:: wikimiki.org ::

Asteroid

Asteroid

Asteroidi ili planetoidi su mala čvrsta tijela u planetarnim sustavima. U usporedbi s planetima mnogo su manji i najčešće nepravilnog oblika. Nastali su od ostataka protoplanetarne tvari koja se nije pripojila planetima za vrijeme formiranja sustava iz protoplanetarnog diska. Najčešće kruže oko matične zvijezde vlastitom putanjom ili kao prirodni sateliti (mjeseci) većih planeta. Neke od njih nalazimo vezane gravitacijskim silama uz planete, u grupama koje orbitiraju u putanji planeta, ispred ili iza. Iako se do nedavno mislilo drukčije, otkriveno je da asteroidi mogu imati vlastite mjesece kada je u orbiti oko asteroida 243 Ida pronađen satelit nazvan Dactyl. Većina asteroida u sunčevom sustavu nalazi se u asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera, te u Kuiperovom pojasu. Do sada ih je otkriveno blizu 80 000, a oko 11 000 ih je dobilo službena imena - redni broj i ime. Procjenjuje se da bi ih u našem sustavu moglo biti nekoliko milijuna.

Definicija

Još uvijek ne postoji točna definicija asteroida. Stručnjaci se razilaze u mišljenjima kako na odgovarajući način klasificirati asteroide prema masi, veličini, sastavu i položaju u planetarnom sustavu. Prijedlog je da se asteroidima nazivaju tijela veća od 50 m u promjeru, manja od planeta i kamenog ili metalnog sastava. Još manja tijela, koja se potpuno raspadnu i izgore pri ulasku u Zemljinu atmosferu spadala bi u kategoriju meteoroida, dok bi asteroidima nazivali ona koja pri udaru u Zemlju mogu doprijeti do zemljine površine.

Povijest otkrića

Još je u 16. stoljeću Johannes Kepler zamijetio da su staze Marsa i Jupitera u odnosu na staze ostalih planeta, više razmaknute, pa je pretpostavio da unutar njih vjerojatno postoji još neotkriveni planet. Johannes Daniel Titius i Johann Elert Bode pronašli su jednostavnu zakonitost prema kojoj se mogu računati udaljenosti planeta od Sunca. Premda Titius-Bodeovo pravilo nije pouzdano fizički rastumačeno, a također ne daje dobre rezultate za daleke planete, ipak je nagovijestilo da se između putanja Marsa i Jupitera treba nalaziti neki planet. Ovo pravilo predviđa postojanje planeta na udaljenosti 2.8 AJ od Sunca. Godine 1800. u potragu za "nedostajućim" planetom krenulo je 12 njemačkih astronoma. Potraga je dala rezultat u noći od 31. prosinca 1800. na 1. siječnja 1801. kada ih je preduhitrio Talijan Giuseppe Piazzi koji je u Palermu, tijekom rutinskog pretraživanja neba otkrio tijelo Sunčeva sustava koje je nazvano Ceres. Iste je godine znameniti njemački matematičar Karl Friedrich Gauss proračunao elemente staze ovog tijela i pokazao da bi se moglo raditi o "nedostajućem" planetu. Astronome je zbunjivala veličina Ceresa (samo 940 km u promjeru), jer su očekivali mnogo veće tijelo. No, već nakon dvije godine Heinrich W. M. Olbers je otkrio Pallas. Do 1807. godine su otkriveni Juno i Vesta. Ubrzo se pokazalo da je Sunčev sustav prepun malih planeta koje danas zovemo planetoidi ili asteroidi.

Fizička svojstva

Vesta Ukupna masa asteroida se danas procjenjuje na 10²² kg (oko 1000 puta manje od mase Zemlje), od čega oko 10% otpada samo na Ceres. Do sada je pronađeno 238 asteroida većih od 100 km i vjeruje se da su to svi, dok se za manje asteroide vjeruje da ih je otkriven tek mali postotak. Procjena je da postoji oko milijardu tijela većih od 1 km. Asteroidi se oko Sunca gibaju u istom smjeru kao i planeti. Prosječne inklinacije (nagib u odnosu na ekliptiku) su manje od 16°. Asteroidi nemaju atmosfere. Većina asteroida je udaljena od Sunca između 1.7 i 4 AJ u području nazvanom asteroidni pojas. Većina asteroida u asteroidnom pojasu imaju ekscentricitet od 0.1 do 0.2. U samom asteroidnom pojasu postoji područje najveće gustoće putanja asteroida (između 2.2 i 3.3 AJ) - glavni pojas. Asteroidi rotiraju, a kako su nepravilnog oblika, to dovodi do promjene njihova sjaja i prividne veličine. Na temelju mjerenja perioda promjene može se odrediti i period rotacije. Periodi rotacije većine asteroida su između 4 i 16 sati. Kako su asteroidi malih dimenzija, oblik im se ne može zamijetiti niti najvećim teleskopima. No promatranjem okultacija (zamračivanja, sakrivanja) zvijezda asteroidima može se odrediti njihov oblik i dimenzije. Po dimenzijama je osobit asteroid 1620 Geographos koji je štapićastog oblika. Neki od njih uzajamno su vezani svojim gravitacijskim poljem i zajedno se gibaju oko Sunca. Primjer je jedan od Trojanaca: 624 Hektor.

Klasifikacija asteroida

Uobičajeno je da se asteroidi grupiraju prema orbitalnim karakteristikama i prema fotometrijskim i spektroskopskim svojstvima, koja ukazuju na razlike u strukturi.

Orbitalne grupe

Prema orbitalnim karakteristikama, asteroidi su podijeljeni u grupe i obitelji. Obično se grupi daje ime po asteroidu koji je u njoj prvi otkriven.
- Kirkwoodove zone
- Hirayamine obitelji
- NEA (eng. Near Earth Asteroid)
- Kentauri
- Trojanci
- Kuiperov pojas Sve navedene grupe čine asteroidi u orbiti oko Sunca, no možemo ih pronaći zarobljene kao planetne satelite, što se smatra vjerojatnim jer su po sastavu vrlo slični asteroidima. Mogući kandidati su: oba Marsova satelita Fobos i Deimos, Jupiterovi nepravilni sateliti, Saturnov najudaljeniji satelit Feba i drugi Saturnovi nepravilni sateliti.

Spektralna klasifikacija

U početku su asteroidi bili podijeljeni u tri grupe prema sastavu površinskog materijala, odnosno svojstvima površine: boji, albedu (koeficijentu refleksije) i spektralnom tipu. Broj grupa u ovoj podjeli raste s otkrićima novih asteroida i trenutno ih ima 14. Prve tri grupe su:
- S-tip: silikatni asteroidi, sačinjavaju 75% svih otkrivenih asteroida
- C-tip: karbonski (ugljični) asteroidi, sačinjavaju 17% svih otkrivenih asteroida
- M-tip: metalni asteroidi, sačinjavaju 8% svih otkrivenih asteroida Ostale grupe, prema spektralnoj klasifikaciji:
- Asteroidi A-tipa
- Asteroidi B-tipa
- Asteroidi D-tipa
- Asteroidi E-tipa
- Asteroidi F-tipa
- Asteroidi G-tipa
- Asteroidi P-tipa
- Asteroidi Q-tipa
- Asteroidi R-tipa
- Asteroidi T-tipa
- Asteroidi V-tipa

