:: wikimiki.org ::

Sunčev Sustav

Sunčev sustav

Sunčev sustav je područje u svemiru koje čini barem jedna zvijezda i objekti koji se kreću u određenoj orbiti oko te zvijezde. Ti objekti mogu biti: asteroidi, kometi, prirodni sateliti, planeti i slično.
Izraz se obično koristi za naš sustav, u kojem je Zemlja. Da se izbjegne zbrka, drugi sunčevi sustavi nazivaju se planetarni sustavi.
U većini drugih jezika (vidi poveznice) naziv je izveden iz riječi Sol, što je latinsko ime za Sunce.

Svojstva Sunčeva sustava

Nebeska tijela koja čine Sunčev sustav

Sunce pripada zvijezdama spektralne klase G2, gdje 99.86% mase sustava otpada na masu zvijezde. masu
- Planeti su devet tijela u Sunčevu sustavu. Navodimo ih prema udaljenosti od Sunca, od najbližeg do najdaljeg: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton.
- Poveća tijela koja kruže oko planeta su prirodni satelit ili mjeseci.
- Prašina i druga sitna tijela kruže oko planeta, od čega nastaju planetarni prstenovi.
- Svemirski otpad su komadi ili tijela koja su ljudskog porijekla i vecinom se nalaze u orbiti oko planeta Zemlje.
- Planetisimali.
- Asteroidi
- Kometi
- Kentauri su ledena nebeska tijela nalik na komete koja imaju nešto manje ekscentričnu orbitu, koja im omogućava da se zadrže u području između Jupitera i Neptuna.
- Trans-Neptunska tijela
- Kuiperov pojas je pojas u obliku diska koji se prostire iza planeta Neptuna u širini od 30 AU do 50 AJ od Sunca.
- Oortov oblak je hipotetični pojas koji se prostire od 50,000 do 100,000 AJ od Sunca. Vjeruje se da je ova oblast izvor kometa s dugim periodima.
- Zodijačka svjetlost
- Svemirska prašina

Izvor planetarnih sustava i njihova evolucija

Uobičajeno misljenje je da planetarni sustavi nastaju prilikom tvorbe zvijezda kao i prilikom slučajnih sudara zvjezdanih sustava. Postoji još jedna rasprostranjena teorija: da planetarni sustavi nastaju od zvjezdanih oblaka ili nebula.

Sunčev sustav i ostali planetarni sustavi

Krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća čovjek je uspio pronaći dokaze o postojanju planeta izvan Sunčeva sustava. Otkriće drugih planetarnih sustava postalo je moguće nakon izgradnje moćnih optičkih teleskopa na Zemlji i razvoja posebnih elektronskih naprava (digitalnih kamera), računarskih tehnika obrade podataka, i razvoja dostupnih i jeftinih računarskih mreža. Kroz promatranje Dopplerova efekta u sjaju dalekih zvijezda astronomi su uspjeli dokazati postojanje drugih planetarnih sustava. K tome su prilikom promatranja uspjeli ustanoviti i masu kao i svojstva orbite planeta izvan Sunčeva sustava.

Svojstva glavnih planeta

Sva svojsta i mjere u donjoj tablici su relativni u odnosu na planet Zemlju:

Planet	Promjer (ekvatorski)	Masa	Promjer orbite	Godina	Dan
Merkur	0.382	0.06	0.38	0.241	58.6
Venera	0.949	0.82	0.72	0.615	-243
Zemlja	1.00	1.00	1.00	1.00	1.00
Mars	0.53	0.11	1.52	1.88	1.03
Jupiter	11.2	318	5.20	11.86	0.414
Saturn	9.41	95	9.54	29.46	0.426
Uran	3.98	14.6	19.22	84.01	0.718
Neptun	3.81	17.2	30.06	164.79	0.671
Pluton^-	0.24	0.0017	39.5	248.5	6.5

^-Međunarodna Astronomska Unija svrstao je Pluton u planete odmah nakon njegova otkrića 1930. godine, ali ta klasifikacija je sada upitna zbog nedavnih otkrića.

Links

- [http://www.michaelschultz.de/index_en.html Solar System] A interaktiv planets animation (145 zoom steps and time effects)
- [http://www.solarviews.com Solarviews] Category:Astronomija Category:Sunčev sustav ja:太陽系 ko:태양계 ms:Sistem suria simple:Solar system zh-cn:太阳系 zh-tw:太陽系

Svemir

Svemir je čitav svijet što nas okružuje. Grane znanosti koje proučavaju svemir su astronomija (znanost o zvijezdama), zatim kozmogonija i kozmologija. Dio svemira koji čine Sunce i 9 planeta koji kruže oko njega (uključujući i Zemlju) zove se Sunčev sustav. Pretpostavlja se da je svemir star oko 15 milijardi godina, te da je nastao u Velikom Prasku (Big Bang). Svemir se ugrubo sastoji od galaktika (nakupina milijuna zvijezda), praznog prostora, te međuzvjezdane tvari. Galaktike su organizirane u galaktička jata i superjata.

Vanjska poveznica

- [http://hpd.botanic.hr/ast/osnove.htm Osnove astronomije]
- [http://www.astronomija.net/ Astronomija NET] Category:Astronomija ja:宇宙 ko:우주 ms:Alam Semesta simple:Universe

Orbita

Kao pojam u fizici, orbita je put koje jedno tijelo čini oko drugog tijela dok je pod utjecajem neke sile. Category:Fizika

Komet

Komet je nebesko tijelo koja se nalazi u putanji oko Sunca. Kometi se sastoje iz silikatne prašine i smrznutih plinova u obliku raznih vrsta leda (inja) koji čine poroznu jezgru. Kada se putanja kometa počne približavati Suncu, zbog povećanja temperature, led i smrznute čestice počinju isparavati stvarajući oblak plina oko kometa koji se zove koma. Zbog pritiska Sunčevog vjetra i radijacije koma (plinovi) i tijelo (prašina) kometa prilikom raspadanja pretvaraju se u karakteristične repove koji su vidljivi na nebu. Smjer plinovitog repa je u pravcu suprotno od Sunca, dok je rep kojeg cine čestice prašine nešto širi i tromiji u pomicanju.

Poznati kometi

- 1997. komet Hale-Bopp (C/1995 O1)
- 1996. komet Hyakutake (C/1996 B2)
- 1986. Halleyev komet
- 1976. komet West (C/1975 V1=1976 VI)
- 1973. komet Kohoutek (1973 E1=1973 XII) ja:彗星 ko:혜성 ms:Komet simple:Comet th:ดาวหาง

Planet

Planet je nebesko tijelo koje se kreće eliptičnom putanjom oko zvijezde. Za razliku od zvijezda, planeti nemaju vlastiti izvor energije, tj. u njihovoj unutrašnjosti ne dolazi do nuklearne fuzije. Budući da postoji mnoštvo tijela koja kruže oko zvijezde, planetima smatramo samo one značajnijih masa. Oko planeta kruže manja tijela koja nazivamo mjesecima, pratiocima ili prirodnim satelitima. Do početka 1990-ih bilo je poznato 9 planeta, svi u Sunčevom sustavu (solarnom sustavu). U novije vrijeme razvijene su metode pronalaženja planeta oko drugih zvijezda u bliskom galaktičkom susjedstvu, na udaljenostima od nekoliko svjetlosnih godina. Do sada (sredina 2004.) je potvrđeno 110 vansolarnih planeta. Smatra se da planeti nastaju iz protoplanetarne maglice, u procesu formiranja zvjezdanog sustava. Plin i prašina koji kruže oko protozvijezde zgušnjavaju se u rotirajući disk u kojem se stvaraju nakupine čestica. Ove nakupine povećavaju masu pod utjecajem gravitacije, sudaraju se i formiraju veća tijela - planete. Naziv planet dolazi od grčke riječi planetes, što znači "lutalice". Naziv je nastao u vrijeme kada su stari narodi opažali da neka tijela mijenjaju svoj položaj na nebeskom svodu.

Planeti u sunčevom sustavu

gravitacije Osim Zemlje, svi planeti u sunčevom sustavu dobili su imena po likovima iz rimske mitologije. Planeti našeg sunčevog sustava su (redom po udaljenosti od Sunca): # Merkur # Venera # Zemlja # Mars # Jupiter # Saturn # Uran # Neptun # Pluton (Oko Plutona još uvijek postoje dvojbe oko toga da li je to pravi planet ili samo jedno od tijela Kuiperova pojasa, inače, sa svojim mjesecom Haronom tvori dvojni planet.)

Klasifikacija planeta

Planeti u sunčevom sustavu podijeljeni su u kategorije prema sastavu.
- "terestrički" ili kameni: planeti slični Zemlji, sastavljeni uglavnom od stijena: Merkur, Venera, Zemlja, Mars
- "jovijanski" ili plinoviti divovi: sastavljeni najvećim dijelom od plinovitog materijala: Jupiter, Saturn, Uran, Neptun. Postoji i podgrupa plinovitih divova koje nazivamo uranskim planetima i u koje spadaju Uran i Neptun.
- ledeni planeti: ova grupa se ponekad dodaje kako bi se klasificirali planeti poput Plutona koji se sastoje uglavnom od leda. Ova kategorija uključuje i mnoga neplanetarna tijela poput ledenih mjeseca vanjskih planeta sunčeva sustava. Većim planetima u našem zvjezdanom sustavu smatramo osam kamenih i plinovitih planeta. Status Plutona još nije razriješen, a neki smatraju da bi ga trebalo ubrajati u manje planete, dok je on po drugima samo najveći među objektima Kuiperova pojasa. Rješenje ovog problema ovisit će o prihvaćenoj definiciji planeta.

Poveznice

- Planeti izvan Sunčevog sustava

Karakteristike planeta

Category: Astronomija als:Planet ja:惑星 ko:행성 ms:Planet simple:Planet th:ดาวเคราะห์zh-min-nan:He̍k-chheⁿ

Latinski

Latinski jezik spada u skupinu romanskih jezika, današnji talijanski je najviše "pokupio" iz latinskog, danas je to mrtvi jezik (nijedan narod svijeta ne koristi ga u svakodnevnoj komunikaciji, osim što se koristi u Vatikanu i većinom za vrijeme misa). No pošto je osim antičke rimske književnosti latinski jezik korišten i u srednjem vijeku, a i danas se koristi u medicini, veterini i agronomiji, to nikako nije zanemariv jezik. Postoji i wikipedija na latinskom [http://la.wikipedia.org/ http://la.wikipedia.org/] Vidi i:
- gramatika latinskog jezika
- pravopis latinskog jezika Category:rimski imperij category:Jezici

Sunce

Sunce je središnja zvijezda našeg planetarnog sustava - sunčevog sustava. Osim Zemlje i drugih planeta, oko Sunca kruže i asteroidi, kometi, meteoroidi, trans-neptunski objekti u Kuiperovom pojasu i čestice prašine.

