:: wikimiki.org ::
| Engleski |
Engleski
Povijest i širenje engleskog jezika
Engleski jezik je nastao iz jezika germanskih plemena koja su se u kasnom starom vijeku naselila na jugoistoku otoka Velike Britanije. S razvojem kolonijalnog carstva Engleske, u područjima koja je kolonizirala njen je jezik postajao dominantan, a često i službeni. U Sjedinjenim Američkim Državama na saveznoj razini ne postoji službeni jezik, ali de facto službeni jezik je engleski. U Kanadi se, osim u Quebecu gdje je dominantniji francuski, također govori engleski. Jezici indijanskih plemena koja su živjela u Sjevernoj Americi su skoro izumrli, kako su dotična plemena raseljena u rezervate i pri tome bitno reducirana, a praktično svi njihovi pripadnici asimilirani u današnju civilizaciju.
Sličan proces zbivao se za vrijeme kolonizacije Južnoafričke Republike, Australije te Novog Zelanda, s istim posljedicama.
Gramatika
Za razliku od hrvatskog i većine slavenskih jezika engleski je tijekom povijesnog razvoja gotovo izgubio deklinaciju imenica i pridjeva:
- množina pravilnih imenica tvori se dodavanjem nastavka s ili es,
- praktično postoje dva padeža, nominativ i tzv. saksonski genitiv
Izgovor
Engleski za većinu riječi ima tzv. povijesni pravopis koji je uglavnom fiksiran u vrijeme izuma tiskarstva pa je zbog jezičnih promjena teško predvidjeti izgovor riječi na temelju zapisanog oblika. Također, u engleskom postoje neki glasovi kojih nema u hrvatskom jeziku, primjerice suglasnik u riječi the i veći broj samoglasnika i dvoglasa.
category:Jezici
als:Englische Sprache
ms:Bahasa Inggeris
nb:Engelsk språk
simple:English language
th:ภาษาอังกฤษ
zh-min-nan:Eng-gí
Velika Britanija
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske (UK) je država u zapadnoj Europi, obično poznata kao Ujedinjeno Kraljevstvo, ili manje točno kao Velika Britanija ili Britanija. Ujedinjeno je Kraljevstvo nastalo nizom Zakona o uniji (Act of Union), koji su ujedinili Englesku, Škotsku i Wales sa Sjevernom Irskom, regijom na otoku Irskoj. (Ostali su se dijelovi Irske izdvojili iz UK 1922.)
UK je smješteno na sjeverozapadnoj obali kontinentalne Europe, okruženo Sjevernim morem, Engleskim kanalom i Atlantskim oceanom. Pod suverenitetom Ujedinjenog Kraljevstva, iako nisu njegov dio, su zavisni teritoriji - Kanalski otoci, otok Man te niz prekomorskih teritorija.
Velika Britanija, ili kako se ponekad naziva Britanija, je zemljopisni naziv za područje koje obuhvaća Englesku, Wales i Škotsku. Britansko otočje je zemljopisni naziv skupine otoka, kojem pripadaju Velika Britanija, Irska, otoci Man, Wight i Orkney, Hebridi, otočje Shetland, Kanalski otoci i drugi.
Povijest
Glavni članak: Povijest Velike Britanije
Politika
Jedan od najvažnijih političara dvadesetog stoljeća je Winston Churchill. Državno uređenje je parlamentarna monarhija.
Administrativna podjela
Zemljopis
Gospodarstvo
Stanovništvo
Kultura
Engleska kultura seže od rimskih vremena, kad su rimljani osvajali svijet. Neki od poznatijih književnika, fizičara, matematičara, biologa od doba predromantizma pa do modernizma i danas, su:
Književnici
- Charles Dickens (1812-1870)
- Geoffrey Chaucer (1340-1400)
- Jonathan Swift (1667-1745)
- Sir Walter Scott (1771-1832)
- Thomas Stearnes Eliot (1888-1965)
- Oscar Wilde (1854-1900)
- George Bernard Shaw (1856-1950)
- George Gordon Byron (1788-1824)
- Sir Arthur Conan Doyle (1859-1930)
- Virginia Woolf (1882-1941)
- Jane Austen (1775-1817)
- William Shakespeare (1564-1616)
- Agatha Christie (1890-1976)
- J. K. Rowling (1965-danas)
- Rudyard Kipling (1865-1936)
Fizičari
- Sir Isaac Newton
- James Clark Maxwell
- James Prescott Joule
- Michael Faraday
Biolozi
- Sir Alexander Fleming
- Sir Charles Darwin
Kemičari
- Sir Ernest Rutherford
- Sir Humphry Davy
Izumitelji
- Alexander Graham Bell
- James Watt
- George Stephenson
Religija
Vjerska pripadnost:
- Engleska crkva - 27,000,000
- Škotska Crkva - 800,000
- Katolička crkva - 9,000,000
- Muslimani - 1,500,000
- Metodisti - 760,000
- Hinduisti - 500,000
- Sikhi - 500,000
- Židovi - 350,000
Vanjske poveznice
Category:Države svijeta
ja:イギリス
ko:영국
ms:United Kingdom
simple:United Kingdom
th:สหราชอาณาจักร
zh-min-nan:Liân-ha̍p Ông-kok
SADSjedinjene Američke Države category:kratice
Južnoafrička Republika
Južnoafrička Republika, često kraće Južna Afrika je država na krajnjem jugu afričkog kontinenta, na obalama Atlantskog i Indijskog oceana. Graniči na sjeverozapadu s Namibijom, na sjeveru s Bocvanom i Zimbabveom te na sjeveroistoku s Mozambikom i Svazijem. Neovisna kraljevina Lesoto potpuno je okružena južnoafričkim teritorijem.
Povijest
Južna Afrika pripada područjima koja je čovjek najranije naselio. Fosilni nalazi vrsta iz roda Australopithecus stari su oko 3 milijuna godina. Najstariji današnji stanovnici zemlje su pripadnici gotovo izumrlih stočarskih i lovačkih naroda Khoikhoi (u Europi poznati kao Hotentoti) i San (Bušmani). U prvom i drugom tisućljeću poslije Krista doseljavaju se sa sjeveroistoka na područje Južne Afrike narodi skupine Bantu koji danas čine većinu crnog stanovništva i donose poljoprivredu i obradu metala.
Godine 1488. portugalac Bartolomeu Dias je kao prvi Europljanin oplovio Rt dobre nade kod današnjeg Cape Towna. Prvo stalno naselje, malu opskrbnu postaju za brodove na putu u Indiju, utemeljili su Nizozemci 1652. Kolonija na Rtu dobre nade rasla je ispočetka doseljavanjem farmera i stočara iz Nizozemske i susjednih zemalja, a kasnije i visokim prirodnim prirastom, potiskujući na sjeveru i istoku domorodačko stanovništvo. Buri, kako su se zvali kolonisti, uskoro su zbog velike udaljenosti od matice oblikovali zasebnu kulturu i jezik, afrikaans.
Tijekom napoleonskih ratova je koloniju na Rtu, strateški pozicioniranu na putu u Indiju, zauzelo Ujedinjeno Kraljevstvo. Buri su bili nezadovoljni liberalnom britanskom politikom koja je zahtijevala zabranu ropstva. Oko 1835. započela je masovna seoba Bura na sjeveroistok, preko rijeka Orange i Vaal. Ovdje su se sukobili sa snažnim bantuskim državama i pobijedili ih zahvaljujući modernijem naoružanju i lokalnim saveznicima. Rezultat su bile dvije neovisne burske republike – Oranje i Transvaal.
Dotada poljoprivredno gospodarstvo Južne Afrike iz temelja je preoblikovano krajem 1860-ih kada su u mnogim područjima unutrašnjosti otkrivena nalazišta dijamanata i zlata. Uspješno iskorištavanje nalazišta zahtijevalo je velika ulaganja, a potrebni kapital imali su samo Britanci. Usto, jačali su britanski kolonijalni apetiti prema ostalim područjima južne Afrike, a postojanje neovisnih burskih država sve je više predstavljalo smetnju i konkurenciju. Nakon što je predsjednik Transvaala Paul Kruger odbio ne-burskim doseljenicima dati neograničeno biračko pravo izbio je 11. listopada 1899. burski rat.
Britanske su snage, peterostruko brojnije od burskih, uspjele u kratkom vremenu osigurati veća naselja i željeznice, ali nisu mogle kontrolirati ostatak zemlje, naseljen farmerima koji su pomagali burske gerilce. Tek su metode spaljene zemlje i interniranja burskih civila u koncentracijske logore Britancima omogućile pobjedu 1902.
U poslijeratnom razdoblju su, zahvaljujući svojoj većini u bijeloj populaciji, Buri (od tada zvani i Afrikaneri) dominirali političkim životom. Crno je stanovništvo isključeno iz političkog procesa i započela je zakonodavna sistematizacija i proširenje do tada uglavnom neformalne politike rasne segregacije. Snažan su poticaj segregaciji dali napori siromašnih bijelih radnika da se osiguraju od konkurencije jeftinije crne radne snage; neki su položaji u rudarskoj industriji rezervirani za bijelce, određena su područja u kojima se crnci mogu naseljavati, ograničen im je pristup u veće gradove. Prve crne političke organizacije (Afrički nacionalni kongres osnovan je 1912.) nisu uživale širu podršku, a kompromitiralo ih je i povezivanje s komunističkim pokretom.
Južna Afrika nevoljko je ušla u drugi svjetski rat na strani saveznika jer su mnogi Afrikaneri preferirali neutralnost. Rat je doprinio razvoju industrije, što je mnoge crnce privuklo iz ruralnih dijelova zemlje u gradove. Ojačale su crne sindikalne organizacije i rasno je pitanje ponovno izbilo u prvi plan. Pobjeda Nacionalne stranke na izborima 1948. značila je jačanje politike rasne segregacije, koja je tada dobila ime apartheid (afrikaans: odvojenost). Svi su stanovnici podijeljeni u četiri rasne skupine: bijelce, Bantu (crnce), obojene (miješane rase) i azijate. Zabranjeni su brakovi između pripadnika različitih skupina, ustanovljene su odvojene obrazovne, zdravstvene i druge javne ustanove, zabranjeno je kretanje crnaca u bijelačkim područjima bez propusnica, stvorene su enklave za naseljavanje crnaca kojima je dana ograničena samouprava (tzv. bantustani).
