta est! ( Kocka je bačena ). Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nisu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa sobom. Pompej je imao mnogo veću vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i mogućnost da obnove savezništvo.Pompej je odbio. Prekretnicu u građanskom ratu donosi bitka kod Farsala, 48 p.n.e.. Cezar je tu pobijedio dvostruko veću vojsku od Pompeja. Pompej je pobjegao u Egipat, a Cezar krenuo u potjeru za njim. U Egiptu Cezar je pobijedio Ptolemeja XIII. u bitci kod Nila i prepustio upravu Egipta Kleopatri VII.. Zatim je pobijedio i pontskog kralja Farnaka II. u bitci kod Zele, 47 p.n.e.. Nakon te bitke poslao je senatu čuvenu poruku Venī, uidī, uicī! ( Dođoh, vidjeh, pobijedih ). U međuvremenu Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar je pobijedio protivnike i u bitci kod Thapsusa, 46 p.n.e. i Gnej Pompeja, sina Pompeja Velikog, u bitci kod Munde, 45 p.n.e.. 46 p.n.e. Cezar je po treći put postao konzul zajedno sa Markom Emilijem Lepidom, a 45 p.n.e. postaje jedini konzul. Nakon ovoga Cezar postaje apsolutni diktator i sva vlast u Rimskom imperiju je u njegovim rukama. 44 p.n.e. Cezar postaje konzul po peti put, ovaj put zajedno sa Markom Antonijem. Cezar je ubijen od grupe senatora u atentatu prilikom ulaska u senat, na ožujske Ide 15. ožujka 44 p.n.e.. Uboden je noževima 23 puta. Na čelu urote nalazili su se Marko Junije Brut, Gaj Kasije Longin i Gaj Trebonije. Prema tradiciji Cezarove posljednje riječi upućene Brutu su bile ( nekoliko verzija ):
- Καὶ συ τέκνον? ( grčki, I ti, sine? )
- Tu quoque, Brute, filī mī! ( latinski, Zar i ti, Brute, sine moj! )
- Et tu, Brute? ( latinski, I ti, Brute? ) Nakon Cezarovog ubojstva stvoren je drugi trijumvirat između Marka Antonija, Oktavijana i Marka Emilija Lepida. Kada su se trijumviri obračunali sa Cezarovim ubojicama (svi su ili ubijeni ili počinili samoubojstvo) izbio je novi građanski rat između Oktavijana sa jedne i Marka Antonija i Kleopatre VII. sa druge strane. Pobjedom u pomorskoj bitci kod Akcija, 31 p.n.e., Oktavijan je ostao samovladar a od 27 p.n.e. i službeno prvi Rimski car.

Vanjske poveznice

- [http://digilander.iol.it/jackdanielspl/Cesare/english.html Julius Caesar]
- [http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Plutarch/Lives/Caesar
- .html Plutarch: The Life of Julius Caesar]
- [http://quote.wikipedia.org/wiki/Julius_Caesar Quotes from Julius Caesar on Wikiquote] Cezar, Gaj Julije Cezar, Gaj Julije Cezar, Gaj Julije Cezar, Gaj Julije ja:ガイウス・ユリウス・カエサル ko:율리우스 카이사르 simple:Julius Caesar

Rim

Glavni grad Italije, grad bogate povijesti: Rimski imperij, Rimsko Kraljevstvo i svog povijesnog novca. Rim je centar bogate antičke kulture, od koje je ostalo mnogo spomenika do današnjih dana, jedan od većih je Kolosej, čija je manja varijanta pulska arena. pulska Category:Glavni gradovi Category:Gradovi u Italiji als:Rom ja:ローマ ko:로마 simple:Rome

27. pr.n.e.

2. stoljeće p.n.e. | 1. stoljeće p.n.e. | 1. stoljeće
50ih p.n.e. | 40ih p.n.e. | 30ih p.n.e. | 20ih p.n.e. | 10ih p.n.e. | 1. desetljeće p.n.e. | 1. desetljeće
31 p.n.e. | 30 p.n.e. | 29 p.n.e. | 28 p.n.e. | 27 p.n.e. | 26 p.n.e. | 25 p.n.e. | 24 p.n.e. | 23 p.n.e.