Fizičke karakteristike

Sunce je zvijezda glavnog niza (pogledati Hertzsprung - Russelov dijagram), spektralnog tipa G2, što znači da je nešto veća i toplija od prosječne zvijezde, no nedovoljno velika da bi pripadala tzv. "divovima". Životni vijek zvijezda ovog spektralnog tipa je oko 10 milijardi godina, a budući da je Sunce staro oko 5 milijardi godina, nalazi se u sredini svog životnog ciklusa. U središtu Sunca u termonuklearnim reakcijama (nuklearna fuzija) vodik se pretvara u helij. Svake sekunde u nuklearnim reakcijama sudjeluje 3.8 x 10³⁸protona (vodikovih jezgri). Oslobođena energija biva izračena sa sunčeve površine u obliku elektromagnetskog zračenja i neutrina, te manjim dijelom kao kinetička i toplinska energija čestica sunčevog vjetra i energija sunčevog magnetskog polja. Zbog ekstremno visokih temperatura, tvar je u obliku plazme. Posljedica toga je da Sunce ne rotira kao čvrsto tijelo. Brzina rotacije je veća na ekvatoru, nego u blizini polova, zbog čega dolazi do iskrivljenja silnica magnetskog polja, erupcija plina sa sunčeve površine i stvaranja sunčevih pjega i prominencija (protuberanci). Ove pojave nazivamo sunčevom aktivnošću.

prominencija

Osnovni podaci:

Karakteristike planeta
Planet	Najveći promjer	Vrijeme obilaska	Ud. od Sunca	Temp. na površini	Sateliti	Letjelice
Merkur	4920 km	87,9 dana	56,9 mil. km	Od +430 do -170	Nema
Venera	12 100	224,7 dana	108,2 mil.km	480	Nema	Venus Ex.
Zemlja	12 756 km	365,26 dana	149,6 mil.km.	15	Mjesec
Mars	6 800km	686 dana	227,9mil.km	-50	Phobos i Deimos
Jupiter	142 700km	4 333 dana	778,3mil.km	-130	16 satelita
Saturn	120 800	10 759dana	1428mil.km.	-185	34 satelita	Cassini
Uran	52 900	30 685 dana	2872mil.km.	-215	5 satelita
Neptun	44 600km.	60 189 dana	4498 mil.km.	Od -110 do -200>/td>	5 satelita
Pluton	3 000km	90 465 dana	5910 mil.km	-230	1 satelit-Haron

Promjer	1 392 000 km
Masa	1.9891 x 10³⁰ kg
Prosječna gustoća	1.411 g/cm³
Površinska temperatura	5780 K
Vrijeme obilaska oko središta galaktike	2.2 x 10⁸ godina

Kemijski sastav:

Vodik	73.46 %
Helij	24.58 %
Kisik	0.77 %
Ugljik	0.29 %
Željezo	0.16 %
Neon	0.12 %
Dušik	0.09 %
Silicij	0.07 %
Magnezij	0.05 %
Sumpor	0.04 %

Sunčev ciklus

Promjene koje opažamo na Suncu i nazivamo sunčeva aktivnost odvijaju se periodično u cikusima prosječne duljine 11 godina. Ciklusi variraju u duljini, između 8 i 15 godina. Ove promjene obuhvaćaju:
- količinu izračene energije
- brojnost i raspored pjega
- brojnost sunčevih baklji
- oblik i veličinu korone Vremenski period najveće aktivnosti naziva se sunčev maksimum. Može trajati nekoliko godina, ovisno o aktivnosti pjega i baklji. Postoje i dulja periodička razdoblja sunčeve aktivnosti. U povijesti je poznat Maunderov minimum, razdoblje u drugoj polovici 17. st. tijekom kojega je broj sunčevih pjega bio izuzetno malen. Zbio se istovremeno sa periodom hladnih godina, nazvanog malo ledeno doba. Nije sasvim jasno da li su klimatske promjene bile uzrokovane ekstremno niskom sunčevom aktivnošću.

Sastav Sunca

Sunce dijelimo na veći broj slojeva, prema uvjetima koji u njima vladaju. Granice među njima nisu jasno ocrtane i postoje prijelazna područja. Sunce nema čvrstu površinu, pa se kao granicu na kojoj počinje atmosfera uzima najviši sloj koji je još uvijek optički neproziran. Također, Sunce ne možemo točno ograničiti jer njegov gušći dio prelazi u rjeđu atmosferu, a iza nje se daleko prostire područje u kojem djeluje sunčev vjetar.

Jezgra

Do četvrtine polumjera Sunca prostire se jezgra, područje visoke temperature, oko 15.6 milijuna K i tlaka 10¹⁶ Pa. U takvim uvjetima odvija se fuzija vodika u helij. Spajanjem 4 protona (jezgre atoma vodika) nastaje jedna jezgra atoma helija (2 protona i 2 neutrona), pri čemu se oslobađaju subatomske čestice i energija u obliku gama-zračenja.

Fotosfera

Prividnu površinu Sunca nazivamo još i fotosferom. Ovdje se temperature kreću oko 6000 K. Vrući plin izvire iz unutrašnjosti na površinu, zbog čega nam se čini da površina ima granulastu (zrnatu) strukturu. Granule su promjera oko 1000 km, u stalnom su pokretu (poput vrenja vode) i vrijeme trajanja im je nekoliko minuta. Ponekada nastaju tzv. supergranule promjera 30 000 km i vremena života 24 h.

gama-zračenja gama-zračenja

Kromosfera

Kromosfera je niži sloj sunčeve atmosfere, proteže se iznad fotosfere do visine oko 10 000 km. Znatno je rjeđa od fotosfere i nepravilnog oblika. Sa Zemlje se primjećuje samo za vrijeme potpune pomrčine Sunca. Porastom visine gustoća atmosfere opada, ali se povećava temperatura. Ove promjene gustoće i temperature izražene su u prijelaznom području između kromosfere i korone U kromosferi se događaju izboji plina stvarajući efekte koje nazivamo prominencije i baklje. Prominencije (protuberance) su oblaci ili mlazovi usijanog plina izbačenog u vis. Mogu se uzdići do visine 150 000 km iznad fotosfere, kroz kromosferu i koronu. Gušće su od okolne tvari i dostižu temperaturu oko 20 000 K. Na sličan način dolazi do pojave baklji, mlazova plina koji se brzo podižu unutar kromosfere i padaju nazad. Vrijeme trajanja jedne baklje je oko 10 min.

Korona

U višim slojevima sunčeve atmosfere, koroni, temperatura nastavlja rasti do 1 000 000 K. Nije sasvim jasno zbog čega se događa ovaj porast temperature. Pretpostavka je da ga stvaraju strujanja plina pod utjecajem magnetskog polja. Vanjski dijelovi korone stalno gube masu u obliku sunčevog vjetra.

Sunčev vjetar

Sunčev (solarni) vjetar je struja čestica izbačenih velikom brzinom iz gornjih slojeva sunčeve atmosfere, uglavnom elektrona i protona. Iako je ovaj gubitak mase Sunca gotovo beznačajan i gustoća sunčevog vjetra malena, čestice se kreću velikim brzinama i izazivaju vidljive učinke na tijelima u sunčevom sustavu. Poznatiji učinci sunčevog vjetra su polarna svjetlost i usmjeravanje repa kometa suprotno od Sunca. U blizini Zemlje zemljino magnetsko polje zarobljava čestice sunčevog vjetra i usmjerava ih prema magnetskim polovima. Budući da se čestice sunčevog vjetra kreću brzinama od više stotina km/s, pri sudaru sa česticama u zemljinoj atmosferi dolazi do ioniziranja plina i pojave svjetlosti. Ova se pojava uočava u polarnim područjima, zbog čega je dobila ime polarna svjetlost ili Aurora Borealis (odnosno Aurora Australis na južnoj zemljinoj polutci). Ukoliko je sunčeva aktivnost veća, pojačano djelovanje sunčeva vjetra može dovesti do pojave polarne svjetlosti i na manjim zemljopisnim širinama. U takvim uvjetima postoji mogućnost ometanja ili čak oštećenja radio-komunikacijskih uređaja na Zemlji i umjetnim satelitima. Kometi se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, sleđena površina kometa isparava i oslobađa oblak plina i čestica prašine. Djelovanjem čestica sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u rep kometa. Budući da sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru. Category:Sunčev sustav als:Sonne ja:太陽 ko:태양 ms:Matahari simple:Sun th:ดวงอาทิตย์ zh-min-nan:Ji̍t-thâu

Sunce

Fizičke karakteristike

Sunce je zvijezda glavnog niza (pogledati Hertzsprung - Russelov dijagram), spektralnog tipa G2, što znači da je nešto veća i toplija od prosječne zvijezde, no nedovoljno velika da bi pripadala tzv. "divovima". Životni vijek zvijezda ovog spektralnog tipa je oko 10 milijardi godina, a budući da je Sunce staro oko 5 milijardi godina, nalazi se u sredini svog životnog ciklusa. U središtu Sunca u termonuklearnim reakcijama (nuklearna fuzija) vodik se pretvara u helij. Svake sekunde u nuklearnim reakcijama sudjeluje 3.8 x 10³⁸ protona (vodikovih jezgri). Oslobođena energija biva izračena sa sunčeve površine u obliku elektromagnetskog zračenja i neutrina, te manjim dijelom kao kinetička i toplinska energija čestica sunčevog vjetra i energija sunčevog magnetskog polja. Zbog ekstremno visokih temperatura, tvar je u obliku plazme. Posljedica toga je da Sunce ne rotira kao čvrsto tijelo. Brzina rotacije je veća na ekvatoru, nego u blizini polova, zbog čega dolazi do iskrivljenja silnica magnetskog polja, erupcija plina sa sunčeve površine i stvaranja sunčevih pjega i prominencija (protuberanci). Ove pojave nazivamo sunčevom aktivnošću.

prominencija

Osnovni podaci:

Promjer	1 392 000 km
Masa	1.9891 x 10³⁰ kg
Prosječna gustoća	1.411 g/cm³
Površinska temperatura	5780 K
Vrijeme obilaska oko središta galaktike	2.2 x 10⁸ godina

Kemijski sastav:

Vodik	73.46 %
Helij	24.58 %
Kisik	0.77 %
Ugljik	0.29 %
Željezo	0.16 %
Neon	0.12 %
Dušik	0.09 %
Silicij	0.07 %
Magnezij	0.05 %
Sumpor	0.04 %

Sunčev ciklus

Sastav Sunca

Jezgra

Fotosfera

gama-zračenja gama-zračenja

Kromosfera

Korona

Sunčev vjetar

Merkur (planet)

Merkur je planet najbliži Suncu i udaljen od njega prosječno 0.387 AU ili 57,910,000 km. Kreće se vrlo eliptičnom orbitom, pa se udaljenost od Sunca mijenja između 46 i 70 milijuna km. Promjer Merkura je 4,880 km, a masa 3.30×10²³ kg. Jedina letjelica koja se približila Merkuru je bio Mariner 10 koji je tijekom tri susreta snimio oko 45% površine. Zbog blizine Sunca, rijetko je u povoljnom položaju za promatranje, a i tada je vidljiv iznad horizonta samo kratko vrijeme prije izlaska ili nakon zalaska Sunca. Merkur nema prirodnih satelita. Merkur je bio rimski bog trgovine i putovanja, glasnik bogova. Stari su mu Grci nadjenuli čak tri imena: opće ime Stilbon, Apolon za jutarnju pojavu, te večernje ime Hermes, prema bogu medicine, magije, trgovine, lopova, govornika i okultnoga.