Apartheid je uskoro izazvao snažnu crnu reakciju. Afrički nacionalni kongres je ojačao i u šezdesetim se godinama počeo koristiti terorističkim metodama, na što je vlada zatvorila njegove vođe, među kojima je najpoznatiji bio Nelson Mandela. Crni sindikati organizirali su niz štrajkova za bolje uvjete rada i veće plaće. Južnoafrička Republika suočila se s međunarodnom izolacijom i odljevom kapitala. Ipak, u situaciji hladnoratovske podjele zapadne vlade nisu bile spremne na uvođenje strogih sankcija kapitalističkoj i prozapadnoj Južnoj Africi.
Krajem 80-ih postalo je jasno da je održavanje apartheida nemoguće. Godine 1991. parlament je opozvao rasne zakone i oslobođena je većina političkih zatvorenika. Dvogodišnji pregovori predsjednika F.W. de Klerka i Mandele rezultirali su nacrtom privremenog ustava koji je izjednačio biračko pravo svih stanovnika Južne Afrike. Prvi višerasni izbori održani su u travnju 1994., a pobijedio je Afrički nacionalni kongres. Mandela je izabran za predsjednika.
U razdoblju od kraja apartheida Južna se Afrika suočava s brojnim problemima koji su dijelom rezultat naslijeđa segregacije: velikom nezaposlenošću među crnim stanovništvom, jednom od najviših stopa ubojstava i drugih nasilnih zločina u svijetu, kao i eksplozijom infekcije virusom HIV. Ipak, zemlja je uspjela očuvati političku i gospodarsku stabilnost.
HIV
Zemljopis
Unutrašnjost zemlje zauzima velika brežuljkasta visoravan (1200–1800 m) koja se na istoku, jugu i zapadu strmo spušta prema uskoj obalnoj nizini. Na istoku se na granici ovih dvaju područja izdiže gorje Drakensberg (najviši vrh zemlje Njesuthi 3.408 m). Južna Afrika uglavnom je sušna zemlja; količina oborina najveća je na istoku, a na sjeverozapadnoj obali je ispod 30 mm godišnje. Jugozapadni dio zemlje ima klimu vrlo sličnu mediteranskoj, što je pogodovalo naseljavanju Europljana.
Stanovništvo
Prema popisu iz 2001. crnaca je 79%, bijelaca 9,6%, obojenih 8,9%, Indijaca-azijata 2,5%. Crno se stanovništvo dijeli po etničko-jezičnoj pripadnosti: Zulu 23,8%, Xhosa 17,6%, Sepedi 9,4%, Setswana 8,2%. Bijelci uglavnom govore afrikaans i engleski, koji je i jezik međusobne komunikacije.
Oko tri četvrtine stanovništva su kršćani, uglavnom pripadnici brojnih protestantskih crkava. Katolika ima 7,1%, a muslimana 1,5%.
Gospodarstvo
Južna Afrika je gospodarski najrazvijenija zemlja na kontinentu. Iako danas najveći udio u BDP-u ima tercijarni sektor, velike izvozne prihode donosi tradicionalno snažno rudarstvo i proizvodnja zlata, platine i kroma po kojima zauzima prvo mjesto u svijetu. BDP je u 2004. iznosio 11.100 USD po stanovniku, mjereno po PPP-u. Južnoafrička Republika ima jednu od najmanje ravnomjernih raspodjela bogatstva među razvijenim zemljama: 10% najbogatijih kućanstava ima 45,9% ukupnih prihoda (za usporedbu, taj je udio u SAD-u također visokih 30,5%).
Category:Države svijeta
ko:남아프리카 공화국
ms:Afrika Selatan
zh-min-nan:Lâm-hui
ja:南アフリカ共和国
simple:South Africa
Australija
Australija je država koja zauzima istoimeni kontinent na Zemljinoj južnoj polutci.
Zemljopisni položaj
Australija se proteže od 10° do 45° južne geografske širine (računajući i Tasmaniju) i 113° i 115° istočne geografske dužine. Čitavom svojom površinom nalazi se na južnoj zemljinoj polutci. Obuhvaća kopno Australiju i otok Tasmaniju te mnoge male otoke oko kopna. Sa tri strane Australiju okružuju velike površine Tihog (na istoku) i Indijskog oceana (na jugu i zapadu). Samo je na sjevernoj strani nizovima otoka donekle povezana sa Azijom. Zbog te prirodne izolacije, tj. udaljenosti od drugih kontinenata geografski položaj Australije se često karakterizira kao nepovoljan, međutim baš zbog toga su se u Australiji razvile posebne biljne i životinjske vrste. Dužina obale Australije zajedno sa svim otocima iznosi 36.735 km. Površinom je malo manja od SAD-a, i 136 puta veća od Hrvatske, a njena površina pokrivala bi 3/4 Europe.
Povijest
Povijest domorodaca (Aboridžina)
Engleska kolonizacija
U starom i srednjem vijeku za Australiju se u Europi nije znalo, ali se pretpostavljalo da u južnim morima postoji kopno koje bi "održavalo ravnotežu" između kopna i mora na Zemlji. Njega su srednjovjekovni geografi nazivali "Nepoznata južna zemlja" (Terra australis incognita). Otuda ime Australija koje se javlja prvi put u XVI. stoljeću. Nesumnjivo je da su u nju prije Europljana dolazili Indonežani. Do sjevernih obala prvi su od Europljana doprli Portugalci i Španjolci. Portugalac Luis Vaes de Torres je oko 1588. godine prošao kroz morski prolaz između otoka Nove Gvineje i poluotoka York, danas zvan Torresov prolaz. S većim istraživanjima obala Australije započeli su od 1605. do 1606. Nizozemci čiji je moreplovac Abel Janssen Tasman, oplovljavajući je sa sjevera, zapada i juga, dospio na otok za koji je smatrao da je "Terra Incognita". Taj je otok po njemu dobio ime Tasmanija.
Nizozemci se, imajući u posjedu bogata indonežanska otočja, nisu osobito zanimali za ekonomsko iskorištavanje relativno neplodne i gotovo bezvodne Australije. Tek ju je britanski moreplovac James Cook podrobnije istražio. Zadatak njegove ekspedicije bio je da se otkrije putanja planete Venere. Vršio je istraživanja od 1768. do 1789., a godinu dana po završetku te ekspedicije poginuo je na Havajima od strane domorodaca. Cook i njegova flota uplovili su 24. travnja 1770. u Botany Bay (Zaljev bilja), mjesto budućeg grada Sydneya i time je otkrivena istočna obala Australije. Iste godine Cook je Australiju proglasio britanskim kolonijalnim posjedom.
Australija je isprva služila kao zemlja za progon britanskih kažnjenika. 26. siječnja 1788. u Botany Bay uplovljava flota od 11 brodova pod zapovjedništvom Arthura Phillipa (290 mornara i redarstvenika, 770 kažnjenika, među kojima 197 žena), a ubrzo uspostavlja i prvo stalno naselje Europljana, Port Jackson, danas grad Sydney, nešto sjevernije od mjesta Cookovog sidrišta. Računa se da je u prvih 80 godina u Australiju bilo dopremljeno oko 170.000 kažnjenika. Kažnjenici su stvorili temelje suvremene Australije, krčili su šume, gradili ceste, dopremali europske biljke (pšenicu, kukuruz i dr.) i životinje (ovce, goveda, konje).
Krajem 18. stoljeća i početkom 19. u Australiju se doseljavaju kolonisti iz Europe, posebice iz Engleske. Sve do sredine 19. stoljeća useljavanje je bilo sporo, ali sve veći porast ekonomske aktivnosti u Australiji i gospodarske krize u Europi koje su mnoge radnike ostavljale bez posla doprinijeli su bržem naseljavanju zemlje. Transport zatvorenika u Australiju ukinut je 1840. Pronalazak zlata u današnjoj saveznoj državi Victoria potaknuo je veliku imigraciju slobodnih kolonista u Australiju. U doba zlatne groznice od 1850. do 1860. broj stanovnika povećao se sa 437.000 na 1.146.000. Mnogi lovci na sreću nisu našli zlato, ali su ostali u Australiji i pretvorili se u rudare, ovčare, ratare.
Brzom naseljavanju zemlje doprinijelo je i osnivanje stočarskih farmi ovaca koje su davale visokokvalitetnu vunu engleskoj tekstilnoj industriji. Tijekom 19. stoljeća britanska kolonijalna vlast proširila se na cijeli kontinent. U to vrijeme formiraju se mnoge samoupravne kolonije koje su kasnije postale savezne države ili teritoriji. U oba svjetska rata Australija je ratovala na strani saveznika. Prirodna izolacija pokazala je i svoje pozitivne utjecaje – australsko kopno bilo je uglavnom pošteđeno ratnih djelovanja, iako su Japanci 1942. bombardirali Darwin na sjeveru zemlje. Australske su se trupe borile protiv Japana na azijskom kopnu i Pacifiku, te protiv Njemačke i Italije u Europi i sjevernoj Africi.
Category:Države svijeta
Hrvatski jezik
O jeziku
O njemu, da! O čarobnome vrelu,
Što davno ključa iz šikare naše
I snagu svoju razmaho je cijelu
Kada ga stijenje i glib zatrpaše!
On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,
Kroz zlato njiva, zelenilo paše;
Na vatru nalik lije svjetlost vrelu
U sve nam sude, čuture i čaše.