Istraživanje

Tijekom 1991. godine letjelica Galileo je, na svom putu prema Jupiteru, uspjela po prvi put snimiti sa 16 000 km udaljenosti jedan asteroid - 951 Gaspra. Bili su to prvi snimci na kojima se vide površinski detalji. Tako je na asteroidu Gaspra (dimenzija 20 × 12 × 11 km) uočeno više od 600 kratera. Najveći je imao promjer od 1.5 km. Detektirano je i magnetsko polje, znak da Gaspra ima metalnu jezgru. U kolovozu 1993, Galileo je prošao pokraj asteroida Ida, dimenzija 58 × 43 km, u čijoj je blizini otkriven 1.6 × 1.2 km velik satelit Dactyl. Različitog je sastava iz čega se izvodi zaključak da je nastao nakon sudara koji je stvorio njihovu obitelj asteroida (obitelj Koronis). NEAR (Near-Earth Asteroid Mission - misija na NEA asteroid) misija započela je 1996. godine sa zadatkom da obiđe neke NEA asteroide. Prošla je pored asteroida 253 Mathilde u lipnju 1997. U siječnju 1999 je propao prvi pokušaj ulaska u orbitu oko asteroida 433 Eros, da bi drugi pokušaj, nakon oko godinu dana, uspio. Početkom 2001 se letjelica uspjela spustiti na Eros. Slaba gravitacija dozvoljava i ponovno podizanje letjelice, ukoliko za time bude interesa u NASA-i. Sonda Cassini je na putu prema Saturnu iz velike daljine snimio asteroid 2685 Masursky, a Stardust je, na svom putu prema kometu Wild 2, 2. studenog 2002. snimio asteroid 5535 Annefrank. Letjelica Hayabusa (Muses-C) trenutno je na putu prema asteroidu 25143 Itokawa. U rujnu 2005. bi trebala uzeti uzorke tla sa asteroida te se uputiti prema Zemlji.

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/asteroidi_i_meteoridi.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Asteroidi i meteoridi]
- [http://cfa-www.harvard.edu/iau/lists/NumberedMPs.html Discovery Circumstances: Numbered Minor Planets]
- [http://asteroid.lowell.edu/ Asteroid Observing Services] Category: Sunčev sustav ms:Asteroid ko:소행성 ja:小惑星 simple:Asteroid

Planet

Planet je nebesko tijelo koje se kreće eliptičnom putanjom oko zvijezde. Za razliku od zvijezda, planeti nemaju vlastiti izvor energije, tj. u njihovoj unutrašnjosti ne dolazi do nuklearne fuzije. Budući da postoji mnoštvo tijela koja kruže oko zvijezde, planetima smatramo samo one značajnijih masa. Oko planeta kruže manja tijela koja nazivamo mjesecima, pratiocima ili prirodnim satelitima. Do početka 1990-ih bilo je poznato 9 planeta, svi u Sunčevom sustavu (solarnom sustavu). U novije vrijeme razvijene su metode pronalaženja planeta oko drugih zvijezda u bliskom galaktičkom susjedstvu, na udaljenostima od nekoliko svjetlosnih godina. Do sada (sredina 2004.) je potvrđeno 110 vansolarnih planeta. Smatra se da planeti nastaju iz protoplanetarne maglice, u procesu formiranja zvjezdanog sustava. Plin i prašina koji kruže oko protozvijezde zgušnjavaju se u rotirajući disk u kojem se stvaraju nakupine čestica. Ove nakupine povećavaju masu pod utjecajem gravitacije, sudaraju se i formiraju veća tijela - planete. Naziv planet dolazi od grčke riječi planetes, što znači "lutalice". Naziv je nastao u vrijeme kada su stari narodi opažali da neka tijela mijenjaju svoj položaj na nebeskom svodu.

Planeti u sunčevom sustavu

gravitacije Osim Zemlje, svi planeti u sunčevom sustavu dobili su imena po likovima iz rimske mitologije. Planeti našeg sunčevog sustava su (redom po udaljenosti od Sunca): # Merkur # Venera # Zemlja # Mars # Jupiter # Saturn # Uran # Neptun # Pluton (Oko Plutona još uvijek postoje dvojbe oko toga da li je to pravi planet ili samo jedno od tijela Kuiperova pojasa, inače, sa svojim mjesecom Haronom tvori dvojni planet.)

Klasifikacija planeta

Planeti u sunčevom sustavu podijeljeni su u kategorije prema sastavu.
- "terestrički" ili kameni: planeti slični Zemlji, sastavljeni uglavnom od stijena: Merkur, Venera, Zemlja, Mars
- "jovijanski" ili plinoviti divovi: sastavljeni najvećim dijelom od plinovitog materijala: Jupiter, Saturn, Uran, Neptun. Postoji i podgrupa plinovitih divova koje nazivamo uranskim planetima i u koje spadaju Uran i Neptun.
- ledeni planeti: ova grupa se ponekad dodaje kako bi se klasificirali planeti poput Plutona koji se sastoje uglavnom od leda. Ova kategorija uključuje i mnoga neplanetarna tijela poput ledenih mjeseca vanjskih planeta sunčeva sustava. Većim planetima u našem zvjezdanom sustavu smatramo osam kamenih i plinovitih planeta. Status Plutona još nije razriješen, a neki smatraju da bi ga trebalo ubrajati u manje planete, dok je on po drugima samo najveći među objektima Kuiperova pojasa. Rješenje ovog problema ovisit će o prihvaćenoj definiciji planeta.

Poveznice

- Planeti izvan Sunčevog sustava

Karakteristike planeta

Category: Astronomija als:Planet ja:惑星 ko:행성 ms:Planet simple:Planet th:ดาวเคราะห์zh-min-nan:He̍k-chheⁿ

Prirodni satelit

Prirodni satelit je nebesko tijelo koje kruži oko većeg nebeskog tijela, obično planeta. Prirodne satelite nazivamo još i mjesecima ili pratiocima. U našem planetarnom sustavu Merkur i Venera nemaju prirodnih satelita, Zemlja ima razmjerno velik satelit Mjesec, a Mars dva mala satelita. Slijede plinoviti divovi okruženi mnoštvom satelita: Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Pluton i njegov pratilac Haron ponekad se navode kao primjer dvojnog planeta zbog činjenice da je Haron tek nešto manji od Plutona. Mjeseci nemaju vlastite prirodne satelite, zbog utjecaja matičnih planeta. Gravitacijske sile planeta čine takve orbite nestabilnima. Međutim, mogu imati suputnike u Lagrangeovim točkama koji se kreću u istoj orbiti, ispred ili iza, pod kutem od 60°. Nedavno je otkriveno da i asteroidi mogu imati svoje satelite, kada je u orbiti oko asteroida 243 Ida pronađen satelit nazvan Dactyl.

Nastanak prirodnih satelita

Većina prirodnih satelita nastala je tijekom oblikovanja planeta iz protoplanetarnog diska pri čemu je dio materijala nastavio kružiti oko njih. Neki prirodni sateliti nastali su sudarima većih nebeskih tijela (kao što se pretpostavlja da se dogodilo u slučaju Zemlje i Mjeseca) ili gravitacijskim privlačenjem asteroida, stijena i krhotina i zarobljavanjem u orbitu oko planeta.

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/sateliti_tablica.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Usporedba planetnih satelita] Category:Astronomija

Asteroidni pojas

Pojas asteroida između putanja Marsa i Jupitera, s prosječnim udaljensotima od Sunca između 1.7 i 4 AJ. Većina asteroida u asteroidnom pojasu imaju ekscentricitete od 0.1 do 0.2. U samom asteroidnom pojasu postoji područje najveće gustoće putanja asteroida - između 2.2 i 3.3 AJ - glavni asteroidni pojas. Category:asteroidi

Mars (planet)

Mars je četvrti po redu planet od Sunca. Mars je udaljen 1.52 AU ili 227,940,000 km od Sunca, ima promjer 6,794 km i masu 6.4219 × 10²³ kg. Oko Marsa kruže dva mala prirodna satelita: Fobos i Deimos. Fobos ima promjer 11 km i masu 1.08e16 kg, dok Deimos ima promjer 6 km i masu 1.80e15 kg. Putevi koje opisuju oko Marsa također su različiti. Fobos kruži na 9,000 km od središta Marsa, dok Deimos kruži na 23,000 km. Mars je bio rimski bog rata. Grčko ime za Mars je Ares, pa za pojmove vezane uz Mars koristimo prefiks areo- umjesto geo-, npr. umjesto geografska širina koristimo pojam areografska širina.

