:: wikimiki.org ::

Zviježđe

Zviježđe

Zviježđa su potpuno imaginarni likovi na nebeskom svodu, skupine zvijezda povezane zamišljenim linijama. Zviježđa su smišljena prije najmanje 6000 godina, u vrijeme kada su se ljudi počeli baviti poljoprivredom. Zvijezde u pojedinom zviježđu nemaju ništa zajedničkog i u pravilu se nalaze na različitim udaljenostima od Zemlje. Čemu služe zviježđa? U idealnim uvjetima moguće je bez ikakvih optičkih pomagala vidjeti 1000 do 1500 zvijezda i bez podjele neba u manje dijelove bilo bi teško razlučiti koja je koja zvijezda. Zviježđa su, dakle, izmišljena samo radi lakšeg snalaženja po nebu. Prirodno je lakše pamtiti oblike, nego točne pozicije zvijezda. Osim toga, zbog kretanja Zemlje, zvijezde prividno mijenjaju položaj na nebu ili su vidljive samo u određeno doba godine. Zašto su zemljoradnici bili zainteresirani za zvijezde? Još od početaka bavljenja poljoprivredom, ljudi su shvaćali da neke kulture bolje uspijevaju ako se posiju u točno određeno doba godine. Isto tako, primjetili su da se izgled noćnog neba periodički mijenja kroz godinu dana. Stoga im je bilo vrlo bitno naučiti prepoznavati zviježđa da bi mogli precizno odrediti vrijeme sjetve ili žetve. Svaka je civilizacija imala svoje nazive i svoje likove na nebu, iako su neki upadljivi likovi izazivali slične asocijacije kod različitih naroda. S izumom i razvojem teleskopa, pojavila se potreba da se zviježđima označavaju dijelovi neba, a ne samo likovi sastavljeni od vidljivih zvijezda, kako bi se izbjegli nesporazumi oko položaja slabije sjajnih objekata. Međunarodna Astronomska Unija (IAU) donijela je 1929. odluku po kojoj je nebo i službeno podijeljeno na 88 područja, a granice između zviježđa povučene su po koordinatnim linijama deklinacije i rektascenzije.

Zviježđa i kretanje Zemlje

rektascenzije Zbog kretanja Zemlje, nagnutosti Zemljine osi i ovisno o zemljopisnoj širini na kojoj se nalazimo, u određeno doba godine biti će vidljiv različit dio neba i različita zviježđa. Tijekom noći zvijezde prividno izlaze na istočnom nebu i zalaze za obzor na zapadnom nebu, što je posljedica rotacije Zemlje oko vlastite osi u suprotnom smjeru, od zapada ka istoku. Prividno se sve zvijezde kreću po kružnicama oko spojnice sjevernog i južnog nebeskog pola i iz naše perspektive čine kuglu koju nazivamo nebeska sfera. Ukoliko se nalazimo na sjevernom ili južnom Zemljinom polu uvijek vidimo iste zvijezde koje se paralelno s horizontom okreću oko točke točno iznad nas. Niti jedna zvijezda ne izlazi niti zalazi. Pomjerajući se sa polova ka manjim zemljopisnim širinama, izgled neba se mijenja. Što se krećemo bliže ekvatoru, sve više zvijezda počinje izlaziti i zalaziti, a sve manje ih je vidljivo tijekom cijele noći. Zvijezde i drugi objekti koji su za određenog promatrača uvijek iznad horizonta nazivaju se cirkumpolarnim. Za promatrača na sjevernom polu cijelo sjeverno nebo je cirkumpolarno, dok je cijelo južno nebo anticirkumpolarno (nikada ne izlazi iznad obzora). Zvijezda Sjevernjača (lat. Polaris) nalazi se gotovo točno u smjeru sjevernog nebeskog pola, udaljena od njega nešto manje od 3/4 lučnog stupnja, zbog čega se već dugo vremena koristi pri orijentaciji u prostoru, uvijek pokazujući smjer sjevera. Promatrač na ekvatoru jedini je u stanju vidjeti cijelo nebo, za njega niti jedan dio neba nije cirkumpolaran ni anticirkumpolaran. Sjevernjača se vidi točno na obzoru (u pravcu sjevera), a nebeski ekvator prolazi kroz zenit, odakle se spušta na istočnu i zapadnu točku obzora. Iz naših krajeva vidljiva su zviježđa sjevernog neba, a u ljetnim mjesecima i dio južnog neba. Zviježđa koja vidimo kao cirkumpolarna su: Veliki i Mali medvjed, Zmaj, Cefej, Kasiopeja, Žirafa,te dijelovi zviježđa Perzej, Ris.