Fizička svojstva

Atmosfera

Kemijski sastav atmosfere
Kalij	31.7%
Natrij	24.9%
Atomski kisik	9.5%
Argon	7.0%
Helij	5.9%
Molekularni kisik	5.6%
Dušik	5.2%
Ugljik dioksid	3.6%
Voda	3.4%
Vodik	3.2%

Merkurova atmosfera je vrlo rijetka, oko 10¹² puta rjeđa od Zemljine. Zbog toga se najčešće smatra da Merkur nema atmosferu. Zbog visokih temperatura i slabe gravitacije, atomi i molekule atmosfere neprestano odlaze s planeta. Izgubljena atmosfera obnavlja se na slijedeće načine: česticama sunčevog vjetra zarobljenih merkurovim magnetskim poljem, isparavanjem polarnog leda i isparavanjem prilikom udara mikrometeora.

Površinska temperatura

Prosječna temperatura Merkurove površine je 452 K, ali se mijenja u širokom rasponu od 90 K do 700 K. Razlog ovako velikih razlika je Merkurova spora rotacija oko vlastite osi. Strana okrenuta Suncu izložena je dugotrajnom zagrijavanju, pa prosječna dnevna temperatura iznosi 623 K. Kada točka na površini dođe na noćnu stranu, počinje sporo hlađenje. Prosječna temperatura na noćnoj strani je 103 K. Zbog vrlo velike eliptičnosti putanje, veliki je i raspon energije koju Merkur prima od Sunca. Kada je najbliže Suncu, subsolarna točka (točka na kojoj je Sunce u zenitu) prima čak deset puta više energije po jedinici površine nego Zemlja, dok na dijelu putanje najdaljem od Sunca ta točka prima samo četiri puta više energije. Merkur nema tekućine na površini, niti gušću atmosferu, čija bi strujanja ublažila temperaturne razlike kao što se to događa u slučaju Venere i Zemlje.

Reljef

K K Površina Merkura je vrlo slična Mjesečevoj površini, prepuna udarnih kratera, kružnih brda i bazena. Krateri se javljaju sa središnjim uzvišenjima i bez njih. Oko nekih kratera se šire svijetle zrake. Udarni su krateri i do danas očuvani jer na Merkuru nema ni atmosfere ni vulkanske aktivnosti koja bi ih izbrisala. Materijal iz kratera je mnogo manje odbačen nego na Mjesecu zbog veće gravitacije Merkura. Pored kratera, na Merkuru se mogu zapaziti i pukotine koje su nastale pri stezanju Merkura usljed hlađenja nakon faze bombardiranja planetezimalima. Te pukotine se nazivaju resasti rasjedi. Visoki su 2-3 km, a pružaju se stotinama kilometara u duljinu. Smatra se da se uslijed stezanja Merkurov polumjer s vremenom smanjio za čitav kilometar (oko 0.1%). Najizrazitija tvorevina na Merkuru (od fotografiranih detalja) je Caloris Basin (Planitia Caloris, Ravnica Vrućine), s promjerom oko 1300 km. To je bazen valovito naboran s koncentričnim planinskim prstenovima i rubnim planinama. Dno bazena je napunjeno sa sasušenom lavom i puno je mlađih kratera. Nazvano je Caloris zbog toga što je to najtoplije mjesto na Merkuru. Naime, svaki put kada Merkur dođe na dio putanje najbliži Suncu, upravo se na ovom području nalazi subsolarna točka. Točno na antipodu Ravnici Vrućine se prostire jako brdovit teren koji je nastao koncentriranjem udarnih valova potaknutih udarom koji je oblikovao Ravnicu. Tlo na Merkuru je rahlo i razmrvljeno, kakvo nastaje pod udarima meteorita. Pored meteorita, na Merkurovo tlo djeluje i termička erozija, širenje i skupljanje tla zbog naglih promjena temperature. Isti je proces odgovoran i za nastajanje pustinja na Zemlji.

Led na polovima

Radarska snimanja posljednjih godina otkrila su u blizini Merkurovih polova područja velike radarske refleksivnosti, što bi moglo upućivati na prisustvo leda. Radarski svijetlih područja pronađeno je nekoliko desetaka, a većina ih po položaju, obliku i dimenzijama odgovaraju nekim poznatim kraterima u blizini oba Merkurova pola. Položaj najvećeg radio-svijetlog područja na južnom polu poklapa se sa položajem velikog kratera Chao Meng-Fu. Sjeverni Merkurov pol, za razliku od južnog, letjelica Mariner 10 nije fotografirala, pa još ne možemo povezivati radio-svijetla područja sa kraterima. Depolariziranost reflektiranog vala također upućuje na prisustvo leda, a i otkriće leda na dnu kratera na Mjesečevim polovima daje dodatnu težinu ovoj pretpostavci. Leda bi na Merkuru moglo biti i do tisuću puta više nego na Mjesecu. Pretpostavlja se da se led nalazi u područjima vječne sjene, na dnu polarnih kratera. Teoretske studije pokazuju da bi temperatura ovih područja mogla biti ispod 102 K (-171 °C), što bi omogućilo očuvanje leda još od vremena nastanka Sunčevog sustava. Reflektivnost ovih područja nije velika kao kod ledenih satelita kao što su Europa, Ganimed ili Kalisto, no ipak je znatno veća od reflektivnosti ostatka Merkurove površine. Iako i neki drugi materijali poput nekih metalnih sulfida ili nataloženih iona natrija mogu imati sličnu reflektivnost, položaj ovih područja upućuje upravo na vodeni led. Kako je led uopće dospio na Merkur? Dva su moguća izvora: otpuštanje plinova iz unutrašnjosti i bombardiranje meteoritima. Nažalost, još uvijek nemamo dovoljno informacija o broju kometa i asteroida koji se nalaze (ili prolaze) u blizini Sunca, pa nije moguće donijeti realne procjene o količini raspoložive vode.

Svojstva unutrašnjosti planeta

Merkurova jezgra se sastoji od relativno velike željezne jezgre (u usporedbi s veličinom jezgre Zemlje). Unutrašnjost se sastoji od 70% metala i 30% silikata. Prosječna gustoća Merkura je 5430 kg/m³, što je nešto manje od prosječne gustoće Zemlje. Razlog zašto Merkur, unatoč velikoj količini željeza, ima manju gustoću nego Zemlja je u tome što cjelokupna masa Zemlje pritišće planet i stvara veću gustoću. Merkur ima masu od samo 5.5% mase Zemlje. Jezgra Merkura popunjava 42% planetarnog prostora (kod Zemlje samo 17%). Jezgru okružuje plašt debljine 600 km. Merkur nema magme.

Orbita

Svojstva orbite
Prosječni polumjer	57,910,000 km
Ekscentricitet	0.20563069
Ophodno vrijeme	87d 23.3s
Sinodički period	115.88 dana
Prosj. orbitalna brzina	47.8725 km/s
Nagib	7.004°

Merkurova orbita je ekscentrična i varira 46 do 70 milijuna km u polumjeru. U 19. stoljeću opažene su promjene u Merkurovoj orbiti: točka u kojoj se Merkur najviše približava Suncu (perihel) zakretala se pomalo nakon svakog obilaska. Ova pojava nema objašnjenja u Newtonovoj klasičnoj mehanici i dugo se smatralo da postoji jedan nevidljiv planet, nazvan Vulkan, koji utječe na orbitu Merkura. Izmjereno odstupanje nije se moglo pripisati isključivo gravitacijskom utjecaju poznatih planeta. Pojavom Einsteinove teorije relativnosti pronađeno je objašnjenje za ova mala odstupanja. Zbog velike ekscentričnosti orbite, brzina Merkura se mijenja, a time i njegova masa (relativistički učinak). U tome se razlikovalo predviđanje klasične mehanike: Keplerovi zakoni predviđali su promjenu brzine planeta, ali su podrazumijevali stalnu masu. Ove promjene su male, ali izraženije kod Merkura nego kod drugih planeta, zbog njegove blizine Suncu.

Rotacija

Merkur vrlo sporo rotira oko vlastite osi. Nekada se smatralo da je zbog plimnih sila sinkroniziran sa Suncem (uvijek okrenut Suncu istom stranom). To bi značilo da se okrene oko sebe točno u istom vremenu u kojem napravi jedan okret oko Sunca - rezonancija 1:1. Međutim, radarska promatranja 1965. g. pokazala su da je u rezonanciji 3:2. Okrene se tri puta oko vlastite osi za vrijeme dva obilaska oko Sunca. Ova rezonancija je stabilna zahvaljujući velikoj ekscentričnosti Merkurove putanje. Do prvobitnog, pogrešnog zaključka astronomi su došli promatrajući ga uvijek u najpovoljnijoj točki putanje, gdje je uvijek pokazivao istu stranu. Razlog tome je što se uvijek u istoj točki svoje 3:2 rezonancije nalazi u najpovoljnijem položaju za promatranje. Ovako spora rotacija Merkura ima kao posljedicu neke zanimljive efekte. Promatrač na površini može u određenim uvjetima vidjeti Sunce kako izlazi, vraća se nazad ispod obzora (retrogradno gibanje) i ponovo izlazi. To se događa zbog promjena orbitalne brzine, prema 2. Keplerovom zakonu. Četiri dana prije perihela orbitalna brzina prestiže brzinu rotacije i Sunce se počinje prividno gibati unazad. Četiri dana nakon perihela orbitalna brzina se dovoljno smanji, tako da se Sunce nastavlja normalno gibati.