Ne znamo da 1' smo gradili mi njega,
Il on je nama svoju dušu dao. -
A sada, nov kad mulj i suša prijeti
U ovom lomu i gaženju svega
Još nikad Hrvat nije bolje znao
Da mu je s njime živjet i umrijeti.
|
|
Vladimir Nazor (1942)
|
Hrvatski jezik je službeni jezik Republike Hrvatske i jedan od tri službena jezika Bosne i Hercegovine, kao i jedan od sedam službenih jezika AP Vojvodina (Srbija i Crna Gora). Osim toga je hrvatski jezik priznat kao službeni jezik u pojedinim općinama u Austrijskoj pokrajini Gradišće (Burgenland), međutim je tu riječ o posebnom jeziku iseljenih Hrvata.
Hrvatskim jezikom govori oko 7,0 milijuna ljudi, poglavito Hrvata.
Kao sustav narječja sastoji se od triju narječja: štokavskoga, kajkavskoga i čakavskoga.
Hrvatski standardni jezik temeljen je na novoštokavskome ijekavskome narječju zapadnoga tipa, uz utjecaj ostala dva narječja, prvenstveno u leksiku.
Znanost, koja se bavi hrvatskim jezikom zove se kroatistika.
Vidi i: Gramatika, Pravopis
Podrijetlo hrvatskoga jezika
Genetska pripadnost hrvatskoga jezika
Hrvatski jezik spada među južnoslavenske jezike.
S njima pripada široj zajednici slavenskih jezika, a svi zajedno ulaze u indoeuropsku jezičnu porodicu.
Nakon raspada indoeuropske jezične zajednice - u razdoblju oko 2000. godine p.n.e. - stvara se - prema većini znanstvenika - baltoslavenska jezična zajednica.
Za njezina trajanja nastaju mnoge jezične osobine po kojima se jezici slavenskih i baltičkih predaka počinju razlikovati od jezika ostalih indoeuropskih naroda.
Predstavnici pak druge teorije smatraju da se sličnost baltičkih i slavenskih jezika može objasniti dominacijom baltičkih jezika i njihovih govornika nad Slavenima (ili obratno) u prapovijesno vrijeme.
Baltoslavenska jezična zajednica raspala se oko 1500-1300. godine p.n.e.
Tada se stvara zasebna praslavenska jezična zajednica.
Vrijeme njezina trajanja i prostor koji je zauzimala nisu u znanosti precizno utvrđeni.
U toj se zajednici začinje niz jezičnih promjena karakterističnih za daljnji razvoj slavenskih jezika.
Migracijska kretanja slavenskih plemena dovode do stvaranja triju velikih skupina slavenskih narječja: zapadnoslavenske, istočnoslavenske i južnoslavenske.
Iz tih narječja razvili su se današnji slavenski jezici: zapadnoslavenski (poljski, kašubski, dolnolužički, gornjolužički, češki, slovački), istočnoslavenski (ruski, bjeloruski, ukrajinski, rusinski) i južnoslavenski (slovenski, hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački, makedonski i bugarski).
Južnoslavenski jezici
Južnoslavenski jezici nastaju iz dva ogranka južnoslavenskog prajezika -zapadnoga i istočnoga.
Iz zapadnoga su se razvili slovenski, hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački, a iz istočnoga makedonski i bugarski jezik.
Istočnoslavenski je danas mrtav jezik staro crkvenoslavenski (ili staroslavenski).
To je jezik prve slavenske pismenosti i književnosti.
Utemeljen je na Istočno-južnoslavenskom narječju iz okolice Soluna što su ga sveta braća Ćiril i Metod u drugoj polovici 9. stoljeća uzela za osnovu jezika slavenskoga bogoslužja i staro-crkvenoslavenske književnosti i time ga uzdigla na razinu književnoga jezika.
On je još vrlo blizak praslavenskom jezičnom stanju, pa pomaže u njegovoj rekonstrukciji.
Od ostalih slavenskih jezika (osobito južnoslavenskih) u najranijim fazama njihova samostalnog razvoja tek se neznatno razlikovao.
U kasnijim stoljećima u taj se književni jezik probijaju elementi jezika naroda u kojih se slavensko bogoslužje zadržalo u upotrebi, te tako nastaju crkvenoslavenske redakcije: ruska, bugarska, srpska, hrvatska.
Hrvatskom se redakcijom služila hrvatska glagoljička liturgijska književnost, prisutna je u većoj ili manjoj mjeri u čitavoj glagoljaškoj književnoj djelatnosti, a ponešto je utjecala i na narodni jezik hrvatske latiničke pismenosti u prvim stoljećima njezina postojanja (14. - 16. stoljeće).
Povijesni prijegled hrvatskoga jezika
Početak
Pod kraj 9. stoljeća Hrvati su sa slavenskim bogoslužjem dobili i književni jezik, starocrkvenoslavenski i pismo, glagoljicu.
Pismenost se naglo širila, a u liturgijske i neliturgijske (nabožne i svjetovne) tekstove veoma brzo prodiru, ali s različitim intenzitetom i opsegom utjecaja, crte narodnoga jezika, u prvom redu čakavskoga narječja.
Tako je s jedne strane na čakavskoj podlozi za liturgijske knjige razvijen crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik, a s druge strane mješoviti tip književnoga jezika:
narodni jezik s crtama crkvenoslavenskoga u službi stilskih sredstava za neliturgijske tekstove (do početka 14. stoljeća i za pravne).
Prevladavanje jedne ili druge sastavnice u tom hibridnom tipu jezika bilo je uvjetovano raznim čimbenicima:
- starinom predloška
- podrijetlom predloška
- užom namjenom teksta
- književnom kulturom pisca
- karakterom sredine u kojoj je i za koju je nastajao
Tako smo u početku, u srednjem vijeku, imali uglavnom tri tipa književnoga jezika:
- crkvenoslavenski hrvatske redakcije u liturgijskim spisima
- hibridni crkvenoslavenski-čakavski
- crkvenoslavensko-čakavsko-kajkavski u neliturgijskim spisima, pjesništvu, narodni (čakavski) u prikazanjima, svjetovnim tekstovima, zapisima i sličnim djelima.
Najstariji su spomenici hrvatskoga narodnoga jezika čakavskoga narječja "Istarski razvod" iz 1275, te "Vinodolski zakonik", 1288.
Među najznačajnije spomenike hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika na glagoljici spadaju "Misal kneza Novaka" iz Like, 1368, te "Hrvojevev misal", 1404.
Ostali su tekstovi, bilo narodna izraza, bilo miješanoga narodnoga i crkvenoslavenskoga, dobro prikazani na vanjskoj poveznici o hrvatskoglagoljskim biserima, [http://www.hr/darko/glagoljica/biser20.html 20 bisera hrvatske glagoljice].
Od početka 14. stoljeća (od dviju glagoljskih listina iz Novoga iz 1309. godine) u pravnim spisima srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša pobjeđuje upotreba narodnoga jezika, a crkvenoslavenski elementi ovdje su samo mjestimična iznimka.
Narodni čakavsko narječje od samoga početka (“Red i zakon” zadarskih dominikanki iz 1345. godine, i “Šibenska molitva” iz istoga vremena) karakterizira hrvatsku latiničku književnost.
Od prvih hrvatskih pisanih spomenika, od kojih je Bašćanska ploča, napisana oko 1100. godine, najvažnija jer je s njom hrvatski književni jezik stupio na područje pismenosti, razvija se bogata hrvatska srednjovjekovna književnost (životi svetaca, pripovijetke, romani, duhovno pjesništvo, crkvena prikazanja), dobrim dijelom prijevodna.
Uz glagoljicu vrlo se rano javlja i zapadna ćirilica, takozvana bosančica/arvatica/poljičica (Bosna i Hercegovina, srednja i južna Dalmacija, Humačka ploča,“Povaljska listina” iz 1184./1250.) i latinica (Dalmacija, Istra, spomenuti “Red i zakon” najstariji je hrvatski tekst koji je u cjelini pisan latinicom).
Prvi je cjeloviti tekst na štokavskome narječju uopće Vatikanski hrvatski molitvenik, nastao u Dubrovniku prije 1400.
U razvoju hrvatske kulture, književnosti i jezika to je važno razdoblje. Stvorena su značajna djela ne samo povijesne nego i trajne kulturne vrijednosti. Preko njih je hrvatski književni jezik sačuvao kontinuitet od 11. stoljeća do danas, prvenstveno u rječničkom blagu i frazeologiji.
Postanak hrvatskoga književnoga jezika i renesansna književnost
U razdoblju se europskoga preporoda (renesansa) u gradskim središtima, poput Splita, Dubrovnika, Zadra, Hvara, književni radovi stvaraju na mjesnim narječjima.
Od XIV. stoljeća hrvatski su latinisti pridonosili latinističkoj književnosti europskoj:
hrvatski se morao potvrditi kao ravnopravan izričaj na kojemu se može prenijeti misleno područje:
rad je humanista i preporodnih pisaca stoga osobito važan.
Pjesmotvorje na jeziku hrvatskome opstoji od XIV. stoljeća; na njem je spjevana “Judita” (Venecija, 1501.), djelo oca pjesničke umjetnosti hrvatske, Marka Marulića - kojemu su preteče poznati i nepoznati petrarkisti dubrovački.
Marulić je pisao čakavskim narječjem, rabeći katkad i štokavske i kajkavske oblike kada su mu kao pjesničko sredstvo bili potrebni.
Ulaskom štokavskoga narječja u hrvatsku književnost pod kraj 15. stoljeća u djelima Šiška Menčetića (1457.—1527.), Džore Držića (1461.—1501.) i pjesama spjevanih "na narodnu" u Ranjininu zborniku počinje naš današnji književni jezik.
Da se kraj 15. stoljeća može smatrati njegovim početkom, dovoljno je kao osvjetljenje te tvrdnje navesti jednu pjesmicu Šiška Menčetića:
:'Ti ćeš, biti uzrok moje smrti'
:Ako li i dođe prjeka smrt na mene
:ti s’ uzrok, gospođe, život moj da vene.