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/Promatracka/zvijezdja.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Zvijezde i zviježđa] Category:astronomija ko:별자리 ja:星座 th:กลุ่มดาว

Zvijezda

Zvijezda je nebesko tijelo koji se sastoji od velike količine plina, većinom vodika. Zvijezda isijava svjetlost i toplinu koji nastaju u termonuklearnim reakcijama u središtu zvijezde.

Formacija i evolucija

Stabilnost zvijezde ovisi o dvije međusobno suprotstavljene sile:
- termonuklearne reakcije nastoje raspršiti materijal zvijezde u okolni prostor
- sila gravitacije koja tome se suprotstavlja i koja nastoji zadrzati masu zvijezde na okupu Ako prevlada sila gravitacije, materijal zvijezde se sažima, pa nastaju zvijezde u kojima je materija sabijena do vrlo visokih gustoća (neutronske zvijezde, bijeli patuljci), a ako je masa zvijezde veća od određene kritične granice ili Chandrasekarova granica dolazi do beskonačnog sažimanja u fizikalni singularitet iz kojeg više ne može pobjeći čak ni svjetlost - crna rupa. Ako nadvlada prva tendencija, zvijezda može eksplodirati u silovitoj eksploziji i tako nastaje nova ili supernova. Odnos sjaja i veličine zvijezde prikazuje se Hertzsprung-Russelovim dijagramom. Prosječna galaksija sadrži oko stotinu milijardi zvijezda.

Klasifikacija

Postoje razne klasifikacije za zvijezde, ali najpopularnija klasifikacija je ona koja je izmislila Annie Jump Cannon. Kod ove klasifikacije zvjezde se svrstavaju po sjajnosti i veličini tako da svaka klasa zvijezde dobiva obilježavajuće slovo: O,B,A,F,G,K,M poslje čega slijedi jednoznamenasti broj od 1 do 9 koja obilježava subkategoriju sjajnosti i veličine. Tako na primjer. Slovo O označava veliku sjajnu zvijezdu, dok na samom kraju slovo M su zvijezde koje su na pragu veličine dovoljne za pokretanje nuklearne fuzije. U ovoj klasifikaciji naše Sunce pripada zvijezdama G2 klase.

Imenovanje

Radi lakšeg snalaženja na nebu i njihova pronalaženja, zvijezde su grupirane u zviježđa.

Zvijezde i mitologija

Nuklearna fuzija i reaktivni lanci

Proton-proton reaktivni lanac u zvijezdi

- 1. stupanj: 2(¹H + ¹H → ²H + e⁺ + ν_e) (4.0 MeV + 1.0 MeV)
- 2. stupanj: 2(¹H + ²H → ³He + γ) (5.5 MeV)
- 3. stupanj: ³He + ³He → ⁴He + ¹H + ¹H (12.9 MeV) Sažeto: :4¹H → ⁴He + 2e⁺ + 2γ + 2ν_e (26.7 MeV)

Ciklus ugljik-dušik-kisik

Trostruki Alfa proces ili pretvaranje helija u ugljik

- 1. stupanj: :⁴He + ⁴He + 92 keV → ^{8
-}Be
- 2. stupanj: :⁴He + ^{8
-}Be + 67 keV → ^{12
-}C
- 3. stupanj: :^{12
-}C → ¹²C + γ + 7.4 MeV Sažeto: :3⁴He → ¹²C + γ + 7.2 MeV

Vanjske poveznice

Category: Astronomija ja:恒星 ko:항성 ms:Bintang simple:Star th:ดาวฤกษ์

Zemlja (planet)

Zemlja je planet na kojem živi čovjek i jedini nama poznati planet na kojem postoji život. Ona je treći planet po udaljenosti od Sunca i najveći terestrički planet u Sunčevu sustavu. Planet Zemlja ima jedan prirodni satelit, Mjesec. Smatra se da je Zemlja nastala prije otprilike 4.5 milijardi godina.