Fizička svojstva

Atmosfera i klima

Marsova atmosfera je primjetno drugačija od Zemljine, a sastoji se uglavnom od ugljik dioksida (95.32%), uz male primjese drugih elemenata: dušika (2.7%), argona (1.6%), kisika (0.13%) i neona (0.00025%). Također sadrži i vodenu paru (0.03%), a u polarnim krajevima je nađen ozon. ozon Polarne kape zimi se prošire do 40-50° areografske širine. Sonda Viking Lander 2 je na 47° sjeverne širine snimila tanak sloj inja. Sjeverna polarna kapa se za vrijeme sjevernog ljeta smanji na promjer od oko 800 km, a južna za južnog ljeta na oko 400 km. Osim ugljikova dioksida (suhi led), polarne kape sadrže i smrznutu vodu jer je uočeno da sublimacijom CO₂ kape ne nestaju, a temperatura je uvijek ispod 273 K (0°C). Ova smrznuta voda je izmiješana sa česticama prašine.

Temperaturne razlike i nastanak oluja

Prosječna izmjerena temperatura na Marsovoj površini je 210 K, sa maksimumom od 293 K i minimumom od 130 K. Najtoplija su područja oko ekvatora i u subsolarnoj točki zato što temperatura tla ovisi o kutu upada sunčevih zraka i često varira jer je rijetka atmosfera slab toplinski spremnik. Na polovima temperatura zimi ne prelazi 160 K, a pada i do 120 K što je dovoljno da CO₂kondenzira. Tada dio atmosferskog CO₂ prelazi u polarnu kapu što dovodi do naglog pada tlaka na tom području i zrak sa čitavog globusa struji prema tom polu. Temperaturne razlika između svjetlijih i tamnijih područja, odnosno tla i atmosfere, uvjetuju miješanje atmosfere. Vjetrovi, koji su pri tlu brzine 10 m/s, podižu čestice prašine do 50 km uvis i prenose ih na udaljenosti od više tisuća kilometara. Vjetrovi dostižu brzine do 100 m/s, izazivajući godišnje stotinjak pješčanih oluja koje, kada je Mars u perihelu, a vjetar i temperatura u svom maksimumu, mogu prekriti cijeli planet prašinom. Pješčane oluje dovode do zanimljivog efekta "anti-staklenika" - velike količine prašine u atmosferi ne dopuštaju sunčevoj svjetlosti da neoslabljena prodre do površine, a propuštaju toplinsko zračenje Marsove površine koja se hladi, dok se viši dijelovi atmosfere zagrijavaju.

Oblaci

Iako atmosfera sadrži samo jednu tisućinu vodene pare koju nalazimo u Zemljinoj atmosferi, voda se uspijeva kondenzirati i formirati oblake koji lebde na velikim visinama. Oblaci su redovita pojava na Marsu unatoč maloj količini vodene pare u atmosferi. Promatrani su i sa Zemlje, a sa letjelica Mariner i Viking snimljeni su bezbrojni oblici koje možemo svrstati u nekoliko kategorija:
- zavjetrinski valovi oblaci su koji se formiraju u zavjetrini visokih dijelova reljefa poput vulkana, kratera i planina. Zrak u tim područjima kreće se u valovitim oscilacijama.
- valovski oblaci doimaju se poput redova paralelnih valova i redovito ih nalazimo nad rubovima polarnih kapa.
- oblačne ulice su linearni nizovi kuglastih oblaka sličnih kumulusima.
- trakasti oblaci najčešći su nad visoravnima jugozapadno od Syrtis Major.
- magla i jutarnja sumaglica mogu se formirati u dolinama, kanjonima i kraterima i vidljivi su sa Zemlje.
- paperjasti oblaci su izduženi oblaci koji nastaju podizanjem materijala i najčešće se sastoje od čestica prašine. Nalazimo ih prvenstveno u južnoj hemisferi, kod visoravni Syrtis major, ali i na sjeveru, u predjelu Tharsis Montes. Čestice prašine stalno prisutne u atmosferi daju joj narančastu nijansu. Pješčane oluje vide se sa Zemlje kroz žuti filter kao "žuti oblaci". Oblaci koji se sastoje od aerosola vode i CO₂ promatraju se kroz modri filter i zovemo ih "modri oblaci".

Tlak

U odnosu na Zemlju, Marsova atmosfera je vrlo rijetka zbog čega ima niski površinski tlak koji varira od 1 do 10 mbar, ovisno o uvjetima. Prosječan tlak u području srednje površinske razine iznosi 7 mbar. Već spomenuta sublimacija i kondenzacija CO₂ mijenja tijekom godine globalni tlak za 20%. Viking Lander 1 je izmjerio srednji dnevni tlak od samo 6.8 mbar u trenutku kad je južna polarna kapa bila najveća, a u drugom dijelu godine iznosio je čak 9.0 mbar. Viking Lander 2 izmjerio je najveći tlak od 10.8 mbar. Pronađeni su dokazi da je nekad gušća Marsova atmosfera dozvoljavala postojanje tekuće vode na Marsu. Oblik reljefa koji uvelike podsjeća na kontinente, obale oceana, riječne kanjone, jezera i otoke navodi na pomisao da su velike vode nekad oblikovale taj teren.

Reljef

Viking Lander 2 Viking Lander 2 Marsov pejzaž sličan je Zemljinom i Mjesečevu, no ima i svojih posebnosti. Teren je prosječnog nagiba 3°. Površina Marsa je crvene boje zbog velikih količina željeza koje sadrži. Možemo je podijeliti na sjevernu i južnu polutku granicom koja siječe ekvator pod kutem od 35°. Teren južne je u prosjeku 2-3 kilometra viši od sjeverne, uglavnom zbog razlike u gustoći kore. Južna polutka puna je udarnih meteorskih kratera veličine od 3 do 120 km nastalih u doba bombardiranja planetoidima. Manji krateri su malobrojni. Na sjevernom dijelu prevladava bazalt koji je gušći od granita i zato ima niži ravnotežni položaj. To bazaltno područje je zapravo kora prelivena lavom koja je uništila starije kratere, zbog čega je ravnija. Za razliku od Mjesečevih kratera, Marsovi u pravilu nemaju središnju izbočinu i zasuti su izmrvljenim materijalom. Na Marsovoj površini razlikujemo nekoliko oblika reljefa. Glatke kružne udubine okružene planinskim lancem na rubu nazivamo bazenima. Najveći su Planitia Argyre (Argirska ravnica) promjera 1000 km i Planitia Hellas (Grčka ravnica) promjera 1700 km. Oba bazena su svijetle površine. Dno Planitiae Hellas prekriveno je pješčanim slojem tako da nema nikakvih vidljivih detalja, a od okoline (brdovitog područja Hellespontus - Dardaneli) niže je 6 kilometara. Tlak u toj potolini dovoljan je za ukapljivanje vode (>6.1 mbar). Okružena je masivnim planinskim prstenom visokim oko 2 km, najvjerojatnije nastalim izbacivanjem materijala iz bazena pri udaru asteroida. Znatno doprinosi visokoj topografiji južne polutke. Manji bazeni promjera nekoliko stotina kilometara, veoma podsjećaju na veće kratere. Među najspektakularnije pojave na Marsovoj površini zasigurno se ubraja i splet kanjona Valles Marineris (Marinerove doline), dug 4500 km, širok između 100 i 200 km, a dubok 6-7 km. Image:Marskugla1.jpg Image:Marskugla2.jpg Image:Marskugla3.jpg