Magnetosfera

Magnetsko polje Merkura je jačine 1% zemljinog, što je relativno jaka magnetosfera s obzirom na brzinu rotacije planeta i sastav jezgre i plašta. Izvor ovako jakog magnetskog polja mogula bi biti cirkulacija tekućih rastaljenih tvari oko jezgre planeta, no kako Merkur nije toliko vruć u unutrašnjosti da bi se otopili cink ili željezo, moguće je da oko jezgre struje tvari koji imaju nižu temperaturu taljena kao sumpor. Također se smatra mogućim da je merkurovo magnetsko polje ostatak efekta koji je magnetizirao skrutnuti materijal.

Povijest istraživanja

Merkur je poznat još od antičkog doba. Zapisi sežu od 264 godine p.n.e. Proučavanja Merkura su uvijek bila teška zbog blizine Sunca. Tek je 1965. godine, uz pomoć radio valova određen period rotacije. Jedina svemirska sonda koja je posjetila Merkur je Mariner 10, koji je u tri navrata posjetio Merkur, tokom kojih mu se približio na najmanje 271 km. Prilikom tih je susreta snimljeno 45% Merkurove površine. Mariner 10 i dalje posjećuje Merkur, ali s umrtvljenim instrumentima. Na osnovi gibanja letjelice u gravitacijskom polju Merkura je određena masa ovog planeta. NASA je u kolovozu 2004. prema Merkuru uputila letjelicu MESSENGER (MErcury Surface, Space ENviroment, GEochemistry and Ranging) koja će provoditi vrlo detaljna istraživanja ovog planeta. Iznimno mnogo kvalitetnih i pouzdanih informacija o misiji MESSENGER se može pronaći i na hrvatskom jeziku na znanstvenom Portalu CroEOS.net [http://www.croeos.net/Mambo/index.php?option=content&task=category§ionid=21&id=49&Itemid=56 Misija MESSENGER]

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/100_merkur.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Merkur]

Category:Sunčev sustav ja:水星 ko:수성 ms:Utarid simple:Mercury (planet) th:ดาวพุธ

Zemlja (planet)

Zemlja je planet na kojem živi čovjek i jedini nama poznati planet na kojem postoji život. Ona je treći planet po udaljenosti od Sunca i najveći terestrički planet u Sunčevu sustavu. Planet Zemlja ima jedan prirodni satelit, Mjesec. Smatra se da je Zemlja nastala prije otprilike 4.5 milijardi godina.

Fizička svojstva

Mjesec

Atmosfera

Glavni članak: Zemljina atmosfera Zemljina atmosfera sastoji se od više slojeva, a proteže se više stotina kilometara iznad površine. Sastavljena je od 78% dušika, 21% kisika, 1% argona, te nešto vodene pare, ugljik dioksida i drugih plinova. Slojevi atmosfere:
- troposfera je najdonji i najgušći dio atmosfere u kojem se događaju sve vremenske pojave. U ovom sloju temperatura opada s visinom. Sadrži velike količine vodene pare.
- stratosfera sadrži ozon koji nas štiti od štetnog zračenja iz svemira. Temperatura je u nižim slojevima stratosfere stalna, a u višim slojevima raste. Vjetrovi koji pušu u stratosferi dostižu brzine od nekoliko stotina km/h.
- mezosfera je sloj u kojemu dolazi do naglog pada temperature.
- ionosfera (termosfera) sadrži ione, električki nabijene čestice. U ovom se sloju pod utjecajem sunčevog vjetra stvara polarna svjetlost. Temperatura raste, sve do visine 400 km.
- egzosfera je prijelazno područje prema vakuumu. Ovo je sloj s vrlo razrijeđenim plinom, prostire se iznad 400 km visine. Prijelazna područja između slojeva atmosfere su tropopauza, stratopauza i mezopauza.

Biosfera

Glavni članak: Život Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji život. Životni oblici čine biosferu planeta. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3.5 milijardi godina. Životne zajednice (biomi) nastanjuju gotovo cijelu površinu Zemlje, od vrlo rijetko nastanjenih arktičkih i antarktičkih područja, do gusto naseljenih područja oko ekvatora.

Hidrosfera

Glavni članak: Ocean Zemlja je jedini planet u Sunčevom sustavu na čijoj površini ima tekuće vode. Voda pokriva 71% Zemljine površine. Najveći dio vodenih površina su morske (97%), a manji dio čini slatka voda (3%). Tekuća voda održava se na površini Zemlje zahvaljujući spoju odgovarajućih pogodnih uvjeta: orbite oko Sunca, vulkanizma, gravitacije, efekta staklenika, magnetskog polja i atmosfere bogate kisikom. Zemljina orbita nalazi se izvan područja u kojem je dovoljno toplo da bi se održala tekuća voda. Bez malog efekta staklenika koji zadržava toplinu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na razdoblje u Zemljinoj povijesti u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se smrznula tijekom 10 do 100 milijuna godina. Na planetima poput Venere vodena para se pod utjecajem ultraljubičastog svjetla razlaže na vodik i kisik, vodik se ionizira i (djelovanjem sunčevog vjetra) odlazi iz vanjskih slojeva atmosfere. Oslobođeni kisik se veže u mineralne spojeve na površini. Ovaj proces je spor, ali se smatra da je glavni razlog zbog kojega na Veneri nema vode. Na Zemlji ozonski omotač apsorbira većinu ultraljubičastog zračenja u višim slojevima atmosfere i smanjuje opisani proces. Osim toga, magnetosfera štiti ionosferu od izravnog utjecaja sunčevog vjetra. Vulkanski procesi stalno izbacuju vodenu paru iz unutrašnjosti. Procijenjeno je da minerali u Zemljinom plaštu sadrže 10 puta više vode nego je ima u oceanima, iako većina nje nikada neće biti oslobođena.

Reljef

Unutrašnjost

Sastav Zemlje
Željezo	34.6%
Kisik	29.5%
Silicij	15.2%
Magnezij	12.7%
Nikal	2.4%
Sumpor	1.9%
Titanij	0.05%

Slično kao i kod drugih terestričkih planeta, unutrašnjost Zemlje je podijeljena u više slojeva:
- vanjska kruta kora
- tekući omotač (plašt)
- tekuća vanjska jezgra
- unutrašnja kruta jezgra

Kora

Kora je vanjski sloj Zemlje, dubine 5 do 35 km. Sastavljena je od silikatnih stijena. Na granici kore i omotača nalazi se Moho-sloj, poznat i kao Mohorovičićev diskontinuitet prema hrvatskom znanstveniku Andriji Mohorovičiću. Materijal iz unutrašnjosti stalno izlazi na površinu kroz vulkanske otvore i pukotine na oceanskom dnu. Većina Zemljine površine je mlađa od 100 milijuna godina, dok su najstariji dijelovi kore stari 4.4 milijarde godina.

Omotač

Ispod kore, do dubine 2900 km nalazi se omotač. Sastoji se od spojeva bogatih željezom i magnezijem. S dubinom raste i tlak, a s tlakom se mijenja i točka taljenja. Stijene u višim slojevima nalaze se u polurastopljenom, plastičnom stanju, a u većim dubinama su krute. Materijal se kreće ("teče") vrlo sporo zbog visoke viskoznosti.

Jezgra

Kako je prosječna gustoća Zemlje 5515 kg/m³, a gustoća materijala na površini samo oko 3000 kg/m³, očito se gušći materijal mora nalaziti u jezgri. U vrijeme nastajanja Zemlje, prije 4.5 milijardi godina, Zemlja je većinom bila rastopljena. U procesu koji nazivamo diferencijacija teži elementi su potonuli prema središtu, a lakši su se skupili uz površinu. Zato je jezgra sastavljena uglavnom od željeza (80%), nikla i silicija. Jezgru dijelimo u dva dijela, unutrašnju krutu jezgru polumjera oko 1250 km i vanjsku rastaljenu jezgru koja se pruža do polumjera 3500 km. Smatra se da je unutrašnja jezgra u kristalnom obliku, a vanjska sastavljena od tekućeg željeza i nikla. Smatra se da strujanje ovog rastopljenog metala (i miješanje koje nastaje zbog Zemljine rotacije) stvara zemljino magnetsko polje.

Orbita

Rotacija

Magnetosfera

Zemljopis

Klima

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/300_zemlja.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Zemlja]
- [http://www.inet.hr/~brvasilj/tlak.html Tlak u središtu Zemlje] Category:Sunčev sustav ja:地球 ko:지구 ms:Bumi simple:Earth th:โลก zh-min-nan:Tē-kiû

Jupiter (planet)

Jupiter je peti planet od Sunca i najveći planet u Sunčevu sustavu. Jupiter je udaljen 5.20 AU ili 778,330,000 km od Sunca, ima promjer 142,984 km i masu 1.900e27 kg. Do sada su pronađena 63 prirodna satelita (mjeseca) koji kruže oko Jupitera, a otkriveni su i planetarni prsteni. Jupiter je četvrto najsjajnije nebesko tijelo, nakon Sunca, Mjeseca i Venere. Jupiter ima 2.5 puta veću masu od ukupne mase ostalih osam planeta u Sunčevom sustavu. Jupiter je dobio ime po vrhovnom bogu starih Rimljana, kojeg su Grci zvali Zeus. Vidi Jupiter.

Fizička svojstva

Atmosfera

Jupiterova atmosfera sastoji se od gustih slojeva oblaka čija visina seže do 1000 kilometara. Slojevi oblaka dijele se u tri glavne skupine koji se međusobno razlikuju po boji. Na vrhu atmosfere se nalaze crveni oblaci čiji sastav je mješavina leda i vode. Kristali amonij-hidrosulfida čine bijele i smeđe oblake koji su u središnjem dijelu atmosfere. Dno atmosfere pokrivaju plavičasti oblaci koji svoju boju zahvaljuju kristalima amonijakovog leda. Općenito se može reći da je atmosfera ovoga diva među planetima sunčeva sustava sastavljena od 75 % vodika i 23 % helija. Ostatak otpada na vodenu paru, metan, amonijak i slične kemijske spojeve. Najzanimljiviji fenomen vezan za jupiterovu atmosferu je takozvana Velika crvena pjega. To je područje eliptičnog oblika u jupiterovoj atmosferi čija je veličina otprilike 12 000 x 25 000 km. Velika crvena pjega je u stvari velika oluja koja traje već stoljećima. Vjetrovi koji pušu unutra same oluje mogu premašiti 600 km/h. Nije samo područje velike crvene pjege aktivno u jupiterovoj atmosferi. Cijela atmosfera je vrlo turbulentna i aktivna. Prosječna brzina vjetra u gornjim slojevima jupiterove atmosfere je 500 km/h.