16. je stoljeće značilo vrhunac hrvatske renesansne književnosti, poglavito čakavsko-štokavskoga kruga (Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Petar Zoranić, Mavro Vetranović, Marin Držić, Dominko Zlatarić) sa središtima u Zadru, Hvaru, Korčuli i Dubrovniku.
U sjevernoj se Hrvatskoj pojavila književnost na kajkavskome narječju (Vramec: “Postila”), kao i na čakavsko-kajkavskom međunarječju (protestantski pisci Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin).
Od ulaska štokavskoga narječja u hrvatsku književnost hrvatski književni jezik štokavskoga tipa razvijao se bez velikih lomova i usjeka pa se kraj 15. stoljeća može s pravom smatrati početkom našega današnjega književnoga jezika.
Barokni slavizam, prosvjetiteljstvo i jezična standardizacija
17. stoljeće i prva polovina 18. stoljeća znače novo razdoblje u razvoju hrvatske književnosti i njezina jezika.
To je doba zamiranja književnoga i kulturnoga rada u dalmatinskim gradovima pod mletačkom upravom, doba sve oskudnijega materijalnog i kulturnog stanja na područjima pod Turcima, doba protureformacije i katoličke obnove, u kojoj prednjači isusovački red i koja za svoj obnovljeni vjerskopoučni rad medu pukom ponovo traži što šire prihvatljiv i razumljiv književni jezik.
Postupno povlačenje Turaka ostavlja za sobom nove prostore za širenje književnoga i kulturnoga djelovanja.
To je i doba nastanka naših prvih gramatika i pojačanoga leksikografskog rada, doba teorijskih i praktičnih pokušaja na stvaranju jedinstvenoga književnog jezika.
Usprkos pokrajinskim i neodređenim općim nazivima što se sve češće javljaju kao ime hrvatskoga jezika (slovinski, slovjenski, dalmatinski, ilirski i drugi), traje neprekidna svijest svih hrvatskih krajeva i narječja o pripadnosti jednom jeziku i o potrebi njegova ujednačavanja.
Pritom se sve češće izražava načelo o potrebi stvaranja jedinstvenoga književnog jezika na temelju najraširenijega narodnoga govora i sve jasnijom biva svijest da je taj najrašireniji narodni govor štokavština.
Na samom početku ovoga razvojnog razdoblja hrvatskoga književnog jezika nastaje i njegova prva gramatika “Institutionum linguae illyricae libri duo” Pažanina Bartola Kašića, objavljena u Rimu godine 1604.
To je gramatika jezika dotadašnje hrvatske pismenosti i književnosti.
Osnova joj je čakavska, ali u njoj ima i štokavskih elemenata.
Kasnije je njezin autor, na svojim misionarskim putovanjima u krajeve pod Turcima i u Dubrovnik, spoznao da je štokavsko narječje najraširenije među našim narodnim govorima i da bi bilo najpogodnije kao osnova književnoga jezika.
Bartol Kašić je i autor prvog poznatog hrvatskog cjelokupnog prijevoda “Svetoga pisma” i hrvatsko-talijanskoga rječnika, ali je to oboje, nažalost, ostalo u rukopisu (Kašićev prijevod Biblije je prvotiskan 2000. godine).
Objavio je niz vjerskih i vjerskopoučnih djela i više prijevoda, od kojih je najznačajniji “Ritual rimski”, objavljen u Rimu 1640. godine, koji je svojom svakodnevnom uporabom na širokom prostoru znatno utjecao na razvoj hrvatskoga književnog jezika i imao u njemu onu ulogu koju su u ostalih europskih naroda imali objavljeni prijevodi Svetoga pisma.
U 17. stoljeću razvija se i književnost u Bosni s najpoznatijim predstavnikom Matijom Divkovićem.
On svoja djela piše istočnobosanskom staroštokavskom ijekavicom za razliku od većine kasnijih bosanskih pisaca, kod kojih sve više prevladava novoštokavska ikavica.
Književni rad u Bosni u 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća uklapa se u tijekove katoličke obnove i gotovo se isključivo veže uz franjevački red.
Djelovanje bosansko-hercegovačkih franjevaca na oživljavanju vjerskog, kulturnog i književnog života u okvirima franjevačke redodržave Bosne Srebrne, koja je u to doba obuhvaćala uglavnom sve štokavske Hrvate, znatno je doprinijelo uklanjanju narječnih razlika u pisanom jeziku i ujednačavanju hrvatskoga književnog jezika na širokom prostoru od Slavonije do mora.
U tom jeziku uz narječne osobine pojedinih pisaca prevladava novoštokavska ikavica.
U Dubrovniku je u 17. stoljeću prevladala novoštokavska ijekavica, a sve se više ostvaruju uvjeti za prihvaćanje štokavštine i kod pisaca čakavaca u južnoj Hrvatskoj.
Ti su pisci već i prije u svoja djela unosili štokavske crte pod utjecajem dubrovačke i usmene štokavske književnosti.
Djelovanjem bosansko-hercegovačkih franjevaca štokavština postaje prestižni književni jezik i na južnočakavskom području. Jedan od odvažnih poticaja u tom pravcu bio je i rječnik talijanskoga isusovca Jakova Mikalje "Blago jezika slovinskoga" iz 1649-1651.
Mikalja je sudjelovao u katoličkoj obnovi u našim krajevima i u tom je rječniku izrazio misao da bi Hrvati trebali za književni jezik odabrati svoje najljepše narječje, a to je “bosansko” (to jest štokavština), koje se po ljepoti može usporediti s toskanskim u Italiji.
Vrhunac je barokni pjesnički izraz doživio u djelima Ivana Gundulića, Ivana Bunića i Junija Palmotića - svima pisanima posebnim stiliziranim oblikom ijekavske štokavštine.
Dubrovniku je susjedna Hercegovina bila štokavska, te je s čakavskim podslojem u XVII. stoljeću oblikovan razrađen štokavski književni izraz.
Tim je trima djelovanjima: jezikoslovnima (Kašić, Mikalja), pučko-prosvjetnima (Divković) i književno-umjetničkima (Gundulić, Palmotić) oblikovan jezik koji se po glavnim značajkama nije bitno razlikovao od modernoga hrvatskog standardnoga jezika.
U 18. stoljeću, nakon oslobođenje velikoga dijela Hrvatske od turske vladavine, a u skladu s općim tendencijama racionalizma, u svim hrvatskim krajevima se javljaju prosvjetiteljski pisci.
Cilj im je podizanje kulturne razine svih oblika narodnog života, te stoga svoja djela namjenjuju uglavnom neukom puku.
Borci su protiv predrasuda, praznovjerja, zaostalosti i neukosti i pobornici istine, razuma i općeg napretka.
U tom su poslu motivirani sviješću o potrebi uvođenja vlastite narodne kulture u zajednicu prosvijećenih europskih naroda.
U težnji da osvoje što širi krug čitatelja i da im približe svoja djela, u svom se stvaralaštvu često služe oblicima i jezičnim izrazom narodnog stvaralaštva.
Na taj način njihova djela poprimaju pučko obilježje i stječu veliku popularnost u narodu, a šire i utjecaj štokavskoga narječja, na kojem su pisana.
Najčitanije su bile i najveću su popularnost stekle dvije knjige: “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” Andrije Kačića Miošića iz Makarskoga primorja (1756; prošireno izdanje 1759) i “Satir iliti divji čovik” Slavonca Matije Antuna Relkovića (1762; drugo, prošireno izdanje 1779).
Književnojezični razvoj protekloga razdoblja, u kojem se već jasno ocrtavalo prvenstvo štokavštine u ulozi hrvatskoga književnog jezika, omogućio je piscima ovoga razdoblja da prihvate više-manje jedinstven književni jezik na novoštokavskoj narječnoj osnovi, uglavnom zapadnoga ikavskog tipa (izuzev ijekavskoga Dubrovnika).
U tom jeziku obilježja jedinstvenosti pretežu nad pokrajinskim razlikama.
Osvajanjem široke čitateljske publike u većinskom dijelu hrvatskoga naroda, širenjem svoje upotrebe u sve raznolikije svrhe i uključivanjem u sve novija područja ljudske djelatnosti u vezi sa zahtjevima novoga vremena taj jezik već funkcionira kao standardni jezik.
Ilirski pokret i filološke škole
Sve je Hrvate u jednom jeziku i u jednom slovopisu (grafiji), tipu slova za pisanje glasova, ujedinio tek Ljudevit Gaj (1809.—1872.).
On 1830. izdaje u Budimu knjižicu "Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov".
U njoj po češkom uzoru predlaže č, ž, š, ľ, ň, ď, ˇg to jest, za svaki glas poseban znak.
Prihvaćeno je č, ž, š, a za druga su slova uzeti dvostruki znakovi, dvoslovi lj, nj, dj ili gj, dž, iz poljskoga je preuzeto ć, a kasnije je Daničić predložio đ.
Gaj 1835. izdaje Novine Horvatzke s prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, novine kajkavski, a Danicu kajkavski i štokavski, uz stari pravopis katkad upotrebljava i novi.
U početku 1836. mijenja naslov u Ilirske narodne novine, Danica ilirska i uvodi novi slovopis i štokavski hrvatski književni jezik.
Iako je to za kajkavski Zagreb bio revolucionarni čin, Gaj je naišao na neznatan otpor jer je postupao vrlo taktično, a s druge strane jer je i prije njega na kajkavskom području bilo shvaćanja da treba uzeti štokavski književni jezik i pokušaja da se tako piše (Draškovićeva Disertacija), kajkavci su smatrali da preuzimaju svoje, a ne nešto tuđe.
Zato Gaj zapravo i nije prekinuo jezičnu tradiciju, nego je nastavlja, u prvom redu dubrovačku i slavonsku.
On je dakle jedan od hrvatskih književnih jezika, koji je u Hrvata već bio izgrađen i prije preporoda, proširio i na kajkavsko područje.
Tako je Gaj u jednom književnom jeziku i u jednom pravopisu ujedinio sve Hrvate i njegove su zasluge zbog toga goleme: stvorio je najbolje temelje za procvat hrvatske kulture na svim područjima ljudske djelatnosti.