Vulkani

Image:Marskugla3.jpg Zemlji slični oblici na Marsovoj površini su ugasli vulkani. Ima ih nekoliko desetaka, a uglavnom su smješteni na sjevernoj polutki. U njih ubrajamo i najveći vulkan u Sunčevu sustavu, Olympus Mons (Olimpska gora). Uzdiže se 27 km nad okolinu, a star je oko 2.5 milijardi godina. Promjera je 600 km, a njegov rub je strma, gotovo okomita litica visoka 4-6 km. Iako je vrlo visok, zbog velikog promjera ima prosječni nagib od samo 3° - 5° tako da nije stožastog oblika nego plosnat. Olympus Mons se nalazi u predjelu Tharsis Montes (Tarsejsko gorje), najvećem vulkanskom području i to u njegovom sjeverozapadnom dijelu. Tharsis Montes je visoravan kraj Marsova ekvatora prosječne visine 10 km i širine 4000 km. Uz Olympus Mons, na njoj se nalaze još tri gigantska vulkana: Arsia Mons (Arsijska gora), Pavonis Mons (Paunova gora) i Ascraeus Mons (Askarska gora). Sva četiri ubrajamo u štitaste ("havajske") vulkane, zbog oblika koji je nastao izljevnom erupcijom, relativno mirnim izlijevanjem bazaltne lave koja je sporo tekla formirajući vulkanski stožac. Kaldere, velike okruglaste udoline na vrhu, nastale su propadanjem krova ognjišta vulkana izazvanog naglim podzemnim povlačenjem magme. Najveća razlika između havajskih i tarsejskih vulkana je veličina - vulkani na Marsu su 10 do 100 puta veći nego zemaljski. Uzroci tome su najvjerojatnije dugotrajnije i veće erupcije i slabija gravitacijska sila. Takvi golemi vulkani na Marsu uspjeli su nastati zato što su vruća vulkanska područja ostala na istom mjestu u kori tijekom stotina milijuna godina. Nasuprot tome, na Zemlji su vulkanske regije često pomicane zbog tektonike litosfernih ploča. Kako se zemaljske ploče pomiču, niču novi vulkani, a stari se gase. Sjeverno od Tharsis Montes leži Alba Patera, vulkan plosnatog oblika - plitka tanjurasta formacija - patera. Patere nalazimo samo na Marsu. Alba Patera promjera je od čak 2000 km, ali je visoka "samo" 7 km. Druga najveća vulkanska regija na Marsu je Elysium Planitia (Elizejska ravnica) istočno od Tharsis Montes.

Tektonika

Image:Marskugla3.jpg Tektonika Marsa je, za razliku od Zemljine, koja je vodoravna i temelji se na pomicanju litosfernih ploča, okomita zbog vruće lave koja se probija prema gore kroz koru do površine. Znanstvenici vjeruju da je prije 3.5 milijardi godina Mars doživio najveće poplave u Sunčevu sustavu jer su se goleme količine vode prelijevale iz višeg područja južne u nižu, sjevernu hemisferu. Postavljaju se pitanja odakle je došla ta masa vode, koliko su trajale poplave i gdje je sad? Trenutno je Mars prehladan i ima prenizak tlak na površini da bi se voda mogla dulje zadržati u tekućem obliku. Količina vode koju nalazimo u obliku leda na polovima i oblaka i vodene pare u zraku nije ni približno dovoljna za davno stvaranje Marsovih kanala i kanjona. Mars Global Surveyor snimio je fotografije koje nagoviještaju postojanje podzemnih spremnika vode iz kojih se povremeno i ponegdje voda probija na površinu u obliku gejzira.

Svojstva unutrašnjosti planeta

Zbog velike razlike u masi, Marsova unutrašnjost se dosta razlikuje od Zemljine. Kora je debela stotinjak kilometara, bogata je silicijem i aluminijem, a siromašna magnezijem. Ispod nje nalazi se plašt s feromagnetskim silikatima, dok se jezgra, koja zauzima približno četvrtinu obujma planeta, sastoji od rastaljenog troilita (željezni sulfid).

Orbita i rotacija

Mars ima primjetno izduženu putanju (ekscentricitet 0.093), pa mu se udaljenost od Sunca znatno mijenja tijekom Marsove godine, što bitno utječe na klimu. Marsov siderički period revolucije (siderička godina) traje 687 dana, a period rotacija (siderički dan) 24h 37min 23s. Os rotacije nagnuta je, slično kao i kod Zemlje, 25° prema ravnini revolucije.

Magnetosfera

Mars posjeduje slabo magnetsko polje. U usporedbi sa Zemljinim, jakost Marsova polja je oko 500 puta slabija. Osim toga, magnetski polovi Marsa su suprotno orijentirani od Zemljinih. Zemljin sjeverni magnetski pol se nalazi blizu južnog geografskog pola, a na Marsu je sjeverni magnetski pol na sjevernom areografskom polu.

Prirodni sateliti

Karakteristike planeta
Planet	Najveći promjer	Vrijeme obilaska	Ud. od Sunca	Temp. na površini	Sateliti	Letjelice
Merkur	4920 km	87,9 dana	56,9 mil. km	Od +430 do -170	Nema
Venera	12 100	224,7 dana	108,2 mil.km	480	Nema	Venus Ex.
Zemlja	12 756 km	365,26 dana	149,6 mil.km.	15	Mjesec
Mars	6 800km	686 dana	227,9mil.km	-50	Phobos i Deimos
Jupiter	142 700km	4 333 dana	778,3mil.km	-130	16 satelita
Saturn	120 800	10 759dana	1428mil.km.	-185	34 satelita	Cassini
Uran	52 900	30 685 dana	2872mil.km.	-215	5 satelita
Neptun	44 600km.	60 189 dana	4498 mil.km.	Od -110 do -200>/td>	5 satelita
Pluton	3 000km	90 465 dana	5910 mil.km	-230	1 satelit-Haron

Marsovi prirodni sateliti
Ime	Promjer (km)	Masa (kg)	Polumjer orbite (km)	Ophodno vrijeme
Fobos	22.2 (27 × 21.6 × 18.8)	1.08×10¹⁶	9 378	7.66 sati
Deimos	12.6 (10 × 12 × 16)	2×10¹⁵	23 400	30.35 sati

Fobos i Deimos su jedini Marsovi prirodni sateliti, a smatra se da potječu iz drugih krajeva sunčeva sustava - asteroidi uhvaćeni Marsovim gravitacijskim poljem. Po sastavu su slični asteroidima tipa C (bogati su ugljikom). Njihova mala gustoća sugerira da nisu sastavljeni od punog kamena, već najvjerojatnije od mješavine kamena i leda. Pretpostavlja se da su ova dva satelita nastala u vanjskom dijelu sunčeva sustava (ne u asteroidnom pojasu). Oba su satelita posuta kraterima. Zbog njihove blizine Marsu, ljudi bi ih u budućnosti mogli iskoristiti kao svojevrsne postaje u putanji oko Marsa.

