:: wikimiki.org ::
| Zemlja (planet) |
Zemlja (planet)
Zemlja je planet na kojem živi čovjek i jedini nama poznati planet na kojem postoji život. Ona je treći planet po udaljenosti od Sunca i najveći terestrički planet u Sunčevu sustavu. Planet Zemlja ima jedan prirodni satelit, Mjesec.
Smatra se da je Zemlja nastala prije otprilike 4.5 milijardi godina.
Fizička svojstva
Mjesec
Atmosfera
Glavni članak: Zemljina atmosfera
Zemljina atmosfera sastoji se od više slojeva, a proteže se više stotina kilometara iznad površine. Sastavljena je od 78% dušika, 21% kisika, 1% argona, te nešto vodene pare, ugljik dioksida i drugih plinova.
Slojevi atmosfere:
- troposfera je najdonji i najgušći dio atmosfere u kojem se događaju sve vremenske pojave. U ovom sloju temperatura opada s visinom. Sadrži velike količine vodene pare.
- stratosfera sadrži ozon koji nas štiti od štetnog zračenja iz svemira. Temperatura je u nižim slojevima stratosfere stalna, a u višim slojevima raste. Vjetrovi koji pušu u stratosferi dostižu brzine od nekoliko stotina km/h.
- mezosfera je sloj u kojemu dolazi do naglog pada temperature.
- ionosfera (termosfera) sadrži ione, električki nabijene čestice. U ovom se sloju pod utjecajem sunčevog vjetra stvara polarna svjetlost. Temperatura raste, sve do visine 400 km.
- egzosfera je prijelazno područje prema vakuumu. Ovo je sloj s vrlo razrijeđenim plinom, prostire se iznad 400 km visine.
Prijelazna područja između slojeva atmosfere su tropopauza, stratopauza i mezopauza.
Biosfera
Glavni članak: Život
Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji život. Životni oblici čine biosferu planeta. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3.5 milijardi godina. Životne zajednice (biomi) nastanjuju gotovo cijelu površinu Zemlje, od vrlo rijetko nastanjenih arktičkih i antarktičkih područja, do gusto naseljenih područja oko ekvatora.
Hidrosfera
Glavni članak: Ocean
Zemlja je jedini planet u Sunčevom sustavu na čijoj površini ima tekuće vode. Voda pokriva 71% Zemljine površine. Najveći dio vodenih površina su morske (97%), a manji dio čini slatka voda (3%). Tekuća voda održava se na površini Zemlje zahvaljujući spoju odgovarajućih pogodnih uvjeta: orbite oko Sunca, vulkanizma, gravitacije, efekta staklenika, magnetskog polja i atmosfere bogate kisikom.
Zemljina orbita nalazi se izvan područja u kojem je dovoljno toplo da bi se održala tekuća voda. Bez malog efekta staklenika koji zadržava toplinu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na razdoblje u Zemljinoj povijesti u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se smrznula tijekom 10 do 100 milijuna godina.
Na planetima poput Venere vodena para se pod utjecajem ultraljubičastog svjetla razlaže na vodik i kisik, vodik se ionizira i (djelovanjem sunčevog vjetra) odlazi iz vanjskih slojeva atmosfere. Oslobođeni kisik se veže u mineralne spojeve na površini. Ovaj proces je spor, ali se smatra da je glavni razlog zbog kojega na Veneri nema vode. Na Zemlji ozonski omotač apsorbira većinu ultraljubičastog zračenja u višim slojevima atmosfere i smanjuje opisani proces. Osim toga, magnetosfera štiti ionosferu od izravnog utjecaja sunčevog vjetra.
Vulkanski procesi stalno izbacuju vodenu paru iz unutrašnjosti. Procijenjeno je da minerali u Zemljinom plaštu sadrže 10 puta više vode nego je ima u oceanima, iako većina nje nikada neće biti oslobođena.
Reljef
Unutrašnjost
Slično kao i kod drugih terestričkih planeta, unutrašnjost Zemlje je podijeljena u više slojeva:
- vanjska kruta kora
- tekući omotač (plašt)
- tekuća vanjska jezgra
- unutrašnja kruta jezgra
Kora
Kora je vanjski sloj Zemlje, dubine 5 do 35 km. Sastavljena je od silikatnih stijena. Na granici kore i omotača nalazi se Moho-sloj, poznat i kao Mohorovičićev diskontinuitet prema hrvatskom znanstveniku Andriji Mohorovičiću.
Materijal iz unutrašnjosti stalno izlazi na površinu kroz vulkanske otvore i pukotine na oceanskom dnu. Većina Zemljine površine je mlađa od 100 milijuna godina, dok su najstariji dijelovi kore stari 4.4 milijarde godina.
Omotač
Ispod kore, do dubine 2900 km nalazi se omotač. Sastoji se od spojeva bogatih željezom i magnezijem. S dubinom raste i tlak, a s tlakom se mijenja i točka taljenja. Stijene u višim slojevima nalaze se u polurastopljenom, plastičnom stanju, a u većim dubinama su krute. Materijal se kreće ("teče") vrlo sporo zbog visoke viskoznosti.
Jezgra
Kako je prosječna gustoća Zemlje 5515 kg/m3, a gustoća materijala na površini samo oko 3000 kg/m3, očito se gušći materijal mora nalaziti u jezgri. U vrijeme nastajanja Zemlje, prije 4.5 milijardi godina, Zemlja je većinom bila rastopljena. U procesu koji nazivamo diferencijacija teži elementi su potonuli prema središtu, a lakši su se skupili uz površinu. Zato je jezgra sastavljena uglavnom od željeza (80%), nikla i silicija.
Jezgru dijelimo u dva dijela, unutrašnju krutu jezgru polumjera oko 1250 km i vanjsku rastaljenu jezgru koja se pruža do polumjera 3500 km. Smatra se da je unutrašnja jezgra u kristalnom obliku, a vanjska sastavljena od tekućeg željeza i nikla. Smatra se da strujanje ovog rastopljenog metala (i miješanje koje nastaje zbog Zemljine rotacije) stvara zemljino magnetsko polje.
Orbita
Rotacija
Magnetosfera
Zemljopis
Klima
Vanjske poveznice
- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/300_zemlja.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Zemlja]
- [http://www.inet.hr/~brvasilj/tlak.html Tlak u središtu Zemlje]
Category:Sunčev sustav
ja:地球
ko:지구
ms:Bumi
simple:Earth
th:โลก
zh-min-nan:Tē-kiû
PlanetPlanet je nebesko tijelo koje se kreće eliptičnom putanjom oko zvijezde. Za razliku od zvijezda, planeti nemaju vlastiti izvor energije, tj. u njihovoj unutrašnjosti ne dolazi do nuklearne fuzije. Budući da postoji mnoštvo tijela koja kruže oko zvijezde, planetima smatramo samo one značajnijih masa. Oko planeta kruže manja tijela koja nazivamo mjesecima, pratiocima ili prirodnim satelitima.
Do početka 1990-ih bilo je poznato 9 planeta, svi u Sunčevom sustavu (solarnom sustavu). U novije vrijeme razvijene su metode pronalaženja planeta oko drugih zvijezda u bliskom galaktičkom susjedstvu, na udaljenostima od nekoliko svjetlosnih godina. Do sada (sredina 2004.) je potvrđeno 110 vansolarnih planeta.
Smatra se da planeti nastaju iz protoplanetarne maglice, u procesu formiranja zvjezdanog sustava. Plin i prašina koji kruže oko protozvijezde zgušnjavaju se u rotirajući disk u kojem se stvaraju nakupine čestica. Ove nakupine povećavaju masu pod utjecajem gravitacije, sudaraju se i formiraju veća tijela - planete.
Naziv planet dolazi od grčke riječi planetes, što znači "lutalice". Naziv je nastao u vrijeme kada su stari narodi opažali da neka tijela mijenjaju svoj položaj na nebeskom svodu.
Planeti u sunčevom sustavu
gravitacije
Osim Zemlje, svi planeti u sunčevom sustavu dobili su imena po likovima iz rimske mitologije.
Planeti našeg sunčevog sustava su (redom po udaljenosti od Sunca):
# Merkur
# Venera
# Zemlja
# Mars
# Jupiter
# Saturn
# Uran
# Neptun
# Pluton (Oko Plutona još uvijek postoje dvojbe oko toga da li je to pravi planet ili samo jedno od tijela Kuiperova pojasa, inače, sa svojim mjesecom Haronom tvori dvojni planet.)
Klasifikacija planeta
Planeti u sunčevom sustavu podijeljeni su u kategorije prema sastavu.
- "terestrički" ili kameni: planeti slični Zemlji, sastavljeni uglavnom od stijena: Merkur, Venera, Zemlja, Mars
- "jovijanski" ili plinoviti divovi: sastavljeni najvećim dijelom od plinovitog materijala: Jupiter, Saturn, Uran, Neptun. Postoji i podgrupa plinovitih divova koje nazivamo uranskim planetima i u koje spadaju Uran i Neptun.