Gaj i ilirci težili su i više od toga.
Nastojali su da u književnom jeziku ujedine sve Južne Slavene.
Zato su hrvatski jezik nazvali ilirskim i zato su neke pojedinosti prilagođavali tome cilju.
Tako su na mjestu nekadašnjega jata pisali ě težeći da tako ujedine ijekavce, ikavce i ekavce.
Samoglasno r pišu s popratnim glasom (perst, parst), u genitivu množine pišu -h (ženah).
Pravopis je morfonološki (korijenski, sladka, žalostno).
Valja imati na umu da je to bio samo način pisanja, izgovor je bio prst, žena, slatka, žalosno, jedino se ě čitao različito.
I u jeziku su zadržali neke posebnosti, na primjer u deklinaciji različit dativ, lokativ i instrumental množine (dativ ženam, lokativ ženah, mjestih, instrumental ženami, narodi).
Ali široka se ilirska ideja pokazala neostvarljivom. Svi su južnoslavenski narodi krenuli svojim putima.
Od samoga je početka Gajevo djelovanje dalo snažan poticaj književnosti i tako se hrvatski književni jezik kao sredstvo umjetničkog izraza očituje u svom najvećem dostignuću.
Gaj je i sam objavljivao stihove i prozu, ali su značajnija ostvarenja dali drugi: Vraz, Demeter, Nemčić, a najvrjednija Ivan Mažuranić i Petar Preradović.
Zagrebačka jezikoslovna škola
Lingvističko oblikovanje književnog jezika u trećoj četvrtini 19.stoljeća u znaku je takozvane zagrebačke jezikoslovne škole.
Začetnici su joj Gaj i gramatičari Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, ali je do najsnažnijega izraza došla kad joj se na čelu našao gramatičar i književnik Adolf Veber Tkalčević (1825.—1889.) i leksikograf Bogoslav Šulek (1816.—1895.). Obojica su uglavnom branila dotadašnji način pisanja, a Tkalčević se posebno zalagao za nastavak -h u genitivu množine, predlažući da se takav oblik i govori.
Stoga su on i njegovi sljedbenici nazvani ahavcima.
U njihovu je radu značajna i težnja za jezičnom čistoćom.
Ona se najviše očitovala u zamjenjivanju tuđica našim riječima.
Šulek je nastojao da stvori hrvatsko znanstveno nazivlje, ali je zbog otpora prema germanizaciji i suzbijanja prevlasti njemačkoga i latinskoga jezika svjesno nastojao da nazivi budu domaće riječi.
Ako ih nije bilo, stvarao je nove ili ih je preuzimao iz slavenskih jezika, uglavnom iz češkoga i ruskoga, prilagodivši ih hrvatskomu.
Obojica su, Tkalčević svojim člancima i gramatikama, i Šulek svojim rječnicima, učinili toliko da su njihovi suvremenici dobili jezik sposoban za praktičnu porabu i u školi, upravi i znanosti, a po tome su svojim zaslugama zadužili i kasnije naraštaje.
Riječka jezikoslovna škola
Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje starijih jezičnih oblika u književni hrvatski jezik.
Zadarska jezikoslovna škola
Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje ikavštine kao književnog hrvatskog jezika.
Hrvatski "vukovci"
Pod kraj 19. stoljeća javlja se nova struja u gledanjima na književni jezik.
Reforma je srpskoga folklorista i jezikoslovca Vuka Karadžića pobijedila u Srbiji i njegov ugled je počeo naglo rasti i u Hrvatskoj.
Tada hrvatski lingvisti, nazvani hrvatski vukovci, nastoje da književni jezik oblikuju prema Karadžićevu uzoru.
Najprije je Ivan Broz na fonološkim načelima izradio Hrvatski pravopis (Zagreb, 1892.).
Budući da dotadašnji tvorbeno-morfološki nije imao dugu normativnu tradiciju niti kakvih izrazitih prednosti (a i stara je “uzorna” dubrovačka književnost bila pisana pretežito fonološkim hrvatskim pravopisom) i kako su Hrvatski pravopis donijeli i prihvatili sami Hrvati, uz neka početna kolebanja i manji prijekid za NDH fonološki se pravopis ustalio i upotrebljava se uz normalna usavršavanja i danas.
Na osnovi Karadžićevih i Daničićevih djela Tomislav Maretić (1854.—1938.) izradio je svoju veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika (Zagreb, 1899., 1931, 1963.).
Ona je unijela veće promjene u hrvatski književni jezik u mnogim pojedinostima, a značajnim dijelom samo u oblicima množinskih padeža.
No to je jednim dijelom već bilo na razvojnoj crti hrvatskoga književnoga jezika pa nije bilo pokušaja da se stari padeži vrate ni kad su Hrvati poslije opet mogli slobodno odlučiti drukčije.
No, u nekim je jezičnim propisima Maretićeva škola slijepo slijedila srpske uzore te je pokušala hrvatskom standardnomu jeziku nametnuti oblike strane hrvatskoj jezičnoj tradiciji.
U nekoliko bitnih pitanja škola hrvatskih vukovaca se razlikovala od ilirskih i poilirskih jezičnih koncepcija. Osnovne predodžbe o hrvatskome jeziku ilirske, kao i zagrebačke škole bijahu:
- novoštokavski idiom kao jezgra hrvatskoga standardnoga jezika, no otvorenoga za utjecaje ostalih hrvatskih narječja (čakavskoga i kajkavskoga), što se očitovalo u uvažavanju tronarječne dimenzije hrvatskoga
- jezični purizam koji se iskazivao u novotvorbi hrvatskih riječi mjesto internacionalizama ili tuđica
- svijest o kontinuitetu hrvatske jezične i književne baštine, te shvaćanje književnoga jezika kao više potencije narodnoga
Škola hrvatskih vukovaca, kojoj je na čelu bio Tomislav Maretić, a zastupala je gledišta temeljena na osnovnim shvaćanjima Vuka Karadžića i Đure Daničića, imala je sljedeće stavove o hrvatskome jeziku:
- izjednačavanje narodnoga i književnoga jezika, što je u praksi značilo jezičnopovijesni nihilizam i zabacivanje hrvatske književne baštine, kao i nekritičku adoraciju djela Vuka Karadžića
- štokavski purizam, tj. odbijanje čakavskih i kajkavskih riječi i oblika u hrvatskom književnom jeziku, što je dovodilo i do grotesknih pokušaja štokavizacije kajkavskih i čakavskih toponima (Dionice i Spljet umjesto Delnice i Split)
- potiskivanje tvorbenosti hrvatskoga jezika, ili ustrajanje u pokušajima afirmacije međunarodnica (historija, muzika) na račun hrvatskih tvorenica (povijest, glazba)
Ishod
Iako su "vukovci" naizgled izvojštili pobjedu koncem 19. stoljeća, uskoro se pokazalo da se radilo o Pirovoj pobjedi. Sve glavne točke ilirskog i poilirskoga hrvatskoga jezičnoga programa, od tronarječnosti i hrvatske književne tradicije do tvorbenosti-definitivno su nadvladale programatski ideal mladogramatičara ili "hrvatskih vukovaca". Mladogramatičarski su pokušaji propali bujnim razvitkom hrvatske književnosti 20. stoljeća (Tin Ujević, Miroslav Krleža), a hrvatsko ih je jezikoslovlje i "službeno" prevladalo koncem SFRJ.
Ivan Broz i Franjo Iveković izradili su Rječnik hrvatskoga jezika (Zagreb, 1901.) također na Karadžićevoj i Daničićevoj osnovi, ali on nije bitno mijenjao dotadašnje hrvatsko jezično stanje.
Tim su se zahvatima razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika znatno smanjile-privremeno, ali do njihova jedinstva nije došlo.
Jugoslavensko razdoblje
Stvaranjem prve Jugoslavije 1918. godine silom srpske vlasti, zakona, odluka i propisa koji su protegnuti na Hrvatsku ili koji su donošeni u Beogradu samo na srpskome jeziku, srpski se književni jezik znatno proširio na štetu hrvatskoga i tako je na mnogim područjima kao što su uprava, zakonodavstvo, sudstvo, školstvo i vojska naglo prekinuta hrvatska jezična tradicija, ali ni takvim nasilnim postupcima nije postignuto jezično jedinstvo. Da se što više sačuvaju hrvatske jezične osobine, dr. Petar Guberina i dr. Kruno Krstić napisali su knjigu “Razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnog jezika” (Zagreb, 1940.). Ta je knjiga imala dugo jak utjecaj na čuvanje hrvatske jezične posebnosti.
Zatiranje hrvatskoga književnoga jezika trajalo je sve do stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine. Tada je u mnogome vraćeno hrvatsko nazivlje, a pogotovo stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Nevolja je bila samo u tome što su obje faze, banovinska i endehaška, trajale samo sedam godina.
U partizanskome ratu i dolaskom komunista na vlast u Hrvatskoj hrvatski nazivi vraćeni za Banovine uglavnom su ostali, osim u vojsci jer je tu prevladalo srpsko vojno nazivlje. U početku je u drugoj Jugoslaviji u načelu priznato svakomu narodu da se služi svojim jezikom pa su zakonski priznata četiri ravnopravna jezika: hrvatski, srpski, slovenski i makedonski, ali je tada hrvatski jezik doživio drugo rashrvaćivanje.
Novosadski dogovor
Komunistička partija u svome internacionalističkome usmjerenju bila je protiv mnogih nacionalnih obilježja i uvodila svoje, može se reći komunističke nazive.
Tada je na primjer stranka preokrenuta u partija, tajnik i ministar u sekretar, glavni tajnik u generalni sekretar, glavni ili središnji odbor u centralni komitet, vojska u armija, redarstvo i oružništvo u milicija, gospodin u drug, glazba u muzika, povijest u historija, skup, zbor u miting, škola u centar i druge.