----

Događaji

Rođenja

Smrti

- Category:Godine p.n.e. ko:기원전 27년

Egipat

Arapska Republika Egipat je država u sjeveroistočnoj Africi. Dio egipatskog teritorija, Sinajski poluotok, nalazi se na području Azije.

Povijest Egipta

PRAPOVIJESNO RAZDOBLJE EGIPTA Gotovo istovremeno s pojavom paleolitskog čovjeka u Europi, nalazimo tragove ljudi i u porječju Nila na egipatskoj visoravni koja je omeđena Libijskom pustinjom na zapadu, Arapskim poluotokom na istoku, Sredozemnim morem na sjeveru i prvim kataraktom Nila na jugu. Nil je druga rijeka po dužinina zemlji a proteže se od izvora riječice Kagera koja se ulijeva u jezero Viktorija-Nyanza iz kojeg dalje istječe Viktorijin Nil. Ukupna dužina te čudesne rijeke iznosi 6497 km. U Gornjem Egiptu kiša gotovo nikad ne pada, dok u donjem Egiptu oko Kaira, pada povremeno i ne obilno. Zbog toga je svakogodišnja nilska poplava doista najveći događaj u cijeloj zemlji jer o njoj ovisi taloženje plodonosnog mulja koji daje blagostanje . Potpuno je razumljivo što su Egipćani od najstarijih vremena Nil smatrali nadnaravnom pojavom, pa su ga čak proglasili božanstvom. Savladavanjem tehnike obrade kamena u mikrolite (malene precizne kamene alatke) označen je prijelaz iz paleolita u Mezolit ili srednje kameno doba. Za to doba najkarakterističnija je Kapsijenska kultura. Zadnja faza Sebilijenske kulture , čini se odgovara ranoj Natufijskoj kulturi u Palestini, pa je možemo datirati između 9. i 7. tisućljeća prije Krista. Najstariji nalazi neolitskog čovjeka Egipta pronađeni su u Fajumu i datiraju iz 4400. do 4200. godine prije Krista. To su nalazi kamenog ručnog klina i keramičke posude u fragmentima, no one, za razliku od drugihnalazišta tog doba u Europi, nisu bili In situ, odnosno na mjestu nastanka, nego su naplavljeni Nilom iz gornjeg toka. Oko njih ne postoje ni kosti ni drugi ostaci čovjeka ni naselja pa je teško utvrditi odkud doista potječu, no sa sigurnošću se može tvrditi da su nalazi doista iz toga doba. Tek u Neolitu nastaje Egipat koji poznajemo jer se ljudi stalno naseljavaju u dolini Nila i postaju pastiri i poljodijelci. Nekako u to doba, početkom 6. tisućljeća i godišnja mijena Nila se ustaljuje. S tom predvidivom redovitošću koju ljudi prepoznaju i koriste počinje era blagostanja za tu zemlju sve do danas. Prva eneolitska (metalnodobna) kultura starog Egipta je Badarijanska kultura koju datiramo pod kraj petog tisućljeća p.K. ime je dobila po nalazištu El Badari . Ona traje oko 400 godina .tj. od 4000. do 3600. p.K. Mlađa od te kulture naziva se Amratijanska kultura prema nalazištu u el Amrehu. Poslije nje slijedi Gerzeanska kultura imena po nalazištu u blizini mjesta Gerzeha koji se nalazi u oazi.Nju stavljamo u doba između 3600. do 3400. p.K. Posljednja faza te kulture, koja je ujedno i posljednja preddinastička kultura, prelazi u povijesno razdoblje. ---- PODJELA EGIPATSKE POVIJESTI I PREGLED DINASTIJA prapovijesna vremena Najstarije doba. Vrijeme božanskih dina