Fizička svojstva

Mjesec

Atmosfera

Glavni članak: Zemljina atmosfera Zemljina atmosfera sastoji se od više slojeva, a proteže se više stotina kilometara iznad površine. Sastavljena je od 78% dušika, 21% kisika, 1% argona, te nešto vodene pare, ugljik dioksida i drugih plinova. Slojevi atmosfere:
- troposfera je najdonji i najgušći dio atmosfere u kojem se događaju sve vremenske pojave. U ovom sloju temperatura opada s visinom. Sadrži velike količine vodene pare.
- stratosfera sadrži ozon koji nas štiti od štetnog zračenja iz svemira. Temperatura je u nižim slojevima stratosfere stalna, a u višim slojevima raste. Vjetrovi koji pušu u stratosferi dostižu brzine od nekoliko stotina km/h.
- mezosfera je sloj u kojemu dolazi do naglog pada temperature.
- ionosfera (termosfera) sadrži ione, električki nabijene čestice. U ovom se sloju pod utjecajem sunčevog vjetra stvara polarna svjetlost. Temperatura raste, sve do visine 400 km.
- egzosfera je prijelazno područje prema vakuumu. Ovo je sloj s vrlo razrijeđenim plinom, prostire se iznad 400 km visine. Prijelazna područja između slojeva atmosfere su tropopauza, stratopauza i mezopauza.

Biosfera

Glavni članak: Život Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji život. Životni oblici čine biosferu planeta. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3.5 milijardi godina. Životne zajednice (biomi) nastanjuju gotovo cijelu površinu Zemlje, od vrlo rijetko nastanjenih arktičkih i antarktičkih područja, do gusto naseljenih područja oko ekvatora.

Hidrosfera

Glavni članak: Ocean Zemlja je jedini planet u Sunčevom sustavu na čijoj površini ima tekuće vode. Voda pokriva 71% Zemljine površine. Najveći dio vodenih površina su morske (97%), a manji dio čini slatka voda (3%). Tekuća voda održava se na površini Zemlje zahvaljujući spoju odgovarajućih pogodnih uvjeta: orbite oko Sunca, vulkanizma, gravitacije, efekta staklenika, magnetskog polja i atmosfere bogate kisikom. Zemljina orbita nalazi se izvan područja u kojem je dovoljno toplo da bi se održala tekuća voda. Bez malog efekta staklenika koji zadržava toplinu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na razdoblje u Zemljinoj povijesti u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se smrznula tijekom 10 do 100 milijuna godina. Na planetima poput Venere vodena para se pod utjecajem ultraljubičastog svjetla razlaže na vodik i kisik, vodik se ionizira i (djelovanjem sunčevog vjetra) odlazi iz vanjskih slojeva atmosfere. Oslobođeni kisik se veže u mineralne spojeve na površini. Ovaj proces je spor, ali se smatra da je glavni razlog zbog kojega na Veneri nema vode. Na Zemlji ozonski omotač apsorbira većinu ultraljubičastog zračenja u višim slojevima atmosfere i smanjuje opisani proces. Osim toga, magnetosfera štiti ionosferu od izravnog utjecaja sunčevog vjetra. Vulkanski procesi stalno izbacuju vodenu paru iz unutrašnjosti. Procijenjeno je da minerali u Zemljinom plaštu sadrže 10 puta više vode nego je ima u oceanima, iako većina nje nikada neće biti oslobođena.

Reljef

Unutrašnjost

Sastav Zemlje
Željezo	34.6%
Kisik	29.5%
Silicij	15.2%
Magnezij	12.7%
Nikal	2.4%
Sumpor	1.9%
Titanij	0.05%

Slično kao i kod drugih terestričkih planeta, unutrašnjost Zemlje je podijeljena u više slojeva:
- vanjska kruta kora
- tekući omotač (plašt)
- tekuća vanjska jezgra
- unutrašnja kruta jezgra

Kora

Kora je vanjski sloj Zemlje, dubine 5 do 35 km. Sastavljena je od silikatnih stijena. Na granici kore i omotača nalazi se Moho-sloj, poznat i kao Mohorovičićev diskontinuitet prema hrvatskom znanstveniku Andriji Mohorovičiću. Materijal iz unutrašnjosti stalno izlazi na površinu kroz vulkanske otvore i pukotine na oceanskom dnu. Većina Zemljine površine je mlađa od 100 milijuna godina, dok su najstariji dijelovi kore stari 4.4 milijarde godina.