Povijest ljudskog istraživanja

Planet Mars uvijek je očaravao čovjeka svojom jarkocrvenom bojom na noćnom nebu. Pojavom teleskopa sa boljim razlučivanjem početkom 18. stoljeća, Mars je postao poprište polemike zbog otkrića polarnih kapa kao i zbog pogrešnog identificiranja kanala na njegovoj površini. Postojala je pretpostavka da na planetu teče voda, te da prema tome postoji mogućnost života van Zemlje, što se nije slagalo sa mišljenjem toga vremena. Talijanski astronom Giovanni Schiaparelli je 1877. godine otkrio uzdužne i poprečne tanke niti koje je nazvao "kanalima" i za koje se smatralo da ih je izgradila vanzemaljska civilizacija. Dokazano je da je to bila optička varka, kao i sezonske promjene površine koje su viđene u modrozelenkastim nijansama i za koje se pretpostavljalo da su uzrokovane bujanjem vegetacije. Uzrok te iluzije je komplementarnost modrozelene i narančastocrvene (realne) nijanse pa se za mjesta manjeg sjaja čini da su modrozelenkasta. Tijekom kratke astronautske ere spoznato je o Marsu mnogo više nego kroz sva stoljeća prije. Prva uspješna sonda Mariner 4 poslala je u srpnju 1965. seriju od 22 fotografije koje su otkrile mnoge kratere i prirodno nastale kanjone, ali ništa što bi navodilo na postojanje umjetnih kanala i tekuće vode. Sonda Mariner 9 prva je uspješno poslala slike sa površine Marsa. U srpnju i listopadu 1976. na površinu Marsa sletjele su letjelice Viking Lander 1 i Viking Lander 2 i provele tri biološka eksperimenta kojima je otkrivena neobična kemijska aktivnost, ali ni traga živim mikrobiološkim organizmima. Prema tumačenju biologa koji su sudjelovali u misijama, Mars se samo-sterilizira kombinacijom smrtonosnog ultraljubičastog zračenja, ekstremne sušnosti i oksidirajuće naravi tla. Osim dvaju Viking Landera, na Marsovu površinu su uspješno sletjeli samo još Mars Pathfinder 4. srpnja 1997. te roveri-blizanci Spirit i Opportunity (Mars Exploration Rovers ili kraće MER), u siječnju 2004. godine. Oba MERa, koji se nalaze na suprotnim stranama Marsa, pronašla su dokaze da je Mars nekad imao oceane tekuće vode. Roveri su još uvijek aktivni (listopad 2004.). Vodu na Marsu otkrile su i svemirske sonde Mars Odyssey i Mars Express. Mars Express, europska sonda koja je do Marsa donijela i lander Beagle 2 (s kojim je izgubljen kontakt pri spuštanju na Mars), u Marsovoj je orbiti od prosinca 2003. Osim dokaza o postojanju vodenog leda na sjevernoj i južnoj polarnoj kapi, sonda je otkrila i prisustvo metana u atmosferi, koji se obično oslobađa u zrak erupcijama vulkana i biološkim procesima. Ukupno je do sredine 2004. sa Zemlje prema Marsu poslano 29 sondi.

Beagle 2

Međuplanetarne sonde
Ime sonde	Država	Datum lansiranja	Datum dolaska	Opaska
Mars 1	SSSR	1. studenog 1962	-	Izgubljen kontakt sa sondom.
Mariner 3	SAD	5. studenog 1964	-	Izgubljen kontakt sa sondom.
Mariner 4	SAD	28. studenog 1964	15. srpnja 1965	Prve slike planeta Mars izbliza.
Zond 2	SSSR	30. studenog 1964	-	Izgubljen kontakt sa sondom.
Zond 3	SSSR	18. srpnja 1965	-	Izgubljen kontakt sa sondom.
Mariner 6	SAD	24. veljače 1969	31. srpnja 1969	Prva dvojna misija. Primljene slike.
Mariner 7	SAD	27. ožujka 1969	4. kolovoza 1969	Primljene slike.
Mariner 8	SAD	8. svibnja 1971	-	Raketa pala u more nakon lansiranja.
Mars 2	SSSR	19. svibnja 1971	27. studenog 1971	Sletjela na površinu, ali ni jedna slika primljena.
Mars 3	SSSR	28. svibnja 1971	2. prosinca 1971	Sletjela na površinu, ali kontakt izgubljen.
Mariner 9	SAD	30. svibnja 1971	13. studenog 1971	Slike sa Marsa.
Mars 4	SSSR	21. srpnja 1973	10. veljače 1974	Proletjela pokraj Marsa.
Mars 5	SSSR	25. srpnja 1973	10. veljače 1974	Izgubljen kontakt.
Mars 6	SSSR	5. kolovoza 1973	12. ožujka 1974	Sletjela na površinu, ali kontakt izgubljen.
Mars 7	SSSR	9. kolovoza 1973	9. ožujka 1974	Proletjela pokraj Marsa.
Viking 1	SAD	20. kolovoza 1975	19. lipnja 1976	Sletjela na površinu, ali kontakt izgubljen.
Viking 2	SAD	9. rujna 1975	7. kolovoza 1976	Sletjela na površinu. Slike sa Marsa. Napravljena 3 pokusa, ali tragovi života nisu pronađeni.
Phobos 1	SSSR	7. srpnja 1988	-	Izgubljen kontakt.
Phobos 2	SSSR	12. srpnja 1988	29. siječnja 1989	Primljene slike i telemetrija, nedugo potom izgubljen kontakt.
Mars Observer	SAD	25. rujna 1992	24. kolovoza 1993	Izgubljen kontakt.
Mars 96	Rusija	16. studenog 1996	-	Raketa pala u more nakon lansiranja.
Pathfinder	SAD	4. prosinca 1996	4. srpnja 1997	Slike sa Marsa i podaci o 15 kemijskih pokusa izvršenih na tlu i atmosferi.
Mars Global Surveyor	SAD	7. studenog 1996	11. rujna 1997	Kompletna karta Marsa. Podaci sakupljeni. Potvrđeni tragovi vode na planetu.
Mars Climate Orbiter	SAD	11. prosinca 1998	-	Izgorjela u višim slojevima Marsove atmosfere.
Mars Polar Lander	SAD	3. siječnja 1999	-	Nakon dolaska u orbitu Marsa, kontakt sa sondom izgubljen.
Deep Space 2	SAD	3. siječnja 1999	-	Sonde izgubljene sa Mars Polar Lander - matične letjelice.
Mars Odyssey	SAD	7. travnja 2001	24. listopada 2001	Primljeni podaci o geološkom sastavu Marsa.

Mars u raznim kulturama

Mars u romanima i filmovima

Planet Mars mnogo puta se pojavljuje kao mjesto radnje ili subjekt u romanima, filmovima, pa i u radio dramama. Najveći šok doživjela je američka publika 30. listopada 1938, kada je Orson Welles izveo radio adaptaciju novele Rat svjetova (roman o napadu Marsovaca na Zemlju). Interpretacija Orsona Wellsa stvorila je masovnu paniku kod publike toga vremena.