- ledeni planeti: ova grupa se ponekad dodaje kako bi se klasificirali planeti poput Plutona koji se sastoje uglavnom od leda. Ova kategorija uključuje i mnoga neplanetarna tijela poput ledenih mjeseca vanjskih planeta sunčeva sustava.
Većim planetima u našem zvjezdanom sustavu smatramo osam kamenih i plinovitih planeta. Status Plutona još nije razriješen, a neki smatraju da bi ga trebalo ubrajati u manje planete, dok je on po drugima samo najveći među objektima Kuiperova pojasa. Rješenje ovog problema ovisit će o prihvaćenoj definiciji planeta.
Poveznice
- Planeti izvan Sunčevog sustava
Karakteristike planeta
| Karakteristike planeta |
| Planet |
Najveći promjer |
Vrijeme obilaska |
Ud. od Sunca |
Temp. na površini |
Sateliti |
Letjelice |
Merkur |
4920 km |
87,9 dana |
56,9 mil. km |
Od +430 do -170 |
Nema |
| Venera |
12 100 |
224,7 dana |
108,2 mil.km |
480 |
Nema |
Venus Ex. |
| Zemlja |
12 756 km |
365,26 dana |
149,6 mil.km. |
15 |
Mjesec |
| Mars |
6 800km |
686 dana |
227,9mil.km |
-50 |
Phobos i Deimos |
| Jupiter |
142 700km |
4 333 dana |
778,3mil.km |
-130 |
16 satelita |
| Saturn |
120 800 |
10 759dana |
1428mil.km. |
-185 |
34 satelita |
Cassini |
| Uran |
52 900 |
30 685 dana |
2872mil.km. |
-215 |
5 satelita |
| Neptun |
44 600km. |
60 189 dana |
4498 mil.km. |
Od -110 do -200>/td>
| 5 satelita |
| Pluton |
3 000km |
90 465 dana |
5910 mil.km |
-230 |
1 satelit-Haron |
Category: Astronomija
als:Planet
ja:惑星
ko:행성
ms:Planet
simple:Planet
th:ดาวเคราะห์
zh-min-nan:He̍k-chheⁿ
Čovjek
Čovjek je živo biće koje se bitno razlikuje od svih drugih bića jer ima razum.
Svi ljudi zajedno nazivaju se čovječanstvo ili ljudski rod.
Biološka klasifikacija
Kraljevstvo: životinje
Koljeno: svitkovci
Podkoljeno: kralježnjaci
Razred: sisavci
Red: primati
Porodica: hominidi
Rod: homo
Vrsta: sapiens
Ime vrste: Homo sapiens (Linnaeus, 1758.)
Porijeklo
Danas je prihvaćena znanstveno dokazana teorija evolucije, koja kaže da se čovjek razvio iz primata.
Raširen je i kreacionizam, teološka teorija po kojoj je čovjek stvoren sa svrhom.
Pošto se jedna teorija bavi načinom a druga uzrokom čovjekovog nastanka one se nužno ne isključuju.
Fizičke osobine
Podaci za prosječnog čovjeka:
Čovjek ima spol, pa je ili žena ili muškarac. Za dijete je potreban spolni odnos između žene i muškarca. Žena rađa dijete nakon devet mjeseci trudnoće. Novorođenče je teško 3-4 kilograma i visoko 50-60 centimetara. Čovjek raste do 18-21. godine, a spolnu zrelost doseže oko 12-15. godine (pubertet). Zdrav i dobro prehranjen čovjek u prosjeku doživi 70-80 godina. Odrastao čovjek je visok između 1,5 i 2 metra, a teži između 50 i 90 kilograma.
Životni prostor
Danas na Zemlji živi više od 6 milijarda ljudi.
Većina (61%) živi u Aziji. Zatim slijede obje Amerike (14%), Afrika (13%) i Europa (12%). Čak 2,5 milijarda ljudi živi u gradovima.
Nekad je ljudski životni prostor ovisio o vodi, životinjama i obradivoj zemlji. Zbog razvoja trgovine, danas ljudi žive praktički po cijelom planetu.
Znanost
Humanističke znanosti
Humanističke znanosti su one znanosti kojima je predmet čovjek. To su:
- Psihologija - proučava čovjekov psihički svijet
- Sociologija - proučava čovjeka u sklopu zajednice i zajednicu kao vid ljudske organizacije
- Antropologija - proučava čovjeka u najširem mogućem kontekstu
- Lingvistika - proučava ljudsku verbalnu komunikaciju
Prirodne znanosti
Nekim prirodnim znanostima također je predmet čovjek:
- Medicina - proučava čovjekovo zdravlje, i liječi ga
- Anatomija - proučava čovjekovo tijelo (obično se proučava u sklopu medicine)
Izvori informacija
Čovjek prikuplja informacije kroz pet vidova osjetila:
- vid
- sluh
- njuh
- opip
- okus
ja:ホモ・サピエンス
ko:인간
category:društvene znanosti
category:medicina
SunceSunce je središnja zvijezda našeg planetarnog sustava - sunčevog sustava. Osim Zemlje i drugih planeta, oko Sunca kruže i asteroidi, kometi, meteoroidi, trans-neptunski objekti u Kuiperovom pojasu i čestice prašine.
Fizičke karakteristike
Sunce je zvijezda glavnog niza (pogledati Hertzsprung - Russelov dijagram), spektralnog tipa G2, što znači da je nešto veća i toplija od prosječne zvijezde, no nedovoljno velika da bi pripadala tzv. "divovima". Životni vijek zvijezda ovog spektralnog tipa je oko 10 milijardi godina, a budući da je Sunce staro oko 5 milijardi godina, nalazi se u sredini svog životnog ciklusa.
U središtu Sunca u termonuklearnim reakcijama (nuklearna fuzija) vodik se pretvara u helij. Svake sekunde u nuklearnim reakcijama sudjeluje 3.8 x 1038 protona (vodikovih jezgri). Oslobođena energija biva izračena sa sunčeve površine u obliku elektromagnetskog zračenja i neutrina, te manjim dijelom kao kinetička i toplinska energija čestica sunčevog vjetra i energija sunčevog magnetskog polja.
Zbog ekstremno visokih temperatura, tvar je u obliku plazme. Posljedica toga je da Sunce ne rotira kao čvrsto tijelo. Brzina rotacije je veća na ekvatoru, nego u blizini polova, zbog čega dolazi do iskrivljenja silnica magnetskog polja, erupcija plina sa sunčeve površine i stvaranja sunčevih pjega i prominencija (protuberanci). Ove pojave nazivamo sunčevom aktivnošću.
Osnovni podaci:
| Promjer | 1 392 000 km |
| Masa | 1.9891 x 1030 kg |
| Prosječna gustoća | 1.411 g/cm3 |
| Površinska temperatura | 5780 K |
| Vrijeme obilaska oko središta galaktike | 2.2 x 108 godina |
Kemijski sastav:
Sunčev ciklus
Promjene koje opažamo na Suncu i nazivamo sunčeva aktivnost odvijaju se periodično u cikusima prosječne duljine 11 godina. Ciklusi variraju u duljini, između 8 i 15 godina. Ove promjene obuhvaćaju:
- količinu izračene energije
- brojnost i raspored pjega
- brojnost sunčevih baklji
- oblik i veličinu korone
Vremenski period najveće aktivnosti naziva se sunčev maksimum. Može trajati nekoliko godina, ovisno o aktivnosti pjega i baklji. Postoje i dulja periodička razdoblja sunčeve aktivnosti. U povijesti je poznat Maunderov minimum, razdoblje u drugoj polovici 17. st. tijekom kojega je broj sunčevih pjega bio izuzetno malen. Zbio se istovremeno sa periodom hladnih godina, nazvanog malo ledeno doba. Nije sasvim jasno da li su klimatske promjene bile uzrokovane ekstremno niskom sunčevom aktivnošću.
Sastav Sunca
Sunce dijelimo na veći broj slojeva, prema uvjetima koji u njima vladaju. Granice među njima nisu jasno ocrtane i postoje prijelazna područja. Sunce nema čvrstu površinu, pa se kao granicu na kojoj počinje atmosfera uzima najviši sloj koji je još uvijek optički neproziran.
Također, Sunce ne možemo točno ograničiti jer njegov gušći dio prelazi u rjeđu atmosferu, a iza nje se daleko prostire područje u kojem djeluje sunčev vjetar.
Jezgra
Do četvrtine polumjera Sunca prostire se jezgra, područje visoke temperature, oko 15.6 milijuna K i tlaka 1016 Pa. U takvim uvjetima odvija se fuzija vodika u helij. Spajanjem 4 protona (jezgre atoma vodika) nastaje jedna jezgra atoma helija (2 protona i 2 neutrona), pri čemu se oslobađaju subatomske čestice i energija u obliku gama-zračenja.