Omotač

Ispod kore, do dubine 2900 km nalazi se omotač. Sastoji se od spojeva bogatih željezom i magnezijem. S dubinom raste i tlak, a s tlakom se mijenja i točka taljenja. Stijene u višim slojevima nalaze se u polurastopljenom, plastičnom stanju, a u većim dubinama su krute. Materijal se kreće ("teče") vrlo sporo zbog visoke viskoznosti.

Jezgra

Kako je prosječna gustoća Zemlje 5515 kg/m³, a gustoća materijala na površini samo oko 3000 kg/m³, očito se gušći materijal mora nalaziti u jezgri. U vrijeme nastajanja Zemlje, prije 4.5 milijardi godina, Zemlja je većinom bila rastopljena. U procesu koji nazivamo diferencijacija teži elementi su potonuli prema središtu, a lakši su se skupili uz površinu. Zato je jezgra sastavljena uglavnom od željeza (80%), nikla i silicija. Jezgru dijelimo u dva dijela, unutrašnju krutu jezgru polumjera oko 1250 km i vanjsku rastaljenu jezgru koja se pruža do polumjera 3500 km. Smatra se da je unutrašnja jezgra u kristalnom obliku, a vanjska sastavljena od tekućeg željeza i nikla. Smatra se da strujanje ovog rastopljenog metala (i miješanje koje nastaje zbog Zemljine rotacije) stvara zemljino magnetsko polje.

Orbita

Rotacija

Magnetosfera

Zemljopis

Klima

Vanjske poveznice

- [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/300_zemlja.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Zemlja]
- [http://www.inet.hr/~brvasilj/tlak.html Tlak u središtu Zemlje] Category:Sunčev sustav ja:地球 ko:지구 ms:Bumi simple:Earth th:โลก zh-min-nan:Tē-kiû

Teleskop

Teleskop (grčki tele = daleko, skopein = gledati) je jedan od najvažnijih astronomskih optičkih instrumenata. Teleskop skuplja i fokusira svjetlost (elektromagnetsko zračenje) i prikazuje uvećanu sliku vrlo udaljenih objekata. Pomoću njega možemo vidjeti i snimiti slike objekata koji su previše udaljeni, premaleni ili slabijeg sjaja nego što inače možemo vidjeti. Pod teleskop se najčešće misli optički teleskop, no postoje i teleskopi koji prikupljaju zračenje iz nekog drugog dijela spektra elektromagnetskog zračenja. Radio teleskopi koriste radio antene, a postoje i teleskopi za gama-zrake

Otkriće

Prvi teleskop po konstrukciji istovjetan dalekozoru načinio je Galileo Galilej početkom 17. stoljeća: 1609. godine. Već početkom 1610. njime je napravio velika otkrića. Utvrdio je da na Mjesecu postoje planine, i izmjerio im visinu. Uočio je pjege na Suncu i pomoću njih odredio koliko vremena treba Suncu za okret oko svoje osi. Pronašao je četiri najveća Jupiterova mjeseca, a prvi je vidio Mliječnu stazu kao mnoštvo zvijezda.

Građa

Svaki teleskop sastoji se od cijevi, objektiva i okulara. Svjetlost ulazi na strani objektiva, a izlazi kroz okular, gdje promatrač naslanja oko. Teleskop je montiran na postolje, a može imati i pomoćni paralelni mali dalekozor tražilac (eng. finder) za lakše snalaženje među mnoštvom zvijezda koje vidite u okularu. Svjetlost prolazi teleskopom, sabire se objektivom i zatim prolazi okularom. Slika zvijezde nastaje u žarištu gdje se zrake skupljaju. Okular je leća kroz koju promatramo nastalu sliku.