Romani

- Guliverova putovanja - Jonathan Swift
- Rat svjetova - H. G. Wells
- Mnogo vike nizašto - Predrag Raos, 1985

Filmovi

- Aleita: kraljica Marsa (1924)
- Flash Gordon: Mars attacks the world (1938)
- The Purple Monster Strikes (1945)
- Rocketship X-M (1950)
- Flight to Mars (1951)
- Mars crveni planet (Red Planet Mars) (1952)
- Zombies of the Stratosphere (1952)
- Abbot and Costello go to Mars (1953)
- Invaders from Mars (1953)
- War of the Worlds (1953)
- Conquest of Space (1955)
- It! The Terror from Beyond Space (1958)
- Angry Red Planet (1959)
- A Martian in Paris (1961)
- The Day Mars Invaded Earth (1962)
- Robinson Crusoe on Mars (1964)
- Santa Claus Conquers the Martians (1964)
- The Maid and the Martians (Pajama Party) (1964)
- Hanno 12 Mani (1964)
- Horrors of the Red Planet (1964)
- Frankenstein Meets the Space Monster (1965)
- Mars Needs Women (1966)
- Queen of Blood (1966)
- Don't Play with Martians (1967)
- Quatermass and the Pit (1967)
- Mission Mars (1968)
- The Alpha Incident (1977)
- Capricorn One (1978)
- Alien Contamination (1981)
- Invaders from Mars (1986)
- Total Recall (1990)
- Project Shadowchaser 3000 (1995)
- Mars (1996)
- Mars Attacks! (1996)
- Species II (1998)
- My Favorite Martian (1999)
- Misija na planet Mars (Mission to Mars) (2000)
- Crveni planet (Red Planet) (2000)
- Ghosts of Mars (2001)

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/400_mars.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Mars] Category:Sunčev sustav als:Mars (Planet) ja:火星 ko:화성 ms:Marikh simple:Mars (planet) th:ดาวอังคาร

Kuiperov pojas

Kuiperov pojas je područje u obliku prstena koje se prostire iza putanje planeta Neptuna u širini od 30 AJ do 50 AJ udaljeno od Sunca. Kuiperov pojas sadrži mnoštvo malih ledenih tijela i izvor je mnogih kometa s kratkim orbitama. Tijela unutar Kuiperova pojasa pod stalnim su gravitacijskim utjecajem velikih planeta (Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna), koji im mijenjaju putanju i privlače ih prema unutrašnjem dijelu Sunčevog sustava. Iza Kuiperova pojasa prostire se Oortov oblak.

Vanjske poveznice

[http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/kuiper.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Kuiperov pojas] Category:Sunčev sustav ja:エッジワース＝カイパー・ベルト ko:카이퍼 대 ms:Lingkaran Kuiper th:แถบไคเปอร์

Meteoroid

Čestice prašine, krhotine stijena i slične ostatke iz vremena nastajanja sunčevog sustava koji kruže oko Sunca nazivamo meteoroidi. Takve čestice nastaju i isparavanjem materijala sa kometa: zaleđeni plin se topi pod utjecajem sunčeve topline i oslobađa zarobljene komade stijena i prašine. Ako takvo tijelo uleti velikom brzinom u atmosferu planeta, zagrijava se i izgara, ostavljajući svijetli trag. Ova pojava se naziva meteor. Dovoljno veliki meteoroidi ne uspijevaju cijeli sagorjeti u atmosferi i jedan njihov dio pada na zemlju. Takvi kameno-metalni ostaci zovu se meteoriti. Vidi: asteroid category:sunčev sustav th:สะเก็ดดาว

Karl Friedrich Gauss

Carl Friedrich Gauss (Brunschweig 30. travnja 1777. - Göttingen , 23. travnja 1855.), njemački matematičar 1855 Poznat je po širokom doprinosu matematici, geometriji, fizici (osobito u proučavanju elektromagnetizma), astronomiji, optici te geodeziji. Već su u osnovnoj školi bili iznenađeni njegovim brzim zbrajanjem brojeva od 1 do 100, kada je zaključio da je zbroj 50 parova brojeva, a svaki par je 101. Proučavao je antičke jezike u gimnaziji, no sa 17 godina Grof od Brunswick-Wolfenbüttela mu daje stipendiju, te se ulaskom u koledž Carolinum zainteresirao za matematiku i samostalno otkrio Bodeov zakon proporcija, pridonio binarnom teoremu, aritmetičkom, geometrijskom prosjeku, zakonu kvadratne recipročnosti te teoremu prim brojeva. Sa tim otkrićima odustao je od jezika i okrenuo se matematici. Studirao je na Götingenskom sveučilištu od 1795. do 1798, gdje mu je učitelj bio Kästner kojeg je često ismijavao; a doktorirao je 1799., dokazavši da svaka algebarska jednadžba ima najmanje jedno rješenje. Taj je teorem nazvan temeljni algebarski teorem. Tu je pokušao konstruirati pravilni heptagon, sedmerokut, pomoću ravnala i kompasa. Ne samo da je došao do zaključka da je to nemoguće, već je otkrio metode konstrukcije pravilnog 17, 257, 65537 – kuta. Tako je dokazao da je konstrukcija pravilnog mnogokuta, ravnalom i kompasom, moguća samo kada su stranice prim brojevi serije 3, 5, 17, 257, 65537 i tako dalje; to je opisao u knjizi o teoriji brojeva, Disguisitiones Aritmeticae (Pitanja o aritmetici, 1801.), koje je klasično djelo na polju matematike. Gauss se nakon toga posvetio astronomiji te je po njegovim izračunima planetoid Ceres, otkriven 1801. Dao je također novu metodu izračunavanja orbita svemirskih tijela. Godine 1807., nakon smrti Grofa od Brunswika, postao je matematički profesor i direktor opservatorija u Göttingenu, gdje je ostao sve do svoje smrti 1855. godine. Nakon niza obiteljskih tragedija, 1809. izdaje svoju drugu knjigu u dva dijela Theoria motus corporum celestium in sectionibus concis Solem ambientum, o gibanju nebeskih tijela. U prvom dijelu raspravlja o diferencijalnim jednadžbama, dijelovima stošca i eliptičnim orbitama, dok u drugom, glavnom dijelu pokazuje kako naći i izračunati orbitu planeta. Gaussov doprinos teorijskoj astronomiji prestaje nakon 1817., iako nastavlja sa promatranjima. No iako u opservatoriju provodi većinu vremena, nalazi vremena za rad na drugim područjima znanosti. Njegova dijela iz tog perioda su: Disquisitiones generales circa seriem infinitam, uvod u hipergeometrijsku funkciju; Methodus nova integralium valores per approximationem inveniendi, praktični esej o integralnom računu, Bestimmung der Genauigkeit der Beobachtungen, rasprava o statističkim procjenama te Theoria attractions corporum sphaeroidicorum ellipticorum homogeneorum methodus nova teactata, inspirirana geometrijskim problemima. Gauss se tijekom 1820.-ih sve više interesirao za geodeziju. 1818. provodio je geodetska istraživanja za državu Hanover, o spajanju sa danskom željezničkom mrežom, te je izumio heliotrop (sprava za signalizaciju na daljinu), koji je radio na načelu reflektiranja sunčevih zraka pomoću teleskopa i ogledala. Od 1820. do 1830. izdao je više od 70 članaka. 1822. osvojio je nagradu Kopenhagenskog sveučilišta sa dijelom Theoria attractions corporum sphaeroidicorum ellipticorum homogeneorum methodus nova teactata. Gauss je prvi razvio ne-euklidsku geometriju, diskutirajući sa Farkasom Bolyaiom, Janosom Bolyaiom i Lobachevskyem. Proučavao je diferencijalnu geometriju, te je o toj temi napisao djelo Disquisitiones generales circa superfices curva, (1828.), njegovo najvažnije djelo na tom području, koje sadrži ideje kao Gaussova krivulja (normalan graf vjerojatnosti) i teorem egregrium. Sa njemačkim fizičarom (Wilhelm Eduard) Weberom, Gauss je proveo opširno istraživanje o magnetizmu, a njegovo primjenjivanje matematike na magnetizam i elektricitet je jedno od njegovih važnijih doprinosa (u čast njemu jedinica intenziteta magnetskog polja dobila je naziv gauss). O toj je temi napisao mnoga djela kao: Intensitas vis magneticae terrestris ad mensuram absolutam revocata (1832.), Allgemeine Theorie des Erdmagnetismus (1839.) i Allgemeine Lehrsätze in Beziehung auf die im verkehrten Verhältnisse des Quadrats der Entfernung wirkenden Anziehungs - und Abstossungskräfte (1840.). Gauss i Weber su otkrili Kirchhoffove zakone, konstruirali primitivni telegraf te stvorili vlastite novine Magnetischer Verein. Među njegovim zadnjim djelima je rasprava sa Gerlingom o Foucaultovom njihalu (1854.). Doživio je otvorenje hanoverske željezničke mreže, te je preminuo 23. veljače 1855., u Hanoveru., a da rijetko koje polje matematike, astronomije i matematičke fizike nije ostalo taknuto od Gaussa. Gauss, Karl Friedrich Gauss, Karl Friedrich ja:カール・フリードリヒ・ガウス ko:카를 프리드리히 가우스 th:คาร์ล ฟรีดริช เกาส์