Fotosfera
Prividnu površinu Sunca nazivamo još i fotosferom. Ovdje se temperature kreću oko 6000 K. Vrući plin izvire iz unutrašnjosti na površinu, zbog čega nam se čini da površina ima granulastu (zrnatu) strukturu. Granule su promjera oko 1000 km, u stalnom su pokretu (poput vrenja vode) i vrijeme trajanja im je nekoliko minuta. Ponekada nastaju tzv. supergranule promjera 30 000 km i vremena života 24 h.
Kromosfera
Kromosfera je niži sloj sunčeve atmosfere, proteže se iznad fotosfere do visine oko 10 000 km. Znatno je rjeđa od fotosfere i nepravilnog oblika. Sa Zemlje se primjećuje samo za vrijeme potpune pomrčine Sunca. Porastom visine gustoća atmosfere opada, ali se povećava temperatura. Ove promjene gustoće i temperature izražene su u prijelaznom području između kromosfere i korone
U kromosferi se događaju izboji plina stvarajući efekte koje nazivamo prominencije i baklje.
Prominencije (protuberance) su oblaci ili mlazovi usijanog plina izbačenog u vis. Mogu se uzdići do visine 150 000 km iznad fotosfere, kroz kromosferu i koronu. Gušće su od okolne tvari i dostižu temperaturu oko 20 000 K. Na sličan način dolazi do pojave baklji, mlazova plina koji se brzo podižu unutar kromosfere i padaju nazad. Vrijeme trajanja jedne baklje je oko 10 min.
Korona
U višim slojevima sunčeve atmosfere, koroni, temperatura nastavlja rasti do 1 000 000 K. Nije sasvim jasno zbog čega se događa ovaj porast temperature. Pretpostavka je da ga stvaraju strujanja plina pod utjecajem magnetskog polja.
Vanjski dijelovi korone stalno gube masu u obliku sunčevog vjetra.
Sunčev vjetar
Sunčev (solarni) vjetar je struja čestica izbačenih velikom brzinom iz gornjih slojeva sunčeve atmosfere, uglavnom elektrona i protona. Iako je ovaj gubitak mase Sunca gotovo beznačajan i gustoća sunčevog vjetra malena, čestice se kreću velikim brzinama i izazivaju vidljive učinke na tijelima u sunčevom sustavu. Poznatiji učinci sunčevog vjetra su polarna svjetlost i usmjeravanje repa kometa suprotno od Sunca.
U blizini Zemlje zemljino magnetsko polje zarobljava čestice sunčevog vjetra i usmjerava ih prema magnetskim polovima. Budući da se čestice sunčevog vjetra kreću brzinama od više stotina km/s, pri sudaru sa česticama u zemljinoj atmosferi dolazi do ioniziranja plina i pojave svjetlosti. Ova se pojava uočava u polarnim područjima, zbog čega je dobila ime polarna svjetlost ili Aurora Borealis (odnosno Aurora Australis na južnoj zemljinoj polutci). Ukoliko je sunčeva aktivnost veća, pojačano djelovanje sunčeva vjetra može dovesti do pojave polarne svjetlosti i na manjim zemljopisnim širinama. U takvim uvjetima postoji mogućnost ometanja ili čak oštećenja radio-komunikacijskih uređaja na Zemlji i umjetnim satelitima.
Kometi se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, sleđena površina kometa isparava i oslobađa oblak plina i čestica prašine. Djelovanjem čestica sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u rep kometa. Budući da sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru.
Category:Sunčev sustav
als:Sonne
ja:太陽
ko:태양
ms:Matahari
simple:Sun
th:ดวงอาทิตย์
zh-min-nan:Ji̍t-thâu
Sunčev sustavSunčev sustav je područje u svemiru koje čini barem jedna zvijezda i objekti koji se kreću u određenoj orbiti oko te zvijezde.
Ti objekti mogu biti: asteroidi, kometi, prirodni sateliti, planeti i slično.
Izraz se obično koristi za naš sustav, u kojem je Zemlja. Da se izbjegne zbrka, drugi sunčevi sustavi nazivaju se planetarni sustavi.
U većini drugih jezika (vidi poveznice) naziv je izveden iz riječi Sol, što je latinsko ime za Sunce.
Svojstva Sunčeva sustava
Nebeska tijela koja čine Sunčev sustav
Sunce pripada zvijezdama spektralne klase G2, gdje 99.86% mase sustava otpada na masu zvijezde.
masu
- Planeti su devet tijela u Sunčevu sustavu. Navodimo ih prema udaljenosti od Sunca, od najbližeg do najdaljeg: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton.
- Poveća tijela koja kruže oko planeta su prirodni satelit ili mjeseci.
- Prašina i druga sitna tijela kruže oko planeta, od čega nastaju planetarni prstenovi.
- Svemirski otpad su komadi ili tijela koja su ljudskog porijekla i vecinom se nalaze u orbiti oko planeta Zemlje.
- Planetisimali.
- Asteroidi
- Kometi
- Kentauri su ledena nebeska tijela nalik na komete koja imaju nešto manje ekscentričnu orbitu, koja im omogućava da se zadrže u području između Jupitera i Neptuna.
- Trans-Neptunska tijela
- Kuiperov pojas je pojas u obliku diska koji se prostire iza planeta Neptuna u širini od 30 AU do 50 AJ od Sunca.
- Oortov oblak je hipotetični pojas koji se prostire od 50,000 do 100,000 AJ od Sunca. Vjeruje se da je ova oblast izvor kometa s dugim periodima.
- Zodijačka svjetlost
- Svemirska prašina
Izvor planetarnih sustava i njihova evolucija
Uobičajeno misljenje je da planetarni sustavi nastaju prilikom tvorbe zvijezda kao i prilikom slučajnih sudara zvjezdanih sustava. Postoji još jedna rasprostranjena teorija: da planetarni sustavi nastaju od zvjezdanih oblaka ili nebula.
Sunčev sustav i ostali planetarni sustavi
Krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća čovjek je uspio pronaći dokaze o postojanju planeta izvan Sunčeva sustava. Otkriće drugih planetarnih sustava postalo je moguće nakon izgradnje moćnih optičkih teleskopa na Zemlji i razvoja posebnih elektronskih naprava (digitalnih kamera), računarskih tehnika obrade podataka, i razvoja dostupnih i jeftinih računarskih mreža. Kroz promatranje Dopplerova efekta u sjaju dalekih zvijezda astronomi su uspjeli dokazati postojanje drugih planetarnih sustava. K tome su prilikom promatranja uspjeli ustanoviti i masu kao i svojstva orbite planeta izvan Sunčeva sustava.
Svojstva glavnih planeta
Sva svojsta i mjere u donjoj tablici su relativni u odnosu na planet Zemlju:
| Planet |
Promjer
(ekvatorski) |
Masa |
Promjer
orbite |
Godina |
Dan |
| Merkur |
0.382 |
0.06 |
0.38 |
0.241 |
58.6 |
| Venera |
0.949 |
0.82 |
0.72 |
0.615 |
-243 |
| Zemlja |
1.00 |
1.00 |
1.00 |
1.00 |
1.00 |
| Mars |
0.53 |
0.11 |
1.52 |
1.88 |
1.03 |
| Jupiter |
11.2 |
318 |
5.20 |
11.86 |
0.414 |
| Saturn |
9.41 |
95 |
9.54 |
29.46 |
0.426 |
| Uran |
3.98 |
14.6 |
19.22 |
84.01 |
0.718 |
| Neptun |
3.81 |
17.2 |
30.06 |
164.79 |
0.671 |
Pluton
- |
0.24 |
0.0017 |
39.5 |
248.5 |
6.5 |
- Međunarodna Astronomska Unija svrstao je Pluton u planete odmah nakon njegova otkrića 1930. godine, ali ta klasifikacija je sada upitna zbog nedavnih otkrića.