Podjela

leća leća

Prema načinu stvaranja slike

Neki teleskopi imaju leću kao objektiv: zovu se refraktori jer kod njih slika nastaje lomom svjetlosti (refrakcijom) na površinama leće. Dijelimo ih na akromate i apokromate. Kod akromata objektiv je sastavljen od dva optička elementa. Apokromati imaju objektive sastavljene od više elemenata - kvalitetno ali skupo rješenje. Druga vrsta teleskopa ima zrcalni objektiv - to su reflektori. Kod njih slika nastaje odbijanjem, refleksijom na površini zrcala. U čestoj je uporabi Newtonov reflektor, tzv. newtonian kojega je izumio Isaac Newton. Katadiopteri su slični reflektorima iako imaju nešto drukčiju konstrukciju. Skupljaju svjetlost pomoću leća i zrcala, a glavna prednost im je kompaktnost.

Prema montaži postolja

Prema montaži teleskope dijelimo u dvije osnovne vrste: azimutalne i ekvatorijalne. Kod azimutalnih teleskop pomjeramo po smjeru - azimutu i visini. Ekvatorijalne montaže imaju azimutalnu os nagnutu paralelno sa polarnom osi Zemlje, što im omogućuje lako kompenziranje zemljine vrtnje.

Osnovni parametri teleskopa

- Kutno povećanje - razmicanje objekata u vidnom polju teleskopa i prividno uvećanje likova. Kutno povećanje nam govori koliko nam se neki predmet čini većim nego kad ga gledamo golim okom. Ono je jednako omjeru žarišnih duljina objektiva i okulara. Žarišna duljina objektiva ovisi o teleskopu, a žarišna duljina okulara o okularu kojeg montiramo na teleskop. Svaki teleskop, dakle, uz odgovarajući okular može povećavati po volji, međutim, postoji granica koju postavlja kvaliteta optike. Korištenje većeg povećanja rezultira prezamućenom ili pretamnom slikom.
- Svjetlosna moć - kroz teleskop se zvijezde vide sjajnije. Teleskop ima veću svjetlosnu moć od oka. Zjenica oka ima u najvećoj tami ne više od 7 mm promjera, dok dalekozor ili teleskop imaju mnogo veće promjere objektiva. Svjetlo skupljeno s veće površine omogućuje uočavanje slabije sjajnih objekata.
- Vidno polje - najveći kut pod kojim vidimo objekte u okularu. Okulari koji daju veće povećanje imaju manje vidno polje.
- Razlučivost - teleskop većeg objektiva ima bolje razlučivanje - raspoznavanje međusobno bliskih objekata. Konačna razlučivost je posljedica ogiba svjetlosti. Razlučivost ovisi o promjeru pukotine kroz koju svjetlost prolazi (u ovom slučaju objektiv) i valnoj duljini svjetlosti. Priroda nameće takva ograničenja i nama, tako da uz promjer zjenice koju imamo i valne duljine vidljive svjetlosti, ne možemo razaznati predmete koje vidimo pod kutem manjim od 1' (1 lučne minute).

Poznatiji teleskopi

lučne minute
- Svemirski teleskop Hubble - umjetni satelit u orbiti oko Zemlje s teleskopom koji promatra u vidljivom spektru svjetlosti, kao i u spektru ultraljubičaste i infracrvene svjetlosti. Hubble je u prednosti nad zemaljskim teleskopima, jer nije ovisan o vremenskim prilikama, niti na kvalitetu slike utječe komešanje atmosfere. Osim toga, teleskopima na Zemlji atmosfera onemogućava prolaz valnih duljina u ultraljubičastom i infracrvenom spektru. Teleskop Hubble je razvila i lansirala američka svemirska agencija NASA tijekom devedesetih godina 20. stoljeća.
- Very Large Telescope (VLT) je skup od četiri povezana teleskopa. Svaki teleskop ima promjer ogledala od 8 metara, što je trenutno među najvećim promjerima ogledala zemaljskih teleskopa. VLT je smješten u pustinji Atakama u Čileu.

Vanjske poveznice

[http://astro.fdst.hr/OptikaTeleskopi/index.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Optika i teleskopi] ---- category:astronomija ja:望遠鏡 ko:망원경 simple:Telescope

Rektascenzija

Osnovno

Jedna od koordinata (uz deklinaciju) kojima se definira položaj objekta na nebu u ekvatorijalnom koordinatnom sustavu. Rektascenzija se mjeri u satima, minutama i sekundama (0-24h), a 1h odgovara kutu od 15°. Položaj se mjeri istočno od proljetne točke koja je jedno od dvaju sjecišta nebeskog ekvatora i ekliptike.