Većinom su to bile tuđice, mnoge uobičajenije u srpskome književnome jeziku, a s njihovim olakim i nekritičnim preuzimanjem, što se također podudaralo s osobinama srpskoga književnoga jezika, hrvatski je bio potiskivan, a hrvatski jezični osjećaj prema tuđicama otupljen pa su tada vrata širom otvorena anglizmima.
No srpska strana nije bila zadovoljna ni takvim stanjem, nego je nastojala da hrvatski i srpski književni jezik što više zbliže i da u tome hrvatski bude potpuno potisnut.
S tom je namjerom uredništvo Letopisa Matice srpske raspisalo anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do rujna 1954.
Letopis je objavio odgovore četrdesetak sudionika.
Poslije završene ankete održan je sastanak na kojem je zaključeno da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven sa dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nužno istaći oba njegova dijela (i hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica), da je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis.
Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika.
Deklaracija o hrvatskom jeziku i suvremeni standardni jezik
Dok je zajednički pravopis primijen više-manje prešutno, premda se u nekim svojim dijelovima znatno razlikovao od dotadašnjeg Broz-Boranićeva Pravopisa, izlazak Rječnika Matice hrvatske - Matice srpske (prozvanoga 'Adok') izazvao je na hrvatskoj strani buru nezadovoljstva.
Uočavaju se i u kritici ističu nedostatci Rječnika, od kojih je najbitnije unifikatorsko prikrivanje posebnosti hrvatskoga i srpskoga leksika.
Posljedica tog nezadovoljstva je Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika iz 1967, koju je potpisala većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i koja je naišla na snažnu političku osudu.
Matica hrvatska odriče se Novosadskoga dogovora i zajedničkoga pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku (koji dovršava samo srpska strana), te organizira izradbu novoga pravopisa.
1971. izlazi Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je politički zabranjen, ali u fototipskom izdanju pojavljuje se u Londonu, te se otada popularno naziva 'Londonac'.
Nastavlja se izdavanje školskih jezičnih udžbenika i priručnika, medu njima i pet izdanja Težak-Babićeva Pregleda gramatike hrvatskosrpskog jezika, dok je šesto izdanje pod izmijenjenim naslovom Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika 1973. povučeno iz uporabe.
Godine 1974. objavijeni su ustavni amandmani, po kojima je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi “hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika koji se naziva hrvatski ili srpski”. Iste godine izlazi Silić-Rosandićev udžbenik i priručnik za nastavnike pod naslovom “Fonetika i fonologija hrvatskoga književnog jezika”, koji modernim znanstvenim pristupom označava prekretnicu u nastavi materinskoga jezika i - uz brojne službene i političke otpore-afirmaciju naziva hrvatski književni jezik. U tadašnjem Institutu za jezik izraduje se “Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika”, ali nailazi na političku osudu, ne odobrava se kao školski udžbenik i izlazi s nekolikogodišnjim zakašnjenjem 1979. godine. Konačnu kodifikaciju hrvatskoga standardnoga jezika koja je uključila hrvatsku književnu i jezičnu baštinu koju je dogmatska Maretićeva škola zanemarivala označila je velika znanstvena gramatika hrvatskoga književnog jezika. Godine 1986. u izdanju JAZU i Globusa izlaze prva dva njezina dijela: “Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku. Nacrt za gramatiku” Stjepana Babića i “Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku” Radoslava Katičića. Krajem 1988. godine Ustavni sud Jugoslavije proglasio je spomenuti ustavni amandman o jeziku iz 1974. neustavnim jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne upotrebe jezik Srba u Hrvatskoj. Početkom 1989. Sabor SRH pokreće postupak za promjenu spornog ustavnog članka o jeziku. Tome se prvi javno usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, a njegov su primjer slijedile brojne hrvatske kulturne i javne institucije. Predloženu promjenu ustavnog amandmana o jeziku Sabor nije prihvatio.
U novim političkim okolnostima, koje su nastupile 1990. godine, kada je Republika Hrvatska krenula samostalnim i neovisnim putem, te postala samostalna, suverena i međunarodno priznata država, pojačana je i jezikoslovna djelatnost. 1990. izlazi drugo izdanje Priručne gramatike pod izmijenjenim naslovom “Gramatika hrvatskoga književnog jezika”, te treća knjiga velike znanstvene gramatike, “Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga jezika”, djelo više autora.
Sa stvaranjem slobodne Hrvatske hrvatski se književni jezik počinje opet pohrvaćivati u onome dijelu u kojem je bio rashrvaćen. U jednome smislu vraća se na 1918. da se nastavi tamo gdje je zbog djelovanja srpske prevlasti u prvoj Jugoslaviji hrvatska jezična tradicija bila prekinuta, a u drugome na 1945. da se vrate one jezične osobine koje su do tada bile proganjane ili prognane pa zaboravljene. To se očituje u svim područjima, osobito u upravi, zakonodavstvu i vojsci. I na svim drugim područjima doživljava svoj preporod jer je došao u novo razdoblje slobode.
Zanimljivosti
- Najkraće hrvatske riječi tvore se od jednog slova: a, u, i, o, k, s
Vidi također
- Hrvatske gramatike
- Hrvatski rječnici
- Popis hrvatskih jezikoslovaca
- Rekli su o hrvatskom jeziku
- Kako su postale hrvatske riječi
- Srpskohrvatski jezik
Vanjske poveznice
Povijesni prikaz
- [http://www.hr/darko/glagoljica/glkro.html Kronološki popis glagoljskih spomenika]
- [http://www.hr/darko/etf/kurziv.html Kurzivna glagoljica]
- [http://www.hr/darko/etf/novih.html Hrvatski glagoljski rukopisi izvan domovine]
- [http://www.hr/darko/etf/likka.html Hrvatska glagoljska baština u Lici]
- [http://public.srce.hr/staroslavenski-institut/hr/home.html Staroslavenski institut]
- [http://www.hercegbosna.org/ostalo/jezik.html Hrvatski jezik-povijest, opis i propis]
Suvremeni hrvatski jezik i opće poveznice
- [http://www.hnk.ffzg.hr/jthj/ Jezične tehnologije za hrvatski jezik]
- [http://www.ihjj.hr/ Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje]
- [http://www.hnk.ffzg.hr/ Hrvatski nacionalni korpus]
- [http://www.matica.hr/ Matica hrvatska]
- [http://www.taktikanova.hr/eh Englesko-hrvatski rječnik]
- [http://www.taktikanova.hr/dh Njemačko-hrvatski rječnik]
- [http://www.eudict.com/ Englesko-Hrvatsko-Engleski rječnik]
- [http://hr.akkai.com/usluge/rjecnik/ Španjolsko-Hrvatsko-Španjolski rječnik]
Category:Jezikoslovlje
category:Slavenski jezici
ko:크로아티아어
Slavenski jeziciSlavenski jezici su podskupina Indoeuropskih jezika. Spadaju u podskupinu satem-jezika, zajedno sa baltičkim jezicima (sa kojima su neposredni srodnici i tvore zajedničku granu, baltičko-slavensku), armenskim jezikom, indoiranskom skupinom jezika, anatolijskim ili luvo-hetitskim jezicima i toharskim jezicima.
Zapadnoslavenski jezici
- češki jezik (SIL oznaka: ces; ISO 639-1 oznaka: cs; ISO 639-2(B) oznaka, cze; ISO 639-2(T) oznaka: ces)
- slovački jezik (SIL oznaka: slk; ISO 639-1 oznaka: sk; ISO 639-2(B) oznaka: slo; ISO 639-2(T) oznaka: slk)
- knaanski jezik - izumrli židovsko-slavenski jezik (SIL oznaka: czk; ISO 639-2 oznaka: sla)
- lužičkosrpski (ISO 639-2 oznaka: wen)
- gornjolužičkosrpski jezik (SIL oznaka: hsb; ISO 639-2 oznaka: hsb)
- donjolužičkosrpski jezik (SIL oznaka: dsb; ISO 639-2 oznaka: dsb)
- lehitski ili lehički
- pomorjanski jezici
- polabski jezik (SIL oznaka: pox; ISO 639-2 oznaka: sla)
- kašupski jezik (SIL oznaka: csb; ISO 639-2 oznaka: csb)
- poljski jezik SIL oznaka: pol; ISO 639-1 oznaka, pl; ISO 639-2 oznaka, pol)
- slovinački jezik - izumrli jezik
Istočnoslavenski jezici
- ruski jezik (SIL oznaka: rus; ISO 639-1 oznaka: ru; ISO 639-2 oznaka, rus)
- bjeloruski jezik (SIL oznaka: bel; ISO 639-1 oznaka: be; ISO 639-2 oznaka: bel)
- ukrajinski jezik (SIL oznaka: ukr; ISO 639-1 oznaka: uk; ISO 639-2 oznaka: ukr)
- rusinski jezik (SIL oznaka: rue; ISO 639-2 oznaka: sla)
- suržik - međujezik u Ukrajini
- trasjanka - međujezik u Bjelorusiji
- sibirski jezik - umjetni jezik, inačica ruskoga
Južnoslavenski jezici
- slovenski jezik (SIL oznaka: slv; ISO 639-1 oznaka: sl; ISO 639-2 oznaka: slv)
- hrvatski jezik (SIL oznaka: hrv; ISO 639-1 oznaka: hr; ISO 639-2/3 oznaka: hrv)
- bošnjački jezik (SIL oznaka: bos; ISO 639-1 oznaka: bs; ISO 639-2/3 oznaka: bos)
- srpski jezik (SIL oznaka: srp; ISO 639-1 oznaka: sr; ISO 639-2/3 oznaka: srp)
- crnogorski jezik
- "srpsko-hrvatski jezik" - kontroverzni jezik oko čijega postojanja se i dalje vode sporovi (SIL 14th ed. oznaka: SRC; ISO 639-1 oznaka: sh; ISO 639-2(B) oznake: scr and scc)
- bugarski jezik (SIL oznaka: bul; ISO 639-1 oznaka: bg; ISO 639-2 oznaka: bul)
- makedonski jezik (SIL oznaka: mkd; ISO 639-1 oznaka: mk; ISO 639-2(B) oznaka: mac; ISO 639-2(T) oznaka: mkd)
- starocrkvenoslavenski - izumrli jezik (SIL oznaka: chu; ISO 639-1 oznaka: cu; ISO 639-2 oznaka: chu)
- crkvenoslavenski jezik - jezik u uporabi samo u bogoslužju
- slovio umjetni jezik, izveden na osnovici svih slavenskih jezika.