Links
- [http://www.michaelschultz.de/index_en.html Solar System] A interaktiv planets animation (145 zoom steps and time effects)
- [http://www.solarviews.com Solarviews]
Category:Astronomija
Category:Sunčev sustav
ja:太陽系
ko:태양계
ms:Sistem suria
simple:Solar system
zh-cn:太阳系
zh-tw:太陽系
Mjesec
Mjesec ( lat. Luna) je Zemljin prirodni satelit i ujedno najbliže nebesko tijelo, udaljeno u prosjeku 384400 km, tako da svjetlost s Mjeseca na Zemlju stiže za 1,25 sekunda. Mjesec se kreće oko Zemlje po eliptičnoj stazi srednjom brzinom od 1,02 km/s, i prelazi dnevni luk od 13 stupnjeva i 10 minuta. Mjesečeva staza podliježe jakim temperaturnim vibracijama koje uzrokuje Sunce, pa se nagib staze prema ekliptici u toku 173 dana mijenja od 5 stupnjeva do 5 stupnjeva i 18 minuta. Mjesec je čvrsto nebesko tijelo polumjera 3473,3 km, te je po površini 14 puta, po obujmu 50 puta, a po masi 80 puta manje od Zemlje. Ubrzanje sile teže je na Mjesecu 6 puta manje nego na Zemlji. Oko svoje osi se obrne za 27 dana, 7 sati i 11,5 sekunda (siderički mjesec). Zbog stalnog mijenjanja položaja prema Suncu i Zemlji različito je osvijetljen, pa se sa Zemlje mogu uočiti četiri faze:
- Mlađak
- Prva četvrt (vidljiv noću)
- Pun Mjesec (Uštap)
- Zadnja četvrt (vidljiv ujutro)
Vrijeme od 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde između uzastopnog ponavljanja Mjesečevih faza nazvano je sinodičkim mjesecom. Za opširniji članak pogledajte: mjesečeve mijene
Uzajamni položaji Sunca, Mjeseca i Zemlje dovode do pomrčine Sunca i Mjeseca. Potpune pomrčine se koriste u kozmičkoj geodeziji za vezivanje kontinentalnih trigonometrijskih mreža, koje pomažu u stvaranju jedinstvenog svjetskog znanstvenog sustava. U istu svrhu se koriste i pojave okultacija zvijezda (kad Mjesec tokom svojeg kretanja sakrije neke zvijezde). Privlačna sila Mjeseca, a u manjoj mjeri i Sunca (lunisolarni utjecaj), uzrokuje na Zemlji plimu i oseku mora i jezera, kao i "disanje" Zemljine kore što je 3 puta slabije od plime i oseke. Utjecaj mjeseca na ljude i druga bića je još uvijek nerazjašnjen, ali je sigurno da se kukci orijentiraju pomoću Mjeseca.
Smatra se da je Mjesec nastao prije nekih 4,5 milijarda godina, nakon udara kometa. Prilikom udara, izbačena je velika količina materijala u Zemljinu orbitu koja je oblikovala Mjesec. Mjesec je i reljefno vrlo zanimljivo nebesko tijelo. Prvi je crtež Mjeseca napravio Galilej 1609. godine. Najniža područja Mjeseca su ogromne sive površine koje se ponekad mogu zapaziti i golim okom. Te ravnice je Giovanni Riccioli (1598-1671.) nazvao morima 1651. godine, iako u njima nema vode. Ova mora nisu jednolične ravnice, jer se u njima uočavaju nabori, koji ponekad sliče na zidove, dugačke po nekoliko stotina kilometara, i pukotine, koje sliče na riječna korita. Po rubovima ravnica protežu se veliki planinski vijenci, koji nose imena planina na Zemlji (Alpe, Apenini, Pireneji, itd.). Najviša točka Mjeseca nalazi se na planinama Leibniz, koje su na Mjesečevom južnom polu, gdje neki vrhovi dosežu i 9000 metara. Osim planinskih lanaca, na Mjesecu se mogu vidjeti i krateri ili vrtače, koji opet nose imena po najpoznatijim svjetskim znanstvenicima. Najdublji je Newtonov (Isaac Newton), oko 7250 m. Ti krateri su vrlo velikog promjera (do 300 km). Iako im rubovi izgledaju strmi, oni su vrlo malog nagiba. To otkriće pripada Nijemcu Josefu Hopmannu, koji je izumio specijalne metode istraživanja pomoću dužina sjena. Nekih 30 tisuća kratera je otkriveno na Mjesecu. Jedan od njih nosi čak i ime našeg Ruđera Boškovića. Kod pojedinih kratera su vidljive i uzdužne široke svijetle pruge (Kopernikov krater), za koje se smatra da su naslage pepela ili vulkanske materije nastale u vrijeme hlađenja Mjeseca. Ovi krateri su nastali udaranjem mnogih tijela (asteroida) u Mjesec. Na Mjesecu nema erozije pa se još uvijek vide.
Privlačna sila Zemlje je Mjesec s vremenom toliko usporila da se njegova okretna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. To znači da se Mjesec okrene samo jedanput oko svoje osi u toku okretanja oko Zemlje. Zbog toga se sa Zemlje može vidjeti samo jedna strana Mjeseca. 1959. godine je sovjetska letjelica/sonda Lunik (Лунник) obišla Mjesec i dvjema fotokamerama ga snimila s daljine od 60 tisuća kilometara. Na osnovi tih fotografija, Sovjetska akademija znanosti je sastavila i izdala prvi atlas dijela Mjesečeve površine koji se ne vidi sa Zemlje. Mjesec također vremenski usporava brzinu kruženja Zemlje, tako da taj usporavajući utjecaj produžuje godišnje dan na Zemlji za 20 mikrosekunda. Pritom se energija kruženja Zemlje pretvara u toplinsku energiju i impuls okreta se prenosi na Mjesec, čije se kretanje godišnje udaljuje za 4 centimetra od Zemlje. Ova pojava je utvrđena laserskim mjerenjima 1995. godine.
Svojstva Mjesečeve atmosfere
- tlak 3 × 10-13 kPa
- helij 25%
- neon 25%
- vodik 23%
- argon 20%
- tragovi metana, amonijaka i ugljičnog dioksida
Sastav Mjesečeve kore
- kisik 43%
- silicij 21%
- aluminij 10%
- kalcij 9%
- željezo 9%
- magnezij 5%
- titan 2%
- nikal 0,6%
- natrij 0,3%
- krom 0,2%
- kalij 0,1%
- mangan 0,1%
- sumpor 0,1%
- fosfor 500 ppm (dijelova po milijunu)
- ugljik 100 ppm
- dušik 100 ppm
- vodik 50 ppm
- helij 20 ppm
Vlasnička prava
Outer Space Treaty zabranjuje državama pravo na posjedovanje nebeskih tijela kao što je Mjesec. Ugovor UN-a koji je stupio na snagu 11. srpnja 1984. godine vrijedi kako za države tako i za privatne osobe.
Usprkos tome, Dennis M. Hope je 1980. godine prijavio svoja vlasnička prava na Mjesec u gruntovnici San Francisca. Kako se nitko nije usprotivio tom njegovom potezu u vremenu od osam godina, koliko je vrijeme žalbe, Hope je osnovao Lunar Embassy legal, pravni ured, koji ima pravo prodaje parcela na Mjesecu. UN i Međunarodna astronomska zajednica smatraju taj njegov potez prijevarom.
Vanjske poveznice
[http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/301_mjesec.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Mjesec]
Category:Sunčev sustav
ja:月
ko:달
ms:Bulan (satelit)
simple:Moon
th:ดวงจันทร์
zh-min-nan:Go̍eh-niû
DušikDušik je kemijski element koji u Periodnom sustavu elemenata nosi simbol N i redni broj 7.
Svojstva
Primjene
Povijest
Pojava
Izotopi
Upozorenje
Category:Kemijski element
ja:窒素
ko:질소
simple:Nitrogen
th:ไนโตรเจน
KisikKisik, oznaka O, plin , rednog broja 8 u periodnom sustavu elemenata, atomske mase 16. Kisik se javlja u molekularnom obliku kao spoj dva atoma kisika, kada se molekula obilježava sa O2) i kao spoj tri atoma kisika, kada se molekula obilježava sa O3. Molekula O3 naziva se ozon, ključni dio zemljine atmosfere.
Povijest
Svojstva
Izotopi
Dobivanje
Primjena
Važniji spojevi
Posebne napomene
Vanjske poveznice
Category:Kemijski element
als:Sauerstoff
ja:酸素
ko:산소
ms:Oksigen
simple:Oxygen
th:ออกซิเจน
ArgonArgon je kemijski element u periodnom sustavu koji ima simbol Ar i atomski broj 18. Argon je plemeniti plin u periodu 8. Argon sačinjava 1% Zemljine atmosfere.
Category:Kemijski element
ja:アルゴン
ko:아르곤
ms:Argon
simple:Argon
th:อาร์กอน
VodaVoda, kemijski spoj dva atoma vodika i jednog atoma kisika. Kemijska formula vode je
H2O.
Ima talište na 0ºC (273K) i vrelište na 100ºC (373K).
Na Zemlji tvori oceane, rijeke, oblake i polarne kape.
Voda pokriva 71% zemljine površine i čini 80% ljudskog organizma.
Category:Kemija
Kategorija:vodene mase
als:Wasser
ja:水
ko:물
ms:Air
simple:Water
th:น้ำ
PlinPlin je tvar u plinovitom agregatnom stanju. U takvom stanju, molekule tvari imaju dovoljnu unutarnju energiju da se oslobode iz stabilne strukture. Temperatura pri kojoj tvar prelazi u plinovito stanje naziva se vrelište.
category:fizika
category:kemija
ko:기체
ms:Gas
ja:気体
simple:Gas
IonElektrički nabijena čestica koja nastaje od neutralnih atoma otpuštanjem ili primanjem subatomskih čestica (elektrona).
category:fizika
ArktikArktik je područje oko Sjevernog pola Zemlje unutar srpanjske izoterme od 10°. Antarktika je kontinent na Zemljinom Južnom polu.Arktik uključuje dijelove država Rusija i Kanada,zatim područja Alaska,Grenland,Lapland,Svalbard te Arktički ocean.