2 Pallas

2 Pallas je asteroid koji otkriven odmah nakon Ceresa. Otkrio ga je Heinrich Wilhelm Olbers, 28. ožujka 1802. Dobio je ime po Pallas iz grčke mitologije, kćeri Tritona i prijateljice od Atene. Atene Pallas je drugi po veličini asteroid glavnog pojasa. Volumen mu je neznatno je veći od Vestinog, no masa mu je za četvrtinu manja od Vestine. Pallas obilazi Sunce sredinom asteroidnog pojasa, no njegova putanja ima nesto veću inklinaciju (39°) i ekscentricitet (0.23) od ostalih asteroida njegovih dimenzija. Sastav Pallasa je jedinstven među asteroidima, no dosta je sličan asteroidima C-tipa. Astronomi su u nekoliko navrata imali priliku promatrati okultaciju zvijezda Pallasom, odnosno prolazak Pallasa ispred neke zvijezde. Precizno mjerenje trajanja okultacije pomoglo je odrediti promjer Pallasa. Tijekom okultacije 29. svibnja 1979, objavljeno je otkriće i malog Pallasovog satelita, promjera oko 1 km, no otkriće nije kasnije potvrdjeno. Godine 1980., objavljeno je da je, uz pomoc interferometra, otkrivem Pallasov satelit promjera oko 175, no ta je tvrdnja kasnije povucena. Palas jos uvijek nije posjetila nijedna svemirska letjelica, no postoji mogucnost da se letjelica Dawn, nakon sto obavi primarni dio misije koji ukljucuje istrazivanje asteroida 1 Ceres i 4 Vesta, preusmjeri prema Pallasu. Kemijski element paladij (atomski broj 46, oznaka Pd) je nazvan po Pallasu. Category:asteroidi ja:パラス (小惑星)

3 Juno

Otkriće

Asteroid 3 Juno otkrio je 1. rujna 1804. Njemački astronom Karl Ludwig Harding, koristeći skromni 2-inčni teleskop. Juno je treći otkriveni asteroid, iza Ceresa i Pallasa.

Porijeklo imena

Juno je dobio ime po božici Juno, rimskoj vrhovnoj božici.

Putanja i dimenzije

rimskoj Juno boravi u glavnom asteroidnom pojasu gdje je, s promjerom od oko 234 km, jedan od najvećih asteroida. Juno je ujedno i glavni asteroid asteroidne obitelji Juno. Juno je asteroid S-tipa, što znači da mu je albedo visok, te da je sastavljen od nikla, s primjesama željeza i manezijevih silikata. Prema hipotezi koju je 1999 iznio James L. Hilton, Juno je 1839 neznatno izmijenio putanju, vjerojatno usljed udara ili bliskog susreta s drugim asteroidom.

Istraživanje

Juno 19. veljače 1958 prošao ispred zvijezde SAO 112328, a praćenje ove pojave je ujdno bilo i prvo praćenje okultacije zvijezde nekim asteroidom. U međuvremenu je promatrano još nekoliko junovih okultacija. Juna je, uz pomoć adaptivne optike 2003. snimio i Hooker Telescope na zvjezdarnici Mount Wilson. Promjer ovog asteroida nepravilnog oblika je oko 267 km. Infracrvene snimke otkrile su na površini Juna krater promjera oko 100 km, za koji se vjeruje da je nastao kao rezultat relativno nedavnog (u geološkim mjerilima) udara. Spektroskopske snimke površine Junoa sugeriraju da je Juno po sastavu srodan kondritima, vrsti kamenih meteorita građenih od silikata bogatih željezom, kao što su olivin i piroksen.

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/Vijesti/03_08_10_Juno.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Prvi put fotografirana površina asteroida Juno]
- [http://aa.usno.navy.mil/hilton/ephemerides/asteroid_ephemerides.html James L. Hilton, U.S. Naval Observatory Ephemerides of the Largest Asteroids (1999)]
- [http://www.cosis.net/abstracts/COSPAR04/02014/COSPAR04-A-02014.pdf E. V. Pitjeva, Estimations of Masses of the Largest Asteroids and the Main Asteroid Belt From Ranging to Planets, Mars Orbiters And Landers (2004)] Category:asteroidi ja:ジュノー (小惑星)

Kirkwoodove zone

Glavni članak: Asteroid Detaljnija analiza staza asteroida u asteroidnom pojasu pokazuje da se oni mogu razvrstati u nekoliko posebnih skupina, te da postoji 7 zona male zastupljenosti - tzv. Kirkwoodove zone. Bitno je naglasiti da su ovo područja slabe zastupljenosti prosječnih, a ne stvarnih udaljenosti asteroida. Kirkwoodove zone su posljedica gravitacijskih utjecaja planeta (posebno Jupitera i Marsa), odnosno orbitalnih rezonancija planeta i asteroida, pri čemu dolazi do povećanog gravitacijskog utjecaja planeta na asteroid i to svaki put na istom dijelu putanje. To dovodi do povećane eliptičnosti putanje asteroida koji se zatim može sudariti sa nekim planetom ili biti izbačen iz Sunčeva sustava. Slično porijeklo Kirkwoodovim zonama imaju i pukotine u Saturnovim prstenovima, koje su posljedica gravitacijskog djelovanja Saturnovih satelita. U asteroidnom pojasu posebno su primjetne rezonancije sa omjerima perioda (revolucije, t.j. ophoda oko Sunca) asteroida i Jupitera u iznosima 4:1, 3:1, 5:2, 7:3 i 2:1. Asteroidi koji se previše približe Jupiteru mogu biti izbačeni iz Sunčeva Sustava ili gurnuti prema Suncu već nakon prvog susreta sa Jupiterom. Category:Sunčev sustav

Hirayamine obitelji

Glavni članak: Asteroid U asteroidnom pojasu postoje područja povećane koncentracije asteroida. Jedan takav primjer je grupa Hilda koja je u orbitalnoj rezonanciji 3:2 naspram Jupitera, a postoje i grupe na rezonancijama 4:3 i čak 1:1 (Trojanci). Početkom 20. stoljeća, japanski astronom Kiyotsugu Hirayama je primjetio grupiranje nekih asteroida u grupe kasnije nazvane Hirayamine obitelji. To su grupe asteroida koje imaju slične parametre putanja (velika poluos putanje, inklinacija (nagib), ekscentricitet), te im se putanje na jednom dijelu približavaju. Hirayama je zaključio da te grupe asteroida potječu od većih asteroida koji se su raspali u sudarima. Kasnija analiza sastava asteroida u pojedinim obiteljima je potvrdila tezu o njihovom zajedničkom porijeklu. Category:asteroidi