- slavenosrpski jezik - jezik u uporabi samo u bogoslužju
Category:Jezikoslovlje
category:Jezici
als:Slawische Sprachen
ja:スラヴ語派
ko:슬라브어파
PadežPadež je morfološka kategorija koja izriče različite odnose onoga što riječ znači prema sadržaju rečenice. Ti odnosi se izriču padežnim nastavcima i naglaskom.
Riječ padež je u svezi s osnovom glagola padati i nastala je prevodom latinske riječi casus (padanje). Na taj način je zasnovana i riječ deklinacija, tj. zamjenjivanje jednog oblika drugim. Na latinskom declinare znači udaljavati se, otklanjati. Stari su gramatičari zamišljali da se oblici udaljuju jedni od drugih.
Prema odnosu na druge riječi u rečenici padeži se dijele na:
- nezavisne (nominativ i vokativ)
- zavisne (genitiv, dativ, akuzativ, lokativ i instrumental)
Nezavisni padeži služe za imenovanje, nominativ u pripovjedanju a vokativ u izravnom obraćanju.
Zavisni padeži izriču povezanost svoje osnove sa drugim riječima u rečenici. Ta povezanost može biti unutarnja, tijesna, uzročna i vrlo potrebna za razumijevanje rečenice , ali može i biti i spoljašnja i slobodna kako bi se dali dodatni podaci ili neke popratne, slučajne okolnosti.
Padeži u hrvatskom jeziku odgovaraju na pitanja (osim vokativa), a nazivaju se latinskim imenima:
# nominativ tko? što?
# genitiv čiji? (od)koga? (od)čega?
# dativ komu? čemu?
# akuzativ koga? što?
# vokativ (dozivanje) oj!
# lokativ gdje? o komu? o čemu?
# instrumental (s)kim? (s)čim)?
Često se i nazivaju brojevima po gore navedenom redoslijedu (prvi padež, drugi padež, itd).
Padež je kao i rod i broj gramatička kategorija koja ima svoje gramatičko značenje, ali nema gramatički izraz i ispoljava se nastavkom.
Neki jezici imaju manje padeža od hrvatskog, drugi mnogo više: engleski jezik ima 2 ili 3, dok finski jezik ima 15 padeža.
Morfološki i apstraktni padež
Izraz "padež" u tradicionalnim deskriptivnim gramatikama pojedinih jezika uglavnom se upotrebljava kada se misli na morfološki padež, deklinacijski oblik riječi koji označava službu ili odnose imenske riječi (imenice, pridjeva, zamjenice, broja) u rečenici. Prema tome za jezike koji nemaju razvijenu morfologiju, poput engleskog, kaže se da imaju malo ili uopće nemaju padeža.
U nekim se suvremenijim teorijama, međutim, pretpostavlja da u svim jezicima postoje tzv. apstraktni padeži, koji su izraženi na razne načine - morfološki, sintaktički (na primjer redom riječi ili prijedlogom) ili kako drugačije. Pritom se na jedan način može izraziti nekoliko apstraktnih padeža.
U standardnom hrvatskom jeziku tako tradicionalne gramatike navode sedam morfoloških padeža. Od toga dativ se od lokativa razlikuje samo naglaskom i to samo kod veoma malog broja riječi, npr. D.sg. "grâdu", L.sg. "grádu". Jasnije se lokativ od dativa razlikuje po prijedlozima s kojima se redovito koristi: "na", "o", "po", "pri", "prema" i "u". Moglo bi se reći i da se po prijedlozima u hrvatskom razlikuje i komitativ od instrumentala, te ablativ od genitiva (riječ je o apstraktnim padežima):
Pišem olovkom. (instrumental)
Razgovaram s prijateljem. (komitativ)
Zagreb je glavni grad Hrvatske. (genitiv)
Dolazim iz Hrvatske. (ablativ)
U engleskom ili talijanskom jeziku još se više padeža razlikuje pomoću prijedloga ili redom riječi:
John (NOM) gives a book (AK) to Bill (DAT).
John daje knjigu Billu.
Gianni (NOM) ha bevuto un bicchiere (AK) d'acqua (GEN).
Gianni je popio čašu vode.
U oba jezika subjekt, u nominativu, stoji ispred glagola, a objekt, u akuzativu, iza njega. U engleskom dativ je izražen prijedlogom "to" (u, na, prema), a u talijanskom genitiv pomoću prijedloga "di"/"d'" (od, iz).
Podjela jezika s obzirom na to kojim se padežima označavaju subjekt i objekt
Jezici se, s obzirom na to kojim se padežima u njima izražavaju subjekt i objekt dijele na nominativno-akuzativne, ergativne i aktivne.
Jezici u kojima se na isti način označava subjekt svih glagola, dok se za objekt koristi neki drugi način, nazivaju se nominativno-akuzativnim jezicima. Takav je i hrvatski te gotovo svi europski jezici, ali i većina ostalih jezika svijeta. Padež subjekta tu je uvijek nominativ, a padež objekta akuzativ.
Hrvatski:
Čovjek (NOM) sjedi.
Čovjek (NOM) čita knjigu (AK).
Vidio sam čovjeka (AK).
Engleski:
A man is sitting.
A man is reading a book.
I have seen a man.
Subjekt je u engleskom uvijek ispred, a objekt iza glagola.
U ergativnim jezicima subjekt neprijelaznog glagola stoji u istom padežu kao objekt prijelaznog glagola, tzv. apsolutivu, dok se subjekt prijelaznog glagola označava posebnim padežom, ergativom. Od europskih jezika ergativan je samo baskijski. Ergativni su mnogi azijski, australski te neki drugi jezici.
Baskijski:
Otsoa etorri da.
"vuk"-član-APS "doći"-particip "biti"-3sg.prez
Vuk je došao.
Ehiztariak otsoa harrapatu du.
"lovac"-član-ERG "vuk"-član-APS "uloviti"-part. "imati"-3subj.3obj.prez
Lovac je ulovio vuka.
"Vuk" je u prvoj rečenici subjekt, a u drugoj objekt, no uvijek je u apsolutivu (s članom -a- i nultim padežnim nastavkom). "Lovac", subjekt prijelaznog glagola, označen je ergativnim nastavkom -k.
Aktivni jezici česti su u Americi. Glagoli se u tim jezicima dijele na dvije skupine - aktivne i stativne. Aktivni označavaju radnju kojom subjekt sam, svjesno upravlja, primjerice "tući" ili "hodati". Stativni znače uglavnom stanja ili zbivanja te radnje na koje subjekt nema utjecaja, na primjer "sjediti", "spavati" ili "bolovati", a često odgovaraju predikatima koji se u europskim jezicima sastoje od pomoćnog glagola "biti" i pridjeva ili imenica (biti velik, dobar, čovjek...).
Uz aktivne glagole (prijelazne i neprijelazne) ide nominativno-akuzativna sintaktička struktura, dok uz stativne (uglavnom su neprijelazni) ergativna. Padež subjekta aktivnih glagola naziva se agentivom, a padež objekta aktivnih i subjekta stativnih glagola pacijentivom. Evo primjera iz američkog indijanskog jezika lakhota (iz sjuanske jezične porodice):
Aktivni glagoli:
Wa-hí.
1sg.AGT-"doći"
Došao sam.
Na-yá-žin.
2sg.AGT-"stajati"
Stojiš.
Ma-khíze.
(3sg.AGT-)1sg.PAC-"napasti"
Napao me je.
Ni-khíze.
(3sg.AGT-)2sg.PAC-"napasti"
Napao te je.
Ma-ya-khíze.
1sg.PAC-2sg.AGT-"napasti"
Napao si me.
Subjekt je u ovim rečenicama agens i izražen je agentivnim ličnim afiksima wa- (1. lice), ya- (2. lice) i 0- (3. lice). Objekt je pacijens i označen je pacijentivnim afiksima ma- (1. lice) i ni- (2. lice).
Napomena: Glagol "stajati" u jeziku lakhota glasi "nážin", dakle afiks -ya- u drugom primjeru je infiks, a prvi slog, na, dio je glagolske osnove.
Stativni glagoli:
Í-ma-púza.
1sg.PAC-"biti žedan"
Žedan sam.
Ni-wášte.
2sg.PAC-"biti dobar"
Dobar si.
Subjekt glagola "ípuza" (biti žedan) i "wašté" (biti dobar) označen je pacijentivnim afiksima ma- (1. lice) i ni- (2. lice). Subjekt stativnih glagola u aktivnim se jezicima, dakle, tretira kao pacijens.
----
Category:Gramatika
ja:格
Pravopis----
-> Praktična pravopisna pravila
----
Pravopis
Pravopisi se uređuju prema raznim načelima. Ta se načela odnose na različite dijelove pisane prakse: jedna odlučuju o interpunkciji, druga o velikim i malim slovima, treća o rastavljenom i sastavljenom pisanju riječi, četvrta o pisanju izgovaranih glasova, i još neka. Najzanimljivija su i najvažnija ona četvrta, a prema njima se onda i klasificiraju pravopisi pojedinih jezika. Pravopisi konkretnih jezika gotovo nikada nisu uređeni po samo jednome takvu načelu, ali jedno uvijek prevladava i onda pojedini pravopis nazivamo po tome temeljnom načelu. Tako primjerice na slavenskome jugu u slovenskom i bugarskom jeziku prevladava morfonološko načelo, pa njihove pravopise nazivamo morfonološkima, a u hrvatskom, srpskom i makedonskom prevladava fonološko načelo, pa su njihovi odgovarajući pravopisi fonološki. Stoga ćemo prikazati razna pravopisna načela:
Fonetsko načelo
Prvo je načelo fonetsko. Po njemu bi trebalo pisati objektivno postojeće stvarne, fizičke glasove koje izgovaramo. Tako bi se primjerice u hrvatskome morao posebnim slovima pisati glas n kakav je u sastanak (to je naš najčešći najobičniji n, kakav je npr. u dan, danas, noć), drugi glas n u genitivu sastanka (takav n imaju Englezi, pišu ga dvoslovom ng, što najčešće nije n + g), treći glas u sastančiti ako dobro izgovaramo č (takav n imaju indijski jezici), četvrti u anđeo (takav n imaju Rusi). Otkako se u čovječanstvu piše, nije bilo pravopisa u kojem bi prevladavalo fonetsko načelo, nešto jače bilo je zastupljeno u sanskrtskome pravopisu, ali pisanje su u tome jeziku uveli učeni ljudi tek kada je on već bio mrtav kao u Europi latinski, pa nije bilo naroda koji bi se mogao buniti.