Vanjske poveznice

[http://hpd.botanic.hr/ast/astronomija/polozaj/koor_sus.html e-skola astronomije: Nebeski koordinatni sustavi]
[http://astro.fdst.hr/Promatracka/prividno_gibanje.php astro.fdst.hr: Prividno gibanje neba] Category:Astronomija ja:赤経 ko:적경 th:ไรต์แอสเซนชัน

Obzor (astronomija)

Obzor (ili horizont) je linija koja dijeli zemlju od neba. Preciznije, obzor je linija dijeli sve moguće smjerove gledanja na one koje presijecaju zemlju i one koje ju ne presijecaju.
- Astronomski obzor je kružnica koja nastaje presjekom nebeske sfere i ravnine koja je paralelna s površinom Zemlje i koja prolazi kroz promatrača.
- Prirodni obzor je krivulja koja dijeli nebeski svod od zemlje sa svim svojim preprekama (planine i sl.)
- Pravi obzor je obzor kakav bi vidjeli da na površini zemlje nema prepreka. Četiri glavne točke obzora su
- sjeverna točka, u presjeku obzora sa nebeskim meridijanom, bliža severnom nebeskom polu),
- južna točka, u presjeku obzora sa nebeskim meridijanom, bliža južnom nebeskom polu),
- zapadna točka, u presjeku obzora i nebeskog ekvatora, na 90° od sjeverne točke, u retrogradnom smjeru)
- istočna tačka, u presjeku obzora i nebeskog ekvatora, na 270° od sjeverne točke, u retrogradnom smjeru) Pravi obzor se najčašće razlikuje od prirodnog horizonta zbog raznih prepreka. Na oceanu, na razini mora, daleko od kopna, astronomski, pravi i prirodni ozbor su jednaki. Uzdignete li se iznad morske površine, Pravi i prirodni obzor se spuštaju ispod astronomskog horizonta. Prije izuma radia, udaljenost do prirodnog obzora je ujedno predstavljala maksimalni komunikacijski domet. Udaljenost prirodnog obzora na oceanu iznosi približno

\sqrt

km, gdje h predstavlja visinu očiju promatrača u metrima. Primjer:
- Za promatrača čije su oči na visini 1.70 m, obzor je udaljen 4.7 km
- Za promatrača čije su oči na visini 100 m, obzor je udaljen 36 km Ova se dva promatrača međusobno mogu vidjeti s udaljenosti od 40.7km (4.7km + 36km). Naravno, ovaj račun ne uzima u obzir prozirnost atmosfere. Vidi i :
- zora
- sumrak

Vanjske poveznice

- [http://newton.ex.ac.uk/people/sque/physics/horizon/ Derivation of the distance to the horizon]
- [http://www.robertbdance.com/PaintingAtmosphericEffects.html An artistic treatment of the horizon] Category:Astronomija

OS

OS može biti kratica:
- Operacijski sustav u računarstvu
- automobilska kratica za Osijek Kategorija:Kratice Kategorija:Dvoslovnik

Pol

Geografski pol je zamišljena točka u kojoj planetarna os (os vrtnje) probada površinu planeta ili nekog tijela koje se okreće oko svoje osi. U općenitom slučaju govorimo o polovima nebeskih tijela. Budući da planetarna os probada planetarnu površinu u dvije točke probodišta nazivamo sjeverni pol i južni pol. Na Zemlji su imena polova određena povijesnim razlozima, no u općenitom slučaju nije uvijek jasno kako ćemo nazvati polove tijela, budući da im osi mogu biti različito usmjerene. Kada govorimo o tijelima u Sunčevom sustavu uobičajeno se za sjeverni pol tijela uzima pol bliži smjeru zvijezde Sjevernjače. Neka tijela u Sunčevom sustavu (npr. Saturnov mjesec Hiperion ili asteroid 4179 Toutatis) nemaju definirane polove, zbog svoje kaotične rotacije, uzrokovane nepravilnim oblikom ili gravitacijskim utjecajima obližnjih tijela. Ako planet posjeduje magnetsko polje, polovi se ne moraju poklapati sa magnetskim polovima planeta. Category: Zemljopis Category: Astronomija