Kentaur (asteroid)

Glavni članak: Asteroid 2060 Hiron, asteroid promjera 200 km sa perihelom od 8.46 AJ i afelom od 18.82 AJ, je prvi (1977.g.) otkriveni asteroid iz skupine Kentaura, asteroida koji borave između putanja plinovitih divova. 5145 Pholus, iste veličine, je otkriven 1991. godine, a boravi između 9 i 33 AJ. Nagnut je oko 7° prema ekliptici. Kentauri nemaju stabilne orbite i mogu biti uklonjeni iz Sunčevog sustava djelovanjem većih planeta. Dinamičke analize njihovih orbita pokazuju da su Kentauri vjerojatno prijelazna faza objekata koji stižu iz Kuiperovog pojasa i kasnije postaju članovima Jupiterove obitelji kometa. Objekti privučeni gravitacijskim silama nakon izlaska iz Kuiperovog pojasa presijecaju orbitu Neptuna i postaju dijelom skupine Kentaura. Orbite su im kaotične i mijenjaju se zbog bliskih susreta sa vanjskim planetima. Neki među njima počinju presijecati Jupiterovu orbitu i ulaziti u unutrašnji dio Sunčeva sustava. Ukoliko pokazuju aktivnost kometa, klasificiramo ih kao komete. Pod utjecajem gravitacijskog djelovanja planeta, uglavnom Jupitera, mogu biti izbačeni van sunčeva sustava ili se sudariti sa Suncem ili planetima. Do sada nemamo fotografije Kentaura jer se niti jedna letjelica nije približila dovoljno nekome od njih. Ipak, postoji mogućnost da je Saturnov satelit Feba, čije je slike snimila letjelica Cassini 11. lipnja 2004. godine, zarobljeni Kentaur. Category:asteroidi

Kuiperov pojas

Vanjske poveznice

Deimos (mjesec)

Fobos i Deimos su jedini Marsovi sateliti. Otkrio ih je astronom Asaph Hall 12. kolovoza 1877. godine. Pretpostavlja se da su po svom postanku asteroidi nastali u vanjskim dijelovima sunčeva sustava i zarobljeni Marsovim gravitacijskim poljem. Prema grčkoj mitologiji Fobos (grč. strah) i Deimos (grč. užas) su pratioci boga Aresa. Deimos ima samo 12.6 km srednjeg promjera. O promjeru je zapravo teško i govoriti kada se radi o gromadi dimenzija 15 × 12,2 × 11 km. Njegova je putanja udaljena 23 459 km od središta Marsa. Masa mu je 1.8 × 10¹⁵ kg (6 puta manje od Fobosa). Kao i Fobos, Deimos je prekriven udarnim kraterima. Krateri na Deimosu su uglavnom manji od 2.5 km u promjeru. Deimosova [gravitacija]] je tako slabašna da krhotine koje se stvaraju udarom [[meteorita skoro nikad ne padaju nazad na satelit, već odlaze u svemir. Zbog toga Deimosovi krateri nisu okruženi radijalnim lancima kraterčića kao što je to slučaj kod Fobosa. Unatoč maloj gravitaciji, zabilježeno je klizanje materijala nizbrdo. Deimosovu površinu čini sloj regolita debljine oko 100 metara. Deimos je prvi put fotografirala letjelica Viking 1 (1977).

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/401_phobos_i_deimos.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Fobos i Deimos] Category:Marsovi prirodni sateliti

Feba (mjesec)

Osnovni podaci

Feba (Phoebe) je prirodni satelit koji kruži oko Saturna na udaljenosti 12 952 000 km. Febine dimenzije su 230 × 220 × 210 km, a masa 4.0 × 10¹⁸ kg. Za razliku od svih ostalih većih Saturnovih satelita (osim Japeta) koji imaju orbite približno u ravnini Saturnova ekvatora, Febina je nagnuta 175°. Drugim riječima, Febe se giba retrogradno, suprotno smjeru Saturnove rotacije. Osim toga, orbita joj je vrlo eliptična, pa se sumnja da je Feba zapravo zarobljeni asteroid iz Kuiperovog pojasa. Ona je i jedini veći Saturnov satelit (osim Hiperiona) koji nema sinkronu rotaciju. Febu je otkrio William Henry Pickering 1899. godine na temelju fotografskih ploča koje je u kolovozu 1898. snimio DeLisle Stewart (prvo otkriće satelita pomoću fotografije). Najbolje snimke Febe do sada načinila je letjelica Cassini-Huygens 11. lipnja 2004., s udaljenosti oko 2000 km.

Sastav i reljef

Feba je, za razliku od većine Saturnovih satelita, vrlo tamna. Albedo Febine površine iznosi samo 0.05 (poput ugljena). Astronomi vjeruju da je Feba zarobljeni asteroid, te da pripada asteroidima tipa C. Ovi su asteroidi vrlo stari i nisu se mijenjali skoro od vremena nastanka Sunčevog sustava. Građeni su od tvari koje su se kondenzirale iz Sunčeve maglice od koje je nastao Sunčev sustav. Smatra se da je materijal izbačen sa Febine površine udarom mikrometeorita odgovoran za stvaranje sloja tamnog materijala na površini Hiperiona te na Japetovoj "prednjoj" strani.

Vanjske poveznice

[http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/618_phoebe.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Febe] Vidi i:
- Saturnovi prirodni sateliti
- Feba (mitologija) Category: Saturnovi prirodni sateliti ja:フェーベ (衛星) simple:Phoebe (moon)

Dactylopsila

Ce sont les possums rayés ou trioks
- Dactylopsila megalura - Triok à grande queue
- Dactylopsila palpator - Triok à longs doigts
- Dactylopsila tatei - Possum rayé des Iles Fergusson
- Dactylopsila trivirgata - possum rayé

online spielautomaten nauka poker nauka zycie

:: RELATED NEWS ::

Валентни радијус
Ковалентни радијус атома - понекад се назива и валентни радијус. Ковалентни радијус је средње растојање најудаљенијих електрона од језгра атома кој�

Рангпур
Рангпур (цитрус) је хибрид између лимуна и мандарине. Има кору попут наранџе и веома кисео укус.

Врба (дрво)
Врба је дрво из рода Salix. Постоји око 350 врста врбе. дрво дрво дрво

Спољашње повезнице

- [http://caliban.mpiz-koeln.mpg.de/~stueber/thome/band2/tafel_010.html Salix alba imag

Електронска конфигурација
Електронска конфигурација елемента је распоред електрона који припадају атому датог елемента на његовим електронским орбиталама. Рачуна се да у основном енергетском стању с

Енергетски ниво
ßУ хемија енергетским нивоима сматра се скуп енергетских орбитала које имају исти квантни број n. Различитим вредностима n приписују се: K, L, M, N, O, P i Q.
- K - једна орбитала (s) - може да се смести максимално 2 електрона.
- L i M једн�

Нимфa
Нимфа је у грчкој митологији припадница врло широког круга нижих женских божанстава - духова природе. Нимфе се често повезују с плодношћу, растом (дрвећа) и водом

Температура топљења
Температура топљења (тачка топљења, отапалиште, талиште) је температура при којој се супстанција у чврстом агрегатном стању претвара у течност. То је карактер�

Хронос
Хронос је првобитни бог у грчкој митологији. Види детаљније: Крон Категорија:Грчка митол�

Крон
Крон (Сатурн) – (грчки: Κρόνος), владар Универзума и вођа Титана. Крон је био најмлађи син Урана и Геје, а по Диодору са Сицилије био је нај

Тартарус
Тартар представља бездан у грчкој митологији. Види детаљније: Тартар. Категорија:Грчка митологија