Svojstva unutrašnjosti planeta

Mjerenja gravitacijskog polja ukazuju na postojanje značajne koncentracije stjenovitog i ledenog materijala u Jupiterovoj unutrašnjosti, vjerojatno jezgre mase 10 do 15 puta veće od Zemlje. Tlak u unutrašnjosti Jupitera dostiže više desetaka milijuna bara. Na moguću kameno-ledenu jezgru nastavlja se debeli sloj metalnog vodika. Naime, pri tlaku od oko 2 × 10¹¹ Pa, vodik prelazi u metalno tekuće stanje. To je stanje pri kojem su molekule vodika tako gusto složene da pojedine atome susjedna molekula privlači jednako kao i atom partner u istoj molekuli. Posljedica toga je razbijanje molekula. Pored toga događa se da i elektrone u ljuskama privlače susjedne jezgre, pa dolazi do ionizacije (odvajanja elektrona od jezgri). Vodik postaje vrlo vodljiv (slično metalima), pa se zato ovo stanje zove metalni tekući vodik. Ovaj sloj vjerojatno sadrži i primjese helija i raznog leda. Postojanje metalnog vodika je dokazano u laboratorijima na Zemlji 1996. godine. Na sloj metalnog vodika se u blagom prijelazu nastavlja sloj vodika i helija u molekularnom obliku koji iz tekućeg stanja (dublji slojevi) prelazi u plinovito (bliže površini). Atmosfera koju vidimo je samo vanjski dio ovog sloja. Ovaj sloj sadrži i manje količine vode, ugljik dioksida, metana i drugih jednostavnih spojeva. Jupiter je po sastavu 90% vodik i 10% helij (po masenom udjelu), sa tragovima vode, metana i amonijaka. Taj sastav približno odgovara i sastavu prvotnog oblaka od kojeg je i nastao Sunčev sustav. Jupiterova unutrašnjost je vrlo vruća, temperature u središtu su čak 20 000 K, pa Jupiter 1.5 puta više energije zrači u svemir nego što je prima od Sunca. Ravnotežna temperatura (ona koju bi imao da ga grije samo Sunce) za Jupiter iznosi 140 K, ali je stvarna temperatura njegovih vanjskih dijelova oko 160 K. To se objašnjava Kelvin-Helmholtzovim mehanizmom (potencijalna energija gravitacijskog polja sažimanjem prelazi u unutarnju energiju). Za opaženu količinu energije bi bilo dovoljno da se Jupiter sažme za 1 mm godišnje. Postoji neopravdano mišljenje da Jupiteru nedostaje samo malo mase da bi postao zvijezda. Iako velik, Jupiter je po dimenzijama vrlo daleko od zvijezda ili smeđih patuljaka. Trebala bi mu 80 puta veća masa da u njegovu središtu započnu nuklearne reakcije.

Orbita

Jupiter svoju stazu oko Sunca obiđe za 11.87 godina. Zbog eliptičnosti putanje udaljenost između Jupitera i Sunca varira od 4.95 do 5.5 AJ.

Rotacija

Jedan Jupiterov dan traje 9 sati i 50 minuta. Zbog te brze rotacije na Jupiteru nastaju snažna vrtloženja i turbulencije u atmosferi. Periodi rotacije se razlikuju od sloja do sloja zbog različitih atmosferskih gibanja.

Magnetosfera

1955. godine otkrivena je radio-emisija s Jupitera, što je upućivalo na jako magnetsko polje. Jako magnetsko polje Jupitera posljedica je debelog sloja metalnog vodika i brze rotacije. Magnetska je os priklonjena za 11° prema osi rotacije. U atmosferi, ono iznosi oko 10^-3 T (4000 puta jače od Zemljinog). Jupiterovo magnetsko polje je oko 100 puta veće od Zemljinog. Proteže se nekoliko milijuna kilometara u smjeru Sunca i čak oko 650 milijuna km u suprotnom pravcu, te doseže i do Saturnove putanje. Magnetsko polje stvara jake struje visoko-energetskih čestica koje su 10 puta jače od onih u Van Allenovim pojasima. Ono obuhvaća i putanje Jupiterovih satelita, pa se time djelomično objašnjava velika vulkanska aktivnost na Iou. Između Jupitera i Ioa izmjerena je električna struja jakosti 5 milijuna Ampera (5 MA). Naelektrizirane čestice ubrzane do vrlo velikih brzina udaraju u Iovu površinu i izbijaju atome s površine. Izbijeni atomi čine Iov Torus, veliki prstenasti oblak električki nabijenih čestica oko Iove putanje. Jupiterovo magnetsko polje uzrokuje i polarnu svjetlost.

Jupiterovi prsteni

Godine 1979 letjelica Voyager je otkrila Jupiterove prstene. Prsteni se uglavnom sastoje od mikrometarskih čestica prašine, a prostiru se sve do površine planeta. Najbliži Jupiteru je Halo prsten, širok oko 20 000 km, koji ima oblik torusa. Na Halo se nastavlja 7 000 km široki glavni prsten. Unutar glavnog prstena se nalaze i Jupiterovi sateliti Metis i Adrasteja. Smatra se da su ova dva satelita izvor materijala (udari meteorita izbacuju krhotine u svemir) za glavni pojas, dok su druga dva mala unutarnja satelita - Amalteja i Tebe - izvori materijala za vrlo rijetke Amalthea Gossamer (unutar Amaltejine putanje) i Thebe Gossamer (između putanja Amalteje i Tebe) prstene koji se nastavljaju na glavni prsten. Tebe

Prirodni sateliti

Pogledati: Jupiterovi prirodni sateliti Prema dosadašnjim saznanjima oko Jupitera kruže 63 prirodna satelita (mjeseca). Zbog velikog broja prirodnih satelita, postoji podjela po sljedećim skupinama:
- Amaltea
- Galilejanski sateliti (Io, Europa, Ganimed, Kalisto)
- Temisto
- Himalia
- Ananke
- Karme
- Pasifaja Ovo razdvajanje po skupinama napravljeno je po svojstvima nebeskih tijela kao i po svojstvima njihovih orbita. Na primjer galilejanski sateliti su veliki i nalik su malim planetima, dok su sateliti iz skupine Ananke ili iz skupine Amaltea mala tijela nepravilnog oblika i asteroidnog podrijetla.

Povijest ljudskog istraživanja

Zbog svoje vidljivosti golom oku na noćnom nebu Jupiter je bio poznat u antičkim vremenima. Godine 1610. Galileo Galilej pomoću teleskopa otkriva četiri prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i Kalisto. Ovu grupu priodnih satelita nazivamo galilejanskim satelitima. Sa Zemlje je do sada poslano 5 sondi, koje su bile uspješne u svom cilju. Prva sonda koja je uspjela stići do Jupitera bila je međuplanetarna sonda Pioneer 10. Poslala je prve slike niske rezolucije. Pioneer 10 je također vratila i telemetrijske podatke o magnetosferi i atmosferi Jupitera. Sonde iz porodice Voyager (Voyager 1 i Voyager 2) svojim preletom pokraj Jupitera opremljene boljim kamerama i instrumentima nego sonde Pioneer, poslale su slike i telemetrijske podatke na zemlju 1979. godine, što je pridonijelo proširenju znanja o planetu Jupiter, otkrivši slijedeće:
- orbitalne prstene koje opasuju planet slične onima oko Saturna, ali manje izražene
- nove satelite koje nisu bile opaženi prije, na primjer grupu satelita u porodici Amaltea koji su u niskoj orbiti iznad Jupitera i koji imaju promjer manji od 200km Amaltea

Međuplanetarne sonde
Ime sonde	Država	Datum lansiranja	Datum dolaska	Opaska
Pioneer 10	SAD	-	prosinac 1973	Prelet pokraj Jupitera. Prve slike, podaci o magnetosferi.
Pioneer 11	SAD	-	prosinac 1974	Prelet pokraj Jupitera. Slike, podaci o magentosferi.
Voyager 1	SAD	-	ožujak 1979	Otkrio planetarne prstenove i nove satelite.
Voyager 2	SAD	-	lipanj 1979	Slike galilejanskih satelita i atmosfere.
Galileo Orbiter	SAD	-	1995	Spustio sondu u Jupiterovu atmosferu.
Cassini	SAD/EU	-	2000	Prelet pokraj Jupitera.

Planet Jupiter u romanima i filmovima

- U filmu Odiseja 2001 (2001: A Space Odyssey) (1968) Stanley Kubricka, Jupiter je središte radnje, dok u nastavku u filmu Odiseja 2010 (2010: Odyssey Two) (1984) Jupiter se pretvara u zvijezdu s pomoću fiktivne tehnologije koja uspjeva povećati gustoću jezgre Jupitera.

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/500_jupiter.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Jupiter] Category:Sunčev sustav als:Jupiter (Planet) ja:木星 ko:목성 ms:Musytari simple:Jupiter (planet) th:ดาวพฤหัสบดี

Uran (planet)

Uran je sedmi planet u Sunčevu sustavu i treći po veličini. Uran je udaljen 19.218 AJ ili 2,870,990,000 km od Sunca. Ima promjer 51,118 km (na ekvatoru) i masu 8.683 × 10²⁵ kg. U orbiti oko Urana do sada je otkriveno 27 prirodnih satelita i 11 planetarnih prstenova. Uran odbija oko 51% sunčeva svjetla (albedo 0.51). Za prosječne opozicije (kada je najbliži Zemlji) vidi se pod kutem od 4 lučne sekunde, a magnituda mu je oko 5.3. Budući da naše oko može vidjeti objekte svjetlije od magnitude 6.5, Uran se može vidjeti i golim okom, ali ga je teško razaznati od okolnih zvijezda. Mali teleskop je dovoljan da se iz točke pretvori u mali plavo-zeleni disk. Uran je u grčkoj mitologiji bog neba i otac Titana.