Obzor (astronomija)

\sqrt

Vanjske poveznice

Sjevernjača

Sjevernjača ( Polaris (α UMi / α Ursae Minoris / [Alpha Malog Medvjeda, lat: Polaris) je najsjajnija zvijezda zviježđa Mali Medvjed. Pored toga, Sjevernjača je vrlo blizu sjevernog nebeskog pola, pa je pomoću nje lako odrediti pravac sjevera. Latisnki naziv Polaris dolazi od Stella Polaris (Polarna zvijezda). Vrlo rijetko je u upotrebi i grčki naziv Cynosura (Κυνόσουρα), što znači "rep psa", te Polaris Borealis.

Vanjske poveznice

- [http://www.astro.uiuc.edu/~kaler/sow/polaris.html Polaris] Category:astronomija ja:こぐま座アルファ星

Zenit

Definicija

Točka na nebeskoj sferi točno iznad promatrača. Nasuprot zenitu je nadir.

Vanjske poveznice

BogoMips

BogoMIPS (от (поддельный) и MIPS — ) — в ядре Линукс ненаучный способ измерения производительности компьютера, предназначенный для калибровки внутренних циклов. Термин изобрёл Линус Торвальдс в 1993. BogoMIPS шутливо определяется как «сколько миллионов раз в секунду компьютер может делать абсолютно ничего». Причина возникновения такой величины в том, что для работы с некоторыми видами оборудования ядру системы требуются короткие временные задержки, которые реализуются в форме пустых циклов. Чтобы узнать, сколько именно раз надо повторять пустой цикл, необходимо выяснить скорость его выполнения на данной машине — именно для этого используется BogoMIPS. При начальной загрузке ядра выдаётся сообщение примерно такого вида: Calibrating delay loop… 2994.99 BogoMIPS Во время работы значение BogoMIPS можно узнать, прочитав файл /proc/cpuinfo Величина BogoMIPS обычно пропорциональна тактовой частоте процессора, но также зависит от архитектуры процессора и работы кэша.

Ссылки

- [http://www.clifton.nl/index.html?bogomips.html BogoMips mini-Howto]
- [http://ruslandh.narod.ru/howto_ru/mini/BogoMips/ Он же по-русски], довольно устаревшая версия. Категория:Linux

okucia metalowe sem edinburgh hotel mia�d�yca aminokwasy

:: RELATED NEWS ::

Thomas Babin
Thomas Babin was an American who allegedly worked with Soviet Naval GRU intelligence during World War II. Babin was identified in Venona project decryptions of intercepted Soviet intelligence messages originating from New York City. Babin reported on ships leaving the United States in 1943 and on his work with

Chicago Golf Club
Chicago Golf Club is a prestigious private golf club in Wheaton, Illinois in the United States. It was one of the five clubs which founded the United States Golf Association in 1894. Its founder, Charles Blair Macdonald, won the first official U.S. Amateur Championship in 1895. The club has hosted four U.S. Amateur Ch

Adaptation (disambiguation)
Adaptation may refer to
- Adaptation in biology, an anatomical structure, physiological process or behavioral trait that has evolved over a period of time by the process of natural selection that increases the likelihood of reproductive success.
- Neural adaptation, the ability of neural systems to change their response behaviour depending on the recent stimulus histor

Newport Country Club
Newport Country Club is a prestigious private golf club in Newport, Rhode Island in the United States. It was one of the five clubs which founded the United States Golf Association in 1894. At that time Newport was at the peak of its prestige as the favourite summer colony of America's east coast elite, and this accounts for

Rudolph III of Burgundy
Rudolf III of Burgundy, died September 6, 1032, King of Burgundy (993–1032). The last king of an independent Burgundy, he was the son of Conrad, King of Burgundy. Rudolf's reign was marked with turbulence. Unable to placate the increasingly powerful nobility, he also had to deal with encroachments of pow

Kinorhynch

Cyclorhagida
Homalorhagida Kinorhyncha (Gr. kinema motion + rhyncho snout) is a phylum of small (1 mm or less) marine pseudocoelomate invertebrates that are widespread in mud or sand at all depths as part of the meiobenthos. They are sometimes call