Fonološko načelo
Dok se u znanosti nije razlikovala fonetika od fonologije, pravopise uređene prema fonološkome načelu zvali su fonetskima, a mnogi ih laici i danas tako zovu. Fonologija se ne bavi ljudskim glasovima kao fizičkim pojavama, nego glasovima kako se odražavaju u svijesti prosječnoga govornika odredenog jezika, pa su onda za nas svi gore navedeni fizički različiti glasovi tipa n jednostavno glas n. Tako shvaćen glas zove se fonem i piše se u kosim zagradama (primjerice fonem /n/). Prema fonološkome načelu pišu se isti fonemi uvijek jednako. Tako mi prema fonološkome pravopisu pišemo vrapca iako je nominativ vrabac, jer je glas p u vrapca za našu svijest (a ovaj put i fizički) savršeno jednak kao p u hropca prema nominativu hropac. Hrvatski je pravopis fonološki, iako u njemu ima i primjesa nekih drugih načela, o čemu poslije.
Morfonološko načelo
Treće se načelo naziva morfonološkim (ili rjeđe i duže morfofonološkim). Prema tome načelu ne označuju se u pismu fonemi koji se stvarno izgovaraju, nego se zadržavaju slovni znaci za foneme u osnovnome obliku. Ako je osnovni oblik nominativ vrabac, onda po tome načelu i u genitivu treba biti vrabca. Morfonološko su načelo u starijoj filologiji zvali etimološkim (korijenskim), a mnogi ga i danas tako zovu, jedni iz neznanja, drugi svjesno radi difamacije onih koji se s njima ne slažu. No to je posve drugačije, sljedeće načelo.
Etimološko (korijensko) načelo
Sljedeće, četvrto načelo, jest etimološko (korijensko). Ni ono, kao ni fonetsko, nije do sada prevladavalo ni u čijem pravopisu. U morfonološkome pravopisu znamo da je b u vrabca prema vrabac, t u svatba prema svatovi, d u sladka prema sladak, i slično. Ali ako neki Slaveni pišu oblike kakvi bi u hrvatskome bili
- istba,
- obći za izba, opći, onda za to nema uporišta u drugim riječima ili u oblicima, nego valja znati etimologiju, koja je vrlo specijalna i uska lingvistička disciplina. Etimološka je primjesa u ruskome pravopisu pisanje nastavaka -ogo, —ego (naše -oga, -ega), iako je izgovoru v umjesto g, a za pisanje g umjesto v nema u suvremenom ruskome nikakva razloga. Prema strogo etimološkom načelu mi bismo pisali dhor umjesto tvor.
Historijsko načelo
Rusko pisanje —ogo, —ego umjesto -ovo, —evo može se objasniti ne samo etimološkim nego i petim načelom, historijskim. A ponekad je teško razlikovati i morfonološko načelo od historijskoga. Tako bi se, da ostanemo na ruskome, poznato rusko zanemarivanje akanja na pismu moglo objasniti u nekim slučajevima morfonološki (primjerice pisanje voda umjesto izgovornoga vada zbog akuzativa vodu), ali ipak preteže historijsko načelo, jer ono objašnjava i one slučajeve gdje nema morfonološke podrške, pa za pisanje potok umjesto izgovornoga patok nema kriterija dostupnoga prosječnomu čovjeku. Dobre primjere za primjenu historijskoga načela nudi francuski pravopis — u njem se i danas veoma često piše kako se nekada davno izgovaralo, Tako se za “100” piše cent, a danas izgovara sa (a = nosni a).
Arbitrarni propisi
Šesto načelo nije u pravom smislu načelo — radi se o arbitrarnim propisima u nekim pravopisima, Tako se u španjolskome vokal i u riječima uvijek piše i ali kada je sam (tada služi kao veznik), piše se slovo y, koje inače predstavlja glas /j/. U ruskome pravopisu do 1918. pisao se vokal i latiničkim slovom i ispred vokala i ispred ruskoga slova za glas j, a u svim ostalim slučajevima normalnim ćiriličkim slovom i (uz jednu iznimku, o kojoj poslije).
Ideografsko načelo
Posljednje, sedmo načelo, ideografsko, veoma je rijetko zastupano u postojećim pravopisima. Ono se ponekad primjenjuje kada se bez ikakva temelja, kakvi postoje u svim do sada obradenim načelima, određuje neki način pisanja isključivo prema značenju u inače posve jednaku izgovoru. Tako se ruska riječ izgovarana m’ir pisala s ćiriličkim slovom i u značenju ‘mir’, a s latiničkim slovom i u značenju ‘svijet’. To je već spomenuta iznimka.
Iznesenih sedam načela obuhvaćaju svu pravopisnu problematiku što se tiče predstavljanja izgovora slovima. Ali ta se tema ne iscrpljuje pravopisom (ortografijom), tu odlučuje i slovopis (grafija) pojedinoga jezika.
Također pogledajte...
Hrvatski pravopis
Category:jezikoslovlje
als:Orthographie
ja:正書法
simple:Orthography
zh-min-nan:Chiàⁿ-jī-hoat Var kristtrogen fröjde sigVar kristtrogen fröjde sig är en gammal julottepsalm med latinskt ursprung från 1300-talet som översattes 1586 till svenska. Psalmen skiljer sig från många andra genom att första och fjärde verserna är avsevärt längre än de mittre två verserna. Sista versen är en lång ståvers. Som julottepsalm blev den ofta ersatt av den nyare Var hälsad, sköna morgonstund från 1819.
Melodin är medeltida, nedtecknad i Wittenberg 1543.
Psalmen finns publicerad som:
- Nummer 61 i 1819 års psalmbok under rubriken "Jesu födelse (julpsalmer)".
- Nummer 61 i 1937 års psalmbok under rubriken "Jul".
- Nummer 430 i 1986 års psalmbok under rubriken "Jul".
- Nummer 19 i Finlandssvenska psalmboken 1986 med titelraden Kristi kyrka, fröjda dig, under rubriken "Jul".
Externa länkar
- Hos [http://web.telia.com/~u32108585/ Svenska psalmer] finns [http://web.telia.com/~u32108585/nya/61.mid melodin till psalmen]
- Hos [http://hem.crossnet.se/rundqvist/psalmskatten/ Psalmskatten] återfinns [http://hem.crossnet.se/rundqvist/SvPs1819/Nr61.html texten] i 1819 års version och [http://hem.crossnet.se/rundqvist/SvPs1937/Nr61.html texten] i 1937 års version.
Kategori:Psalmer
Hotels Warsaw Bramy garaowe Nurkowanie hotels Vienna wegetarianizm
|
|
|
| :: RELATED NEWS :: |
Solmónað
Solmōnaþ is se ōðer mōnaþ þæs gēares in þǣre Gregoriscan gerīmbēc, and hæfþ 28 daga in regollicum gēarum. In hlīepgēarum hæfþ Solmōnaþ 29 daga. Three times in history a 30 February did occur.
Ianua
|
Eostremonað
Ēastermōnaþ is se fēorða mōnaþ þæs gēares in þǣre Gregoriscan gerīmbēc and fēowera ān mid þǣre lengþe 30 daga.
April begins (astrologically) with the sun in the sign of Aries and ends in the sign of Taurus. Astronomica
|
Hreðemónað
Hrēþmōnaþ is se þridda mōnaþ þæs gēares in þǣre Gregoriscan Gerīmbēc, and hæfþ 31 daga. Genemned æfter Mars, þǣm Rōmāniscan gode gūðes.
In
|
Eostremónað
Ēastermōnaþ is se fēorða mōnaþ þæs gēares in þǣre Gregoriscan gerīmbēc and fēowera ān mid þǣre lengþe 30 daga.
April begins (astrologically) with the sun in the sign of Aries and ends in the sign of Taurus. Astronomica
|
|
Þrimilce
Þrimilcemōnaþ is se fifta mōnaþ þæs gēares in þǣre Gregoriscan gerīmbēc, and hæfþ 31 daga. It may have been named for the Roman goddess Maia or more likely for the Roman goddess of fertil
|
Ærra Liþa
Sēremōnaþ, ēac Midsumermōnaþ gehāten, is se sixta mōnaþ þæs gēares in þǣre Gregoriscan gerīmbēc, and hæfþ 30 daga. In nīwum Englisce is Sēremōnaþ June gehāten, and wæs genemnod for þǣre Rōmāniscan gydenne
|
Æfterra Liþa
Mǣdmōnaþ is se seofoða mōnaþ þæs gēares in þǣre Gregoriscan gerīmbēc, and hæfþ 31 daga. On nīwum Englisce wæs Mǣdmōnaþ (gehāten July) ednemnod for Iulius Cāsere; previously, it was called Quintilis<
|
Weodmónað
Wēodmōnaþ is se eahtoða mōnaþ þæs gēares in þǣre Gregoriscan gerīmbēc, and hæfþ 31 daga. In nīwum Englisce, brȳcþ man þæt word August, and man nemnode hine tō þances Augustes Cāseres. Se
|
|