Artik i njegova čuda
Već su antički pomorci, Feničani koji su išli na daleka putovanja, znali da se visoko na sjeveru s one strane skandinavskih zemalja more pretvara u nešto neugodno: u vodenu površinu punu bjelih plovećih brda koja polako prelazi u čvrstu ledenu površinu. Taj su kraj svijeta smatrali rubom Zemlje. Na plovidbama prema sjeveru raniji pomorci držali su se Sjevernjače - svijetle zvjezde u zviježđu Malog medvjeda.
Grci su to zvježđe zvali Arktos, a zemlja Velikog medvjeda od tada se naziva Arktik. [Artik je] golemi ravni ledeni brijeg koji se nalazi na Sjevernom ledenom moru. Konačni dokaz za to dala je američka atomska podmornica Nautilus 1958 god. koja je prvi put zaronila ispod Sjevernog pola. Pritom je prevalila udaljenost od gotovo 3 tisuće kilometara. Arktički ledeni oklop iznad mora obuhvača oko 22 milijuna četvornih kilometara. Do Arktika sežu sjeverna podrčja Europe, Sjeverne Amerike i Sjeverne Azije.
Arktik nije kontinent za razliku od Južnog pola odnosno Antartika.
Category:Zemljopis
EkvatorU zemljopisu, ekvator je zamišljena linija povučena oko planeta (ili drugog nebeskog tijela) na jednakoj udaljenosti od polova. Ekvator dijeli površinu na sjevernu i južnu polutku. Zemljopisna širina ekvatora je 0 po definiciji. Duljina Zemljinoga ekvatora je oko 40.070 kilometara.
Zemljina površina na ekvatoru uglavnom je prekrivena oceanima. Područja kroz koja prolazi ekvator su:
- Sveti Toma i Princip - prolazi preko Ilhéu das Rolas, otočić u ovom arhipelagu
- Gabon
- Republika Kongo
- Demokratska Republika Kongo
- Uganda
- Kenija
- Somalija
- Maldivi - možda ne dira nijedan otok
- Pini - mali otok kraj Sumatre
- Sumatra
- Lingga i još jedan otočić kraj Sumatre
- Borneo - Kalimantan
- Sulawesi
- Halmahera
- otočići istočno od Halmahere
- Gilbertovo otočje - možda ne dira nijedan otok
- Otočje Phoenix - zamalo promašuje otok Baker
- Linijsko otočje - zamalo promašuje otok Jarvis
- Galapagos - prolazi preko otoka Isabela.
- Ekvador
- Kolumbija
- Brazil
Category: Zemljopis
Ocean
Ocean (latinski oceanus; grčki ὠκεανός, prema grčkom bogu mora i voda Okeanu), u užem smislu jedinstvena, kontinuirana vodena masa golemih dimenzija, u širem smislu ukupna vodena masa mora na Zemlji koja pokriva skoro tri četvrtine (71%) Zemljine površine.
Ta globalna, međusobno povezana masa slane vode, nazivana i Svjetskim oceanom, podijeljena je kontinentima i otočjima na sljedećih pet cjelina, od najveće prema najmanjoj: Tihi ocean, Atlantski ocean, Indijski ocean, Južni ocean i Arktički ocean. Njihove službene granice definirala je Međunarodna hidrografska organizacija. Južni ocean, koji je dugo vremena bio poznat u pomorskoj tradiciji, službeno je potvrđen 2000. godine te je jedinstven jer se definira linijom zemljopisnih širina bez ikakvih kopnenih granica.
Oceanografi ipak govore samo o četiri oceana, smatrajući Arktički ocean (ili Arktičko more) dijelom Atlantskog oceana.
Manja područja oceana nazivaju se morima, zaljevima, prolazima i dr.
Geološki gledano, ocean je područje oceanske kore pokrivene vodom. Oceanska kora je tanak sloj skrućenog vulkanskog bazalta koji prekriva Zemljin plašt na mjestima gdje nema kontinenata. Prema tom gledištu danas postoje tri oceana: Svjetski ocean te Crno i Kaspijsko more (ili Kaspijsko jezero) koji su nastali sudarom Cimerije s Laurazijom. afričkog kontinenta zatvorilo pravac u potpunosti, stvarajući Sredozemlje četvrtim oceanom. (Crno more je povezano sa Sredozemnim preko Bospora koji je zapravo prirodni kanal probijen kroz kontinentalnu stijenu prije otprilike 5000 godina, te nije djelić oceanskog dna poput Gibraltarskih vratiju.)
Površina Svjetskog oceana iznosi 361 milijun km², obujam 1370 milijuna km³, a prosječna mu je dubina 3790 m. To ne uključuje mora koja nisu povezana sa Svjetskim oceanom kao što je Kaspijsko more.
Ukupna masa hidrosfere iznosi oko 1.4 × 1021 kg, što je jednako otprilike 0.023 % Zemljine ukupne mase.
Vidi morsku vodu za opširniju raspravu o sastavu oceanske vode od koje je najznačajnija slanost.
Istraživanja
slanost
Putovanje brodovima površinom oceana potječe još iz pretpovijesnih vremena, ali tek je u modernom dobu ekstenzivno podvodno putovanje postalo mogućim.
Najdublja točka oceana izmjerena je u Marijanskoj brazdi (jarku) smještenoj u Tihom oceanu blizu Sjevernomarijanskih otoka, a iznosi 10,923 m. U potpunosti je istražena 1951. plovilom britanske mornarice "Chalengerom II" koji je svoje ime dao i najdubljem dijelu jarka, "Dubini Challenger".
Veliki dijelovi dna svjetskih oceana neistraženi su i nekartirani. Globalna slika mnogih podvodnih obilježja većih od 10 km napravljena je 1995., a bazirana je na gravitacijskim iskrivljenjima obližnje morske površine.
Klima
Jedan od najdramatičnijih vremenskih oblika javlja se iznad oceana: tropski cikloni (poznatiji kao "tajfuni" i "harikeni" ovisno gdje se sustav stvara). Morske struje uvelike utječu na Zemljinu klimu prenoseći topao ili hladan zrak i padaline prema obalnim područjima gdje ih dalje u unutrašnjost mogu prenositi vjetrovi. Antarktička struja okružuje taj kontinent, utječe na klimu područja te povezuje struje iz nekoliko oceana.
Ekologija
Oceani su dom mnogim životnim oblicima kao što su:
- ribe
- kitovi (Cetacea) - kitovi, delfini i pliskavice,
- glavonošci (Cephalopoda) - hobotnice
- rakovi (Crustacea) - jastozi i morski račići
- morski crvi
- plankton
- kozice
Ekonomija
Oceani su bitni za prijevoz: ogroman se dio svjetskih dobara kreće brodovima između svjetskih morskih luka. Važni brodski kanali uključuju Morski put Saint Lawrence, Panamski i Sueski kanal.
Izvanzemaljski oceani
Zemlja je jedini poznati planet s tekućom vodom na svojoj površini, a zasigurno jedini takav u našem sunčevom sustavu. Ipak se smatra da je tekuća voda prisutna ispod površine nekoliko prirodnih satelita, posebice Galilejanskih mjeseca: Europe te s manjom sigurnošću Kalista i Ganimeda. Ostali ledeni mjeseci poput Tritona su nekada mogli imati unutarnje oceane koji su danas smrznuti. Planeti Uran i Neptun mogu također posjedovati ogromne oceane tekuće vode ispod svoje tanke atmosfere iako njihova unutrašnja struktura nije dobro poznata u ovom trenutku.
Trenutačno se vodi mnogo rasprava o tome da li je Mars nekada imao ocean vode na svojoj sjevernoj hemisferi, i o tome što mu se dogodilo ako ga je imao. Nedavni pronalasci misije Mars Exploration Rover pokazuju da je Mars imao nešto dugotrajne stajaće vode barem na jednom mjestu, ali njeno postojanje još uvijek nije poznato.
Smatra se da su tekući ugljikovodici prisutni na Titanovoj površini, iako bi ih bilo ispravnije opisati kao "jezera" nego kao "oceane". Razdioba područja tekućih ugljikovodika bolje će se znati nakon cjelokupne analize podataka sa sonde Huygens iz svemirske misije Cassini-Huygens koja se spustila na Titanovu površinu u siječnju 2005. Također se smatra da se ispod mješavine leda i ugljikovodika koji oblikuju Titanovu vanjsku koru vjerojatno nalazi podzemni ocean vode.
Više informacija
- More
- Oceanografija
- Pomorska biologija
- Svjetski dan oceana
- Voda
Vanjske poveznice
- [http://news.bbc.co.uk/2/hi/science/nature/4033555.stm Znanost otvara tajne oceana]
- [http://www.palomar.edu/oceanography/salty_ocean.htm Zašto je ocean slan?]