Fizička svojstva

Uran spada u plinovite divove, kao i Jupiter, Saturn i Neptun. Smatra se da, kao i Neptun, ima malu kamenu jezgru. Na jezgru se nastavlja omotač od vodenog leda, metana i amonijaka, koji prema van postupno prelazi u atmosferu. Uran, za razliku od ostalih plinovitih divova, nema vlastiti izvor topline u unutrašnjosti. Najniža temperatura je izmjerena na razini sa tlakom od 100 milibara i iznosi 52 K. Iznad tog sloja temperatura raste do 150 K (-123°C) u razrijeđenoj gornjoj atmosferi. Temperatura prema unutrašnjosti raste do nekoliko tisuća °C. Za vrijeme prolaska letjelice Voyager 2 Uranov južni pol je bio okrenut Suncu. Iz toga proizlazi da bi polarna područja trebala biti toplija od ekvatorskih što, iz nepoznatih razloga, ipak nije slučaj.

Atmosfera

Uranova atmosfera se sastoji velikom većinom od vodika (83%) i helija (15%), nešto malo metana (2%), a vode i amonijaka ima u tragovima. Metan u atmosferi daje Uranu karakterističnu modrozelenu boju jer upija svjetlost komplementarnih boja. Atmosfera Urana je gotovo bezlična. Providna je i čista do velikih dubina gdje se nalaze oblaci smrznutog metana. Polarno je područje prekriveno sumaglicom. Vjetrovi na ekvatoru pušu brzinama do 50 m/s, znatno sporije nego na drugim plinovitim divovima. Uran pokazuje pojaseve paralelne sa ekvatorom, ali vrlo teško uočljive, čak i uz računalnu obradu slika. Međutim, novije fotografije teleskopa Hubble (HST) pokazuju sve veću i veću aktivnost u Uranovoj atmosferi. HST je tijekom 1998. snimio čak 20 svijetlih oblaka na različitim visinama. Svijetle oblake vjerojatno čine kristali metana. Sumnja se da su promjene nastale uslijed promjene orijentacije Urana prema Suncu. Naime, Sunce obasjava područja sve bliže ekvatoru, pa izmjena dana i noći ima sve veću utjecaj na temperaturu pojedinih dijelova Urana. Na Uranu se, zapravo, događa izmjena godišnjih doba. Oko godine 2007., Sunce će biti iznad Uranova ekvatora.

Orbita i rotacija

Jedan Uranov obilazak oko Sunca traje 83.83 godine. Okrene se oko svoje osi za 17 sati i 14 minuta. Kao i sva plinovita tijela ima diferencijalnu rotaciju (trajanje dana ovisi o udaljenosti od ekvatora), ali bržu pri polovima. Uran je neobičan po tome što je okrenut "na bok", t.j. os rotacije mu je nagnuta čak 98° u odnosu na putanju oko Sunca (retrogradno gibanje). Mogući uzrok bi nekoliko uzastopnih sudara s manjim tijelima iz istog smjera.

Magnetsko polje

Uranovo magnetsko polje je nagnuto čak 55° prema osi rotacije, a smatra se da nastaje relativno blizu površine. Intenzitet Uranovog magnetskog polja otprilike odgovara Zemljinom polju, iako Uranovo polje znatno varira od mjesta do mjesta zbog velikog odmaka izvora polja od središta planeta. Izvor magnetskog polja je nepoznat. Kao i kod ostalih planeta s magnetskim poljima, postoji magnetski rep u smjeru suprotnom od Sunca, koji se kod Urana proteže najmanje 10 milijuna km iza planeta. Veliki nagib osi rotacije planeta zajedno s nagibom magnetskog polja čine magnetski rep zavijenim u spiralu.

Uranovi sateliti

Vidi: Uranovi prirodni sateliti Do danas je pronađeno ukupno 27 Uranovih satelita. Uran je sve do nedavno, sa svojih tadašnjih 20 poznatih satelita, držao rekord u Sunčevu sustavu, dok ga nedavno nisu pretekli Saturn sa 31 i Jupiter sa ukupno 61 satelitom. Za razliku od ostalih planeta čiji sateliti dobivaju imena po mitskim likovima, Uranovi dobivaju imena likova iz djela Williama Shakespearea i Alexandera Popea. Možemo ih podijeliti u tri skupine:
- Prvu skupinu čine 13 unutarnjih satelita koji su vrlo mali i tamni, otkriveni većinom na fotografijama Voyagera 2. To su, redom od Urana prema van: Kordelija (Cordelia), Ofelija (Ophelia), Bjanka (Bianca), Kresida (Cressida), Dezdemona (Desdemona), Julija (Juliet), Porcija (Portia), Rozalinda (Rosalind), S/2003 U2, S/1986 U10, Belinda, Pak (Puck) i S/2003 U1.
- Drugu skupinu čine 5 velikih satelita: Miranda, Ariel, Umbriel, Titanija i Oberon
- Treću skupinu čine 7 vanjskih satelita, otkrivenih tijekom 1997. i kasnije, koji su mnogostruko više udaljenih od Oberona: Caliban, Stephano, Trinculo, Sycorax, Prospero, Setebos i S/2001 U1.

Uranovi prstenovi

S/2001 U1 Godine 1977., za vrijeme okultacije (pomračenja) zvijezde Sigma Kentaura Uranom, zamijećena je jedna nepredviđena pojava. Naime, zvijezda nije naglo nestala iza Urana, već je prije i poslije pomračenja 9 puta zatitrala. To je bio rezultat prolaska iza Uranovih 9 prstenova. Deseti i jedanaesti prsten su otkriveni kasnije, 1985. godine (Voyager 2). Redom od Urana prema vani nalaze se prstenovi: 1986U2R, 6, 5, 4, Alfa, Beta, Eta, Gama, Delta, Lambda (bivši 1986U1R) i Epsilon. Većina prstenova je široka tek nekoliko kilometara, osim prstena 1986U2R koji je širok 2500 km. Albedo prstenova je samo 0.03 (odbijaju tek 3% svjetlosti). Prstenovi su eliptični, posebno vanjski, i ne izgledaju cjelovitima poput Saturnovih prstenova. Veličina čestica je u rasponu od prašine do 10-metarskih gromada. Najudaljeniji prsten, Epsilon, je ujedno i najsvjetliji. Radio-mjerenja su pokazala da ovom prstenu nedostaju čestice manje od nekoliko decimetara. Rijetka Uranova vanjska atmosfera vodika bi mogla biti odgovorna za ovaj nedostatak.

Povijest ljudskog istraživanja

Uran je prvi planet otkriven u moderno doba. Otkrio ga je William Herschel, za vrijeme sustavnog pretraživanja neba, 13. ožujka 1781. godine. Herschel je u početku mislio da je ugledao komet. Uran je, zapravo, viđen i mnogo puta prije (na granici je vidljivosti golim okom), ali je bio uvršten u karte kao obična zvijezda. John Flamsteed ga je 1690. katalogizirao kao 34 Tauri (34 Bika). Herschel je nakon nekoliko godina (1787.) otkrio i 2 velika Uranova satelita Titaniju i Oberon, a Lassell je 1851. otkrio Ariel i Umbriel. Miranda, najmanji od 5 velikih Uranovih satelita, otkrivena je 1948. (Kuiper). Godine 1977, za vrijeme okultacije (pomračenja) zvijezde sigma Kentaura Uranom, praćenjem treperenja pomračene zvijezde prije zalaska za Uran, otkriveno je devet prstenova. Samo je jedna letjelica posjetila Uran: Voyager 2, koji je 24. siječnja 1986. prošao 81 500 km iznad vrhova Uranovih oblaka. Tada je fotografirano 5 poznatih Uranovih satelita, te otkriveno novih 10 satelita unutar Mirandine putanje (Kordelija, Ofelija, Bjanka, Kresida, Dezdemona, Julija, Porcija, Rozalinda, Belinda i Pak). Voyager 2 je otkrio i dva nova Uranova prstena. U novije vrijeme se ponovo (uz pomoć starih Voyagerovih fotografija, te promatranja modernim teleskopima) otkrivaju novi Uranovi sateliti. Tako su 1997 otkriveni Caliban i Sycorax (Gladman), a 1999 još tri satelita: Prospero (Holman), Setebos (Kavelaars) i Stephano (Karkoscha).

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/700_uran.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Uran] Category:Sunčev sustav ja:天王星 ko:천왕성 ms:Uranus simple:Uranus (planet) th:ดาวยูเรนัส

Pluton (planet)

] Pluton je deveti planet u Sunčevom sustavu. Pluton je udaljen 39.44 AJ ili 5,913,520,000 km od Sunca, ima promjer od 2,274 km i masu 1.27 × 10²² kg. Pluton je manji od ostalih planeta, kao i od sedam prirodnih satelita: Mjeseca, Ioa, Europe, Ganimeda, Kalista, Titana i Tritona). Pluton je službeno planet, iako ga neki smatraju velikim asteroidom ili čak kometom, a mogli bi ga smatrati i najvećim od transneptunskih objekata (drugi naziv za objekte u Kuiperovom pojasu). Jedini poznati Plutonov prirodni satelit, Haron, neobičan je po tome što je najveći satelit u odnosu na matični planet u Sunčevom sustavu, zbog čega ih neki smatraju dvostrukim planetom. Status Plutona ovisit će o prihvaćenoj definiciji planeta. Pluton je jedva moguće vidjeti amaterskim teleskopom - njegova prividna magnituda od oko 13.8 zahtjeva promjer objektiva najmanje 200 mm. Ime je dobio prema Plutonu, bogu podzemlja u grčkoj mitologiji.

Fizička svojstva

Plutonov sastav nije poznat, no gustoća od samo 2 g/cm³ upućuje na mješavinu od 70% stijenja i 30% leda, po čemu je sličan Neptunovu satelitu Tritonu. Ta i još neke sličnosti među ovim tijelima daju osnove za teorije koje govore da su Pluton, Haron i Triton posljednji iz klase velikih objekata, čiji su ostali članovi već prije, uslijed gravitacijskih utjecaja vanjskih planeta, odbačeni prema Oortovom oblaku. Temperatura na Plutonu varira od 38 do 63 K (-235 do -210°C). Male razlike postoje zbog različitog albeda (postotka reflektiranog svjetla). Svjetlija područja mogu biti pokrivena dušikovim ledom te, u manjoj mjeri, zamrznutim metanom, etanom i ugljični monoksidom. Sastav tamnijih područja nije poznat, ali se sumnja na organski materijal i tvar izmijenjenu kozmičkim zračenjem.

Atmosfera

Naslućuje se postojanje slabašne atmosfere, koja stvara pritisak od jedva nekoliko mikrobara. Za razliku od Zemljine atmosfere, koja ima samo jedan kemijski spoj koji mijenja agregatno stanje - vodu, Pluton ima čak tri: dušik, ugljični monoksid i metan, zbog čega bi Pluton mogao imati najsloženije vrijeme u Sunčevom sustavu. Smatra se da atmosfera može postojati samo jednim dijelom duge Plutonove godine, kada je bliže Suncu, dok bi ostatak godine bila smrznuta. U vrijeme prolaska perihelom atmosfera "nabuja", a postoji mogućnost da jedan dio pobjegne u svemir ili čak da prijeđe na Haron. Zbog toga je NASA požurila sa slanjem letjelice New Horizons prema Plutonu, kako ne bi trebali čekati još preko 200 godina za odmrzavanje Plutonove atmosfere.

Orbita

Pluton i njegov satelit Haron zajedno kruže oko Sunca i treba im oko 247 godina da ga obiđu. Veliki numerički ekscentricitet putanje od čak 0.24 je rekordan među planetima u Sunčevu sustavu, a inklinacija (nagnutost putanje prema ravnini ekliptike) od čak 17° je također jedinstvena među planetima. Zbog ovih, te zbog mnogih drugih razloga, mnogi astronomi danas smatraju da Pluton zapravo i nije planet u pravom smislu te riječi, već samo prvi i najveći do sada otkriveni objekt u Kuiperovom pojasu. Plutonova je orbita vrlo ekscentrična (eliptična). U vremenu između siječnja 1979. i veljače 1999., Pluton je bio bliže Suncu od Neptuna. Orbite im se ne sijeku, već Pluton prolazi iznad ili ispod Neptunove putanje. Pluton obilazi Sunce u 3:2 rezonanciji s Neptunom, što znači da su 3 Neptunove godine jednako duge kao 2 Plutonove. Pluton nije jedino tijelo u ovakvoj rezonanciji s Neptunom, veliki broj asteroida u Kuiperovom pojasu nalazi se u istoj rezonanciji, pa ih se naziva Plutini.

Rotacija

I Pluton i Haron imaju sinkronu rotaciju (uvijek istim stranama su okrenuti jedno drugom) čiji period traje 6.3872 dana. Rotiraju retrogradno na udaljenosti od 19 640 km, što je oko 8 puta veće od promjera Plutona. Centar mase sustava Pluton-Haron nalazi se izvan Plutona, što je jedinstveni slučaj među planetima.

Sateliti

NASA je 31. listopada 2005. objavila pronalazak 2 mala Plutonova satelita, pa je time broj poznatih satelita Plutona narastao na 3.
- Haron a = 19 640 km, P = 6.3872 dana
- S/2005 P 1 (Pluto II) a = 64700 +/- 850 km, P = 38.2 +/- 0.8 dana
- S/2005 P 2 (Pluto III) a = 49400 +/- 600 km, P = 25.5 +/- 0.5 dana

Povijest istraživanja

Pluton je 1930. godine sasvim slučajno otkriven. Naime, pogrešni proračuni Neptunove i Uranove putanje su upućivali na neku veliku masu koja utječe na njihovo gibanje. Ta je pogreška nagnala mnoge astronome da krenu u potragu za devetim planetom. Jedan od njih je bio i Clyde Tombaugh koji je sa zvjezdarnice u Arizoni, pri vrlo detaljnom pretraživanju neba, otkrio planet Pluton. Ubrzo nakon otkrića je postalo jasno da Plutonova masa nije ni izbliza dovoljna da objasni pogreške u proračunima gibanja Urana i Neptuna. Potraga za desetim planetom, planetom X, je nastavljena, ali bez uspjeha. Tek su podaci sa Voyagera 2, koji su dali preciznije podatke o masi Neptuna pokazali da planeta X nema, niti ga može biti. Haron je otkrio astronom Jim Christy 1978. godine. Haron je otkriven upravo u vrijeme kad se ravnina njegove orbite oko Plutona spuštala prema liniji koja spaja Pluton sa Zemljom. U periodu od 1985. do 1990., ravnina Haronove orbite je presijecala Zemlju, pa se svaki Plutonov dan mogla pratiti pomrčina Plutona Haronom i obratno. Kod prvih je pomrčina Haron pomračivao sjeverne predjele Plutona, zatim se, za promatrača sa Zemlje, spuštao preko ekvatora, da bi krajem petogodišnjeg perioda pomračivao južne polarne predjele. Pažljivo mjerenje promjena sjaja Plutona za vrijeme pomrčina omogućilo je izradu mapi albeda Plutona i Harona. Plutonov albedo kreće se od 0.49 do 0.66, dok je Haron nešto tamniji i jednoličniji, sa albedom između 0.36 i 0.39. Ove su pomrčine omogućile su i određivanje promjera obaju tijela. Pomoću mjerenja međusobne udaljenosti ova dva tijela te perioda njihova kruženja oko centra mase, bilo je lako odrediti ukupnu masu oba tijela, međutim za proračun pojedinačnih masa bi bilo potrebno preciznije odrediti udaljenost pojedinih tijela od centra mase (točke oko koje oba tijela kruže). Dosadašnja mjerenja upućuju na to da je masa Harona 8% - 16% mase Plutona. Haron, kao i Zemljin Mjesec, može biti rezultat velikog svemirskog sudara Plutona sa nekim drugim tijelom, pa bi istraživanje ovog para mnogo pridonijelo razumijevanju nastanka Mjeseca. Tijekom 1988. došlo je do pomračenja jedne zvijezde Plutonom. Praćenje promjene sjaja i spektra zvijezde omogućilo je astronomima analizu atmosfere Plutona. Otkrivena je atmosfere od dušika, metana i ugljik-dioksida. Nagli pad sjaja pomračene zvijezde upućuje na sloj smoga ili sloj sa temperaturnom inverzijom. Tijekom 2002. godine Pluton je ponovno pomračio dvije zvijezde u razmaku od samo mjesec dana (19.7. i 20.8.). Ove okultacije, prva je bila vidljiva iz dijela Južne Amerike a druga sa otočja Havaji i zapada SAD, su pokazale da se Pluton u ovih 14 godina znatno promijenio. Otkriven je pad temperature u atmosferi od 10 do 30 °C, a sjaj pomračene zvijezde ovaj put nije opao naglo, već postupno, što znači da je sloj otkriven 1988. nestao. Podaci također upućuju na zagrijavanje površine (određuje se prema temperaturi najnižih slojeva atmosfere). Okultacije će ubuduće će biti mnogo češće nego prije jer Pluton ulazi u područje Mliječnog puta. Pluton je jedini planet koji još nije posjetila nijedna robotska letjelica. Čak ni fotografije teleskopa Hubble nisu otkrili ništa više od nekoliko tamnijih i svjetlijih područja. NASA je tijekom 90-tih razmatrala misiju prema Plutonu i Kuiperovom pojasu, nakon čega je bila osmišljena misija nazvana Pluto-Kuiper Express, no NASA je, zbog prevelikih troškova, odustala od misije. Nakon nekog vremena, raspisan je natječaj među institutima i sveučilištima za osmišljavanje nove misije prema Plutonu na kojem je odabrana misija New Horizons. New Horizons ce biti lansirana u 11. siječnja 2006., iskoristiti gravitaciju Jupitera (u 2007.), te stići do Plutona oko 14. srpnja 2015. godine. Nakon prolaska pored Plutona i Harona, letjelica je, po prvotnom planu, trebala posjetiti i nekoliko tijela u Kuiperovom pojasu, no od toga ce se vjerojatno morati odustati zbog kasnjenja u proizvodnji nuklearnog goriva za letjelicu.
Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/900_pluto_charon.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Pluton] Category:Sunčev sustav ja:冥王星 ko:명왕성 ms:Pluto simple:Pluto (planet) th:ดาวพลูโต

Prirodni satelit

Prirodni satelit je nebesko tijelo koje kruži oko većeg nebeskog tijela, obično planeta. Prirodne satelite nazivamo još i mjesecima ili pratiocima. U našem planetarnom sustavu Merkur i Venera nemaju prirodnih satelita, Zemlja ima razmjerno velik satelit Mjesec, a Mars dva mala satelita. Slijede plinoviti divovi okruženi mnoštvom satelita: Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Pluton i njegov pratilac Haron ponekad se navode kao primjer dvojnog planeta zbog činjenice da je Haron tek nešto manji od Plutona. Mjeseci nemaju vlastite prirodne satelite, zbog utjecaja matičnih planeta. Gravitacijske sile planeta čine takve orbite nestabilnima. Međutim, mogu imati suputnike u Lagrangeovim točkama koji se kreću u istoj orbiti, ispred ili iza, pod kutem od 60°. Nedavno je otkriveno da i asteroidi mogu imati svoje satelite, kada je u orbiti oko asteroida 243 Ida pronađen satelit nazvan Dactyl.

Nastanak prirodnih satelita

Većina prirodnih satelita nastala je tijekom oblikovanja planeta iz protoplanetarnog diska pri čemu je dio materijala nastavio kružiti oko njih. Neki prirodni sateliti nastali su sudarima većih nebeskih tijela (kao što se pretpostavlja da se dogodilo u slučaju Zemlje i Mjeseca) ili gravitacijskim privlačenjem asteroida, stijena i krhotina i zarobljavanjem u orbitu oko planeta.

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/sateliti_tablica.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Usporedba planetnih satelita] Category:Astronomija

Asteroid

Asteroidi ili planetoidi su mala čvrsta tijela u planetarnim sustavima. U usporedbi s planetima mnogo su manji i najčešće nepravilnog oblika. Nastali su od ostataka protoplanetarne tvari koja se nije pripojila planetima za vrijeme formiranja sustava iz protoplanetarnog diska. Najčešće kruže oko matične zvijezde vlastitom putanjom ili kao prirodni sateliti (mjeseci) većih planeta. Neke od njih nalazimo vezane gravitacijskim silama uz planete, u grupama koje orbitiraju u putanji planeta, ispred ili iza. Iako se do nedavno mislilo drukčije, otkriveno je da asteroidi mogu imati vlastite mjesece kada je u orbiti oko asteroida 243 Ida pronađen satelit nazvan Dactyl. Većina asteroida u sunčevom sustavu nalazi se u asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera, te u Kuiperovom pojasu. Do sada ih je otkriveno blizu 80 000, a oko 11 000 ih je dobilo službena imena - redni broj i ime. Procjenjuje se da bi ih u našem sustavu moglo biti nekoliko milijuna.

Definicija

Još uvijek ne postoji točna definicija asteroida. Stručnjaci se razilaze u mišljenjima kako na odgovarajući način klasificirati asteroide prema masi, veličini, sastavu i položaju u planetarnom sustavu. Prijedlog je da se asteroidima nazivaju tijela veća od 50 m u promjeru, manja od planeta i kamenog ili metalnog sastava. Još manja tijela, koja se potpuno raspadnu i izgore pri ulasku u Zemljinu atmosferu spadala bi u kategoriju meteoroida, dok bi asteroidima nazivali ona koja pri udaru u Zemlju mogu doprijeti do zemljine površine.