- [http://ioc.unesco.org/oceanteacher/resourcekit/M3/Formats/Geography/OceansSeas.htm Službene IHO granice oceana i mora]
- [http://www.thehydrogenexpedition.com Vodikova ekspedicija] Prvo oplovljavanje Zemlje u brodu pokretanom vodikovim gorivim ćelijama
- [http://www.nopp.org/ NOPP - Program Nacionalnog oceanografskog društva]
Kategorija:vodene mase
ja:大洋
ko:대양
ms:Lautan
simple:Ocean
th:มหาสมุทร
zh-min-nan:Hái-iûⁿ
Sunčev sustavSunčev sustav je područje u svemiru koje čini barem jedna zvijezda i objekti koji se kreću u određenoj orbiti oko te zvijezde.
Ti objekti mogu biti: asteroidi, kometi, prirodni sateliti, planeti i slično.
Izraz se obično koristi za naš sustav, u kojem je Zemlja. Da se izbjegne zbrka, drugi sunčevi sustavi nazivaju se planetarni sustavi.
U većini drugih jezika (vidi poveznice) naziv je izveden iz riječi Sol, što je latinsko ime za Sunce.
Svojstva Sunčeva sustava
Nebeska tijela koja čine Sunčev sustav
Sunce pripada zvijezdama spektralne klase G2, gdje 99.86% mase sustava otpada na masu zvijezde.
masu
- Planeti su devet tijela u Sunčevu sustavu. Navodimo ih prema udaljenosti od Sunca, od najbližeg do najdaljeg: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton.
- Poveća tijela koja kruže oko planeta su prirodni satelit ili mjeseci.
- Prašina i druga sitna tijela kruže oko planeta, od čega nastaju planetarni prstenovi.
- Svemirski otpad su komadi ili tijela koja su ljudskog porijekla i vecinom se nalaze u orbiti oko planeta Zemlje.
- Planetisimali.
- Asteroidi
- Kometi
- Kentauri su ledena nebeska tijela nalik na komete koja imaju nešto manje ekscentričnu orbitu, koja im omogućava da se zadrže u području između Jupitera i Neptuna.
- Trans-Neptunska tijela
- Kuiperov pojas je pojas u obliku diska koji se prostire iza planeta Neptuna u širini od 30 AU do 50 AJ od Sunca.
- Oortov oblak je hipotetični pojas koji se prostire od 50,000 do 100,000 AJ od Sunca. Vjeruje se da je ova oblast izvor kometa s dugim periodima.
- Zodijačka svjetlost
- Svemirska prašina
Izvor planetarnih sustava i njihova evolucija
Uobičajeno misljenje je da planetarni sustavi nastaju prilikom tvorbe zvijezda kao i prilikom slučajnih sudara zvjezdanih sustava. Postoji još jedna rasprostranjena teorija: da planetarni sustavi nastaju od zvjezdanih oblaka ili nebula.
Sunčev sustav i ostali planetarni sustavi
Krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća čovjek je uspio pronaći dokaze o postojanju planeta izvan Sunčeva sustava. Otkriće drugih planetarnih sustava postalo je moguće nakon izgradnje moćnih optičkih teleskopa na Zemlji i razvoja posebnih elektronskih naprava (digitalnih kamera), računarskih tehnika obrade podataka, i razvoja dostupnih i jeftinih računarskih mreža. Kroz promatranje Dopplerova efekta u sjaju dalekih zvijezda astronomi su uspjeli dokazati postojanje drugih planetarnih sustava. K tome su prilikom promatranja uspjeli ustanoviti i masu kao i svojstva orbite planeta izvan Sunčeva sustava.
Svojstva glavnih planeta
Sva svojsta i mjere u donjoj tablici su relativni u odnosu na planet Zemlju:
| Planet |
Promjer
(ekvatorski) |
Masa |
Promjer
orbite |
Godina |
Dan |
| Merkur |
0.382 |
0.06 |
0.38 |
0.241 |
58.6 |
| Venera |
0.949 |
0.82 |
0.72 |
0.615 |
-243 |
| Zemlja |
1.00 |
1.00 |
1.00 |
1.00 |
1.00 |
| Mars |
0.53 |
0.11 |
1.52 |
1.88 |
1.03 |
| Jupiter |
11.2 |
318 |
5.20 |
11.86 |
0.414 |
| Saturn |
9.41 |
95 |
9.54 |
29.46 |
0.426 |
| Uran |
3.98 |
14.6 |
19.22 |
84.01 |
0.718 |
| Neptun |
3.81 |
17.2 |
30.06 |
164.79 |
0.671 |
Pluton
- |
0.24 |
0.0017 |
39.5 |
248.5 |
6.5 |
- Međunarodna Astronomska Unija svrstao je Pluton u planete odmah nakon njegova otkrića 1930. godine, ali ta klasifikacija je sada upitna zbog nedavnih otkrića.
Links
- [http://www.michaelschultz.de/index_en.html Solar System] A interaktiv planets animation (145 zoom steps and time effects)
- [http://www.solarviews.com Solarviews]
Category:Astronomija
Category:Sunčev sustav
ja:太陽系
ko:태양계
ms:Sistem suria
simple:Solar system
zh-cn:太阳系
zh-tw:太陽系
Paleontologija
Paleontologija je znanost o razvoju života na Zemlji, drevnih biljaka i životinja zasnovana na fosilima, svjedočanstvima njihovog postojanja sačuvanim u stijenama. Uključuje proučavanje fosila tijela, tragova, brloga, odbačenih dijelova, koprolite, i kemijske ostatke.
Suvremena paleontologija postavlja drevni život u njegov kontekst, proučavajući kako su dugoročne fizičke promjene globalne geografije ("paleografija") i klime ("paleoklima") utjecale na evoluciju života, kako su ekosustavi reagirali na te promjene, i zauzvrat promijenili planetarni okoliš, te kako su ti međusobni odzivi utjecali da današnju bioraznolikost. Dakle, paleontologija se preklapa s geologijom, proučavanjem stijena i formacija stijena, te s botanikom, biologijom, zoologijom, and ekologijom, disciplinama koje proučavaju živa bića i njihovu interakciju. Polenologija je proučavanje peluda, suvremenog ili fosilnog.
Glavne grane paleontologije su:
- paleozoologija (životinje),
- paleobotanika (biljke),
- mikropaleontologija (mikrofosili).
Postoje mnoge podgrane koje se tek razvijaju.
Fosili su već bili poznati primitivnim ljudima i ponekad su ispravno smatrani ostacima drevnih organizama. Organizirano proučavanje paleontologije potječe iz kasnog 18. stoljeća.
Category:Prirodne znanosti
Kategorija:geologija
ko:고생물학
ja:古生物学
Venera (planet)
Venera je drugi po udaljenosti planet od Sunca. Venera je udaljena 0.72 AU ili 108,200,000 km od Sunca, ima promjer 12,103.60 km i masu 4.869×1024 kg. Venera je treće tijelo po sjajnosti na nebu, poslije Sunca i Mjeseca.
Venera je dobila ime prema Veneri, rimskoj božici ljepote. Stari Grci su je zvali Afrodita, te Eosphorus za jutarnju pojavu i Hesperus za večernju. U našim krajevima poznata je i pod imenom zvijezda Danica ili jutarnja zvijezda, jer je vidljiva prije izlaska Sunca na istočnom nebu i odmah nakon zalaska Sunca na zapadnom nebu, a kad je u najsjajnijoj fazi može se vidjeti i preko dana.
Fizička svojstva
Atmosfera
Atmosfera Venere sastoji se najvećim dijelom od ugljik dioksida (96%) i dušika (3%).
Ostalih 1% čine sumpor dioksid, vodena para, ugljik monoksid, argon, helij, neon, ugljikov sulfid, klorovodik i fluorovodik. Atmosferski tlak na površini Venere iznosi 9321.9 kPa, što je 90 puta više od tlaka na površini Zemlje. Velika količina ugljik dioksida stvara efekt staklenika, zbog čega temperatura na površini dostiže i 500°C, što je 400°C više od očekivanog. Srednja vrijednost temperature na površini iznosi 464°C. Tako je površina Venere toplija od površine Merkura, iako je u usporedbi s njim udaljena od Sunca otprilike dvostruko i prima četiri puta manje svjetlosti. Iako je rotacija Venere izuzetno spora, zahvaljujući toplinskim strujanjima u gustoj atmosferi nisu velike temperaturne razlike između dnevne i noćne strane. Vjetrovi u višim slojevima atmosfere vrlo brzo obiđu planet i pomažu raspodjeli topline. Brzina ovih vjetrova prelazi 350 km/h iznad sloja oblaka, dok su vjetrovi uz površinu znatno sporiji.
Površina Venere nije vidljiva izvana zbog sloja oblaka koji potpuno okružuju planet. Sastoje se od kapljica sumpor dioksida i sulfatne kiseline.
Reljef
Većinu površine čine ravnice. Ističu se tri područja prozvana "kontinentima": Ishtar Terra (na sjevernoj polukugli), Aphrodite Terra (na južnoj polukugli) i Beta Regio (na ekvatoru). Najviša planina Maxwell Montes dio je lanca planina koje okružuju visoravan Lakshmi Planum. Između kontinenata prostiru se bazaltne ravnice: Atalanta Planitia, Guinevere Planitia i Lavinia Planitia.
Zbog guste atmosfere većina meteorita jako uspore pad ili potpuno izgore, zbog čega na površini nema kratera manjih od 3 km u promjeru. Vrlo malen broj kratera i površina pokrivena bazaltom (oko 90% površine) dokaz su čestih izlijevanja lave. Snimci sa sonde Magellan otkrivaju velik broj manjih vulkana (oko 100 000), te stotinjak velikih.
Svojstva unutrašnjosti planeta
Pretpostavlja se da je građa Venera slična Zemlji. Željezna jezgra zauzima središte planeta i promjera je oko 3000 km. Iznad jezgre nalazi se otopljeni kameni omotač koji zauzima većinu volumena planeta. Prema novijim podacima dobivenim sa sonde Magellan, Venerina kora je deblja i čvršća nego što se ranije pretpostavljalo. Smatra se da Venera nema pokretne tektonske ploče poput Zemlje, nego da naprezanja u omotaču u pravilnim razmacima izbacuju lavu na površinu. Zbog toga je većina površine nastala nedavno (prije nekoliko stotina milijuna godina), dok su najstariji dijelovi stari oko 800 milijuna godina. Novija istraživanja pokazuju da je Venera vulkanski aktivna u izoliranim područjima.
Magnetosfera
Venera nema magnetsko polje, vjerojatno zbog spore rotacije, nedovoljne da bi rastopljeno željezo u jezgri planeta proizvelo odgovarajući učinak. Budući da nema magnetskog polja, sunčev vjetar djeluje izravno na gornje slojeve Venerine atmosfere. Smatra se da je Venera imala velike količine vode, poput Zemlje, ali se vodena para pod utjecajem sunčeva vjetra raspala na vodik i kisik. Dok se kisik vezao s drugim atomima u spojeve, vodik je, zbog male molekularne mase, lako napustio atmosferu. Pronađeni udjel vodikova izotopa deuterija podupire ovu teoriju (ima veću masu i teže napušta atmosferu).
Orbita
Putanja Venere je gotovo kružna sa ekscentricitetom manjim od 0.01.
Rotacija
Venera sporo retrogradno rotira, to jest okreće se u smjeru od istoka prema zapadu, za razliku od većine ostalih planeta (retrogradnu rotaciju imaju još Uran i Pluton).
Nije sasvim siguran razlog ove pojave, a pretpostavlja se da je uzrok sudar sa većim tijelom (moguće asteroidom) u vrijeme formiranja planeta. Osim ove pojave, periodi rotacije Venere i njenog kretanja oko Sunca sinkronizirani su tako da je Venera uvijek okrenuta prema Zemlji istom stranom u vrijeme kada su dva planeta najbliži jedan drugome. To može biti rezultat djelovanja plimnih sila među planetima, a možda je samo slučajnost.
Povijest ljudskog istraživanja
Venera je najsjajniji objekt na nebu iza Sunca i Mjeseca. Iz tog je razloga Venera čovjeku poznata od kada je prvi puta uperio pogled u noćno nebo. Venera je prema svojim osnovnim obilježjima Zemljina sestra blizanka po dimenzijama i masi. Zbog toga su ljudi dugo vremena vjerovali da se ta sličnost odnosi i na druge pojave.
Zamišljena je kao Zemlja u mladim, prethistorijskim danima. Suncu je bliža od Zemlje pa zbog toga prima oko dva puta više njegove energije. Ali sjajni oblaci reflektiraju oko tri četvrtine Sunčevog zračenja natrag u svemir, pa se očekivalo da temperatura na površini Venere nije previše visoka. Vjerovalo se da je sastav atmosfere i površinski pritisak sličan Zemljinom. Zamišljali su je kao mladi svijet pokriven oceanom u kojem buja prethistorijski život. Sve su se te pretpostavke pokazale potpuno krivima.
Dugo vremena Venera je ostala tajnovita zbog gustih oblaka koji je prekrivaju. Sve što se na njoj može opaziti je sjajni, potpuno jednolični oblačni pokrov koji skriva površinu planeta od naših pogleda. Tek su prije dvadesetak godina fotografske tehnike snimanja u ultraljubičastom dijelu spektra uspjele pokazati da taj oblačni sloj nije potpuno jednoličan. Prva mjerenja površinske temperature izvedena pomoću velikih radioteleskopa sa Zemlje dala su toliko velike iznose, oko 400°C, da su znanstvenici pomislili kako se radi o nekom nepoznatom efektu u Venerinoj ionosferi. Jednostavno nisu mogli vjerovati da je površinska temperatura na Veneri tako visoka.
U novije su doba svemirske letjelice na Veneru slali Amerikanci i Sovjeti. Prva letjelica koja je za cilj imala Veneru je bila ruski Sputnik 7 (1961), ali je završila neuspjehom, kao i nekoliko misija nakon nje (1961: Venera 1, 1962: Mariner 1 i Sputnik 23).
Prva uspješna misija (a u daljnjem tekstu ćemo samo te i spomenuti) bila je prelet američke letjelice Mariner 2 (27.8.1962) pokraj Venere. Kada je sonda prošla na oko 35 000 km iznad Venerinih oblaka, mjerni instrumenti potvrdili su visoku površinsku temperaturu.
Prva uspješna misija tadašnjeg Sovjetskog Saveza bila je Venera 4 (1967). Ova je letjelica ispustila u atmosferu sonde sa mjernim instrumentima. Gotovo u isto vrijeme trajala je i američka misija Mariner 5.
Venera 7 je 17. kolovoza 1970. postala prva letjelica koja se meko spustila na drugi planet. Venera 9 i Venera 10 su planet Veneru posjetile u lipnju 1975, a sastojale su se od orbitera i landera. Venera 9 poslala je prve crno-bijele fotografije sa površine Venere. Jednostavni eksperimenti koje su sonde napravile pokazali su da su stijene na Veneri vrlo slične onima na Zemlji, da je površinska temperatura 455°C, a atmosferski pritisak odgovara pritisku koji na Zemlji vlada u morima na dubini od 900 m. Slike su pokazale da i na Veneri postoje erozijski procesi, što je dosta iznenadilo znanstvenike. Voda, koja je glavni krivac za eroziju na Zemlji, na Veneri praktički ne postoji, pogotovo ne u tekućem stanju. Ako pretpostavimo da bi to mogla biti erozija vjetra, i to moramo isključiti jer je najveća brzina vjetra izmjerena na površini Venere bila svega oko 15 km/h, što odgovara laganom povjetarcu.
Američka misija Pioneer Venus sastojala se od dvije komponente, orbitera i multisonde, koje su lansirane odvojeno u svibnju i kolovozu 1978. godine. Misija orbitera je, među ostalim, imala za cilj i radarsko snimanje reljefa, a trajala sve do kolovoza 1992. Multisonda je na Veneru izbacila 4 atmosferske sonde. Njihov pad kroz atmosferu trajao je oko jedan sat, ali su u tom kratkom vremenu sakupljeni mnogi dragocjeni podaci. Jedna od sondi je čak preživjela pad do površine odakle je slala podatke još jedan sat prije nego što se praktički rastopila.
Od četiri sonde, dvije su ušle u atmosferu na noćnoj strani i otkrile jednu vrlo interesantnu pojavu. Na visini od oko 11 km nebo tinja crvenkastim sjajem koji potječe od bezbrojnih munja koje neprestano bljeskaju. Instrumenti su zabilježili i do 25 bljeskova u sekundi. Način na koji nastaju sve te silne munje ostao je neobjašnjen. Njihovi odbljesci mogli bi biti tajanstveno pepeljasto svjetlo koje je više puta opaženo teleskopima sa Zemlje na noćnoj Venerinoj strani.
Prve fotografije Venerine površine u boji snimio je lander Venera 13. Sovjetske letjelice Vega 1 i Vega 2 ispustile su 1984. godine u Venerinu atmosferu landere i atmosferske balone, te produžili u susret Halleyjevom kometu. Američka letjelica Galileo je također, na svom putu prema Jupiteru, posjetila Veneru.
Američka misija Magellan (1989 - 1994) imala je za primarni cilj mapiranje Venerine površine uz pomoć radara. Mapirano je 99% površine uz 300 m/piksel rezoluciju. Posljednja letjelica koja je posjetila Veneru bila je letjelica Cassini-Huygens na svom putu za Saturn.