Povijest otkrića

Još je u 16. stoljeću Johannes Kepler zamijetio da su staze Marsa i Jupitera u odnosu na staze ostalih planeta, više razmaknute, pa je pretpostavio da unutar njih vjerojatno postoji još neotkriveni planet. Johannes Daniel Titius i Johann Elert Bode pronašli su jednostavnu zakonitost prema kojoj se mogu računati udaljenosti planeta od Sunca. Premda Titius-Bodeovo pravilo nije pouzdano fizički rastumačeno, a također ne daje dobre rezultate za daleke planete, ipak je nagovijestilo da se između putanja Marsa i Jupitera treba nalaziti neki planet. Ovo pravilo predviđa postojanje planeta na udaljenosti 2.8 AJ od Sunca. Godine 1800. u potragu za "nedostajućim" planetom krenulo je 12 njemačkih astronoma. Potraga je dala rezultat u noći od 31. prosinca 1800. na 1. siječnja 1801. kada ih je preduhitrio Talijan Giuseppe Piazzi koji je u Palermu, tijekom rutinskog pretraživanja neba otkrio tijelo Sunčeva sustava koje je nazvano Ceres. Iste je godine znameniti njemački matematičar Karl Friedrich Gauss proračunao elemente staze ovog tijela i pokazao da bi se moglo raditi o "nedostajućem" planetu. Astronome je zbunjivala veličina Ceresa (samo 940 km u promjeru), jer su očekivali mnogo veće tijelo. No, već nakon dvije godine Heinrich W. M. Olbers je otkrio Pallas. Do 1807. godine su otkriveni Juno i Vesta. Ubrzo se pokazalo da je Sunčev sustav prepun malih planeta koje danas zovemo planetoidi ili asteroidi.

Fizička svojstva

Vesta Ukupna masa asteroida se danas procjenjuje na 10²² kg (oko 1000 puta manje od mase Zemlje), od čega oko 10% otpada samo na Ceres. Do sada je pronađeno 238 asteroida većih od 100 km i vjeruje se da su to svi, dok se za manje asteroide vjeruje da ih je otkriven tek mali postotak. Procjena je da postoji oko milijardu tijela većih od 1 km. Asteroidi se oko Sunca gibaju u istom smjeru kao i planeti. Prosječne inklinacije (nagib u odnosu na ekliptiku) su manje od 16°. Asteroidi nemaju atmosfere. Većina asteroida je udaljena od Sunca između 1.7 i 4 AJ u području nazvanom asteroidni pojas. Većina asteroida u asteroidnom pojasu imaju ekscentricitet od 0.1 do 0.2. U samom asteroidnom pojasu postoji područje najveće gustoće putanja asteroida (između 2.2 i 3.3 AJ) - glavni pojas. Asteroidi rotiraju, a kako su nepravilnog oblika, to dovodi do promjene njihova sjaja i prividne veličine. Na temelju mjerenja perioda promjene može se odrediti i period rotacije. Periodi rotacije većine asteroida su između 4 i 16 sati. Kako su asteroidi malih dimenzija, oblik im se ne može zamijetiti niti najvećim teleskopima. No promatranjem okultacija (zamračivanja, sakrivanja) zvijezda asteroidima može se odrediti njihov oblik i dimenzije. Po dimenzijama je osobit asteroid 1620 Geographos koji je štapićastog oblika. Neki od njih uzajamno su vezani svojim gravitacijskim poljem i zajedno se gibaju oko Sunca. Primjer je jedan od Trojanaca: 624 Hektor.

Klasifikacija asteroida

Uobičajeno je da se asteroidi grupiraju prema orbitalnim karakteristikama i prema fotometrijskim i spektroskopskim svojstvima, koja ukazuju na razlike u strukturi.

Orbitalne grupe

Prema orbitalnim karakteristikama, asteroidi su podijeljeni u grupe i obitelji. Obično se grupi daje ime po asteroidu koji je u njoj prvi otkriven.
- Kirkwoodove zone
- Hirayamine obitelji
- NEA (eng. Near Earth Asteroid)
- Kentauri
- Trojanci
- Kuiperov pojas Sve navedene grupe čine asteroidi u orbiti oko Sunca, no možemo ih pronaći zarobljene kao planetne satelite, što se smatra vjerojatnim jer su po sastavu vrlo slični asteroidima. Mogući kandidati su: oba Marsova satelita Fobos i Deimos, Jupiterovi nepravilni sateliti, Saturnov najudaljeniji satelit Feba i drugi Saturnovi nepravilni sateliti.

Spektralna klasifikacija

U početku su asteroidi bili podijeljeni u tri grupe prema sastavu površinskog materijala, odnosno svojstvima površine: boji, albedu (koeficijentu refleksije) i spektralnom tipu. Broj grupa u ovoj podjeli raste s otkrićima novih asteroida i trenutno ih ima 14. Prve tri grupe su:
- S-tip: silikatni asteroidi, sačinjavaju 75% svih otkrivenih asteroida
- C-tip: karbonski (ugljični) asteroidi, sačinjavaju 17% svih otkrivenih asteroida
- M-tip: metalni asteroidi, sačinjavaju 8% svih otkrivenih asteroida Ostale grupe, prema spektralnoj klasifikaciji:
- Asteroidi A-tipa
- Asteroidi B-tipa
- Asteroidi D-tipa
- Asteroidi E-tipa
- Asteroidi F-tipa
- Asteroidi G-tipa
- Asteroidi P-tipa
- Asteroidi Q-tipa
- Asteroidi R-tipa
- Asteroidi T-tipa
- Asteroidi V-tipa

Istraživanje

Tijekom 1991. godine letjelica Galileo je, na svom putu prema Jupiteru, uspjela po prvi put snimiti sa 16 000 km udaljenosti jedan asteroid - 951 Gaspra. Bili su to prvi snimci na kojima se vide površinski detalji. Tako je na asteroidu Gaspra (dimenzija 20 × 12 × 11 km) uočeno više od 600 kratera. Najveći je imao promjer od 1.5 km. Detektirano je i magnetsko polje, znak da Gaspra ima metalnu jezgru. U kolovozu 1993, Galileo je prošao pokraj asteroida Ida, dimenzija 58 × 43 km, u čijoj je blizini otkriven 1.6 × 1.2 km velik satelit Dactyl. Različitog je sastava iz čega se izvodi zaključak da je nastao nakon sudara koji je stvorio njihovu obitelj asteroida (obitelj Koronis). NEAR (Near-Earth Asteroid Mission - misija na NEA asteroid) misija započela je 1996. godine sa zadatkom da obiđe neke NEA asteroide. Prošla je pored asteroida 253 Mathilde u lipnju 1997. U siječnju 1999 je propao prvi pokušaj ulaska u orbitu oko asteroida 433 Eros, da bi drugi pokušaj, nakon oko godinu dana, uspio. Početkom 2001 se letjelica uspjela spustiti na Eros. Slaba gravitacija dozvoljava i ponovno podizanje letjelice, ukoliko za time bude interesa u NASA-i. Sonda Cassini je na putu prema Saturnu iz velike daljine snimio asteroid 2685 Masursky, a Stardust je, na svom putu prema kometu Wild 2, 2. studenog 2002. snimio asteroid 5535 Annefrank. Letjelica Hayabusa (Muses-C) trenutno je na putu prema asteroidu 25143 Itokawa. U rujnu 2005. bi trebala uzeti uzorke tla sa asteroida te se uputiti prema Zemlji.

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/asteroidi_i_meteoridi.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Asteroidi i meteoridi]
- [http://cfa-www.harvard.edu/iau/lists/NumberedMPs.html Discovery Circumstances: Numbered Minor Planets]
- [http://asteroid.lowell.edu/ Asteroid Observing Services] Category: Sunčev sustav ms:Asteroid ko:소행성 ja:小惑星 simple:Asteroid

Komet

Poznati kometi

Kentaur (asteroid)

Glavni članak: Asteroid 2060 Hiron, asteroid promjera 200 km sa perihelom od 8.46 AJ i afelom od 18.82 AJ, je prvi (1977.g.) otkriveni asteroid iz skupine Kentaura, asteroida koji borave između putanja plinovitih divova. 5145 Pholus, iste veličine, je otkriven 1991. godine, a boravi između 9 i 33 AJ. Nagnut je oko 7° prema ekliptici. Kentauri nemaju stabilne orbite i mogu biti uklonjeni iz Sunčevog sustava djelovanjem većih planeta. Dinamičke analize njihovih orbita pokazuju da su Kentauri vjerojatno prijelazna faza objekata koji stižu iz Kuiperovog pojasa i kasnije postaju članovima Jupiterove obitelji kometa. Objekti privučeni gravitacijskim silama nakon izlaska iz Kuiperovog pojasa presijecaju orbitu Neptuna i postaju dijelom skupine Kentaura. Orbite su im kaotične i mijenjaju se zbog bliskih susreta sa vanjskim planetima. Neki među njima počinju presijecati Jupiterovu orbitu i ulaziti u unutrašnji dio Sunčeva sustava. Ukoliko pokazuju aktivnost kometa, klasificiramo ih kao komete. Pod utjecajem gravitacijskog djelovanja planeta, uglavnom Jupitera, mogu biti izbačeni van sunčeva sustava ili se sudariti sa Suncem ili planetima. Do sada nemamo fotografije Kentaura jer se niti jedna letjelica nije približila dovoljno nekome od njih. Ipak, postoji mogućnost da je Saturnov satelit Feba, čije je slike snimila letjelica Cassini 11. lipnja 2004. godine, zarobljeni Kentaur. Category:asteroidi

Zodijačka svjetlost

Refleksija i raspršenje sunčeve svjetlosti na međuplanetnoj prašini. Opaža se kao slabo sjajni stožac, položen od Sunca u smjeru ekliptike, s vrhom udaljenim 90° od Sunca. Od vrha se i dalje širi slabo sjajni stožac, čiji sjaj raste prema točki točno nasuprot Suncu (zodijačka protusvjetlost). Ovu je pojavu vrlo teško uočiti. Najbolji uvjeti za njeno opažanje su kada je ekliptika položena okomito na obzor i kada je Sunce oko 20° ispod horizonta. Posebna se prilika javlja za vrijeme pomrčine Sunca. Pojavu je najbolje je promatrati s planina. Category:Astronomija