Vanjske poveznice
- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/200_venera.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Venera]
Literatura
- Enciklopedija astronomije
Category:Sunčev sustav
ja:金星
ko:금성
ms:Zuhrah
simple:Venus (planet)
th:ดาวศุกร์
Vodik
Vodik, (lat. Hydrogenium), plin oznaka H u periodnom sustavu elemanata, najlakši kemijski element, rednog broja 1, atomske mase 1,008.
Svojstva
U njemu ima 99,98% običnog vodika (procij), 0,02% teškog vodika, atomske mase 2 (deuterij) koji je ujedno i sastavni dio teške vode, i ima ga u superteškom vodiku, atomske mase 3 (tricij), koji je i sastavni dio hidrogenske bombe.
Pri normalnom pritisku i temperaturi, vodik je plin bez boje, mirisa i okusa, zagušljiv je ali nije otrovan i lakši je 14,4 puta od zraka.
U industriji vodik se najčešće dobiva rastvaranjem vodene pare usijanim ugljikom ili razdvajanjem vode na sastavne elemente elektrolizom.
Rasprostranjenost
U slobodnom stanju vodik je u prirodi vrlo rasprostranjen, ali ne u velikim količinama. Prisutan je u atmosferi, u zemnom plinu itd. Sastavni je dio mnogih organskih spojeva, kiselina i otopina, a s kisikom čini cjelokupnu količinu vode na Zemlji.
Upotreba
Vodik se upotrebljava za sintezu amonijaka i metanola, za proizvodnju goriva za motorna vozila hidrogenacijom ugljika, nafte i katrana. Koristi se i za zavarivanje i topljenje metala, za punjenje zračnih balona i zračnih brodova, za pretvaranje nekih metalnih oksida u metale itd.
Vanjske poveznice
[http://www.ktf-split.hr/periodni/h.html - Vodik]
Category:Kemijski element
ja:水素
ko:수소
ms:Hidrogen
simple:Hydrogen
th:ไฮโดรเจน
OzonOzon (O3) je alotrop kisika, a molekula mu se sastoji od 3 atoma kisika, za razliku od mnogo stabilnijeg diatomskog kisika (O2).
Ozon je plin bez mirisa i boje.
Category: Kemija
ja:オゾン
ko:오존
ms:Ozon
KisikKisik, oznaka O, plin , rednog broja 8 u periodnom sustavu elemenata, atomske mase 16. Kisik se javlja u molekularnom obliku kao spoj dva atoma kisika, kada se molekula obilježava sa O2) i kao spoj tri atoma kisika, kada se molekula obilježava sa O3. Molekula O3 naziva se ozon, ključni dio zemljine atmosfere.
Povijest
Svojstva
Izotopi
Dobivanje
Primjena
Važniji spojevi
Posebne napomene
Vanjske poveznice
Category:Kemijski element
als:Sauerstoff
ja:酸素
ko:산소
ms:Oksigen
simple:Oxygen
th:ออกซิเจน
MagnezijMagnezij je kemijski element koji u periodnom sustavu elemenata nosi simbol Mg i atomski broj 12, a atomska masa mu iznosi 24.305. Magnezij je osmi po količini rasprostranjeni element u sastavu Zemljine kore sa udjelom od 2% od ukupne količine tvari. Osim toga megnezij je treći element po količini, otopljen u jednoj mjeri morske vode.
Category:Kemijski element
ja:マグネシウム
ko:마그네슘
th:แมกนีเซียม
SumporSumpor je kemijski element periodnog sustava. Simbol mu je S, a atomski broj mu je 16.
Kristali su mu zute boje, a najcesce se pojavljuje kao sulfat i sulfit, ili cak kao prirodni sumpor (posebno u blizini vulkana). Nema mirisa, lagan je i mekan.
Ima siroku primjenu u industriji, npr za; barute, automobilske gume, sibice, fosfatna gnojiva, insekticide, fungicide, itd…
Category:Kemijski element
ja:硫黄
ko:황
simple:Sulfur
th:กำมะถัน
Titanij
Category:Kemijski element
Andrija MohorovičićAndrija Mohorovičić (Volosko kraj Opatije, 23. siječnja 1857. - Zagreb, 18. prosinca 1936.), istaknuti je hrvatski znanstveni radnik na području meteorologije i seizmologije, s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
20. stoljeća
Rođen je 23. siječnja 1857. u Voloskom kraj Opatije. Tamo je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Rijeci. Studij matematike i fizike Filozofskog fakulteta u Pragu upisao je 1875. Po završenom studiju predavao je najprije na gimnaziji u Zagrebu (1879-1880), zatim na realci u Osijeku, te od 1882. god. na Nautičkoj školi u Bakru. Na vlastitu molbu 1891. godine premješten je na realku u Zagrebu, gdje 1. siječnja 1892. postaje i upraviteljem tadašnjega Meteorološkog opservatorija na Griču. Za doktora filozofije promoviran je na zagrebačkom Sveučilištu 1893. god. na osnovi disertacije O opažanju oblaka, te o dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru. Ubrzo se habilitira za privatnog docenta, a 1910. godine postaje naslovnim izvanrednim sveučilišnim profesorom, te je od 1893. do 1917/18. god. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu predavao kolegije s područja geofizike i astronomije. Već je 1893. godine dopisni član, a 1898. god. pravi član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Od 1918. do 1922. godine bio je tajnik njezina Matematičko-prirodoslovna razreda. Potkraj 1921. godine umirovljen je, a preminuo je u prosincu 1936. god. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Njemu u čast 1996. godine asteroid s rednim brojem 8422 dobio je naziv - 8422 Mohorovicic.
Znanstveni rad
Za početak znanstvenog rada Andrije Mohorovičića odlučujući je bio rad na Nautičkoj školi u Bakru. Tu prvi put dolazi u neposredan dodir s meteorologijom, koju je predavao učenicima Nautičke škole, a što ga je toliko zaokupilo da je 1887. god. u Bakru osnovao meteorološku postaju. Za određivanje gibanja oblaka konstruirao je 1888. godine nefoskop.
Dolaskom na mjesto upravitelja Meteorološkog opservatorija u Zagrebu (1892.) usmjeruje svoj rad na tri područja. U prvom znanstveno objašnjava pojedine meteorološke pojave. Uz to mu je 1901. godine povjereno vođenje čitave meteorološke službe tadašnje Hrvatske i Slavonije, koju podiže kadrovski i instrumentalno na europsku razinu. I napokon, aktivnosti opservatorija postupno proširuje i na ostala područja geofizike.
Pokazao je zanimanje za osobito upadljive meteorološke pojave kao što su bili tornado kraj Novske 1892. god. i "vijor" kod Čazme 1898. godine. Proučavao je klimu grada Zagreba, a u svom posljednjem radu s područja meteorologije (1901) razmatra smanjivanje temperature atmosfere s porastom visine.
Početkom travnja 1893. godine Mohorovičić je uredio mrežu postaja za praćenje nevremena s grmljavinom, a 1899. godine osnovao je u kotaru Jaska postaje za obranu od tuče. Početkom 1899. godine izradio je projekt za istraživanje i iskorištavanje bure u području našeg krša, jer kako kaže "... od kolike bi to blagodati bilo za naše pusto primorje".
Početkom 20. stoljeća Mohorovičićev znanstveni interes okreće se isključivo problemima seizmologije. Analizom pokupskog potresa od 8. listopada 1909. godine, Mohorovičić je posebno unaprijedio spoznaje o mehanizmu rasprostiranja valova bližih potresa kroz Zemlju. Tom prilikom prvi je u svijetu na osnovi valova potresa utvrdio plohu diskontinuiteta brzina, koja dijeli koru od plašta Zemlje i koja je njemu u čast nazvana Mohorovičićev diskontinuitet. Ubrzo nakon Andrije Mohorovičića i drugi znanstvenici potvrđuju postojanje tog sloja.
Opća je odlika Andrije Mohorovičića kritičnost u radu. Volio je spajati opažanja s teorijom, ali nikada nije teoriju pretpostavljao motrenju. Iz njegovih izvještaja vidljiva je težnja da uradi i više, u čemu ga je sprečavao nedostatak materijalnih sredstava. Njegove misli i ideje bile su vizionarske i došle su do izražaja tek mnogo poslije (djelovanje potresa na zgrade, iskorištavanje energije vjetra, modeli Zemlje, potresi s dubokim žarištem, obrana od tuče itd.).
Mohorovičić, Andrija
Mohorovičić, Andrija
Nordvästterritorierna
]
Northwest Territories eller Nordvästterritorierna (Territoires du Nord-Ouest) är ett av Kanadas tre territorier. Huvudstaden heter Yellowknife.
1 april 1999 delades territoriet i tre. Den östra delen heter numera Nunavut och den västra Yukon, medan den i mitten fortfarande heter Nordvästterritorierna.
Kategori:Kanadas provinser och territorier
ja:ノースウェスト準州
ko:노스웨스트 준주
zh-min-nan:Sai-pak Léng-thó·
prace magisterskie godwka Odzyskiwanie danych House tablice
|
|
| | |
